U sazviježđu polumjeseca (Što je hrvatsko-bošnjački sukob?)

Zbog čega je krivnja podijeljena? (Mogu li se civilizacijske odlike strpati u pravne kanone međunarodnog suda?)



Priprema agresije na BiH je trajala desetljećima. Institucionalno u Jugoslaviji, neinstitucionalno u međunarodnim tijelima putem uvezane diplomacije.
Pripremu agresije je vodio SSSR, kojeg je u zaštiti srbijanske agresije naslijedila Rusija.

Sve zemlje svijeta, osim USA, nisu sposobne oduprijeti se ruskom interesu.
Kada je nastupila jugoslavenska kriza, srpskom ekspanzionizmu (bilo to monarhističko, komunističko ili četničko velikosrpstvo) ostali su se svi suprotstavljali podrškom pripajanju EU i NATO paktu (što se nije dogodilo). Težnje obuzdavanja srpskog hegemonizma (iz čega se krila brutalna Sovjetska/Ruska ekspanziona militantno-genocidna politika (prostranstva Sibira su podjednakom brutalnošću rusizirali) je prouzročila krvavi raspad jugoslavije i srpskiu agresorsku najezdu na nesrpske zemlje.

Desetljećima u kolu proruskih nenarodnih vojnih režima, protivno povelji UN-a, militantno šireći ruski utjecaj (Jugoslavija, Libija, Irak, Palestina, Kuba, Rodezija, ...), naoružavana iz nacionalnog dohotka JNA je stekla više desetljetniu prednost pred razoružanim nesrpskim narodima/nacijama.
Silina vojnog naleta je nesrazmjerna potrebnoj vojnoj sili (JNA je zločinačka vojska). Prateće srpske paravojske su dodatno okarakterizirale taj nalet genocidnim i zločinačkim.

Uvezana (interesna) diplomacija, nesklona zaštiti interesa nesrpskih naroda u Jugoslaviji (zbog ruskog prava na veto i značenja te mega-zločinačke tvorevine u međunarodnim odnosima), prouzročila je višedesetljetno divljanje JB Tita (nepoštivanje međunarodnog prava i normi humanog prava), kao i završni čin tih priprema - genocid i agresija.
Razmjeri agresije, upotrijebljena sredstva i ljudstvo nužno su iziskivali oslanjanje na sva raspoložive izvore pomoći.

Hrvatsko-bošnjački rat planski je i dogovorni rat dviju strana koje su sporazumno ušle u sukob s ciljevima: pojačati interes međunarodne zajednice i javnosti za ratne događaje u exJugoslaviji; potaknuti veći broja zemalja na pružanje diplomatske, vojne i humanitarne pomoći ugroženim stranama (Hrvatima, Bošnjacima); u realnim uvjetima opasnosti genocida i agresije u tijeku uvježbati obrambene vojne snage (sukobom nižeg inteziteta s pouzdanim partnerom koji neće u oružanom sukobu iskoristit prednost i potpuno poraziti drugu stranu), obratom u obrani prouzročiti zastoj srpske agresije (zbunjujući faktor potpomognut fokusiranjem svjetske javnosti na sukob u BiH). Posebna težina dodatnog sukoba potakla je mnoge države na izravnu ili neizravnu pomoć Hrvatima i/ili Bošnjacima, što je jačalo i jednu i drugu stranu (i time ih činilo otpornijim na srpsku agresiju).
Prijetnja humanitarne krize (razmjera pogubljenih i prognanih), prouzročena interesnom diplomacijom, pred naletom nove krize je izazvala popuštanje međunarodne zajednice i veći angažman na obuzdavanju srpske agresije.
Širenje područja pomoći na muslimanske zemlje je bilo neophodno u očuvanju hrvatsko-muslimanskog naroda.

To su osnove realne obrane u svijetu koji je prihvaćao srpsku agresiju.
Međunarodni sud (za ratne zločine) to nije sposoban formalno i institucionalno shvatiti. Zbog toga je sudbina takvih sudova neizvjesna. Zločin je civilizacijski određen i nije moguće lako objediniti civilizacijske odredbe u jedan sud.

Hrvati i Bošnjaci u BiH su se sporazumno, pa i međusobno se sukobljavajući, othrvali srpskoj agresiji potpomognutoj međunarodnom diplomacijom.
Njihova budućnost se neće graditi na zbunjivanju klasifikacijom tog rata kao zločinačkog pothvata, već na spoznaji o bezizglednom položaju u kojem su se nalazili i razmjeru opasnosti kojoj su bili izloženi. Sama činjenica kako su pribjegli međusobnom sukobu kako bi ojačali i dobili materijalnu pomoć drugih govori o težini srpske agresije.

Nikad više bratstva sa Srbijom, nikad više srpsko-ruske agresije, nikad više razoružani i prepušteni na nemilost. Nikad više bez diplomatske zaštite. Nikad više genocida. Hrvati i Bošnjaci zaslužuju bolje. To su dokazali, dokazuju i dokazati će u budućnosti.
Nema abolicije srpske stoljetne agresije (povijest svjedoči o srpskim posezanjima za nesrpskim zemljama, povijest svjedoči o srpskoj brutalnosti u srbizaciji).
(Povijest pamti i stotine tisuća žrtava srpskih agresija.)

Povijest će pamtiti srpske agresije, budućnost će se graditi s tim pamćenjem. Hrvati i Bošnjaci moraju graditi svoju budućnost na toj spoznaji.
Bili smo na rubu opstanka. (Sukob Bošnjaka i Hrvata nije ni jednu stranu ugrozio na takav način. Baš zbog zajedničke borbe protiv zle sudbine.)

U spomen na Nahida Kulenovića, hrvatskog revolucionara i šehida, te sve hrvate i muslimane koji su položili život u borbi protiv agresije

Svi sveci Bosne

Stvarne okolnosti ratova i sukoba u BiH


Strategija Hrvatske u BiH i Hrvata BiH prema toj državi je utemeljena na humanim zasadama zabrane rata i dozvoljene obrane u slučaju vojne agresije.

Rat u BiH (iako je BiH bila u ratu i prije napada na BiH, jer se JNA i srpska paravojska koristila teritorijem BiH za napad na Republiku Hrvatsku) je stvorio dvije strane - napadača i napadnutu stranu. Napadač je srbo-četnička paravojska i JNA, napadnuti su Hrvati Bošnjaci.
Silina tog napada je uvjetovana vojnom opremljenošću JNA i Srba (kojima je JNA bila naklonjena).
Činjenično je sva vojna moć bila skoncentrirana u rukama napadača.

UN je (iako poveljom obavezan) u početku taj rat potpuno neupućen smatrao legitimnim činom svoje članice (Jugoslavije) u rješavanju unutarnjeg pitanja. Promatračima i angažmanom međunarodnih pregovarača, taj je stav progradirao do priznavanja novih država i raspada Jugoslavije. Pogrešno smatrajući ravnomjerno raspoređena vojna sredstva po teritoriju Jugoslavije, s obrazloženjem zaustavljanja ratnog sukoba, UN je izglasala rezoluciju o embargu izvoza oružja u države bivše Jugoslavije.
Diplomatska sporost UNa, kriva predodžba o ustroju svoje (bivše) članice i agresija (koja je zbog uvezane diplomacije) koristila nesnalaženje UN tijela prijetila je humanitarnom katastrofom.

Strategija Hrvatske i Hrvata (iz RH i iz BiH) o ograničenom i kontroliranom, ali dogovorenom, sukobu s bošnjacima (muslimanima), s javno iskazanim ciljevima etničkog čišćenja i zločinačkog pothvata, ratna je varka usmjerena protiv srbo-četničke JNA i srpske paravojske, diplomatskih snaga koje su prikrivale srbo-četničku i JNA agresiju (Rusija, Srbija).
Obrat u obrani od agresije je, činjenično, smanjio intenzitet (srpske) agresije i ostvario dodatno vrijeme (potrebno za funkcioniranje tijela međunarodne zajednice). Zaustavljanje hrvatsko-bošnjačkog sukoba je slijedila pojačana srpska agresija (blokade i razaranja Sarajeva, opsada i osvajanje Srebrenice, opsada Bihaća, ... )
Jedina šteta je formalno-pravno dokaziva "krivnja" svetaca Bosne (Tuđmana, Šuška, Bobetka, Petkovića, Praljka, ...). Svi odreda su katolici, koji su bili spremni ponijeti križ (krivnje) kako bi spasili svoju braću u Bosni Hercegovine. A braća su im svi miroljubivi ljudi u BiH.

Pravo na obranu i strategija obrane u uvjetima siline napada kojem je cilj bio genocid i potpuno uništenje Hrvata i Bošnjaka, u uvjetima potpune bespomoćnosti, prouzročila je sukob nižeg inteziteta i time su smanjena (a ne povećana) stradanja civilnog stanovništva, smanjena bespotrebna stradanja vojnika.
Sud ICTY je formalno-pravno ocjenjivao učinak, potpuno pogrešno procijenio stvarne događaje i posljedice (svrha kaznenog gonjenja ratnih zločinaca je smanjivanje stradanja i patnje u ratovima), a s moralnoga je gledišta potpuno nesposoban ocijeniti događaje kojim se bavio.

Osobe osuđene za udruženi zločinački pothvat (u koje ne računam socijalističkog đaka Prlića, nedoraslog kriznoj situaciji, u službi određenih snaga, svjedočio o Tuđmanovim, Šuškovim ili nečijim drugim izjavama potvrđujući ispravnost njihove pretpostavke o prikrivenom zločinačkom poduhvatu agresije i diplomatskog prikrivanja srpske agresije) su sveci Bosne.
Založili su svu svoju sposobnost i energiju u zaustavljanju agresije, koju je UN propuštao. Niti vrijeme od 23 godine od završetka sukoba nije dostatno tijelima UNa za ispravno sagledavanje tog sukoba.
Time je napravljena nepopravljiva šteta UN-u i međunarodnom pravu.

Praljak je svojim neprihvaćanjem osude potvrdio svoju svetost. I još jednom skrenuo pozornost Svijeta na sve svece Bosne.
Bosnu su spasili sveci, a ne međunarodna zajednica.

(Sjetimo se samo sramne uloge UN snaga u Srebrenici.)

„Navik on živi ki zgine pošteno“