Ustaše nisu imale sinova

Ustaški pokret je bio konspirativan, malobrojan i odgovor na velikosrpsku agresiju, srpsku okupaciju i osobnu diktaturu kralja Aleksandra.

Sudbina je htjela pa su ustaški prvaci iznijeli cjelovit nacionalni okvir (koji je odgovarao nacionalnoj, suverenoj republikanskoj, demokratskoj državi), koji je u složenim međunarodnim odnosima bio tek neostvarena težnja.Podmetanjem teza ustaštva i ustašizacije suprotstavljaju se cjelovitom rješenju hrvatskog pitanja, suprotstavljaju se demokratizaciji, nacionalnoj državi i volji naroda.)
U kovitlacu svjetskog ratnog previranja uspostava NDH je više zasluga neprijatelja nego prijatelja Hrvata.

Kraj rata je doveo do ponovne okupacije Hrvatske (jednom okupirane 1918.g.). Ustaše su isčezle (revolucionarna organizacija - hrvatski revolucionarci - nisu dvojili o sudbini u novoj (okupacijskoj) Jugoslaviji).

Nikakva osveta, već strah od narodne volje za vlastitom državom (s razlogom poistovjećenom s NDH) koja bi se mogla iskazati u novim međunarodno pravnim uvjetima (osnivanje nove svjetske organizacije UN, koja je temeljila priznavanje novih država na volji naroda), razlozi su masovnog pokolja na Bleiburškom polju i Križnim putevima (na kojim su marširali neprijatelji nove Jugoslavije, a ne krivci).

Preživjeli, zastrašeni i obespravljeni neviđenim terorom mogli su samo promatrati uzdizanje Jugoslavije kao narodne volje (kojeg naroda?), pa i kroz učestvovanje u osnivanju UN-a.
Oni koji su isporučili Hrvatsku, Zemun, Boku, ... Jugoslaviji i Srbima, a Hrvate na masovne likvidacije, izgone i ropstvo nemaju razloga očekivati ruku pomirenja. Možda tek njihovi sinovi - ako su prošli katarzu.

Malobrojne ustaše su većim dijelom emigrirali, dio je likvidiran bez suda. U Hrvatskoj nema ustaške djece.

Dakle, politika pomirbe ustaških i partizanskih sinova je tuđmanova podvala hrvatskom narodu čije posljedice sada trpimo podnošenjem nedemokratske, nenarodne, nestručne, nepoštene ne nacionalne, nerepublikanske vlasti.


Politika pomirbe se odnosila na komunistički totalitarni i zločinački aparat, a ne na mirenje ustaških i partizanskih nepomirljivih gledišta.

U Hrvatskoj su likvidacijama, raseljavanjem i progonom uništavani svi koji su bili za samostalnu Hrvatsku, a protiv bilo kakve Jugoslavije. Netko je taj teror provodio. U duhu pomirbe, treba ga imenovati. (Orjunaši, komunjare, izdajice.)

Brane granice Velike Srbije, sputavajući svaku pomisao da su Jugoslavije okupatorske i osvajačke tvorevine koje su onda a i sada otimale Hrvatskoj.
Partizanski sinovi (sinovi orjune) mire se sami sa sobom. Jer ih nitko prije nije pomirio sa sudbinom.
Sudbinom izdajica.

Pustimo hdz neka ugine. Iskažimo svoju (narodnu) volju, sposobnost za vlastitom državom dostojnom življenja.

Ili ili (ili hdzsdp, ili narodna država)

Oznake: ustaše, sinovi, partizani, demokracija, republika, narodna volja, UN, Bleiburg, križni put, neviđeni teror, politika pomirbe, obrana granica Velike Srbije, sudbina izdajica