POLJUPCI NA MOSTU UZDAHA - (hrvatska verzija) - DAJANA DIVERNO

"Milijunaš koji je izgubio čast i kojeg su svi u Parizu odbili, može u Rim otići u potpunom miru. Tamo će ga poštovati točno proporcionalno njegovim talirima ... ''

(odlomak br. 44. Rim, 30. rujna 1819.)
Stendal


"Kušnje treba iskoristiti,
Tko zna hoće li doći opet ''.
(Oscar Wide)

Posvećeno kćeri Afroditi, jer voli klasična djela


PRVO POGLAVLJE - ODLAZAK U RIM
Činilo se da to jutro, u nekom radosnom, neobičnom odjeku toliko karakterističnom za to doba godine, kao da je jednostavno negdje zapisano da proljeće u Parizu, u domu Jean-Paula Azincourt-a, mora proći u tako općenito neshvatljivoj žurbi. Da stvar bude gora, sada su se pomaknuli, pa je općenito neshvatljiva hajka bila još jača, žustrija, kao da su zidovi goleme, dvokrilne kuće u ulici Saint-Jean-Asten zacvilili u neobičnom ritmu i plesu, a oni stare, drvene stepenice na kojima su se svi (gotovo ludo) utrkivali gore-dolje, samo su pucketale, kao da će se tek pod nečijom ili nečijom težinom doslovno slomiti. Činilo se da se svi zabavljaju čineći sve kako bi se selidba krenula u boljem raspoloženju, jer je prije svega Jean-Paul Azincourt doslovno otkrio da razmišlja da se ne preseli nikamo osim u Rim; da se čak i njegova polusestra Alice Azinkort, cijenjena dama visokih pariških krugova, tome čudila na taj neobičan i krajnje iritantan način, kao da je morala razgovarati o njegovoj (po njezinoj prosudbi) suludoj odluci s najmanje još pet žena u tom krugu i, između ostalog, madame Terezom Cartagena, ali i Catherine Ralard. I taj je potez morao proći u najboljem redu.
Prije svega zato što ni sam Jean-Paul Azincourt nije razmišljao, niti je mislio da će se sredinom srijede, tj. sredinom proljeća 1822., morati preseliti u Rim, jer je nakon skandala vezanog uz njega i njegov pravni rad bio je savršeno jasno je da Pariz zasigurno nije najbolje odredište za razvoj bilo kojeg posla u bilo kojem omjeru i na bilo koji način. Madame Alice Azinkort nije se čak ni složila s njim, pogotovo jer je to značilo da će ga viđati jednom ili dva puta godišnje, i naravno ako putuje u Rim, a s druge strane to se činilo dobrom idejom jer se u to vrijeme javno mnijenje i javni prezir bili okosnica pariškog društva, što u Rimu ne bi bio slučaj. U Rimu, barem kako je mislio Jean-Paul Azincourt, nakon neuspjelog, skandaloznog dogovora mogli biste nastaviti jer - javni prezir - nije oduzimao toliko zamaha, niti toliko važnosti za postignuća nečijeg života.
Da stvar bude još složenija, njegova je nećakinja Demetrissa Azincourt, tek odrasla osamnaestogodišnjakinja, putovala s Jean-Paulom Azincourtom, a nakon smrti roditelja, jedna od potpora, bio joj je stric Jean-Paul Azincourt.
Tako da je cijela kuća tog dana bila u znaku preseljenja, pa se sa starih, drvenih stepenica desetak puta njih par puta spustilo uglavnom trkom, gotovo bezglavo, noseći kutije, torbe, vreće s odjećom, porculan, posteljinu, umjetnost, slike, figure, zavjese, namještaj, saksije itd. Činilo se da potez i volja da se isprazni Azincourtova kuća nikada neće završiti, sve je bilo raspoređeno na velikim kočijama koje su se nalazile u prednjem dijelu dvorišta i koje su trebale odnijeti svu prtljagu do željezničke stanice.

Jean-Paul Azincourt naglasio je da će putovati za dva dana. Odjednom dovoljno da svi trče naprijed-nazad, ali i dovoljno dugo da završi sve što je mislio, oprosti se od svih s kojima se trebao oprostiti i dostojanstveno se povuče u drugu zemlju kao pariški odvjetnik, bogataš, netko tko je iznenada, naglo i iznenada potpuno favorizirao Rim.
Njegova štićenica, nećakinja Demetrissa Azinkrot, nije previše odrasla da bi razmišljala o svemu tome. Bila je dodijeljena njemu, a on je znao da je do njezine dvadeset i prve godine sve moralo ići dobro. Tako je on sada razmišljao o tome i donekle sam sebi zahvalan (jer se često znao zahvaljivati - na dobru i zlu) što je prije četiri godine, usprkos protivljenju gospođe Alice Azinkort i njezinu britkom jeziku, naredio Demetrissa uči talijanski jezik dva puta tjedno, pa je govorila dovoljno dobro da je mogla komunicirati i dovoljno loše da uopće nije mogla sudjelovati u raspravama o kulturi, medicini, astrologiji, kao i o važnosti željeznica i vučnih automobila na linija Pariz-Lyon. ''Pa, rekao je, i mi smo to riješili! ''- Demetrissa će se sigurno snaći u Rimu. Međutim, suvišno je i krajnje nepotrebno spominjati gnušanje gospođe Alice činjenicom da je očito da Demetrissa ima osamnaest godina, da već dvije godine ide na balove, da ne voli nikoga i da nije našla valjanu priliku. Odbila je, međutim, nekoliko nevažnih udvarača, jer u očima gospođe Alice nisu bili ni dovoljno bogati ni utjecajni da bi mogli biti važni, pa se postavilo pitanje da li će Demetrissa pronaći neku priliku u Rimu, kakva će biti ta prilika. - jer je najvažnije bilo odgovoriti na pitanje - kada, a gospođa Alice se i dalje nadala da neće doći prekasno.

I nosili su sve one torbe i gomile odjeće, shvaćajući, ali nitko nije htio javno reći da gospodin Azinkort ima previše nepotrebnih stvari, koje, osim što u njemu postoje bliske, sentimentalne bilješke, ne mogu imati nikakve druge vrijednosti. Stube bi i dalje pucketale dok bi se oni uspinjali i spuštali .
''Pazite na ove pokrivače, dopremljeni su izravno iz Sankt Peterburga'' ...
''Držite kutije s knjigama'' ...
A bilo je nekako prijeviše različitih kutija za knjige. Povijest, knjige o medicini, astrologiji, rječnici, povijest slikarstva, zemljopisa, politike i uređenja ... Sve knjige bile su previše i sve su imale previše žutih, pomalo istrošenih stranica, s crnom ili smeđom, moguće crvenom, kožnom koricom i sve su knjige bile važne gospodinu Azinkortu, pregledao ih je nekoliko puta, otvorio ih, posebno zimi tijekom večeri kad bi se od dosade ušuljao u jednu od soba i sjedio kraj toplog kamina dok kasno i sve ispočetka. čitao.
Sad su sve tovarili u kočije i velike šlepere, odvajajući kutije sa slikama i odijela od kutija s knjigama i posuđem, iako su svi razmišljali o onome što se kasnije događalo, a to su ogromni namještaj, madraci, kreveti, a zatim stolovi i ormari i to sve od masivnog drveta s rezbarijama koje se nikako nisu smjele oštetiti ili ogrebati ... O svim stvarima vodili su se pisani zapisi.


* Ne znamo kada bi delo moglo biti objavljeno na hrvatskom, mada se zna da ima tek par dela spremnih za neku nakladu u Zagrebu. Roman je napisan u vidu rukopisa, do sada je prevođen na mnogobrojne jezike, a objavljen i kao scenario u ''The first anthology''