četvrtak, 31.12.2020.

Dajem ti srce zemljo moja.......

Ne poznam nikoga iz Petrinje. Ne poznam nikoga iz Siska. Ne poznam nikoga iz Gline. Nikad nisam bila u Banovini, Ali ova dva, tri dana sam svim srcem i dušom u Banovini. U svakom onom i najmanjem selu zahvaćenim prokletim potresom. Nemoćna sam. Ljuta sam. Na koga?! Ne znam ni sama, ali suze mi teku. Osjećam grižnju kad ne mogu pomoći. Ne znam što bi učinila da bar malo olakšam tim unesrećenim ljudima njihovu tragediju. I sinoć lijegam u topao krevet sa mišlju kako je tim ljudima pod vedrim nebom i na hladnoći koji su u dvadesetak sekundi ostali bez ičega. I krunicu stišćem u ruci i pitam se „Bože, zašto?!“. Znam da te ima i da si Velik, ali zašto?! Zašto baš ta sirotinja koja je i u ratu morala napustiti svoje domove?! I onda zahvaljujem za sve preživjele…molim za stradale… A onda se sjetim trinaestogodišnje djevojčice koja je otišla među anđele i grop u grlu zastane, junačko srce ne izdrži i suze opet kliznu niz lice. Hoće li ikad više ta majka naći utjehu… pronaći mir.

Ali ovo raspuklo srce ipak je veliko kad vidim da je cijela Hrvatska postala jedno. Moj Zadar se ujedinio i staro i mlado. Svi pomažu, volontiraju, doniraju….A ja?!! Proklinjem invaliditet što ne mogu „skoknuti“ do Banovine. Vijesti sa unesrećenih područja su me umorile, ali ako ih ne gledam još sam jadnija.... kao da izdajem svoj narod.
I onda naiđem na veliki naslov lokalnog portala koji pita nas čitatelje di ćemo na doček…… Pa ljudi moji, jeste vi normalni?! Kakav doček, kakva Nova godina….Di vam je suosjećanje, empatija,......alooooo!
Ova godina je bila godina žalosti i tragedija. A što nam nosi nova 2021. neka dragi Bog zna.
I znam da ima Boga i da nas neće ostaviti i da se naizgled malo sakrio, ali se isto pitam što je sa Crkvom- Crkvom kao institucijom.
Jeste otvorili vrata brojnih samostana i crkava unesrećenima. Jeste li donirali išta….malo čujem svećenika da se aktiviralo… rijetki su i oni i župe….. Ali Bog sve vidi…i oprašta (meni na ovom grijehu olajavanja),,,,
I koji ovo idioti pucaju petarde… upravo…. Di vam je srce….imate li dušu---
I tako ja ovo jadno Silvestarsko popodne izašla malo do mora da razbistrim glavu i to u prljavoj staroj trenerci koju sam prekrila dugim kaputom, a tamo se dečko kupa…
Mislim da je cili svit iša u tri lijepe…!!!

- 18:58 -

Komentari (12) - Isprintaj - #

petak, 25.12.2020.

Korona Božić

Božić je! Totalno je drukčiji od svih dosadašnjih Božića. A ja se nikad prije nisam osjećala ispunjenije nego što se osjećam danas. Jednostavno sam sretna. Mislim da sam dostigla pravu bit Božića. Duhovni mir i sreća obitavaju u srcu mom. Iskreno, bojala sam se današnjeg dana. Bojala sam se samoće. Bojala sam se suza. Ali shvatila sam da nisam sama, a suza je niz moj obraz kliznula od dragosti. Ono na čemu mogu biti , između ostaloga, posebno zahvalna je nevjerojatna fizička snaga koju sam imala posljednjih nekoliko dana. Ništa mi nije bilo teško. Posebno zadovoljstvo priuštilo mi je pravljenje kolača. Što su kolači bili zahtjevniji i piplaviji, ja sam bila smirenija i opuštenija. Da se razumijemo, ne pravim ja neke komplicirane i vrhunske kolače, ali za mene su to posebni kolačići rađeni iz srca. Pa se tako na mom blagdanskom stolu našlo i šapica i kokosovih roščića i medenjaka i čupavaca i linzera i još poneki kremasti kolačić.

Gotovo isti repertoar kao i svaku godinu. A i ovu godinu sam glumila baku s kolačima. Sjetila sam se svih onih ljudi koji su oko mene sami i nisu u mogućnosti da naprave kolače. Kako li sam samo bila sretna kad bih sjela na svoj motorić i dostavu kolačića izvršila direkt pred vrata. Nitko mi nije mogao platiti taj osjećaj zadovoljstva kad bi vidjela osmjeh osobe kojoj bi uručila taj „slatki paketić“.

Ali dobro se dobrim vraća. Na sam Badnjak predvečer posjetila me moja prija Nita. I bez obzira što se svakodnevno čujemo tri puta dnevno, mi smo nekoliko sati pričale kao da se nismo vidjele godinama. I obje smo kao protivnici darivanja materijalnih stvari za Božić, ali isto smo si jedna drugoj poklonile sitnicu. Sitnica koju je ona meni poklonila za Božić je za mene jako velika i bitna stvar. Poklonila mi je svoju sliku. Dakle, poklonila mi je svoje vrijeme i svoj trud.

Nemam svoje obitelji, ali, definitivno moji prijatelji su postali moja obitelj.

A ja ko ja, ne baš kreativna poklonila sam joj šminku i to crvenu da crvenija ne može biti. I smatram da svaka žena MORA imati žarko crveni ruž iako ga ja baš i ne koristim jer više ruža se nađe na mojim zubima nego na usnama. Ali crveni ruž treba znati nositi.
Vrijedno je spomenuti i Badnjak prijepodne kad sam napravila đir Gradom i ostala ugodno iznenađena što je centar Grada bio pun ko šipak;….mladi, stari, klape,….. i sve to nešto kao spontano.
Ljudi su pokazali da bez obzira na zatvorene kafiće postoji tradicionalno druženje građana na Poluotoku. E sad, koliko je to pametno s obzirom da gotovo nitko nije poštivao epidemiološke mjere – to ne znam! Vidjet ćemo za par dana. No, meni je bilo lijepo vidjeti taj šušur. Covid redari su bili u potpunosti, nemoćni. I da! To sam jutro krenula u Grad s ciljem da samu sebe počastim i da si kupim nešto lijepo (zaslužila sam).. I kupila sam nešto blještavo i svjetlucavo, nešto zlatno. A dobro znani trgovac poklonio mi je malog magnet anđelića za Božić.

Iznenadili su me brojni pozivi svih onih ljudi koji su zvali i čestitali Božić. Hrane je bilo u izobilju. Vonj bakalara i fritula jos se osjeti po cijeloj kući.

A kad sam shvatila da mi susjedi studenti nisu otišli svojim kućama za blagdane zbog ove krizne situacije, proslijedila sam im punu roštijeru čokoladnih kolača i tacnu suhih kolačića. Bili su sretni i zahvalni. Nek se mladost veseli.
I eto, spustila se noć nad moj iznimno tih i nekako svet Grad. Kišica rominja, a ja se spremam za moj Božićni filmski maraton i to u svečanoj crvenoj pidžami. Ne bih se bunila kad bi ovakav Božić bio i dogodine (naravno bez korone i oboljelih). I iako sam ovu godinu s Njim bila na Vi i malo smo se udaljili, ja ti dragi Isuse želim sretan rođendan. Bez Tebe sam niśta!
I što još reći i dodati osim što svima vama i vašim najmilijima želim sretan i blagoslovljen Božić.

- 20:45 -

Komentari (15) - Isprintaj - #

petak, 11.12.2020.

Sistematski pregled

Kako li sam samo bahata bila u posljednjem postu?! – 'vatam se za glavu i kimam lijevo desno. – I stavila naslov ; „Ko ima masla i muda maže!!!“. I pivčila se kako ja mogu obaviti preglede preko firme u par dana dok običan smrtnik čeka na preglede mjesecima.
Sad sam manja od makova zrna i samo ću reći da mogu ja......... . Ovdje ide ono piiip koje stave na tv-u kad netko beštima. A ja stvarno nikada ne beštimam, osim sama u sebi i u svojim mislima što znači da na blogu mogu beštimati do mile volje jer blog je moje unutarnje ja, blog su moje misli.
No, beštime ću staviti na stranu i prisjetit se mog prvog liječničkog sistematskog pregleda na poslu.
Dakle, ovu godinu moja ljubljena,j....... (piiip) Firmica je izabrala za Sistematski novu Kliniku u Gradu koja je svega nekoliko minuta vožnje udaljena od Firmice. I ta udaljenost je također bila jedan od faktora zašto sam se odlučila ovu godinu ići na preglede. Naravno, osim što je Klinika u prizemlju, a i ovu godinu nisam ništa obavila od redovnih liječničkih kontrola. Nazvat ću, onako figurativno tu Kliniku Papilon (po onom poznatom filmu iz 1973. Leptir o zatvoru,... ma znate....svi znaju taj film, a ja ga obožavam).
Preglede u Papilonu sam obavljala tijekom dva dana;

Dan 1., Srijeda;

Tata je kao i uvijek točan i došao je po mene u Firmicu i za doslovno pet minuta vožnje bili smo pred Klinikom. Iako se Klinika nalazi u samom centru Grada i promet je gust, odmah smo pronašli parking. Yessss, krenulo nas!- pomislih- i s hodalicom u pratnji tate se doguram do vrata Papilona. Naravno,ima jedna stepenica i ćaća mi prebaci hodalicu i ulazimo u Kliniku. Prvo što sam pomislila je da je ordinacija moje doktorice opće prakse puno veća. Ali ako oni kažu da su Klinika, ko sam ja da im proturječim?!! Sjednem na prvu slobodnu stolicu i uljudno pozdravim kolegu koji isto čeka na vađenje krvi. Sestra jako nervozna i ljuta leta po Ordinaciji i odgovara na tel. pozive i uz sve to nama se opravdava da joj kompjuter ne radi i da bi ga najrađe bacila u more. Meni je sve to simpatično, mada se gušim ispod maske i uhvatio me kašalj koji nikako da prestane. Opravdavam se kolegi da nemam koronu, a tek onda dođe sestra i izmjeri nam temperaturu i kaže da ću ja prva (pomislim kako sam sritna što sam invalid pa imam prednost?!!!). Ulazim u malu sobicu, sjedam , ispružim ruku i....kreće ludilo!

Sestra kaže da mi neće vaditi krv.
- Zašto?!!-pitam se ja.
- Ti uopće nemaš žila, a ja imam debele igle i ja to ne mogu.
- Molim Vas probajte... mene to ništa ne boli.... ma bodite me di oćete... samo mi izvadite krv..- molila sam i preklinjala.
- Ne mogu ja to, Ajde u polikliniku A. .. (btw oni valjda surađuju sa poliklinikom A.)
- A ne mogu, jedva sam došla do ovde,... molim Vas pokušajte.- i ona samo prisloni iglu na moju ruku i onako površinski zagrebe i ustane kukajući da ona to ne može... da ona nema srca meni vaditi krv i da će pasti u nesvijest. A pritom je molila Boga i sve svete...onako poptiho šapatom.

Ja sve ne vjerujem što mi se ovo događa i tješim g-đu sestru da će sve biti u redu i ispričavam se što sam joj izazvala neugodnosti i da ću ići u Polikliniku A. i usput pitam u koji sat su mi pregledi u Petak, a ona začuđeno odgovori da nema upisanog nikoga za petak. Ebente živote, kako nema?!!!- pomislih i rečem da me je kolega upisao za preglede u petak. Pa imam službeni e-mail, nisam luda.
Ona još jednom ponovi da nema nikoga u petak i da će mi izaći u susret i ugurati me za preglede u četvrtak ako hoću. Naravno da hoću kad sam već krenula s ovim. I u sebi smotanom kolegi spomenem mater.
Nakon što mi je dala termin u četvrtak i lijepo sam ju pozdravila, tata i ja smo se teškom mukom doveli do poliklinike A. Em zbog gužve em zbog toga što moj ćaća nema pojma di je ta poliklinika (a neće da sluša). I da skratim, u toj poliklinici su mi krv izvadili za sekund sa još debljim iglama nego je imala ova sestra u Papilona ,. A i nikad do sad nisam imala problema s vađenjem krvi.
Falin Te Bože!!!!

Dan 2., Četvrtak;

Iznenađujuće sam bila zadovoljna kad me primila neka druga sestra (ona stara je bit će mijenjala smjenu zbog mene) i ljubazno provela me od doktora do doktora. I svi su bili izuzetno susretljivi i dragi te su mi odmah napravili nekoliko pregleda tako da se ne vraćam ponovo. Svaka im čast!
Odmah sam dobila nalaze i ,hvala Bogu, sve je dobro.

I još moram spomenuti da je od strane Firmice ovu godinu organiziran mini Sistematski bez svih onih zajamčenih pregleda Kolektivnim ugovorom. Nema ni ginekološkog pregleda, ni mamografije, a kamoli da su ikome kao što je rekla Annaboni, pružili psihološku pomoć.
Ma, dobro je, ...ja zadovoljna i ;

GODIŠNJI MOŽE DA POČME!!!!!

- 09:21 -

Komentari (29) - Isprintaj - #

utorak, 08.12.2020.

Ima se, može se....

Još samo nekoliko dana i idem na godišnji. Dakle, ovo mi je zadnji radni tjedan u ovoj „predivnoj“ godini. Veselim se, ali i bojim se kao da taj petak nikad neće doći. Točnije, bojim se da se ne razbolim do petka. Kakve sam sriče, lako moguće!!!! Jutros sam počela nešto kašljucati, a nikad ne kašljem.
Pa mi se čini i da me drob boli, a možda imam i nekakvu laganu temperaturicu. A i kao da me malo ukočilo: livi kuk me malo štreca. Bili to mogli biti simptomi korone?!!! A i evo imam problema s apetitom. Doduše, povećan mi je i stalno sam gladna. Ali i to je problem.

Ali pravo da kažem, mene muči nešto drugo. A u biti trebala bi biti sretna što imam tu mogućnost. Pružila mi se prilika da preko Firmice idem na sistematski pregled. Sve ove godine nikad nisam bila na sistematskom preko firme iz više razloga. Prvo, što su poliklinike s kojim je firma sklopila ugovor bile nepristupačne za mene. Ebes takve privatne poliklinike. A drugo je to što me bilo sram kad ti neki doktori vide koliko bolesti imam i kad se upitaju ; „Koji kukumar ova može raditi?!!!“. A ja više nemam snage uvijek nanovo objašnjavati „kako sam ja dobro“ i „kako ja mogu sve“ i praviti majmuna od sebe kada sama moja pojava ukazuje na nešto drugo
.
Ali ove godine, pregrist ću govno i ići ću na sistematski. Em je Firmica sklopila ugovor s novom klinikom čije su prostorije u prizemlju, em zbog šugave korone ovu godinu nisam obavila niti jedan pregled koji sam morala.
Iz svega navedenog slijedi da bi bila luda kad ne bi iskoristila ovu mogućnost. I tako gledam ja koje preglede ću obaviti u toj novoj Klinici. Eba te led, SVE!!!! Što god ti može pasti na pamet od pregleda. Npr. kod samih krvnih pretraga (a di je sve ostalo?!!!) , pregledat ću sve one parametre koje mi moja doktorica nikad nije ni dala da provjerim. Ili daje jedno po jedno, i to mislim da jedno obavim jednu godinu, drugo- drugu. Škrtavica škrtava, ne bi da daje iz vlastitog žepa. A meni moja Firmica plaća i dopunsko zdravstveno. I sad se mislim, jadan li je onaj ko ne radi, i uz to je još invalid, i bolestan je i nema ni prebijene kinte i ..... I doslovno se može ebat dok dođe do doktora. Najmanje mu treba tri godine da obavi ove preglede što ću ja obaviti u par dana (ako se ne razbolim). A ovi dupelisci iz moje Firmice (čast iznimkama) se stalno nešto žale i uvik im je malo. I samo traže, traže... A daju ... tako malo.
I što sam ja tila reći s ovim?!!!
A ništa, osim kratko i jasno;

„Ko ima masla i muda maže!!!“

- 09:18 -

Komentari (31) - Isprintaj - #

četvrtak, 03.12.2020.

Međunarodni dan OSI

UN je 3. Prosinca proglasio Međunarodnim danom osoba s invaliditetom u sjećanje na tzv. Rudarsku nesreću koja se davne 1956. godine dogodila tamo negdje u Belgiji. I znam da je u toj nesreći nastradalo više od 250 rudara. Sve znam nešto otprilike i po sjećanju, ali ne znam ništa točno jer me ova tema prilično živcira. A opet me se tiće pa zato ovako rastreseno pišem ovaj post.

Naravno da je i Hrvatska prihvatila 3. Prosinca kao dan u kojem se obilježava dan osoba s invaliditetom i glavna svrha tog dana je ukazati na probleme s kojima se osobe s invaliditetom nose i bla bla bla.
Dakle , to je samo jedan dan u godini u kojem nam se posvećuje posebna pažnja i svaka Udruga OSI ovom danu da poseban naziv, točnije temu koja se obrađuje taj dan ,a predstavlja cijelu proteklu godinu određene udruge ili je najava za ono što će se činiti u narednoj godini. Pa su tako nazivi na pozivnicama tipa; „Zajedno smo jači“, „O nama , s nama“, „I mi smo tu“ i slično. Znam jer sam i sama bila u situaciji smišljanja tema. Jbga morala sam. Za dobrobit zajednice . Jer jedino na taj dan se može izvući lova od gradskih i županijskih dužnosnika i to je većina prihoda Udruga. Osobito onih koje ne pišu projekte (da, ima i takvih u 21. Stoljeću).
Ovaj dan je i prilika da se sretnu članovi određene Udruge. „Moja“ udruga ti taj dan i plati kavu. Teško je povjerovati, ali mnogim članovima to znači jako puno. I ne samo da željno očekuju taj dan nego i cijeli sljedeću godinu prepričavaju taj manifest koji obično traje sat vremena.. I istina, pojave se sve velike gradske face tog dana i poslikaju sa nama i naravno; zaborave na nas!

Tako jutros ulazim u kancelariju i još nisam ni skinula kaput, a zazvoni telefon. Javim se promukla i nerazbuđena glasa, a s druge strane čujem ; "Sretan ti tvoj dan!!!".
U sebi pomislim koji moj dan, a kad se sjetim uljudno zahvalim!!!! A u meni sve divlja!
Da ne poznam kolegicu i njene iskrene i dobronamjerne namjere poslala bi je u tri lijepe. Koga ona zaebava?!!! Čestita mi što sam invalid?!!!! Pa to je za plakati..... To je bila moja prva reakcija, a kad sam malo razmislila bila sam ponosna na sebe. Da, treba mi čestitati. Ne samo meni nego i svim osobama si invaliditetom. Osobito onima koji su sami, a uz to još i sa popratnih sto dijagnoza....koji svakodnevno vode bitku s nemilosrdnom administracijom i sa suludim zakonima koji se ne provode ili provode kako kome paše. O problemima u rehabilitaciji da i ne pričam.
Treba mi (nam) čestitati što sam ostala normalna (o tome bi se dalo raspravljati) u ovom suludom svijetu u kojem nema mjesta za nas. Ima..., ali opet ponavljam da nikad nećemo biti ravnopravni članovi društva bez obzira što i naša Vlada tvrdi da hoćemo i to 2030. godine. Do tad ako budem živa) ja ću se i dalje boriti za naša prava....na svoj način i podalje od Udruga, Zadruga i inih organizacijskih tvorevina i izmišljotina.
I ovo mi je prilika da svima nama osobama s invaliditetom (svih vrsta invaliditeta) čestitam naš dan;

SRETAN NAM DAN OSOBA S INVALIDITETOM!!!!!

I samo da znate, i sutra je moj dan!

- 09:13 -

Komentari (18) - Isprintaj - #

utorak, 01.12.2020.

Što je Božić bez obitelji?!!!

Već početkom Studenog dobila sam prvu ovogodišnju čestitku za Božić, a i primijetila sam da je Grad već tada počeo s kićenjem ulica i trgova. Ljudi alooooo, niste li pretjerali malo ili se bojite da ovu godinu neće biti Božića, da će ga Korona popapati. Nitko vam ne može ukrasti Božić i čarolija Božića nije u kičeraju i skupim poklonima i dobroj žderačini. Ali naravno da to svi znaju pa opet.....
A Božić se treba dogoditi u srcu. Izgovorim ovo i zastanem.
Ja vama palamudim, a pitam se što je sa mojim srcem?! Postalo je stijena i plače i krvari kad ga nitko ne vidi. Ovu godinu ne želim Božić. Ne želim Novu godinu. Ne želim niti jedan blagdan. Amen! Ne trebam vam objašnjavati zašto ili pak trebam?!!

Teško mi je izdržati te dane kad nema njih. Što će mi više Božić?! Tu odvratnu tišinu za Božićnim ručkom ne želim opet prolaziti. Još gore mi je na dan Badnjaka kada se dignem i legnem u suzama. Osobito mi je teško kad tata i ja prolazimo grobljem, a u daljini se čuju zvuci slavlja i radosti. Ja tad brojim korake. Potrudim se da napravim točno dvadeset koraka pa onda stanemo da se malo odmorim. I tako desetak puta do našeg groba. Iako je tad hladno, meni je vruče. Ruka mi se znoji u tatinoj ruci dok on u drugoj nosi cviječe i vrećicu sa lampionom .... u isti tren grozno, a i opet nekako lijepo-SVETO!. Ali eto zahvalna sam što me ima tko odvesti do groba. Koliko god mi je teško tad, toliko osjećam i olakšanje.....Popričala sam malo s njima, malo molila, malo plakala,....A kuća prazna. Bor se više ne kiti, hrane u izobilju, svega ima, ali je prazno. Otac fino spremi bakalar na bianco, ja spremim fritule, ali nešto fali....

Sjetila sam se Božića i blagdana 91. godine. To je bio zadnji Božić kad sam bila zdrava i kad sam hodala. Sad kad promislim tog Božića nismo imali ništa, a imali smo sve. Baš nam je bilo teško što se tiče materijalnih stvari, a ja sam bila sretna i vesela i mislila sam da smo mi bogati. Nismo imali doslovno ništa. Ipak nam je netko dao malo ribice za pofrigati na Badnjak, a zbog puuuuno fritula mislila sam da živimo u izobilju. Još se bolje sjećam dočeka Nove Godine i okićene jelke za koju se može sve reći osim da je bila lijepa. No meni je bila najljepša. Vjerojatno ju nitko nije htio kupiti jer je bila sva štrkljava i bez grana na pojedinim mjestima pa ju je tata dobio za skroz sitne novce. Ionako se te rupe ne vide na boru jer je tim dijelom okrenut prema zidu. Ja sam bila presretna zbog šarenih lampica i velikih staklenih kuglica naše babe Slavke. A i bilo je tu kuglica svake šorte i čizmica i zvončića i Dida mraza; sve šareno i danas bi se reklo , neukusno. Najponosnija sam bila s Jaslicama koje sam napravila od nekakve tkanine koju je tata donio iz Garde, a njima vojnicima je trebala služiti kao čarapa. Sve do prije dvije godine tu sam tkaninu koristila za napraviti spilju za moje jaslice koje su imale sve što jedne Jaslice trebaju imati; i mahovinu, kamenčiće, ovčice , pastire, kraljeve , Mariju, Josipa.... I moram vam nešto odati. Imali smo dva Isusa. Jedan moj, jedan bratov. Šteta bi bilo već kad smo imali duple figurice da ih ne stavimo obje.

Tad smo boravili u prizemlju kuće gdje je sve bilo prazno i pobacali smo štramce na pod i to je bilo naše sklonište. Neš mi ti skloništa! I svaki put kad bi zazvonila uzbuna ja bi bila zadužena za isključivanje lampica na boru ( kad bi bilo struje)iz utičnice koja je bila tik do prozora. I svaki put bi krilom prozora srušila bor na pod i tako su nestale jedna po jedna loptica moje babe Slavke. I onda smo se sakrili u kuću do moje koja je cijelom susjedstvu služila kao sklonište. Ta kuća je bila pekara, jednokatnica kao i naša kuća, ali bili smo uvjereni da smo svi tu sigurni. Odnosno, pošto nije bilo struje, a pekara je imala agregat- tu kuću smo izabrali za sklonište. I tako na doček nove 1992. godine svi smo se na znak uzbune našli u „skloništu“. Jedan susjed Ante, sad već pokojni ,je imao mali tranzistor na baterije i svi smo pomno slušali Radio Zadar ne bi li nam objavio kakvu vijest. Uglavnom je svirala muzika, a malo po malo mi smo počeli pjevati i plesati. Plesali smo, bože mi prosti,ka da smo ludi.. Veselili smo se kao da smo na najvećem slavlju i kao da vani ne pucaju i ne čuju se granate. Sjećam se da sam u jednom trenutku pobjegla vani i bila zadivljena pogledom gdje su avioni iznad Grada i iznad Tankerkomercove Marine bacali tzv. Zvončiće. Meni je to bilo baš fora. I tako sam uživala u tim grozdovima svijetla sve dok me mama zamalo nije isprepucala dok se nisam vratila u sklonište. Koji je to apsurd, vani se puca, kruže avioni, čuju se pucnji i granate, a ja sretna!!!!
I eto sad znate, gdje je ostalo moje srce i gdje mi misli bježe;

Mama, tata, brat i ja. To je bila sreća! Nismo imali ništa, a imali smo sve!