četvrtak, 31.12.2020.

Dajem ti srce zemljo moja.......

Ne poznam nikoga iz Petrinje. Ne poznam nikoga iz Siska. Ne poznam nikoga iz Gline. Nikad nisam bila u Banovini, Ali ova dva, tri dana sam svim srcem i dušom u Banovini. U svakom onom i najmanjem selu zahvaćenim prokletim potresom. Nemoćna sam. Ljuta sam. Na koga?! Ne znam ni sama, ali suze mi teku. Osjećam grižnju kad ne mogu pomoći. Ne znam što bi učinila da bar malo olakšam tim unesrećenim ljudima njihovu tragediju. I sinoć lijegam u topao krevet sa mišlju kako je tim ljudima pod vedrim nebom i na hladnoći koji su u dvadesetak sekundi ostali bez ičega. I krunicu stišćem u ruci i pitam se „Bože, zašto?!“. Znam da te ima i da si Velik, ali zašto?! Zašto baš ta sirotinja koja je i u ratu morala napustiti svoje domove?! I onda zahvaljujem za sve preživjele…molim za stradale… A onda se sjetim trinaestogodišnje djevojčice koja je otišla među anđele i grop u grlu zastane, junačko srce ne izdrži i suze opet kliznu niz lice. Hoće li ikad više ta majka naći utjehu… pronaći mir.

Ali ovo raspuklo srce ipak je veliko kad vidim da je cijela Hrvatska postala jedno. Moj Zadar se ujedinio i staro i mlado. Svi pomažu, volontiraju, doniraju….A ja?!! Proklinjem invaliditet što ne mogu „skoknuti“ do Banovine. Vijesti sa unesrećenih područja su me umorile, ali ako ih ne gledam još sam jadnija.... kao da izdajem svoj narod.
I onda naiđem na veliki naslov lokalnog portala koji pita nas čitatelje di ćemo na doček…… Pa ljudi moji, jeste vi normalni?! Kakav doček, kakva Nova godina….Di vam je suosjećanje, empatija,......alooooo!
Ova godina je bila godina žalosti i tragedija. A što nam nosi nova 2021. neka dragi Bog zna.
I znam da ima Boga i da nas neće ostaviti i da se naizgled malo sakrio, ali se isto pitam što je sa Crkvom- Crkvom kao institucijom.
Jeste otvorili vrata brojnih samostana i crkava unesrećenima. Jeste li donirali išta….malo čujem svećenika da se aktiviralo… rijetki su i oni i župe….. Ali Bog sve vidi…i oprašta (meni na ovom grijehu olajavanja),,,,
I koji ovo idioti pucaju petarde… upravo…. Di vam je srce….imate li dušu---
I tako ja ovo jadno Silvestarsko popodne izašla malo do mora da razbistrim glavu i to u prljavoj staroj trenerci koju sam prekrila dugim kaputom, a tamo se dečko kupa…
Mislim da je cili svit iša u tri lijepe…!!!












- 18:58 -

Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Opis bloga

Vesele i manje vesele priče jedne Šuše.

Skitnica srca

Oduvijek me privlačilo ono nepoznato i na oko nedostižno.
I onda kad to postignem prestaje mi biti zanimljivo.
To sam ja .
Vječito u traženju.
Vječito u lutanju.
Gladna znanja.
Gladna dobrote.
Gladna ljubavi.
Najviše ljubavi.
Ljubavi koju sam upoznala u stihovima nepoznatih pjesnika.
Ljubavi koju sam vidjela kod slučajnih prolaznika.
Ljubavi koju sam skoro dotakla, ali onda je izabrala nekog drugog.
I uvijek to tako meni biva. Ali ne ljutim se. Jer i Ljubav zna da ću je ja čekati.
I u žudnji i u čežnji da ću je poželjeti još više. I još jače. I uhvatit ću je.
A onda pustiti. I opet strepiti za novim prilikama. Jer to sam ja;
Vječna lutalica koja uvijek traži nešto više.
Strastveni kolekcionar lijepih riječi i gospodskih manira.
Riznica tajni i neispričanih priča.
To sam samo ja.

JEDNA MALA ŠUŠA

Linkovi

......moj prvi post

Važno je.....ne sekirati se!!!









Flag Counter

Od 25.07.2021.