|
.- revitalizirani post od 25.6.2011. Naravno da se u dva sata dvodijelnog dokumentarnog filma ne može reći sve o takvoj temi kakve se prihvatio, ali ono što je rečeno izgleda suvislo i upečatljivo. Ipak, neke komponente izrazito nedostaju. U prvom redu, nedostaje priča o tome kako i koliko je sve što se događalo pogodovalo Miloševićevom sinu i Tuđmanovoj djeci, dugom nizu ratnih profitera i mirnodopskih grabljivaca, ne naznačuje se cijeli kompleks famozne „pretvorbe“, a bez toga je sve što rade glavni akteri uvelike besmisleno. Međunarodna zajednica spominje se vrlo ograničeno, što su radili kad je zlo krenulo, ali ne kakva je njena uloga da je do svega došlo. I posljednje, ali ne najmanje važno, ne spominju se crkve i njihovo djelovanje. Ipak, sve u svemu, ostajem uz prosudbu da vrijedi odvojiti dva sata života i pogledati što nam se to preko interneta nudi.ČEKIĆ I NAKOVANJ  Meni najzanimljiviji dio tog uratka počinje u sedmoj minuti i četrdesetoj sekundi prvog dijela: Leta hiljadu devet stotina devedeset i prve godine Evropska zajednica je predsjednicima Yu-republika nudila oko pet milijardi dolara nepovratnih sredstava i status pridruženog člana unije… Kao što znamo, oni u čijim je rukama bila sudbina svih nas s prezirom su to odbili. Pitanje „da li se rat mogao izbjeći?“ ima odgovor. Da, mogao se izbjeći, upravo tada. Potpuno sam zaboravio na tu epizodu, sve dok me ovaj film nije podsjetio. Prisjećam se, kad se to zbivalo mislio sam „od te ponude neće biti ništa“, i bio sam u pravu. Danas, nakon više od sto tisuća mrtvih i nekoliko milijuna stradalih na razne načine, vidim da je to bila posljednja stvarna prilika da se sve to izbjegne, prilika koja je proigrana. Ponovo mislim da sam u pravu, kao što sam i onda bio. Pitanje „da li je rat bio neizbježan?“ ima i drugi odgovor. Bio je neizbježan jer je velik dio svih naroda već sluđeno slijedio vođe kojima nije bilo u interesu da se rat izbjegne. Danas - dvadeset godina kasnije - predstavlja se kao veliki uspjeh da ćemo možda uspjeti izboriti ono što smo svojevremeno odbili. Ili smo možda to već dobili, i to nedavno? Nisam siguran, ne obraćam pozornost na ono što je nevažno jer je prekasno. Za sve mrtve i stradale zauvijek je prekasno, a tragičnost njihova stradanja je višestruka. Tragično je samo po sebi što su stradali, tragično je da su stradali nepotrebno i uzaludno, tragično je što nisu shvatili (a mnogi preživjeli ni do danas) zbog čega su stradali ni tko je tome zapravo kriv. Utoliko je i pitanje jesu li se Milošević i Tuđman išta dogovorili također nevažno, važno je da su složno i uigrano zajednički djelovali svaki na svojoj strani, kao čekić i nakovanj, a kao pravi razlog svih stradanja pokazuju se jedino bezgranična sebičnost, grabežljivost i jeftina taština kojima nije važno koliko nedužnih strada da bi se oni zadovoljili. |
|
- revitalizirani post od 28.5.2009.
 Nemanja s bloga Vasiona hara i po Facebooku. Ondje sam naišao na njegovu bilješku: O PAMETNIM DJEVOJKAMA I SRODNIM POJAVAMA Vjerojatno svi znamo za onaj tužan slučaj samoće čovjeka koji nije mogao biti s bedastim djevojkama, dočim pametne nisu mogle biti s njime. Kad se jednom tako postave stvari – usudio bih se patentirati ovaj fenomen – kad se naime kao kriterij veze pojavi ne samo famozno slaganje naravi, nego i podudarnost pameti, neminovno se događa – pat pozicija. Paraliza. Kadar se, skupa sa svime u njemu, smrzne. Pogledajte moj slučaj. Danas sam dobio pismo nesvakidašnjeg sadržaja: "Da se ne poznajemo tu si – u mom slučaju – dvostruko u pravu. Ja se upravo upoznajem i s tobom i sa sobom samom. Ti mi se sviđaš, a sebi se čudim. Čini se da nas je opet troje. Odlično! Tako si mi dragocjen i tako se shizofreno odnosim prema toj činjenici. S jedne strane bih činila sve da te sačuvam. A opet, dragocjenim mi te, uz sve ostalo, čini i to što kažeš da ne moram činiti ništa. Trebala bih valjda onda učiniti sve da ne učinim ništa. Može li teže?" Djevojka je zapravo na rubu genijalnosti, i to s one druge strane: ménage a trois koji ona postulira, nemoguće je kraće i efektnije izvesti, baš kao ni finalnu peripetiju: kao kod Lampeduse, mudrica zaključuje: "Se vogliamo che tutto rimanga come e, bisogna che tutto cambi!". Ali, iznad ovih logičkih bravura i prividnog kretanja najsuptilnije dijalektike, ipak lebdi neki Zloduh vječnog mirovanja, neko parmenidovsko prokletstvo, neka neumitna aporetika ljubavi: sve je već tu, iako ničega nema, i sve može biti, samo ako se ništa ne dogodi! Bože, obožavam pametne žene! Ne one duhovite, ne oštroumne, one sposobne tek za trenutačnu dosjetku – nego pametnice, one koje mogu misliti od početka do kraja rečenice, pa iz jedne u drugu, kroz cijeli pasus! U rijetkim povlaštenim trenucima nazočenja ovakvom slavlju Duha, u stanju sam ih danima slušati i gledati, bez riječi, prigušena daha, sve dok konačno ne kažu: – Ti mene uopće ne slušaš! Tebi je samo važno kako izgledam! Velim, obožavam pametne žene.  Prva pomisao nakon čitanja tog dirljivog teksta bila je – to ne može dobro završiti! Kovitlac misli i primisli koje su me ispunile bio je previše da bih i pokušao pribilježiti ga. Pokušavajući dobronamjerno domisliti koji bi bio najbolji realno mogući ishod, ostavio sam komentar: …mmm... nabavi psa. Na kraju će i ona nabaviti psa i – dok ćete se šetati – vaši psi će se radosno družiti Znam te neke koje upravo pameću privlače kao svjetionik, a kada se približiš otkriješ da si ništa više od leptira koji se oprljio na plamenu svijeće. E, prijatelju, da vidiš pizdarije kad tako pametna nešto pogrešno shvati! |
|
- revitalizirani post od 19.5.2007. Moj stari je većinu svog radnog vijeka bio sudac, a nakon što je otišao u penziju često mi je pričao o nekim slučajevima koji su mu po nečemu ostali zapamćeni. Obično je pazio da ih ispriča bez spominjanja imena tako da ni slučajno ne mogu otkriti o kome je govorio. Bilo je slučajeva u kojima se dugo i teško lomio što napraviti, a kasnije se do kraja života pitao je li ispravno postupio. U jednom navratu neka seoska djevojka tužila je grupu mladića za utvrđivanje očinstva. Po zakonu se očinstvo moglo dosuditi jednome, a nikako grupi. Na to je ona sve optužila za silovanje. Što je najbolje, nitko nije odviše poricao, iako su svi odricali da je bilo ikakve prisile. Starome je slika učas bila jasna. Cura je pristala na redaljku, a onda se uključilo više njih nego što su bili pozvani. U ono vrijeme nije bilo DNK-analize, a uzorci krvi su za jedno trećinu otklonili mogućnost da su očevi, ali je bilo tko od preostalih to mogao biti. Stari je odbacio optužbu o silovanju, a očinstvo je službeno pripisano jednome koji jest bio prisutan, ali jedini tom prilikom nije ni umočio. Eto vidiš, poantirao je stari, pazi da ne upadneš u loše društvo! Malo koristi što si nevin ako si u lošem društvu. Dobro, stari, rekoh, pa kako si mogao? Mislio sam o djetetu, reče stari, da dijete ne završi u domu za nezbrinute. Taj jedan je jedini bio pristojan mladić iz dobre familije koji je slučajno upao u loše društvo, a svi ostali su bili barabe. Za tog sam jedinog bio siguran da će se brinuti o djetetu, a osim toga njegovi roditelji su bili takvi da ne bi odbacili unuka. Drugo, on je zaista bio najkrivlji. Cura se napila i izazvala ostale upravo da njega isprovocira, da ga povrijedi, da mu se osveti, da ga impresionira… Tko zna što sve može ponijeti pijanu i očajnu žensku koja je napila iz očaja ili je očajna jer se napila, pa se ne može kontrolirati? A on niti je nju zaustavio, niti je ostale pokušao odgovoriti. Držao se kao da mu je svejedno. Treće, uopće nije bilo sigurno, dapače, bilo je vrlo vjerojatno da je on imao nešto s djevojkom i nekoliko puta ranije, a možda i kasnije, njihova je priča bila dugotrajnija i kompliciranija od tog incidenta, pa je dijete zaista i moglo biti njegovo. Da nisam pravio račun bez krčmara vidio sam i po tome što su mladićevi roditelji shvatili, prihvatili i dijete i majku i natjerali ga da je oženi. Mladić se u žalbenom roku mogao žaliti na presudu i sigurno bi je oborio, ali nije. Je li bilo pravedno? Nije. Je li bilo po zakonu? Jeste, ali vješt pravnik mnogo toga može učiniti po zakonu, mnogo toga što rezultira suprotnim učincima, sve legalno… Eto, tako sam svjesno osudio nevinog, završio je stari. Srećom je ispao sasvim dobar brak. Živjeli smo u malom mjestu, pa sam ih kasnije mnogo puta sretao. Naizgled nisu izgledali ni sretniji ni nesretniji od drugih bračnih parova.Mnogo puta sam se pitao jesam li najbolje postupio, možda jesam – tko bi ga znao, ali nikada nisam požalio. |
|
- revitalizirani post od 13.5.2007. U Bjelovaru je pedesetih i šezdesetih godina postojao običaj za koji ne znam da li se i dalje održava. Jednom godišnje predsjednik okružnog ili kotarskog suda, kako li se već zvao, pozivao je na večeru sve suce, tužitelje i odvjetnike u gradu, da se te jedne večeri svi zajedno drugarski provesele. Tako su se jednom okupili oko bogate trpeze, rujno se vino pilo, i svi su bili razdragani koliko je bilo mesine i raznih finih priloga i kako je sve bilo ukusno. Sami sebi nisu mogli vjerovati koliko su pojeli i popili. Naposljetku je na posljednjem pladnju ostao samo jedan komadić mesa. Njih tridesetak je gledalo taj posljednji zalogaj i nitko se nije mogao odvažiti da ga pojede. Sve su nutkali jedan drugoga, "Daj ti!", "Hajde ti!", ali su svi već bilo tako prežderani da nitko nije mogao. "Pa kad smo već toliko pojeli, da ne možemo ovaj posljednji zalogaj?!", zbijali su šale i veselili se kao djeca. Konobaru nisu dali da odnese taj posljednji pladanj dok se sve ne pojede, te se jedan od sudaca odluči i objavi: – Ja ću! Uz ovacije svih prisutnih ubacio je zalogaju u usta i počeo ga žvakati, te su konobari mogli počistili stol od posuđa i donijeti novu rundu pića. Nakon nekog vremena zapita se netko: – A gdje je…? – onaj sudac koji je pojeo posljednji zalogaj. Svi se začude jer je nestao, a da nitko nije primijetio. Počnu ga zvati, on se ne javlja. Da nije otišao na zahod? Vrati se netko sa zahoda i kaže da nije ondje. Pogledaju u susjedne prostorije, ne mogu ga naći. Zabrinu se. Kaput mu visi na vješalici, a njega nema. Zabava se prekine, svi se razmile svuda naokolo, traže nestalog suca i zovu. Ne mogu ga pronaći. U zgradi nije. Izađu pred gostionicu. Uokolo mrak, žbunje, drveće… Odjednom netko uzvikne. Pronađen je! Leži iza zgrade, u mraku. Mrtav. Prekinuta zabava se završi. (Zlobnici bi rekli da su ionako sve pojeli i popili.) Zbunjeni i potreseni pravnici raziđoše se kućama. Drugog dana, istraga. Autopsija pokojnika. Pronađu da se zagušio onim posljednjim komadićem mesa kojega nitko drugi nije htio pojesti. No kako se našao iza zgrade? Zagrcnuo se, zakašljao, neki su se čak i prisjetili da je kašljao. Nesretni sudac se digao i izišao u tri koraka iz prostorije u hodnik koji je vodio straga u dvorište, te zatvorio vrata za sobom kao pristojan čovjek, da ne uznemiruje ostale kašljanjem, i ondje se srušio. Nitko nije pridao pozornosti kad je ustao i izišao. Ni on vjerojatno nije shvatio dok nije bilo prekasno da to nije bio kašalj nego davljenje, i umro je s druge strane vrata ni pet metara udaljen od kolega koji su slavili. Naredne godine iznova je priređena tradicionalna večera, ali je od nje nadalje uveden i novi običaj. Posljednji zalogaj davao se krčmarevoj mački ili gostioničarevom psu. |
|
- revitalizirani post od 6.5.2010. Sredinom 1982. godine stiglo je u redakciju "Starta" pismo iz Doboja koje je izazvalo veliko zanimanje i uzbuđenje muških članova redakcije. Čitatelj M. M. pisao da mu je dojadila glupa štakorska metoda pokušaja i pogrešaka "daš - ne daš", koja nije osiguravala povoljan ishod već uglavnom rezultirala oporim razočaranjima, pa je odlučio svoj pristup ženskom rodu podići na znanstveni nivo. Umjesto da ode na godišnji odmor baki i djedu u planinu, otisnuo je na šapirogafu šest stotina primjeraka upitnika od šest stranica koji je pretenciozno nazvao "START 82". Oboružan naramkom tih papira pristupio je ama baš svakoj ženskoj koja mu je na ulici, u dućanima, na tržnici, pred srednjom školom, na autobusnim stanicama ili bilo gdje drugdje zapela za oko i predstavljao se da provodi znanstveno istraživanje. Neke s njim uopće nisu htjele razgovarati, neke su odbile odgovoriti na ijedno pitanje, ali neke su pristale. Na prvoj stranici su se tražili banalni podaci. Spol? Muški ili ženski? (Naravno da nijednom muškarcu nije pristupio.) Dob? 15-20, 20-25, 25-30 i tako dalje, iako nakon nekih godina nije ni pokušavao. Obrazovanje? Osnovno, srednje, visoko… Koje strane jezike govorite? Loše, osrednje, dobro, vrlo dobro? Zanimanje: učenica, radnica, službenica, domaćica… Kako provodite slobodno vrijeme: uz dobru knjigu, gledajući televiziju, baveći se sportom, družeći se s prijateljima…? I tako dalje. Koliko često idete u kino? Bračno stanje: neudata, udata, razvedena, udovica? Pitanje za neudane: imate li simpatiju, da li vas netko želi osvojiti, u sretnoj sam vezi, tražim, dobro mi je ovako… S današnje točke gledišta zanimljivo je da ga nacionalnost uopće nije zanimala. Na drugoj stranici je prelazio na pravi predmet istraživanja: s koliko ste godina stupili u seksualne odnose? Jesu li prva iskustva bila a) zadovoljavajuća, b) loša, c) idimi-dođimi? Koliko godina je imao vaš prvi partner? Volite li starije, mlađe ili partnere svoje dobi? Jeste li zadovoljni svojim seksualnim životom? Volite li se atraktivno oblaćiti? Nosite li seksi donji veš? Koristite li kontracepciju? Zanimaju li vas porno-filmovi? Provodite li vrijeme u seksualnim maštarijama? ( Nikada, rijetko, često, svakodnevno…) "Koliko puta sedmično osećate potrebu da se tucate-seksate?" Treća stranica je već bila opaka. "Koji položaj vam najviše odgovara u seksualnom odnosu?" Zahtijevate li dugu predigru? Prakticirate li analni seks? Maštate li o grupnom seksu? Jeste li ikada učestvovali u orgiji? Imate li lezbijskih sklonosti? (Da, ne, možda.) Bi li održavali vezu s više muškaraca istovremeno? (Tu se već toliko zanio da nije ni predvidio pitanje za muškarce bi li održavali istovremene veze s više žena.) Sa svaki pitanjem upitnik je postajao sve sočniji. "Volite li falacirati (pušiti, lizati, sisati) partneru penis? Ližete li partneru kitu pri sexualnom odnosu? Dozvoljavate li partneru da vam ejakulira, (svrši, išprica, prospe, istrese…) spermu u usta? Osećate li pri tom svršavanju u vaša usta neko zadovoljstvo? S koliko ste to do sada partnera radili?" (4% s više od 5 partnera.) Bi li pristali da vas partner snimi kamerom dok se tucate s njim? Posljednja stranica je bila izravna da izravnija nije mogla biti: bi li pristali na seks s bilo kim u bilo koje doba? Gdje vas se može pronaći? Kada ste slobodni? Koji dani i koje doba dana vam najviše odgovaraju? Imate li svoj stan? Može odmah? Upitnik je bio popraćen i statistikom rezultata. Od onih četiri stotine koje su počele odgovarati, 50% je odbilo nastaviti nakon prve stranice, 25% je odustalo na drugoj stranici, 12% ga je poslalo u vražju mater nakon nekog pitanja na trećoj stranici, i tako dalje, a njih 29 odgovorile su na sva pitanja. Prijelaz mase u novu kvalitetu - kad su sve razjasnili nije bilo muke dogovoriti se. Pošiljci su bile priložene i fotografije dvadeset i devet lijepih mladih žena i djevojaka, što aktova, što u seksualnom aktu s muškarcem kojemu se nije vidjelo lice.  Redakcija se podijelila. Jedni su ismijavali očiti diletantizam i nepismenost pitanja na šapirografiranom upitniku, a drugi razastirali onih dvadeset i devet fotografija i ukazivali na ishod istraživanja. Čovjek je potrošio godišnji odmor, ali je završio s virtualnim haremom koji je osiguravao da u svakom trenutku ako poželi ima nekoliko privlačnih ženki na raspoloženju. Tko bi se time mogao pohvaliti? Svi su bili složni samo u jednome - o tome neće pisati u magazinu, čak ni pristojno odgovoriti čovjeku na pismo. Kada bi pisali o njemu, dali bi mu naknadnu legitimaciju, amenovali njegovu rabotu, priskrbili mu popularnost. Da dobije bilo kakav službeni dopis sa zaglavljem "Starta", kad je već ovoliko uspio s nikakvim zaleđem, tko zna što bi tek s njim izveo? Bilo bi ga od Bihaća do Ploća, od Bosanskog Broda do Neuma! Organizirao bi suradnike i pridobio sektu sljedbenica… Kao Baš-čelik kad mu pomogneš s čašom vode. Mnogo puta od tada sjetio sam se čovjeka s dvadeset i devet ljepotica koje čekaju da navrati. Moram priznati, ni meni nekoliko takvih ne bi bilo na odmet, a kako sam već čovjek u godinama, i pet-šest bilo bi mi dovoljno. |
|
- revitalizirani post od 7.5.2007. Među onima koji imaju petnaest, dvadeset, dvadeset i pet, koliko god se njima činilo da nije tako, (s izuzetkom onih koji su nesretni rođeni nakazni ili teško invalidni,) zapravo nema velike razlike ako se usporedi s pedesetogodišnjacima. Bili visoki ili niski, mršavi ili debeli, glatkoputi ili rošavi, neusporedivo se manje razlikuju od vršnjaka u pedesetim godinama. Da ne idemo daleko, do dvadeset i pete se nepogrešivo prepoznaje tko je mlađi, a tko stariji, dok od pedesetih i nadalje vrlo lako za jednog vršnjaka možete pomisliti da je drugome otac ili djed. Ta se drastična razlika u izgledu upadljivo vidjela na Mihi i Luji, vršnjacima koji su se gotovo svakodnevno viđali u birtiji u susjedstvu i raspredali o svemu i svačemu. Miho je bio mali, poguren, ispijen, žilav i naboran, krezub, oćelavio, kao hodajuća mumija, mogao se uspješno predstavljati kao stogodišnjak, a nitko me ne bi dao manje od sedamdeset. Lujo je bio uspravna držanja, besprijekorne figure, glatke kože, zuba kao na reklamama, bujne kose i uvijek se dobro oblačio. Vidjelo se da ima više od trideset, ali koliko, dvije ili dvadeset, to nitko ne bi mogao pogoditi. Nasuprot razlici u izgledu, Miho je bio prepun energije, kao da mu je zabijena baterija u dupe, zapanjujuće snažan i izdržljiv, a vraški okretan. Kad god bi ulovio vremena odlazio je na more, gradio suhozidine, te pomagao susjedima u vikendaškom naselju kopati temelje, lijevati beton, okopavati vinograde i to više je uživao što je posao bio naporniji. Lujo je imao problema sa šećerom, s kardiovaskularnim sistemom, kičma mu je bila kao od stakla, a kondicija nikakva. Nije se mogao uspeti ni na prvi kat da se gadno ne uspuše, a zbog kičme se nije mogao ni sagnuti ni išta podignuti. Supruga i obitelj smatrali su Luju gadnim ljenivcem i umišljenim bolesnikom jer usprkos svim medicinskim nalazima nisu mogli vjerovati da netko tko tako dobro izgleda ne može mrdnuti prstom ni na najlakšim kućanskim poslovima. No kako živimo u doba izgleda, svi su čestitali i zavidjeli Luji kako dobro izgleda, a Mihu su svi žalili. Na Luju su se žene lijepile, nudile se čak i šiparice, iako je barem već desetak godina bio potpuno impotentan, dok Luju, koji se svakog dana budio s moćnom jutarnjom erekcijom, nisu pripuštale ni blizu. Naposljetku je ipak Lujo bio na Mihinom sprovodu jer je Mihu zgazio tramvaj. |
|
- revitalizirani post od 30.7.2011. Cijenim i poštujem izjavu Gustava Krkleca koja me razveseli svaki puta kad je se prisjetim. Već u poznim godinama, ako se ne varam preko osamdesete, izjavio je otprilike ovako, ako ne i upravo ovim riječima: „Čitati sam naučio sa sedam godina, a pisati učim još i danas“.NA DUGOME DUGOM PUTU  Ono što je nedvojbeno dobro izrečeno jest poruka da je čitati lakše naučiti nego pisati. Mogu to posvjedočiti oni nebrojeni koji svakodnevno pročitaju poneki članak u novinama, pa i cijele novine, a kadikad i neku podeblju knjigu, ali se nađu u nevolji kad požele ispisati nekome razglednicu, a da se ne spominje muka ako moraju sročiti dvadesetak riječi za osmrtnicu, čak i ako im do preminulog nije naročito stalo. Međutim, da bismo došli do prave poruke navedene izreke ne smijemo je očitavati samo bukvalno. Kao prvo, ni naučiti čitati nije jednostavno. Ima ih koji slovkaju s teškom mukom i do kraja života nisu u stanju pročitati više od dvije do tri rečenice. Zatim, ima onih kojima to tako teško ide da radije ništa ne čitaju. Zatim, ima mnoštvo onih koji kao znaju čitati, ali od pročitanog pod milim Bogom ništa ne razumiju. Čitanje, naime, nije samo poznavanje slova. Recimo, znam sva slova, mogu pročitati bilo koju knjigu na portugalskom (doduše sa strašnim i neodgovarajućim izgovorom) kao i bilo koju knjigu za najspecijaliziranije fizičare, a da ne razumijem ni riječ ili da razaberem možda tek svaku stotu. Da bi se moglo čitati nužno je odgovarajuće predznanje, pa čak i ono nije dovoljno. Kvalitetno čitanje podrazumijeva kvalitetno mišljenje i kreativno tumačenje. Onaj tko ne može kritički sagledati, pravilno razumjeti ili odgovarajuće osjetiti ono napisano – bolje da se okani ćorava posla. Bolje neka gleda televiziju ili filmove. Pisanje je, vjerujmo Krklecu, složenije od čitanja. Međutim, pogrešno ćemo protumačiti što je želio reći ako vjerujemo da je pisanje vještina koju je uopće moguće u potpunosti savladati. Ono nije skup znanja o činjenicama i postupcima, riječima, gramatici i pravopisu, pa da se taj skup može izraziti recimo veličinom „sto“, te da možemo procijeniti kako je osmoškolac savladao dvadeset, srednješkolac četrdeset, novinar pedeset, ugledni lingvist čak devedeset i pet, a da je Gustav Krlec poživio dvjesto i pedeset godina savladao bi svih sto posto. Ne, pokušavajući izraziti novu misao onaj koji piše neprestano se suočava s novim problemima, pokušavajući se najbolje izraziti neprestano traži najbolji izraz, jest da mu to sve lakše, brže i bolje polazi za rukom, ali u suštini se stalno nalazi u istoj situaciji kao pri kraju prvog razreda kad je dobio zadatak da napiše tri rečenice i odlučio se da prva bude „Tata voli mamu“. Pisanje je nemoguće naučiti i zato jer se stalno uči i stalno zaboravlja. Onaj tko često piše savladat će ono što se često ponavlja tako da će to pisati gotovo automatski, ali ono za čim se rijetko javlja potreba svaki put će ga natjerati da stane, razmisli, neodlučno se opredijeli za neko od mogućih rješenja i krzmajući nastavi dalje. Srećom, u mnogim od takvih slučajeva pomažu rječnici ili spelingčekeri, ali ima i slučajeva u kojima savršenog rješenja naprosto nema. (Recimo – jednostavan primjer – kako se zove ova udolina koja se spušta od sredine nosa do sredine gornje usnice?) Zaboravlja se čak i ono što se često rabi upravo zbog prečestog korištenja: otprilike jednom godišnje ponovim lekciju o određenim i neodređenim oblicima pridjeva da bih se nakon nekog vremena ponovo zatekao pitajući se – da li je to ovako ili onako? Pisanje je nemoguće u potpunosti naučiti i zato jer se sam jezik mijenja. Tek što pomisliš da si nešto zauvijek savladao, a ono se neki jezikoslovac sjeti da propiše sasvim drugačije ili ljudi naprosto počnu govoriti nešto sasvim drugo, pojave se novi riječi, a stare iščeznu iz upotrebe, pa niti ti njih razumiješ niti oni razumiju tebe. Pisanje je slično sviranju klavira. Učiš, vježbaš, sve si bolji i bolji, na kraju dosegneš razinu da bolji ne možeš biti, ali i dalje treba stalno svirati jer - ako se prestane - prsti odrvene, melodije se zaborave, pojave se nove kompozicije koje se ne može od prve glatko odsvirati, sve ono što se postiglo ostane samo u sjećanju i eventualnim tonskim zapisima iz prošlosti, a zapravo se istopi kao da nikada nije ni bilo. Sad sam ovo zapisao, a sad to idem pročitati da vidim što sam zapravo napisao.  |
|
ZIJAH NA KIŠI Jedan od događaja za koji ne mogu prežaliti što mi je promakao zbio se prošlog ljeta. U sklopu priredbi Scene Amadeo u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju trebao je nastupiti Zijah Sokolović sa monodramom „Medvjed“ ili „Roda, roda“. Poslijepodne smo se našli na kavi i Zike je pitao hoću li doći. Rekoh da sam „Medvjeda“ i „Rodu, rodu“ gledao dva-tri puta, pa ću radije navečer na sastanak s nekom s kojom ću izaći prvi put i očekivao da će biti nezaboravno, no da je kanio izvesti „Cabares, cabarei“ ili „Glumac je glumac je glumac“ koje sam gledao osam-devet puta – ne bih propustio. Moj večernji izlazak je ispao takav da se više ni se sjećam s kim sam potratio vrijeme, a kad sam čuo kako je protekla predstava do danas žalim što sam pogrešno odlučio. Predstava se održavala u otvorenom dvorištu muzeja. To je monodrama, glumac stoji sam nasprem svih. Gledalište je bilo prepuno. Iznenada, u pola izvedbe, započela je kiša, onakva gusta kakvi znaju biti ljetni prolomi oblaka, otvoriše se nebesa. Nekoliko parova u publici je raskrililo kišobrane, a ostali su se natisnuli u zaklon kolonada duž dvorišta, stajali stisnuti kao putnici u tramvaju u vrijeme najvećih prometnih gužvi. Zatečen nasred otvorene pozornice Zijah nije znao što će kad su počele padati prve kapi pa je nastavio kao da se ništa ne događa, ali ne možeš se praviti baš sasvim da se ništa ne događa jer mu krupne kapi udaraju u oči i u usta. Nadvikivao se s bubnjanjem pljuska, derao u odgovor gromovima, mlazovi vode slijevali su mu se niz lice, pred sobom je mogao vidjeti samo mutne konture prostora ispunjenog vodenim zidovima, ali nije posustajao. Zarobljeni gledatelji, bez mogućnosti da odu bilo kamo, gledali su osamljenog glumca u atriju. A onda je prolom počeo jenjavati... Naglo kao što je započeo, pljusak je prestao. Prvi gledatelji su se oprezno počeli izvlačiti iz kolonada i vraćati u prazno gledalište, brisali maramicama sjedišta i sjedali. Uskoro su se svi vratili na svoja mjesta, a Zijah je i dalje izvodio svoje kao da se ništa nije dogodilo, osim što je odjeća na njemu bila potpuno natopljena vodom i sa svakim pokretom su iz njega vrcale kapi. No kad su svi, poneseni izvedbom, već smetnuli s uma što se dogodilo, kiša je počela ponovo. Jedino što su ovaj put svi u gledalištu znali da Zijah neće uzmaknuti, pa su i oni ostali s njim ili se nitko nije okuražio da se ustane prvi, tek – kada se nakon nekoliko trenutaka pljusak obrušio punom snagom, svi su i dalje sjedili bez ikakve zaštite, čak je i onima dvoje-troje koji su imali kišobrane bilo neugodno da ih podignu i rašire i time zakrile pogled drugima iza njih. Kiša je lijevala, lijevala, Zijaha teško da su dalje od prvih redova mogli i čuti, munje su povremeno sve osvjetljavale kao presnažne fotografske bljeskalice, svi natopljeni do kože, ali svi zadovoljni jer učestvuju u jedinstvenoj i nezaboravnoj izvedbi, pomicanju granica kazališta do ranije nedosegnutih dimenzija. To je razlika kazališta i filma. I najbolji film na svijetu je uvijek isti, a ni najgora kazališna predstava nije jednaka dva puta za redom. To je glumac, glumčina i po, kojega ni sile prirode ne mogu zaustaviti, jači od sudbine. |
|
- revitalizirani post od 14.1.2011. Jedan od najprijatnijih trenutaka u životu dogodio mi se u vrijeme dok smo svakodnevno visili ispred „Zvečke“. Jednoga se dana pojavio fantastičan nepoznati curetak koji je odmah privukao svekoliku pozornost. Stajala je sama usred gomile, a mladići oko mene samo su u nju zvjerkali, odmjeravali je i vidljivo unezvjereniji nego inače neprekidno ponešto komentirali. Da ne tajim – i sam sam upao pod tu psihozu, no iznenada mi sjevne, prisjetim se – NJU SAM JA VEĆ JEBO! Kao da me grom strefio! Taj trenutak kada me je to saznaje proželo može se usporediti s malo kojim, a još manje onaj koji je uslijedio nakon njega: ako sam već jednom – kad se već tu našla – veliki su izgledi, gotovo je neizbježno ću barem još jedanput! Otprilike šest mjeseci ranije priključio sam se nekom društvu u „Kavkazu“ koje se okupilo oko neke preslatke ženskice. Ona se pak surovo otvoreno nabacivala nekom tada popularnom rokeru da je to bilo dirljivo pratiti, a svaki pokušaj da joj itko išta kaže toliko je surovo ignorirala da je bilo jasno da joj samo postojanje ikoga osim onoga na kojeg se nemeračila smeta i ide na živce. Ostao sam s društvom jer takvo ponašanje u tolikoj mjeri nikada ranije nisam sreo i to je trajalo sve dok me netko nije zazvao imenom. Ona se trgnula u nevjerici. „Ti si taj?!“ Ukočio sam se ne znajući smijem li priznati, ali je nekolicina prisutnih potvrdila. Istog trena je bez milosti otpisala rokera i ustremila se na mene, a kada su se malo kasnije zaustavile neke moje poznate i dobacile mi nešto u prolazu, okrutno ih je otjerala: „On je večeras moj!“ Zabavljalo me je svjedočiti kako nekoga drugoga tako uzima na nišan, ali mi se nije dopadalo kada se obrušila na mene, pa sam se digao i krenuo ka izlazu. Ona je bez poziva skočila na noge i požurila za mnom. Našao sam se ispred kavane s njom pored sebe i što sad? Bio sam dobrano ljut. Ipak nisam bio tako jeftin da me svaka fufa kojoj puhne može pokupiti. S druge strane, ona je izgledala previše dobro da bi se tako nešto smjelo propustiti. Bez riječi sam krenuo prema kući, a ona se priključila. Premišljao sam – što da ne? Da vidimo kamo to vodi... Nimalo se nisam trudio olakšati joj položaj i šutio sam cijelo vrijeme, a uskoro je i ona prestala pokušavati zapodjenuti ikakav razgovor i cupkala je žureći da me sustiže. Trebalo je oko pola sata da stignemo do kuće u kojoj sam stanovao. Do tada je još mogla glumiti da slučajno idemo istim putem, ali kad sam zaokrenuo na stubište više nije bilo dileme. Uspeli smo se i dalje šutke na prvi kat, otključao sam vrata, ušao prvi i otvorio vrata moje sobe koja su se nalazila upravo nasuprot ulaza. Čim smo se našli u sobi, ne paleći svjetlo, obrušio sam se na nju. Ono, kad sam je skinuo, ostao sam bez daha. Bila je toliko lijepa i seksi da je izgledalo nestvarno, no povijest našeg kratkog poznanstva je odredila nastavak: bezobzirno sam je gurnuo na krevet i krenuo gužvati i razvlačiti, savijati i gnječiti, nabijati i čerečiti. Bio je homage Zoranu Tadiću i načelu koje je proklamirao, premda ne znam koliko ga je sam slijedio: „Biti okrutan ljubavnik i otmjen ubojica!“ Osvetnički se nisam ni najmanje obazirao na nju već izvodio samo ono što je meni u nekom trenutku najviše pasalo, međutim se kasnije ispostavilo da je upravo to bilo ono što je i njoj najviše odgovaralo. Nakon otprilike dva sata, prvo što sam joj rekao bilo je „Sad bih ti mogao nazvati taksi da odeš doma“. Zgranuto me je pogledala, iz rumenih obraza je u trenutku nestala sva krv i probjelila je kao kreč, a u narednom zajaukala i zaridala takvom snagom da sam se preplašio da će cijelu kuću probuditi. Srećom se bacila na jastuk, grčevito ga obgrlila, zabila lice duboko u njega, pa su joj nadalje grcaji bili prigušeni. Zblenuo sam se i ja – što je sad ovo? Mislio sam da će se se nakon nekoliko minuta isplakati, ali – jok! Dapače, izgledalo je da se samo zaletava, sve jače i jače, pa ako se načas kao smirivala, u narednom je valu tulila još gore. Nikako stati. To je trajalo i trajalo, ja sam samo osluškivao hoću li čuti majku ili sestru koje su spavale na krajevima hodnika u kojem je moja soba bila u sredini, ali su one ili bile već svikle na svakojake zvukove koji su dopirali iz moje sobe ili su zidovi bili dovoljno debeli, a razdaljina dovoljna da ništa ne čuju, ili oboje. Uglavnom, ludača nikako da prestane. Sjedio sam ponovo obučen na rubu kreveta dok se moja gošća trzala, uvijala i arlaukala i pitao se – što je to meni trebalo? Eto što snađe one koji jurcaju gradom vođeni kurčevom pameću! Iscrpljena neprekidnim grcanjem na mahove je gubila dah i gušila se. Pokušavao sam je primiriti na sve moguće načine, ali je svaki moj pokušaj izazivao još jače napade. Prestrašio sam se da ću morati zvati Hitnu pomoć da mi ne kolabira na krevetu. Onda sam bivao sve uvjereniji da će to završiti tako da ću morati zvati Vrapče da je odvedu. Trajalo je to također otprilike dva sata, a onda se malo pribrala, uspravila u sjedeći položaj i zašutjela. Čim mi se učinilo da je sposobna razumjeti što joj govorim zapitao sam da li da joj pozovem taksi. Na to je zatulila joj prodornije nego prvi put, bacila se potrbuške na krevet, počela grebati po posteljini kao da se kani ukopati u nju. Ja sam podivljao i pokušao je dići i osoviti na noge, cimao je za ramena, ruke, vukao za nogu i pokušavao svući s kreveta, ali uzalud. Mahnitost joj je dala silnu snagu, a ja sam se ipak čuvao toga da je udarim, pa ju je bilo nemoguće odvući. Mislio sam je obući i izbaciti pred kuću, pa neka tuli po ulici, ali nije išlo. Toliko me je izmorila da sam odustao. Iznova sam sjedio na rubu kreveta, buljio u njena krasna leđa, zanosnu prćastu stražnjicu, duge noge i mislio – kakva šteta! Takva ljepotica, a skroz luda! Što uopće napraviti u situaciji u kojoj sam se našao? Nikada ranije mi nije ni palo na pamet da bi me nešto takvo moglo snaći. Ipak nije mogla ridati zauvijek. Naposljetku smo sjedili u bolnoj tišini, a ja se nisam usudio ni pomaknuti, a ni ona se nije micala. Nisam se usudio ponovo predložiti taksi, pa sam upitao: „Što ti je?“ Negdje pred svitanje smo počeli normalno razgovarati. Prvo je rekla da je udana žena. U to ni slučajno nisam htio povjerovati. Pokazala mi je da između prstenja na rukama ima i vjenčani prsten. Dobro, izgledao je kao vjenčani prten, ali nije trebao biti. Skinula ga je i pokazala da je iznutra ugravirano neko obećanje vječne vjernosti ili tako nešto. Dobro, jest vjenčani prsten, ali mogao je biti i od majke ili pokojne bake. Onda je rekla da ima dvadeset i četiri godine. To joj nisam vjerovao jer je izgledala kao da nema ni dvadeset. Dohvatila je torbu, iščeprkala legitimaciju i dodala mi je. Dobro, imala je dvadeset i četiri godine, zamalo dvadeset i pet. Ako ima toliko godina, onda je moguće da je i udana... Nakon toga je uslijedila njezina tužna priča. Udala se za vršnjaka, prvog susjeda, znaju se otkako se rodila. Počeli su se ljubakati u petnaestoj, izgubila je nevinost u šesnaestoj, u sedamnaestoj su se uz dozvolu roditelja vjenčali. Već je osam godina u braku. Osam godina braka mi je tada izgledalo kao nemoguća vječnost, potpuno nespojivo s nekim tko je izgledao kao da je upravo pobjedonosno izišao iz puberteta. NJezin muž je jedini muškarac s kojim je ikada išta imala. Ona je vjerna žena. To je iznova zazvučalo krajnje sumnjivo obzirom na način kako smo se upoznali. Je, je, nikada ranije. Međutim joj je njezin muž dosadio. Dosadio joj je toliko strašno da ga ne može ni pogledati. Seks im je sve rjeđi, posljednjih godinu dana ga niti nema. Ona bi htjela, on hoće, oboje se uzbude, krenu se hvatati i sve završi i prije nego je počelo. On zadovoljan. Silno je voli. Ali ona više ne može podnijeti ni da je dotakne. Uvjerila se, ako je to to, onda je to sasvim bez veze. Pitala se čemu tolika uzbuna u tolikim šlagerima i filmovima i ljubićima oko nečega tako nikakvoga? Pitala se da ipak ne postoji nešto što joj promiče... Ja sam si mislio: kakva grehota da je takva ženska u rukama takvog siročića! Večeras je odlučila izaći i iskoristiti najboljeg kojega može naći. Poznati roker joj se činio dobar izbor dok nisam ja naišao. Čula je neke priče o meni iz pouzdanih izvora... – nije mogla vjerovati. Ostalo znam. Sad vjeruje. Nikada ranije joj nije bilo ovako. Nikada ranije nije završila. Sad ni sama ne zna koliko je puta orgazmirala. Pri jednom od tih navrata odlučila je da će se razvesti. Mora se razvesti, inače joj je život propao. Najradije ne bi nikada više izašla iz moje sobe. Plače jer zna da će ipak jedno morati, uskoro. Nema snage vratiti se kući. Kako reći roditeljima? Suprug će svisnuti. Žao joj ga je, zna da je obožava, i ona njega voli, on joj je ipak najbolji prijatelj iz najranijih dana. Ne zna kako će on to preživjeti, ali ona mora učinit što je naumila, razvesti se, mora, mora, mora... Najradije bi ostala kod mene zauvijek, naprosto da nikada više ne izlazi, da nestane za cijeli svijet... Sve je to počelo zvučati vrlo uvjerljivo, a ona izgledala sasvim normalno. Rekoh „Hajdemo sada još jednom, ali drugačije...“ Pred jutro, kad se više ne zna što se sniva a što se događa, napregnuo sam sve svoje senzore i ticala da joj pokažem kako žena može uživati kad se nađe uz majstora. Uopće nisam mislio na sebe nego samo na nju. Kad sam završio, rekoh: „Ovo je bilo da znaš što tražiti, da ne tražiš što treba tražiti. Da se ne zadovoljiš s bilo čim...“ Izašli smo iz kuće zajedno i u kafiću iza ugla popili kavu iznureni, ali blaženi kao stari ljubavnici, a zatim sam je otpratio do tramvaja. Kada sam je ponovo prepoznao ispred „Zvečke“ bio sam siguran da me je došla potražiti. Mladići oko mene su upravo ismijavali drevni romantičarski način udvaranja recitiranjem poezije. Rekoh ih: -Klipani ignorantski! Pojma vi nemate! Pogledajte sad što je stara dobra tradicionalna škola! Gledajte i učite! Otišao sam pet koraka dalje, stao pred prelijepu djevojku koja se naslonila na zid i do tada odsutno bludila pogledom po prolaznicima. Mora da se začudila što je nisam iz prve prepoznao, a zatim se zabavljala čekajući da mi se to dogodi sigurna koliko će me to presijeći. Te ženske – na dnevnom svjetlu, promijene frizuru, u drugoj haljini – neprepoznatljive! Rekao sam s epskim patosom, dovoljno glasno da dopre i do onih klipana: - Hajde, mala, da se nagodimo tjedan dana da ga ne vadimo! Ona se nagne prema meni i nabrzinu mi šapne pravo u uho: - Došla sam ti pokazati što sam u međuvremenu ja naučila! – mislim da nije dometnula „moj učitelju“, ali se to podrazumijevalo kao da je rekla, a možda i jeste. Pružila mi je ruku i bez riječi se odlijepila od zida i tako sam je poveo rukom za ruku pred očima izbezumljenih ukipljenih mladaca kojima su sline curile i nisu mogli vjerovati svojim očima i ušima. Tako će se iščuđavati i oni kojima budu pričali na kakvu sam foru pokupio nevjerojatnu žensku i oni kojima će to dalje prepričavati. Tako se rađaju legende. |
|
- revitalizirani post od 7.5.2010. Kad god se okrene janjac, akademik glasno proklamira "Ja hoću glavu! Glava meni!" To ima nekoliko prednosti i pogodnosti. Prvo, ima na njoj sočnih dijelova (oči, mozak, obrazi, jezik) kakvih nema nigdje drugdje, pa je janjeća glava prava poslastica. Drugo, obično se svi skanjuju da je uzmu, te akademik time što ju je izabrao za najomiljeniji dio pečenke pokazuje da je posebna kova. Treće, kako obično nitko drugi neće glavu, nitko mu ne ugrožava poseban položaj. Oni koji su već ionako impresionirani akademskom titulom još više su udivljeni gledajući kako uživa u onome što oni od gađenja ne bi mogli staviti ni na tanjur, pa mu se još više dive. Peto, ima u glodanju pečene glave nešto iskonski arhaično, divlje, muško, snažno, što jasno naznačuje njegovu nezaustavljivu odlučnost i moć koje mu daju pravo i na ono na što se drugi ne bi drznuli. Peto, gledajući pečene oči pred sobom na pladnju akademik si misli "Ja jedem tebe, a ne ti mene!" i osjeća se superiornim. Uz pečeno janje ide i vino, pa u općoj euforiji što je pečenka napokon, nakon višesatnog cvrljenja, za koje vrijeme su svi zvjerski ogladnili, skinuta s ražnja i rastrančirana, akademik koristi priliku da neometano izlaže dok su svi drugi zauzeti žvakanjem: -… Hitler je ponudio Amerikancima da oni uzmu Židove, pa ih smjeste negdje u Južnu Ameriku, ali Amerikanci nisu htjeli! Naravno, ne branim ja Hitlera, ali on je na vrijeme pisao Amerikancima da ima pune logore Židova - i što će s njima?" Eto, objašnjava okupljenima za stolom koje je dotle fascinirao svojim poznavanje "Biblije" i primjenjivošću citata iz nje na bilo što kako Hitler nije želio sve ono zbog čega je kasnije ozloglašen, nego su ti potezi bili neizbježni, iznuđeni i bio je na njih natjeran protiv svoje volje, što stjecajem nesretnih okolnosti što podlom rabotom onih koji su se kasnije prikazivali nedužnima. Zapravo taj Hitler uopće nije bio tako loš kako se priča. Akademik je dovoljno obziran da ne natura na nos okupljenima kako smatra za sebe da je i on jedan od nadljudi, nadčovjek, iranskog porijekla, arijevac, neiskvaren dekadentnom civilizacijom u kojoj su svi atrofirali jedući meso razrezano do bezličnosti i upakirano u plastične vrećice, pa se samo po etiketama razabire što je unutra. Samo čvrsti, neiskvareni muškarci mogu se suočiti s janjećom glavom i to već dovoljno govori samo za sebe. On bi jeo i medvjeđu šapu i zario zube u još toplo, krvavo lavlje srce! Odlazim da ne napravim skandal i ne pokvarim proslavu, ali se ne mogu načuditi. Ako u jednom susretu s akademikom ima petnaest svjedoka takvim njegovim stavovima, koliko li je svjedoka ostalo nakon akademikovog decenijskog akademskog puta? Čak i ako ne iznosi takve stavove u javnim nastupima, kako i koliko oni utječu na ono što javno iznosi? Što to govori o ostalim akademicima koji ga prihvaćaju za svojega i sve to o zemlji u kojoj je taj čovjek akademik? Sve u svemu, nimalo se ne čudim što nisam akademik. |
|
- revitalizirani post od 8.5.2011. Prva velika promjena koju su novonastala demokracija i samostalnost donijeli meni osobno bila je da sam ostao bez posla. Ne samo da sam ostao bez posla nego i bez izgleda da se igdje zaposlim. Usprkos tome slao sam prijave na sve moguće natječaje za srednjoškolske profesore, referente u općinama i razna mjesta u privatnim firmama koje su svakodnevno nicale, no koliko god su moje kvalifikacije obično daleko premašivale ono što se tražilo, uglavnom mi gdje god sam se javljao obično nisu ni odgovorili. Izgledalo mi je kao da su svugdje gdje se odlučivalo moje ime i prezime bili dovoljni da me odbace iz konkurencije, a ako to nije bilo dovoljno onda su neki redci iz biografije pokazivali svima koji su odlučivali da nisam za njih. I meni samome ta pomisao zvuči pomalo paranoično, ali – koliko god neuvjerljiva - gomila kopija uzaludno poslanih prijava i molbi samo je rasla. Srećom sam imao neku malu ušteđevinu za koju sam se nadao da će potrajati dok ne nađem neki, bilo kakav posao, pa nisam paničario. Da skratim vrijeme, da mi ne protiče uzalud, počeo sam se zabavljati nečim od onoga što dobro znam – pisanjem. Počeo sam pisati roman za djecu, onako kako je i J. K. Rowling u besparici počela pisati „Harrya Pottera“. Nakon godine dana imao sam gotov roman za djecu, zvao se „Nisam i neću zato jer svi“, i stotinjak odbijenica za razne poslove, te još više poštanskih potvrda o predaji preporučenih pošiljaka na koje mi nije nikada odgovoreno. Roman je ispao vrlo dobar, daleko bolji nego sam očekivao. Bio sam vrlo zadovoljan kad bih ga uzeo u ruke ili bacio pogled na njega. Umnožio sam ga u dvadeset i pet primjeraka, dao ih uvezati i poslao u dvadeset i pet izdavačkih poduzeća za koje sam ocijenio da bi mogli biti zainteresirani. Uglavnom mi nisu ni odgovorili, a oni koji su odgovorili dali su mi jasno na znanje da od mene ne bi objavili ni „Rat i mir“ ni „Bibliju“ ako bih ih slučajno napisao. Jedne od tih ranih jeseni devedesetih godina odlučio sam sve što imam staviti na jednu kartu. Platio sam da se roman prevede na engleski. Prijevod sam fotokopirao u pedeset primjerak i dao ih uvezati. Sastavio sam sažetak romana na dvije stranice na engleskom jeziku i umnožio u dvjestotinjak komada. Napravio sam i jedan zgodan mali nešto kao prospekt koji je govorio o meni kao piscu i o mom dječjem romanu. Otisnuo sam i dvjestotinjak svojih posjetnica i sa svim tim otišao na međunarodni sajam knjiga u Frankfurtu, te proveo ondje pet dana. Na to sam potrošio otprilike sve što mi je preostalo od ušteđevine. Na Sajmu sam razgovarao s brojnim urednicima i literarnim agentima, razdijelio sam sav materijal koji sam ponio, bez naročitog uspjeha. Svi su bili ljubazni, neki su iskazali kurtoaznu zainteresiranost, ali nitko nije ništa obećao ni ponudio. Mjesec ili dva nakon povratka stiglo je pismo. Javljao se Julio F. Yańez iz Agencia Literaria u ulici Via Augusta u Barceloni. Pročitao je roman i oduševio se, uvjeren je da bi ga mogao dobro plasirati i ponudio se zastupati me na španjolskom govornom području. Provjerio sam u katalozima koje sam donio sa sajma da je posrijedi jedna od najjačih i najuspješnijih takvih firmi i da pokriva ne samo Pirinejski poluotok nego i nekoliko država Južne Amerike. Ogromno tržište. Uopće se nisam mogao sjetiti da sam s njim razgovarao. Gospodin Julio je bio vrlo optimistički raspoložen. Pozivao se na svoje iskustvo da zna procijeniti što je dobro i vrijedno ulaganja, na svoje veze da bi to mogao ponuditi najboljim poduzećima koja imaju povjerenja u njegove preporuke, da bi roman mogao zadovoljiti publiku i postići veliki tržišni uspjeh. Krenuli smo u razgovore i pregovore. Zanimalo ga je jesam li pokušao pisati išta drugo pored dječje literature, koliko vremena mi je bilo potrebno napisati taj roman, imam li zamisli o eventualnim nastavcima, koliko vremena bi mi trebalo napisati sljedeći roman, razgovarali smo o mogućnosti da likovi dobiju španjolska imena, znam li nekog dobrog hrvatskog ilustratora da uz tekst ponudimo odmah i ilustracije... Razgovarali smo nekoliko puta telefonom, u nekim navratima i duže od pola sata, a kadikad smo dnevno izmijenili nekoliko faksova. Gospodina Julia je zanimali ima li u Zagrebu neki dobar prevoditelj na španjolski da ga angažiramo, tražio je da mu pošaljem nekoliko svojih dobrih fotografija za propagandni materijal, da li bih mogao adaptirati roman za film, bih li bio spreman početi pisati nastavak i prije nego objavimo prvi roman... Počeli smo pregovarati o tome da mi počne slati nekakvu akontaciju koja bi mi omogućila da se na miru posvetim pisanju. Bio je vrlo uvjerljiv. Između ostaloga je tvrdio da on zapravo uglavnom prodaje španjolske književnike po svijetu, ali da se u mom slučaju spreman upustiti i u ono što inače ne radi, koliko je uvjeren da je to što sam mu ponudio izuzetno zahvalan materijal. Nakon nekoliko mjeseci sam počeo vjerovati da je to gotova stvar, da sam već španjolski književnik, počeo sam se raspitivati gdje bi bilo najbolje upisati neki ubrzani kurs španjolskog jezika da budem spreman za svečanu promociju. Iznenada je sve prestalo kao presječeno. Bio sam mu poslao neko pitanje na kakvo se uobičajilo da odgovori u sat-dva, ali odgovor nije stizao. Nazvao sam njegov ured, javila se sekretarica, ostavio sam joj poruku da mi se gospodin Julio javi. Nije se javljao. Poslao sam još nekoliko faksova – na nijedan nije bio odgovora. Nazvao sam još nekoliko puta, ali gospodina Julia nikako nisam mogao uloviti u uredu. Poruke da mi se javi ostale su bez odjeka. Nije mi bilo jasno što se događa. Tek mjesec ili dva kasnije iznenada mi je sijevnulo – dobri gospodin Julio je prekinuo sve kontakte sa mnom upravo onog istog dana kad su sve svjetske novine objavile na naslovnim stranicama da je Hrvatska napala Bosnu i Hercegovinu. Bio je to najveći naslov na vrhu svih naslovnih stranica, udarna vijest na početku svih televizijskih vijesti. Gospodinu Juliu mora sa su ispale novine iz ruku. Kome će ponuditi roman iz agresivne, divlje zemlje, zar će svakome morati objašnjavati i odgovarati na nebrojena sumnjičava pitanja o političkim prilikama u koje se ne razumije, da je nešto hrvatsko postalo je preko noći negativno određenje, bolje s tim nemati nikakve veze! I da se sada upusti u neugodna razjašnjenja s razočaranim autorom kojemu bi trebalo objasniti zašto se predomislio?! Nikome nije do posla s divljacima niti do neugodnih nazeanja s razočaranim autorima koje se može izvjeći. Rat uzrokuje svakovrsne i nesagledive štete. Iako nisam bio izravno zahvaćen, smatram se jednom od prvih žrtava hrvatsko-muslimanskog rata. Mislite li da sam paranoičan, da pretjerujem? To što sada sjedim ovdje i pišem ovaj blog, a nisam na Copocabani s nekom kariokom u krilu, ipak čini nekakvu razliku. |
|
- revitalizirani post od 28.5.2007. Počnimo ponedjeljak dobrim djelima! Bio jedan siromašni mladi bračni par s malim djetetom koji su se zlopatili u podstanarstvu. Jednoga dana je dijete bilo pozvano na proslavu nekog dječjeg rođendana u blizini Britanskog trga, pa ga odvedoše i trebali su se za tri sata vratiti po njega. Da utuku vrijeme odlučiše prošetati Pantovčakom, da barem malo uživaju gledajući otmjene vile, da vide da barem netko pristojno živi. Tek što su krenuli pješke uzbrdo, nisu prešli ni pedesetak metara kad neka baba što je hodala ispred njih noseći vrećice iz dućana - padne. Oni priskoče, pomognu starici da ustane, no kako je ona bila uzdrmana, nestabilna i uplašena nakon pada, mlada žena je prihvati pod ruku, a suprug ponese ono što je kupila. Starica nije stanovala daleko, pa je otprate do kuće. Zvjezdana Hercigonja iz Mlinarske ulice imala vikendicu negdje na moru. Jednog ljeta naleti na nekog Engleza, preteču hipija i zakašnjelog sljedbenika byronovskog romantizma, dugokosog i bradatog, ofucanog, prljavog, gladnog i neispavanog. Požali se on da mu je nestao novčanik s dokumentima i novcima, ili ga je izgubio ili su mu ga ukrali, te se već danima zlopati. Sažali se Zvjezdana, a i bio joj je simpatičan, pa ga pozove u vikendicu, nahrani, opere, pusti ga neka se naspava, a onda odoše na poštu i ona mu plati telegram da obavijesti svoje u Engleskoj gdje je i u kakvoj situaciji. Deset dana ga je izdržavala dok nije stigao odgovor iz Engleske, a usput su se i dobro provodili. Mladi podstanarski par dopratio staricu do kuće. Kad su već stigli do kuće, pozove ih ona da svrnu na čaj. A kućerina, tipična onakva kakve su na Pantovčaku, viletina s perivojem uokolo. Požali se stara žena da živi sama u tolikoj kućerini, požali se mladi par da živi u sobičku koji im toliko zaračunavaju da ga jedva mogu platiti i još ih pri tome svakodnevno maltretiraju. Piju oni čaj i tako razgovaraju i napokon reče starica, vidi ona da su oni pošteni i pristojni, što se ne bi preselili kod nje, dati će im cijeli kat, ne trebaju ništa plaćati osim režija, samo neka joj ponekada odu na plac ili trknu u dućan… Nakon desetak dana stignu Englezu-hipiju novi dokumenti i novci. Ispostavi se da je on pravi pravcati engleski lord, prepun para. No kako se u međuvremenu kod Zvjezdane u vikendici udomaćio, ostane on do kraja ljeta i svi sretni i zadovoljni. Mladi par se uselio na Pantovčak, muž uredio vrt, žena pospremila kuće, starica im čuvala dijete, donosili su joj što joj je bilo potrebno izvana, svi sretni i zadovoljni, kad nakon dva mjeseca - iz čista mira - starica umre. Mladi lord je otišao u Englesku, kad nakon nekoliko mjeseci stiže pismo. Zahvaljuje on na svemu, a nije se toliko dugo javljao jer je duboko promišljao: Zvjezdana je prva žena koja ga je prihvatila kakav je, nisu joj bili važni ni njegova titula, ni imanje ni novci kao svim drugima koje ga proganjanju, te joj on šalje kartu i novce i moli je da ga posjeti da bi joj uzvratio gostoprimstvo. Kako je starica umrla, odjednom navru neki rođaci i nasljednici koji se do tada nisu nikako pokazivali i navale na mladi bračni par da odmah isele. Zapakiraju oni svoja dva kofera i s djetetom izađu na ulicu, još u goroj situaciji no ranije jer više nisu imali ni onu bijednu skupo plaćanu sobicu. Zvjezdana ode u Englesku, lord joj nakupuje garderobu, izvede je na neke njihove lordovske prijeme i nakon nekog vremena kaže: ta ona je bolja i zgodnija i zanimljivija i pametnija od svih tih aristokratskih fufa od kojih ne može ni disati, zbog kojih je proputovao pola svijeta samo da im pobjegne - što se ne bi vjenčali? Što da ne? - reče i Zvjezdana. Vrlo dobro! - reče njezina tetka Rezika. Mladi bračni par je stajao s koferima i djetetom ispred vile iz koje su ih upravo istjerali, kada im priđe stari advokat iz susjedstva i kaže da je preminula starica ostavila kod njega valjani testament po kojemu sve svoje nekretnine (a bilo ih je još pored već spominjane vile) i imovinu ostavlja svojim podstanarima. Zvjezdana je živjela s lordom više od pedeset godina, a kada je ostala udovica, vratila se u Zagreb, kupila lijepu kuću na Pantovčaku i u njoj je živjela sama do duboke starosti, sve dok jednog dana, vraćajući se iz dućana na Britanskom trgu, nije pala na cesti, a jedan siromašni mladi bračni par priskočio da joj pomogne… |
|
- revitalizirani post od 24.7.2007. Dvije tisuće i sedme, nakon dugo vremena naletim na D. Š.-a. – Pa gdje si? – zapitam. – U Ljubljani – reče on. Nije mi trebao ništa više objašnjavati. – A gdje si ti? – uzvrati on. – Ovdje. Nigdje… – slegnuh ramenima. Nisam trebao ništa više objašnjavati. Mnogo toga se može reći u dvije riječi onima koji ih razumiju. Pomislio sam na čas da će me zapitati da li i dalje mislim da je sve kroz što smo prošli bilo toga vrijedno, ali se predomislio jer je znao da mogu uzvratiti istim protupitanjem. Zastali smo na pločniku u Ilici, prekoputa Mesničke. Dan je bio jednako vruć kao pretopli dani ovog ljeta. Iznenada iz dućana s odjećom izletješe dvije babe prepunih ruku raznih vrećica, žustro objašnjavajući nešto jedna drugoj, i ne gledajući kuda idu naletješe na nas. Mi smo odskočili, a one zastale na trenutak da nam kažu što misle o nama prije nego će zakoračiti dalje, pravo preko ulice. Već s po jednom nogom u zraku zasule su nas sasvim ne-damskim izrazima, a mi obojica uzviknusmo u glas tako da smo ih nadglasali: – STANITE! Ukočile su se preneražene snagom naših glasova, a možda i izrazima naših lica, a u sljedećem trenutku ni pedalj ispred njih brzinom od dva maha sune zastrašujuća masa plavog metala okrznuvši vrećice koje su nosile. Kovitlanje zraka kojeg je probijao učas im je rasčerupalo frizure. Obje problijediše, iskolačiše oči, no nisu se stigle ni pomaknuti, a tramvaj je već prohujao. Zgranuto se pogledaše i čim se put oslobodio prhnuše bez riječi na drugu stranu ceste. Ispratili smo ih pogledima, a D. reče: – Diximus et salvavimus animas nostras. |
|
- revitalizirani post od 23.5.2007. Danas, kada svi pišu na kompjutorima, teško je zamisliti da na početku radnog vijeka nekih novinara koji su danas u naponu snage mnogi nisu imali ni pisaće mašine. Zbog toga su u novinske redakcije stizali i tekstovi napisani rukom, pa su daktilografkinje prepisivale ili su im ih diktirali, a obično je na nekoj od redakcijskih mašina kuckao poneki suradnik koji nije imao mogućnosti drugdje otipkati tekst. Na kraju jednog od radnih dana, debelo nakon službenog završetka radnog vremena, dogodilo se da sam ostao jedini koji je imao ključeve redakcijskih prostorija, a neka mlada suradnica-početnica još je kuckala s dva prsta u jednom uglu. Posljednji s ključevima je trebao sve zaključati i preostalo mi je ili da je istjeram ili da pričekam dok završi. Znao sam da ono što je pisala nije bilo ni važno ni hitno jer je broj već bio završen, svi materijali poslani u tiskaru, ali iz dobronamjerne pristojnosti nisam pitao što ispisuje. Moglo je biti i nešto za faks ili privatno pismo. U svakom slučaju, da sam je prekinuo sutradan bi morala ponovo proći preko cijeloga grada i čekati na red da se oslobodi mašina. Bila je upadljivo zgodna i uvijek mi se srdačno smješkala, čak i više nego bi se očekivalo, pa nisam imao srca otjerati je. Dobro, rekoh, pričekat ću. Dakle, ona je sjedila za mašinom i nabijala s dva prsta kao ćorava koka: tok-tok! … Tuk! … Tuk! … Tok! Nije mi preostalo drugo nego zavaliti se za stol u suprotnom uglu prostorije, ljuljati se na zadnje dvije noge stolice i dosađivati se. U jednom trenutku mi padne na pamet – što ako netko bane pa zatraži da i on napiše nešto, recimo Davor Miličić, a ja nemam srca da ga odbijem, pa ostanem do navečer? Odem i zaključam vrata iznutra. Dan je bio pravi ljetni, paklenski vruć, jedan od onih kada fasade blješte, sve se leluja, a svi hodaju svjetlucavi oblijepljeni znojem. Bilo je naporno raditi rastopljena mozga, a nakon gomile mladih ljudi koji su se cijeloga dana muvali po prostorijama u zraku je ostala opasna koncentracija feromona. Na sreću, sparina je počela popuštati i lakše se disalo. Mlada suradnica je završila ispisivanjem jednog lista papira, izvukla ga iz mašine, pogledala, a zatim odlučno zgužvala i bacila u koš, te utaknula u mašinu novi. Tog sam trena požalio što sam joj dozvolio ostati, ali bilo je prekasno. Da nekako skratim vrijeme, da ne zaspem i stropoštam se na leđa zajedno sa stolicom, počeo sam razmišljati o tome kako je baš dobro zaobljena, popunjena i izdužena, a sve po njoj ponajbolje raspoređeno, što se s mog mjesta odlično vidjelo. Pri tome sam se igrao stvarčicom koja je bila omiljena u redakciji. Bila je to naprava za lijepljenje širokih selotejp-vrpci, s drškom poput pištolja na kojem je bio mehanizam koji je sadržavao namotak ljepljive plastične vrpce koja je izvirivala na jednom kraju, te se mogla prisloniti, zalijepiti, prevući preko onoga što se željelo zalijepiti i onda jednostavnim pritiskom na okidač na dršci presjeći. To se koristilo za učvršćivanje buntova starih novina i zatvaranje paketa otprilike dva puta sedmično, a ostatak vremena se uglavnom netko igrao s tim. Vidljivi je rezultat te zanimacije bilo da je posvuda po namještaju, stolovima, ormarima, štokovima vrata i drvenariji prozora, po fasciklima i po foteljama bilo zalijepljeno nebrojeno pravokutnih komadića smeđe selotejp-vrpce. Mlada suradnica me je u nekoliko navrata nešto zapitala. Pitanja su bila apsolutno bezvezna, nešto onako da se čudiš zašto pita i kakve to veze ima s onim što ona kao piše, no ja sam svaki puta susretljivo odgovorio. Palo mi je na pamet da me pita naprosto zato da me kako-tako zabavi i olakša mi čekanje prikazujući da sam joj za pisanje tog bezveznog članka značajniji od puke osobe koja ima ključ vratiju. Napokon mi vrag nije dao mira, pa sam i ja nešto zapitao, nevezano za išta spomenuto do tada, a ona to jedva dočekala da prestane s kuckanjem. Ustala je, prešla preko prostorije i prišla mom stolu. Preplašio sam se da je došla oteti mi napravu sa selotejp-vrpcom, no ona je rekla da je me odavno željela zamoliti da joj objasnim sličnosti i razlike studentskog bunta u Francuskoj 68-e i Maovih Crvenih brigada. Na trenutak sam se zblenuo i izbečio. Pazi, MENE hoće pitati za sličnosti i razlike studentskog bunta u Francuskoj 68-e i Maovih Crvenih brigada pored živoga Inoslava Beškera! Pazi, MENE, i to već odavno! No, pomislim, što tražiš, to ćeš i dobiti! Počeo sam govoriti najprofesorskije moguće, onako u jednom tonu, bez stanki i ikakvih intonacija, poput govornog automata. Ona se oduševljeno naslonila na stol, a zatim spustila na radnu plohu laktovima, pri čemu mi se pred nosom izložila sva raskoš njezinog dekoltea. Razdragano se smješkala kao da joj govorim Bog zna što. Oko vrata je imala desetak dugačkih cigansko-hipi šarenih ogrlica i one su se ovjesile do lakirane površine stola i rasule po njoj pomiješane s viticama kose. S početne teme prešao sam na amsterdamske provose, a ona sve upijala kao da joj otkrivam najznačajnije tajne svijeta. Lica su nam bila udaljena ni metar i netremice smo izmjenjivali pogled ne skrećući ga ni trenutka, a ja sam neprekidno mljeo i mljeo. Onda sam s ledenim kartaškim izrazom lica ispružio ruku s napravom za lijepljenje salotejpa kroz njezine ogrlice, ispod dekoltea, sve do ispod njezina pupka i ondje zalijepio vireći kraj vrpce za stol. Ne prekidajući s bujicom riječi povukao sam napravu prema sebi, vrpca se opružila i prionula uz polituru, prešla preko ogrlica, snažno ih stisnula uz drvo, a ja produžio napravom do ruba stola, zaokrenuo na donju stranu i ondje - klik! - prerezao vrpcu. Ona je ponikla licem i razgledavala kako su ogrlice učvršćene za stol i onemogućuju joj da se uspravi a da ih ne potrga, a ja sam ustao sa stolice, zaobišao stol i zašao iza naprčene mlade suradnice i dalje držeći napravu u ruci. Osmica koju su činila njezina ramena, struk i stražnjica bila je ne mož' bolji prizor. U međuvremenu sam s izlaganjem došao do akcija RAF-a, te učvrstio jedan kraj ljepljive plastične vrpce za postrani rub stola, povukao vrpcu preko njezinih leđa i učvrstio je na drugoj strani. Suradnica se nije ni mrdnula ni pisnula, te sam odložio dršku sa selotejpom i prihvatio s obje ruke rub njezine suknje. Polako sam ga podigao i prebacio preko njezinih leđa kao da na oltaru služim misu i otkrivam otajstvo. Govoreći o Komuni broj 1 u Berlinu raskopčao sam hlače, sklonio njezine gaćice ustranu i prislonio vrh svog iskolačenog izdanka uz vreli otvor koji ga je spremno usisao. Unutra je bilo toliko vlažno i glatko da sam na trenutak zaboravio o čemu govorim i vjerojatno baljezgao besmislice, no ubrzo sam se dovoljno pribrao da mogu nastaviti o eksploziji hipi-pokreta u S.A.D. i njegovom utjecaju na stil života i vrijednosti američke srednje klase. Tako treba, nesebično i samoprijegorno, prenositi iskustva generacijama koje dolaze! Mlada suradnica se uskoro počela glasati nazalnim stenjanjima i guturalnim uzvicima, sve glasnije i glasnije, te sam i ja morao pojačati glas da joj utuvim u glavu ideju permanentne revolucije, no ipak sam napravio pauzu u izlaganju kada sam po njezinim krikovima zaključio da me uopće ne sluša. Postorgazmično zatišje iskoristio sam za razmatranje odnosa klasne borbe i mladenačke pobune kao biološkog garanta uvijek iznova pobuđivanog otpora eksploataciji i otuđenju. Kada sam zaključio da sam je dovoljno podučio, završio sam s pitanjem je li joj ostalo išta nejasno i ima li još štogod pitati. Dok sam je oslobađao ljepljivih vrpci, zapitala je: – Je li istina da si Blaženki podigao suknju iznad glave i učvrstio je selotejpom? – Maksi-moda sa suknjama do poda koja je uslijedila nakon mini-mode imala je i nekih prednosti. Uzvratio sam protupitanjem: – Zar bi ti voljela da pričam o ovome što se ovdje sada dogodilo? – Kavalir ljubi, ali šuti. Kavalir otprati gospođice do njihove kuće. Pozvala me ući, pa smo još preko noći utvrđivali gradivo. No noću mi je pala na pamet jedna pomisao nakon što mi je rekla: "Eto, kakav si! Sve mi je bilo jasno čim si otišao i zaključao vrata!" Ujutro sam se iskrao iz njezina stana prije svitanja da me njezina gazdarica ne vidi, te požurio da stignem u redakciju prije čistačica. Otišao sam pravo do koša u koji je odbacila zgužvani list papira, izvadio ga i razmotao. Cijela stranica je bila ispisana otprilike ovakvim tekstom: aaaaAAAAhaaaaa huuuu beee bljak! ….!"#$%&/()=?* - ssssssssssssssss meeee+ ih! aaaaaGBCiiiiii KURAC! ……dqwe2by glupačp! kkkkkkllllmmmmnnnbbbb a a a ako i kada, riba…wwwwwww ajoj!!! … – I tako dalje. Usprkos prividnoj zbrkanosti i nerazumljivosti, taj tekst mi je bio savršeno jasan. |
|
DOKAZ Rekao sam Mirku Iliću da nacrta bilo što na temu zajma za ceste. Mirko je došao sa stripom od jedne šlajfne, vjerojatno najgorim i najglupljim kojega je ikada napravio, ali to je bilo upravo ono što sam tražio. Objavili smo ga na dnu treće stranice trećeg broja.KOJEGA NEMA Upravo u vrijeme kad smo počeli raditi „Polet“ u Hrvatskoj se razmahala kampanja za uplaćivanje općenarodnog zajma za cestu Zagreb-Split i druge ceste. Televizija, radio i novine bile su prepune priloga svih vrsta u kojima se objašnjavalo koliko je to korisno i domoljubno, zemlja je bila oblijepljena plakatima i zasipana lecima, organizirali su se koncerti i raznorazni skupovi podrške akciji, to je bila glavna tema društvenog života, a zajam se uglavnom tretirao kao nepovratni doprinos. Sve to mi je išlo na živce. Što je previše ni s putrom nije dobro. Dnevne novine su svakodnevno donosile stranice imena i iznose koliko su pojedinci donirali za izgradnju autoceste. Posebno sam se razjario kad sam kod kuće zatekao ozarenu majku. Ona je bila daktilografkinja sa skromnom plaćom, ali se ponesena općim zanosom unaprijed odrekla iznosa šest mjesečnih plaća i jedva dočekala da me vidi kako bi mi to ponosno povjerila. Suzdržao sam se da joj išta kažem jer sam mislio da je za svoju naivnost i dobronamjernost ionako već previše kažnjena. Tada je organizirano i nešto što nikada ranije ni kasnije nisam susreo u hrvatskom novinarstvu. U Socijalističkom savezu su formirali nekakav odbor za praćenje provedbe zajma koji je obuhvatio sve glavne urednike novina koje su tada izlazile, uključujući urednike takvih tiskovina poput filatelističkog glasila i lovačkog vjesnika koji su izlazili svaka dva-tri mjeseca. Svakodnevno su se sastajali, izvještavali što su poduzeli i obavještavali što kane poduzeti. Glavnu svrhu takvog okupljanja vidio sam u zastrašivanju glavnih urednika i orkestriranju instinkta stada. Bilo mi je van pameti da svakodnevno gubim dva sata na tako nešto, pa mi nije pala na pamet ni mogućnost da se ondje pojavim. Uskoro su počeli zvati iz Socijalističkog saveza zašto ne dolazim. Odgovarao sam s prvom budalaštinom koja mi je pala na pamet, suzdržavajući se da im kažem što zaista mislim o svemu tome i njihovom pozivanju. Umjesto toga sam svakoga dana u vrijeme sastančenja tog odbora izlazio iz redakcije, odlazio u kafić „Karaka“ na drugoj strani ceste i s užitkom posvetio poneku pomisao svim ostalim kolegama koji su to vrijeme sjedili oko velikog stola i pizdili. Vidjevši da se ne odazivam odbor je zadužio jednu sekretaricu da me zove svakog dana ujutro i podsjeti da će sastanak. Svakodnevno sam odgovarao da ću svakako doći. Onda je zvala zašto nisam došao. Svakodnevno sam izmišljao izlike dostojne „Hiljadu i jedne noći“. Naposljetku je i moje odbijanje postalo jednako besmisleno kao njihovo pozivanje. To se možda moglo prekinuti time da se ipak jednom pojavim. Prisjetio sam se da imam dva zamjenika: Zlatka Klanca i Ninu Pavića. Pavića me je bilo strah poslati jer bi se on odmah sve lijepo dogovorio s Odborom, pa sam delegirao Klanca, današnjeg profesora na arhitektonskom fakultetu. Klanac je tada izgledao otprilike poput Jimmy Hendrixa, bio je već vizualno iritantan tipičnim tipovima iz Socijalističkog saveza, a kad se već našao ondje nije propustio priliku da im kaže što misli i njima. Nije se još ni vratio u redakciju, a već je zvala sekretarica Odbora da tog druga više nikada ne žele vidjeti. Sekretarica je odustala od toga da me poziva da prisustvujem svakodnevnim sastancima, ali je navalila raspitivati se kad ćemo napokon napisati išta o zajmu obzirom da nismo o njemu napisali ni slova. Održali smo kratko savjetovanje u redakciji. Nisam imao ništa protiv toga da se grade nove ceste, ali bilo nam je jasno: kad bismo napisali što zaista mislimo o podignutim tenzijama i masovnoj histeriji za cijeđenje novaca od naroda – bili bismo samljeveni. Nismo mogli objaviti što smo zaista mislili, ali nas nitko nije mogao natjerati ni da objavimo ono što nismo htjeli. – A da im napišemo nešto lijepo o drugu Titu? – To je bila uobičajena metoda izvlačenja, recept koji smo zvali „hrana za lavove“, neka vrsta privage. Današnja mladež ne zna što je privaga. To je bila uobičajena pojava u mesnicama. Onaj tko je kupio neki ljepši komad mesa morao je uz njega uzeti i nešto žlundri i kožurica „za juhu“ koje nitko drugi inače ne bi kupio. Osim toga, da napravimo tako nešto ne bi nam štetilo. Čitatelji su ionako preskakali takve članke, nisu ih ni čitali ni uzimali u obzir, i dokle god su bili svedeni na razumnu mjeru nitko se nije bunio. Ipak, u toj prilici i to bi bilo nedostatno.  Kad je broj izišao, a sekretarica nazvala s uobičajenim pitanjima, jedva sam je dočekao. - Pa objavili smo! - Kako? Što gdje? - Strip! Na trećoj stranici! Nakon toga sam ja napao nju. Održao sam joj kraće predavanje o značaju treće stranice (inače posvećene udarnim temama), te o medijskim osobinama stripa, o komunikaciji prilagođenoj mladima, o tome kako je naš kaiš stripa efikasniji od plahti suhoparnog teksta… Srao sam maksimalno ne dozvoljavajući joj da spusti slušalicu. Dva dana nakon toga nije nazvala. Zatim je nazvala još nekoliko puta i naslušavši se budalaština zauvijek odustala. U međuvremenu je akcija upisivanja zajma tekla i u firmi u kojoj smo radili, CDD-u, Centru društvenih djelatnosti omladine. Šefica komisije za upisa zajma formacijski je postala šefica knjigovodstva koja je imala uvida u sva naša primanja. Svi u firmi upisali su nekoliko plaća, tri, šest, deset, cjelogodišnju plaću. Što je netko bio više u hijerarhiji očekivalo se da će dati više, pri čemu se više cijenilo i ako neopozivo donira manje od toga da da više u zajam. Naposljetku smo ostali jedini koji nismo dali ništa Klanac i ja. Šefica računovodstva je pozvala Klanca na razgovor. Bio je kratak i jezgrovit. Je li zajam dobrovoljan? Jeste. E, onda on dobrovoljno neće dati ništa. Zar se može tako? – zgranula se šefica knjigovodstva. Može.  Ne vjerujući onome što je čula, šefica knjigovodstva/predsjednica komisije za upis zajma dojurila mi je tužiti Klanca. Nije mogla vjerovati da se zaista može tako. Rekoh da može, i evo – ni ja neću dati ništa. To joj je preokrenulo sliku svijeta, raširilo horizonte i otvorilo oči. Odmah je odjurila za svoj radni stol, podrapala prijavu kojom se odrekla godišnje plaće i izbrisala se s liste davatelja. Dvije kolegice koje su radile s njoj u sobi gledale su što radi i navalile da i njih izbriše, što nije mogla odbiti. Glas o potezu cura iz knjigovodstva munjevito se raširio među drugim radnim ljudima Centra. Svi su nagrnuli u sobu računovodstva i spopali šeficu. Ona je rezolutno odbila pokidati prijave ostalih. Nastala je pobuna; po čemu su one iz računovodstva povlaštene? – zamalo je došlo i do fizičkih obračuna. Uglavnom, do kraja radnog vremena radnička klasa Centra se jedinstveno izvukla iz općehrvatskog žrtvovanja. Znao sam da se glas o pobuni doprijeti i do našeg izdavača, Saveza omladine. Naručio sam od Bore Ivandića ilustraciju za naslovnu stranicu, nešto po mogućnosti što gluplje i objavili smo je na naslovnoj stranici broja 7. Nakon toga sam spremno čekao poziv izdavača. Odgodio sam nekoliko nervoznih poziva da se pojavim u „kockici“ sve dok broj nije izišao. Zatim sam im s još svježim prvim primjercima svratio u posjetu. Dočekali su me bijesno: zašto ništa ne pišemo o zajmu za ceste?! Kako ne pišemo (izvukao sam još vlažne prve primjerke) – a ovo? Na naslovnoj stranici! Shvaćaju li oni razliku između kontraproduktivnih parola i tekstova s kojima bismo se samo uklopili u more drugih od kreativnog prodora? Slika govori više od tisuću riječi! Toliko sam ih zblesirao da nisu ni potegnuli temu zašto i sami nismo uplatili ništa od svojih plaća. Dokaze svemu ovome što sam ispričao nije teško pronaći. Mnogi sudionici su još živi. Dokaz je i ako se usporedi što i koliko su sve ostale tiskovine u Hrvatskoj pisale kroz nekoliko mjeseci o zajmu za ceste s onim što je objavljeno u „Poletu“. Sve što je „Polet“ objavio o toj temi priloženo je ovom tekstu, naglašavam: ništa više. A o svakom broju „Poleta“ mogla bi se ispričati poneka slična priča. Kako je pisao „Polet“ može se razabrati i kroz ono o čemu nije pisao. Dokaz je ono čega nema: dogodilo se ono što nije ostavilo traga, što se nije dogodilo.  |
 Od ranog djetinjstva često sam imao isti san, najmanje jednom mjesečno, kao da iznova i iznova puštam isti film na videu. Uvijek sam se ustravljeno budio. U snu sam bio mali dječak, četiri, pet ili šest godina, i nalazio sam se u poznatoj tetkinoj kući u Imotskom. Sve je bilo vrlo realno, s mnoštvom pojedinosti, premda sam stalno ostajao istih godina koliko god sam u stvarnosi stario i rastao. Iznenada sam uočio da je kapija prema ulici odškrinuta. Prhnuo sam iz dvorišta kao ptičica iz kaveza. Krenuo sam nalijevo, uz skaline. Ponesen osjećajem iznenadne slobode i opijen otkrivanjem novih prostora grabio sam uz stepenice bez ikakvog napora. Prešao sam prvu ulicu koja presijeca skaline, drugu, te stigao do vrha gdje se moglo samo lijevo ili desno. Točno sam zapamtio put. Krenuo sam ulicom desno, pa prva lijevo, pa desno… Iznenada, čim sam zavinuo iza sljedećeg ugla, pred nogama mi se razjapila duboka, paklenska provalija gotovo okomitih stranica. Uspio sam se zaustaviti na samom rubu, no – kako sam bio u zaletu – inercija me zanijela naprijed. Panično sam zalamatao rukama da zadržim ravnotežu i u tom trenu, u smrtnom strahu da ću se strmoglaviti, budio sam se i još dugo uzdrhtalo pribirao ležeći u mraku. Svakog ljeta je moja obitelj svraćala u Imotski, no iako sam točno znao put iz sna, nisam se okuraživao potražiti provaliju da se ne bih zaista našao pred njom. Bojao sam se da je u stvarnosti još strašnija, a već u snu bila je prestrašna. Nisam neki ljubitelj visina, ali nemam ni fobiju od njih. Sasvim uobičajeni zazor. Kada sam se našao u prilikama da sam se vozio žičarom, penjao po nedovršenim novogradnjama, dolazio na planinske vidikovce, došao u posjet nekome tko je stanovao na šesnaestom katu ili slično, sa zanimanjem sam oprezno gledao nadolje uz sasvim prirodnu nelagodu i oprez. No u takvim prigodama bih se neizbježno prisjetio ponora koji me je progonio, stvarna slika se pretapala u strašnu sliku ždrijela koje se raziapljivalo pred mnom u snu i na to mi je postajalo toliko neizdrživo da sam se odmicao ili okretao pogled na drugu stranu. Sa dvadeset godina odlučio sam s tim prekinuti. Raščistiti. Prvom prilikom kada sam posjetio tetku, krenuo sam poznatim putem pronaći ponor. Sve je bilo kao u snu, osim što sam ja bio znatno veći. Uspinjao sam se uz skaline, prešao prvu poprečnu ulicu, prešao drugu, uspeo se do vrha, krenuo nadesno… Stigao sam do posljednje kuće u mjesta iza čijeg ugla sam očekivao ponor. Kada sam oprezno zaokrenuo, ponora nije bilo. Našao sam se na pustopoljini utabane spržene zemlje iz koje su izvirivali hrptovi sivih stijena, tako tridesetak metara u promjeru, okruženoj kamenim stijenama koje su se nastavljale uz padinu i ponekim grmom oštrog mediteranskog raslinja. Ponora nigdje. Sve je bilo potpuno pregledno i nešto poput ponora iz sna ne bi se moglo sakriti. Pomislio sam da sam nešto u snu krivo zapamtio i pokušao proći isti put, ali na drugačiji način. Nije bilo mnogo mogućnosti. Sve sam ih istražio. Došao sam i do ruba Plavog jezera i ono jeste izgledalo donekle kao "moj" ponor, bili su otprilike jednako duboki, ali je na dnu Plavog jezera bila voda, a ono što sam tražio bilo je golo i suho nazubljeno grotlo. Kako me je san preko godine nastavio mučiti, narednog ljeta sam ponovo pokušao pronaći njegov uzrok. Da nije bio toliko realan, upečatljiv i precizan, ne bi me zbunjivalo, a da se nije toliko često ponavljao ne bi me odviše uznemirivao. Ovako sam pokušavao odgonetnuti odakle mi taj san i vjerovao da bih to razriješio kada bih pronašao ponor za koji sam vjerovao da najvjerojatnije mora negdje stvarno postojati. Događalo se da po dvije-tri godine nisam dolazio posjetiti tetku, a onda sam navraćao i po nekoliko puta godišnje, i tako naizmjence, no svaki put sam barem u jednom navratu pokušavao pronaći prokleti ponor. No što ja to govorim o snu? Bila je to mora, prava mora, koja me je opterećavala ne samo kada mi je noću dolazila, nego i kada sam bio budan, čim sam je se sjetio. Već sam pretražio cijelu Imotsku krajinu kada sam se jednom besciljno lutajući našao na istoj onoj pustopoljini na kojoj su završavali svi moji raniji pokušaji, samo što sam došao s druge, neuobičajene strane. Odjednom sam se našao na rubu ponora. Iako sam istog trena znao da je to upravo traženi ponor, istovremeno nisam mogao vjerovati da je to – to. Prizor mi je bio savršeno poznat; ta posljednji put sam ga imao pred očima u snu ni prije desetak dana. Isti oblik, pred nogama mi se okomito ruši, a s druge strane se koso uzdiže… Svaka stijena na svom mjestu… Jedino što je "ponor" u stvarnosti bio tek rupa u zemlji, duboka ni pola metra. Upravo s mjesta na kojem sam stajao izgledao je kao u snu. Pola metra lijevo ili desno izgledao je tek kao beznačajna rupa u kamenom tlu. Bezbroj puta prošao sam pored nje, ali nikada ranije nisam se zaustavio upravo na tom mjestu i pogledao pravo nadolje. Zapravo, mora da jednom jesam. Mora da sam bio vrlo mali dječak, četiri, pet ili šest godina, kada sam uočio da je velika drvena kapija na kamenoj ogradi oko tetkina dvorišta odškrinuta, prhnuo van i krenuo u pustolovine. Trčao sam i mora da sam se prepao rupe u koju sam, zaokrenuvši iza ugla, zamalo upao. Meni malome učinila se ogromna. Mora da se tako dogodilo. Onda se dogođeno preselilo u uspomenu, a iz uspomene ušlo u san, a san se ponavljao i ponavljao hoteći mi nešto reći… No otkako sam razriješio tajnu ponora, san se više nikada nije vratio. Vratio se koju godinu kasnije, na drugi način. Pokojni Joža Sever stajao je lagano se ljuljajući uz šank u Klubu Društva književnika Hrvatske i slušao grupu kolega koji su sjedili i pričali o osobi koje su se mnogi bojali. Iznenada se nacerio i grcajući od smijeha proklamirao: – Svi ga se boje, a kada otkriju da nije nimalo strašan, tek tada popizde! I taj Severov smijeh mi se često vraća, često čujem njegove odjeke kad svjedočim kako se ljudi kunu u strahote koje su ništa drugo doli djetinjarije. |
 U Bjelovaru smo stanovali u kući koja se sastojala od trosobnog stana, tavana i podruma. Roditelji su mi bili boljestojeći ljudi u gradu, majka ljepotica s garderobom na kojoj su joj ostale žene zavidjele. Godine 1964. preselili smo u Zagreb. U Bjelovaru smo ostavili kuhinjsku peć na drva jer je bila preteška za prenošenje, a sve ostalo je stalo na jedan kamion osrednje veličine. Najviše prostora na kamionu zauzimao je kuhinjski namještaj, namještaj iz spavaće i ostale dvije sobe . Najglomazniji komadi bili su ormari, a kreveti su se dali rastaviti i složiti. Među namještajem bila su i tri drvena sanduka. Dobro sam ih zapamtio jer su kasnije, ispražnjeni, još desetljećima bili na tavanu kuće u koju smo doselili. Dva su sanduka bila veličine današnjih kartonskih kutija u kojima se kupuju perilice za rublje, a treća poput kutije u kojoj bi danas donijeli osrednji klasični kockasti televizor iz dućana. U ta tri sanduka stala je sva sitnija imovina dobrostojeće četveročlane obitelji sredinom šezdesetih godina. U njima su bile slike sa zidova, knjige, radio, odjeća i obuća, posteljina, igračke i sve ostalo iz ormara, ladica i škrinja. Smatralo se da moja majka, kaćiperka, ima mnogo cipela. Sve njezine cipele stale bi u kutiju u kojoj se danas kupuje mikrovalna pećnica. Neki vrag se dogodio u narednih desetak godina. Godine 1975. selio sam sam iz jednosobnog stana od trideset i dva kvadrata u Zapruđu u drugi stan. Za seljenje su mi bili potrebni omanji kamion, dva kombija, jedan „reno četvorka“ i jedna „peglica“, i svi su bili prekrcani tako da osim vozača nitko drugi u njih nije mogao sjesti. Gledao sam tu karavanu i pitao se – što se to dogodilo da smo u međuvremenu postali hrčki? Sakupljamo, navlačimo, dovlačimo i gomilamo. Sedamdeset i peta je još bila Božja milost kako je danas. Da ne pričam kako je izgledalo kada sam prije tri godine selio iz kuće u kojoj sam živio u stanu od sto i osamdeset kvadrata u veći i koliko smo toga tom prilikom ostavili i bacili! Na čelu kolone vozio je šleper! Tješi me da ću iz ovog stana seliti jedino na groblje, a nasljednicima ću prepustiti da se nakon mene otarase ogromne gomile smeća. |
 U jednoj od svojih ranih, vrlo davnih knjiga Veljko Barbieri je, već onda spajajući sklonosti koje su ga trajno obilježile, čeprkanje po povijesti i kulinarstvo, napisao da su se stari rimski carevi, imperatori, patriciji i slični, u nevolji ubijali tako da su ispijali dvije litre svježeg soka iscijeđenog od poriluka, što im je donosilo blaženu smrt. U vrijeme kada sam to pročitao djelovalo mi je neuvjerljivo. Otkuda upravo poriluk? Osim toga, u mladosti smo običavali igrati poker „na vodu“. Igralo se na čaše, pa je onaj tko je izgubio, što mi se nekoliko puta dogodilo, morao ispiti i pun bokal ili dva. To je bila stvarno muka koja mi je pomogla razumjeti grozotu jednog od svrednjevjekovnih inkvizicijskih mučenja kada su žrtve prisilno nalijevali vodom. Jednom prilikom sam zbog nekakvog urološkog pregleda trebao ispiti dvije litre u dva sata i ne ispišati se – bilo mi je gadno zlo od toga, cijeli naredni dan sam se oporavljao. Oni koji piju pivu na gajbe se ne računaju jer trče na zahod svakih pet minuta (što reklame dosljedno izbjegavaju spomenuti) i velika količina bilo kakve tekućine u tijelu smrtonosna je sama po sebi, nimalo blaženo. S druge strane, Veljko Barbieri mi naprosto nije djelovao kao netko tko bi tako nešto izmislio, pa recept s dvije litre svježeg soka od poriluka nisam mogao zaboraviti. Tridesetak godina kasnije sjedili smo u Makarskoj, ljeto, vrućina, i ja sam ga zapitao: – Ono... dvije litre soka od svježeg poriluka... to nisi izmislio? – znao sam da je kopao po starim arhivima, čitao povijesne knjige, bilježio tradicionalne recepte i slično. Ušeprtljio se: – Kakvih dvije litre soka od poriluka? Ne znam ništa o tome! Podsjetio sam ga: – Napisao si to u jednoj od svojih prvih knjiga. Navodno to donosi blaženu smrt... – Djelovao mi je kao da mu je neugodno, kao da sam ga ulovio u opačini koju pokušava sakriti, a nije mi bilo uvjerljivo ni da je mogao zaboraviti što je objavio. – Zašto te to zanima? – Zato jer bi bilo stvarno glupo da se bilo tko nađe u takvoj nevolji da mu je smrt jedini ili najbolji izlaz, a umjesto nje dobije samo proljev. – Nisam to ja napisao! – neuvjerljivo je ustvrdio I nije htio više o toj temi razgovarati. Kratko vremena nakon ljetnog razgovora izašlo je drugo izdanje iste knjige. Prelistao sam je u knjižari, pažljivo, nekoliko puta, ali u njoj nije bilo ni spomena soku od poriluka. Tek to mi je bilo sumnjivo. Postoji mogućnost da je to u drugom izdanju ispustio zato jer je u prvom izmislio, ali jednako tako i da se prepao da bi netko mogao koristiti recept koji je saznao iz njegove knjige, pa bi na neki način time i on postao odgovoran. U sezoni svježeg povrća s nekim modernim sokovnikom nije problem iscijediti dvije litre. Ono, govore da je danas povrće slabije kvalitete nego nekada, da u njemu ima i trideset posto manje korisnih sastojaka nego ranije, pa bi današnja prava mjera možda bila i tri litre. Nisam ljubitelj poriluka, a pomisao o ispijanju dvije ili tri litre bilo čega naiskap mi je odbojna. Suvremen sam čovjek. Prije bih se odlučio za cijev usisavača za prašinu na kraju auspuha, pa drugi kraj utaknut kroz podignut prozor u kabinu automobila. To daje priliku da se pusti neka dobra glazba i pripali posljednja cigareta, eventualno ispiše i posljednja poruka dok još ima snage. Nadam se da je to poput onoga kada se navečer izmožden ispružim po krevetu i samo prepustim snu, samo bez snova i neopozivo. Moglo bi se reći za mene da sam čovjek-nevjernik, u načelu u ništa ne vjerujem, osim možda – iako imam samo indicije, a nikakve dokaze, ali upravo zato je to tek vjera i ništa više – u dvije-tri litre soka od svježeg poriluke. I kao svaka vjera, ta vjera mi je uzdanica i daje mi snagu. |
|
NEPROLAZNO NEZNANJE Uočio sam ga već ranije. Ne propušta priliku da se pojavi u javnosti, u medijima, i prilično blagoglagoljivo priča bedastoće. Pri tome nije ni išta posebno zanimljiv. Sve bedastoće su mu varijacije i izvedenice iz manjeg broja ordinarnih gluposti, ponavlja ono što su njemu slični u bezbroj navrata ponovili, nema ni zerice originalnosti – da smisli nešto novo ili barem staro kaže na neki novi način. Pompozna šuplja nula.  Ovaj znanstveni savjetnik Instituta za društvene znanosti „Ivo Pilar“ kaže da je "zapadni svijet osudio komunističke režime kao zločinačke". Nema sumnje da iz zapadnog svijeta u posljednjih pola stoljeća možemo citirati bezbrojne osude komunističkim režima, ali ovaj znanstveni savjetnik Instituta za društvene znanosti „Ivo Pilar“ je potpuno previdio da se kroz četrdeset godina u drugoj polovini prošlog stoljeća živjelo u Hladnom ratu, da je hladnoratovska propaganda krajnje nepouzdan izvor spoznaja i procjena, da je u zapadnom svijetu rasplamsala antikomunistička histerija koje je – tipično za pseudointelektualca njegove provenijencije – nekritički usrkao, te jeka tog hladnoratovskog talambasanja odjekuje njegovim rezoniranjem i riječima.Ovaj znanstveni savjetnik savjetuje: „Naravno da ni na koji način ne bih obilježavao Dan pobjede nad fašizmom. Godine naše države su 1990./1991., kada je herojstvom branitelja stvarana Hrvatska…“ Njemu je to „naravno“. Naravno kad povijest računa od 1990/1991, a Hrvatska prije toga nije postojala. Znanstveni savjetnik je povjesničar. Za povjesničara bi četvrt stoljeća trebalo biti kao tren, maltene jučer. No to je povjesničar tek od jučer u svakom pogledu. Veli on: „Komunizam je počinio toliko zločina, kao nijedan sustav do sada.“ Takav je to povjesničar. Ne loš, nego nikakav. Ako i ima nekakvu diplomu, tom izjavom ju je dezavuirao, anulirao. Zamislimo ga kako na bilo kojem ozbiljnom ispitu iz povijesti dobiva pitanje: „Mladi kolega, zanemarimo da komunizam nije sistem, sustav, nego ideologija, recite barem jedan sustav do sada (to jest, u sveukupnoj povijesti) koji je počinio više zločina od komunizma“, a mladi kolega skrušeno priznaje: „Ne znam.“ To neznanje nije za manju ocjenu, to je neprolazno neznanje. S takvim povjesničarima ne trebamo se čuditi da je tisuću tutleka po osmi put demonstriralo tražeći da se Titu oduzme trg u Zagrebu. Prema njima je čak i Zoran Milanović vrelo mudrosti kad govoreći o Titu i Tuđmanu kaže: "Te ljude treba razumjeti, to su naši lideri i takvi su kakvi su – kom krivo, kom pravo, bolje od njih nemamo i s njima moramo živjeti. To je hrvatska povijest.“ Da se ne bih lažno predstavljao kao nekakav zadrti antifašista, ili da netko ne stekne pogrešan dojam, evo, izjavljujem da sam i ja spreman odreći se obilježavanja Dana pobjede nad fašizmom, ali samo ukoliko se umjesto njega ustanovi Dan borbe protiv gluposti, neznanja i zlonamjernosti, pa još da se taj dan ponavlja cijele godine. |
 - revitalizirani post od 26.5.2011. LJUDI SU NAJVAŽNIJI Pričali su mi dečki koji su svojevremeno radili novine da je postojao takav sistem financiranja zbog kojega su svake godine iznova morali društvenim tijelima koja su davala novce podnositi poveliku gomilicu papira. Bilo da su pokretali nove novine ili nastavljali izdavati one koje su već izlazile morali su napisati program, pa koncepciju, pa plan, pa troškovnik, a između ostaloga i popis članova redakcije i listu očekivanih suradnika. Program i koncepcija bili su najvažniji i u tim se dokumentima bajalo svašta, uglavnom se obećavala brda i doline, sve u skladu s prihvaćenim društvenim vrijednostima i opredjeljenjima. S druge strane bili su dečki koji su godinama i decenijama sjedili u sastavima tih tijela koja su odobravala i dodjeljivala novce za izlaženje novina. Koliko god polagali pozornost na program i koncepciju i raspravljali o njima, znali su da je jedino važan zapravo samo jedan papir - popis članova redakcije. Naime, oni s iole dovoljno iskustva znali su da neki ljudi bez problema mogu napraviti što hoće, dok drugi ni u idealnim uvjetima ne mogu napraviti ništa. Dapače, znajući ljude moglo se predvidjeti i što će koji od njih i kako raditi bez obzira što su nadrobili tražeći novce. S tim na umu često se raspravljalo o programima i koncepcijama da bi se zadovoljili naivni i da se ne bi razgovaralo upravo o onome najvažnijem – kako će se raspoređivana sredstva zapravo koristiti. Pouka tog iskustva je jednostavna – LJUDI SU NAJVAŽNIJI. Ideje, programi i zamisli imaju svoju vrijednost, ali neki ljudi će iz ničega izvući najviše i najbolje, dok će drugi ukaljati i upropastiti sve čega se dohvate, a da ne spominjemo što će ovi drugi napraviti na temelju ideje koja je već sama po sebi neplodna, bolesna i nakaradna. Hajde, zamislimo da kanite poduzeti bilo što i okupite ekipu u kojoj su Ivan Milas, Gojko Sušak, Branimir Glavaš, Đuro Broderec, Vice Vukojević, don Ante Baković, Drago Krpina, Nedjeljko Mihanović, niz sličnih, srodnih i još gorih – kako bi to ispalo?  Pričali su mi dečki koji su bili u artiljeriji (topništvu) da je posada haubice brojala sedam ljudi: nišanđiju, pomoćnika nišanđije, punitelja, tempirača, prvog dodavača, drugog dodavača i trećeg dodavača. Po prirodi stvari, jer se trebalo računati da u ratnim uvjetima svatko od njih u bilo kojem trenutku može stradati, svaki je morao biti osposobljen i za sva druga zaduženja. Oni s imalo iskustva ubrzo su uočili da ista ekipa postiže sasvim drugačije rezultate zavisne o unutarnjem rasporedu. U jednoj konstelaciji ispucavali su brzo, pouzdano i pogađali bilo što, a nakon što bi se zarotirali, izmijenili mjesta, postajali su trampljasti, nespretni i nisu mogli pogoditi ni planinu.Pouka da su ljudi najvažniji ima nadopunu da su toliko djelotvorni, efikasni, kakva je organizacija, raspored među njima. Vjerojatno postoji neki sposobni, pametni i pošteni političari, ali kakve vajde od toga kad im komandiraju Vlado Šeks, Luka Bebić, Jadranka Kosor i Kalmeta? Sad je jedna od tema o kojoj svi raspravljaju ulazak Hrvatske u Europsku zajednicu. Znate što? Da smo pametni ne bi nam ni trebala EU, a – obzirom da nismo – ni ulazak u EU neće nam mnogo pomoći. |
 - revitalizirani post od 29.2.2008.Sretoh dobru prijateljicu nakon mnogih godina. Oboje smo imali vremena, pa smo sjeli da se napričamo. U međuvremenu je postala udovica i upravo se vraćala od zubara, pa su se te dvije okolnosti, najvažnija i najsvježija, nametnule u razgovoru. – Ne mogu si oprostiti – bila je duboko skršena. – Matko je posljednjih godina također imao probleme sa zubima. Paradentoza. Manje-više su mu svi poispadali. Dobio je umjetno zubalo, i gornje i donje. Nisam si mogla pomoći – bilo mi je to odbojno. Gadilo mi se. Nisam znala što mi je gore, da li kada ih skine, pa mu gore strče tri zuba, a dolje dva, a između golo meso, ili kad ima umjetne zube. Poljubim ga, a zubi mi se pod jezikom MIČU! Sva bi se naježila... Fuuuj! Užas! Izbjegavala sam odlaziti u onaj dio stana za koji sam sumnjala da je u njemu preko noći ostavio gebis u čaši vode, da to ne spazim. Prestali smo se ljubiti. Kako se teško upustiti u seks a da se ne ljubiš, i to se prorijedilo. Posljednje tri godine njegova života gotovo uopće se nismo u to upuštali, osim rijetko, na brzinu, maltene izdaleka. Onda je on umro. Na sreću, nije se mnogo patio. Kako su mu otkrili boleštinu, za tri mjeseca bio je gotov. Ni godinu kasnije i ja sam naglo počela imati problema sa zubima. Isto kao i on. Paradentoza. Nema spasa – zdravi zubi ispadaju iz bolesnog mesa. Kako je on bio deset godina stariji, mene je to spopalo čak ranije nego njega. Sada i ja imam zube umjetne, kao i on, i točno znam kako se osjećao. Sve je isto. Ja sam ista, želje su mi iste, pička mi je ista, jedino zubi nisu moji. I kako bi se ljubila! S Matkom! Zamišljam kako se ljubimo i plačem, sjećam se onog vremena kada sam ga držala daleko od sebe, a on cvilio, patio, povrjeđivalo ga je to, i ne mogu prežaliti i ne mogu si oprostiti. |
 - revitalizirani post od 30.5.2008.U neko doba ostao sam s bakom u velikoj kući nakon što su svi ostali pomrli ili se raselili. Baka je bila odlična partnerica za suživot iako ju je senilnost počinjala hvatati na jedan osobiti način. Ujutro, odmah nakon doručka, suočavala se s pitanjem što raditi. Kako je cijeli život kuhala za mnogoljudnu obitelj, odgovor se sam nametao – skuhati ručak. Bila je rijetko nadarena kuharica, učas je mogla iz bilo čega spraviti jela zbog kojih se prste lizalo. Skuhala bi ručak, pa što s njim? Spremila ga je u pećnice da se ne ohladi, u hladnjak da se ne pokvari, u smočnicu – na sigurno i ponovo se suočila s pitanjem – što raditi? Prvi odgovor koji joj je padao na pamet bio je – skuhati ručak. Tako je kuhala i zaboravljala da je skuhala, kuhala i zaboravljala da je skuhala i tako se zabavljala. Do vremena ručka u kuhinji se nakupilo pet-šest objeda, sve jedan bolji od drugoga. Pokušavao sam joj objasniti da pretjeruje, pokušavao je ostaviti u kući bez namirnica, ali ju je to činilo nespokojnom, živčanom, čak histeričnom, bacalo je u najdublju depresiju. Iz tih mračnih stanja mogao sam je izvući samo tako da sam nabrzinu izvlačio nove namirnice i zamolio "Hajde, skuhaj ručak!" Kuhajući se primirila, sabirala i ponovo postajala vesela i poletna starica. – Što će nam toliko jela? – pokušavao sam joj u početku otvoriti oči i izvlačio sve na stol. – Auuu! Koliko je toga! – čudila se svaki put. – Neka, neka, nikada ne znaš tko bi mogao naići… Gladan… Puštati je kuhati bio je najbolji, a i jedini način da je primirim, te je u svemu ostalome bila potpuno normalna i rasuđivala kao cijeloga života, osim kada je jelo bilo u pitanju. Imali smo i mačku, zvala se Mrrr, sjajnu lovicu. Provodila je vrijeme na balkonu vrebajući ptice koje je baka hranila. Najmanje dva puta dnevno uvlačila je u stan nekog jadnog vrapca, sjenicu ili goluba. Ja sam jurio za njom, pokušavajući joj oteti jadnu pticu i kad sam napokon uspio da je otrgnem od kandži smrti, očerupanu, krvavu i izbezumljenu, baka je svaki put bila iskreno zabrinuta zbog njezina stanja: – Jadna ptičica. Dajmo joj nešto jesti. Sigurno je gladna! Pokušavao sam joj objasniti da nema smisla hraniti ptice na balkonu, ali joj to nikako nije išlo u glavu. – Kad već kuhaš… – pokušavao sam je prizemljiti nebrojeno puta. Kad već kuha više puta da barem ne pripremi kao da očekuje četu gladnih hajduka. – … a nas je samo dvoje, zašto ne skuhaš samo malo, za nas dvoje? Ne više! – Ne znam ti ja skuhati "samo malo"! Cijeloga života sam kuhala za sve nas, a znaš koliko nas je bilo! Osim toga, uvijek je još netko naišao. Moramo imati i nešto ako netko naiđe. Uvijek može netko naići! Nasreću sam u to doba vrlo dobro zarađivao, pa sam zaključio da mi je najpametnije i jedino preostalo brinuti da u kući ima dovoljno namirnica, pa će sve biti u redu. Trošio sam ogromne novce na tržnici i u dućanu, ali to je bio jedini način da održim baku smirenu i zadovoljnu. Koga god sam sretao pozivao sam na ručak, redovno sam odnosio hranu trojici studenata u susjedstvu, a ogromnu količine svježih i ukusnih namirnica svakodnevno sam bacao dok mi se srce paralo pri pomisli na one kojima bi to dobro došlo. Jednoga dana vratio sam se kući s posla kasnije, već u sumrak. Čim sam otvorio vrata, začuo sam neki žamor. Unišao sam u veliku dnevnu sobu i u prvi mah nisam mogao vjerovati vlastitim očima, a imao sam što vidjeti – ondje se posvuda naokolo razbaškarila gomila Kineza, većina stariji od osamdeset godina, a najmlađi preko šezdeset, i svi su bili sjajno raspoloženi. Oko njih su bile prazne tepsije i pladnjevi, poslužavnici, zdjele i tanjuri, čaše i zdjelice, a brade im sjajile od masti. Upravo su jeli svježe ispečenu zeljanicu, a baka se vrtjela između njih kao zvrk iznoseći sve nova i nova jela. Blenuo sam u njih i obzirno pokušavao saznati tko su, što su i odakle su, premda je na sva tri pitanja odgovor bio očigledan – Kinezi, Kinezi, iz Kine. Odakle Kinezi u mojoj kući? Išao sam od jednoga do drugoga, ali nijedan nije govorio ijedan drugi jezik osim nekog kineskog i svi su mi se srdačno smješkali. Naposljetku otkrijem u najdaljem uglu i devetog svata, nekog skromnog i samozatajnoga, ne starijeg od četrdesetak godina koji je nešto jedva natucao engleski. S mukom sam uspio razaznati da je on nekakav tajnik u kineskoj ambasadi u Beogradu, a ostali su kineski ministar pravosuđa, ministar kulture, tajnici ministarstva, dva kineska Krleže i dva vrhunska pravna stručnjaka. Što bi se reklo – delegacija na najvišem nivou. Došli su u Jugoslaviju, u Zagreb, da bi se na licu mjesta upoznali s ovdašnjim zakonom o autorskom prvu koji je važio – makar na papiru – kao jedan od najboljih na svijetu. S njihovom posjetom ne da je nešto pošlo na krivo, nego je sve pošlo na krivo. Sletjeli su na aerodrom, a nitko ih nije dočekao. Pogledali su u popis kome se trebaju javiti i raspored gdje ići i nekako zaključili da se trebaju javiti meni, a imali su i moju adresu. Sjeli su u dva taksija, dovezli se pred veliku, reprezentativnu kuću i zaključili – to mora da je to. Pozvonili su na vrata, baka je otvorila, vidjela gomilu Kineza s kojima se nije ništa razumjela i zaključila jedino logično, da mora da su meni došli. Uvukla ih je u kuću objašnjavajući da ću se ja vratiti svaki čas, a zatim – kako je red – krenula da ih pogosti. Kakve ja imam veze s Kinezima? Nikakve. Jedino što mi je padalo na pamet bilo je da sam zamolio kinesku ambasadu u Beogradu da mi šalju jedan njihov časopis, koji su mi oni zatim ljubazno slali svakog mjeseca na kućnu adresu. Negdje u dalekoj Kini neki službenik se zabunio pripremajući raspored za delegaciju i krivo prepisao neki redak…Tek kad mi se sve razjasnilo postalo mi je sasvim nevjerojatno. Kinezi su banuli pred našu kuću i mora da su pomislili: O! Kako ljudi ovdje žive! Zatim ih je baka pogostila i mora da su mislili: O! Kako ljudi ovdje jedu! Nisam se trudio da ih razuvjeravam gledajući kako je baka živnula i sjala među svojim vršnjacima, neumorno se vrtjela između njih iznašajući nove pladnjeve, kako su se razgovarali bez ijedne riječi koju bi razumjeli oko onoga što je svuda u svijetu isto – dobro jesti i još bolje popiti. Oni su je pobožno slušali dok im je ulijevala u ispražnjene čaše kako neprekidno cvrkuće na njima nepoznatom jeziku i nisu razumijevali da je pola od toga besmisleno senilno ćeretanje. Kineski ministar pravosuđa i kineski ministar kulture, to su likovi od kojih svaki raspolaže budžetom većim od ukupnog novca koji ima četvrtina Europe, a bilo je očito da im je isprobavanje nepoznatih jela došlo kao naručeno. Davili su se sarmama i zeljanicom, a baklave su izazvale urnebes najiskrenijeg oduševljenja bez ikakve natruhe istočnjačke odmjerenosti i dostojanstvenosti. Dok je ministar kulture na čelu trpeze uzdizao ruke i egzaltirano zapjevao, bacio sam se na telefon u predsoblju i krenuo telefonirati po Zagrebu uzduž i poprijeko nadglasavajući se sa sve većom i većom bukom koja je dopirala iz sobe. Sabor Republike Hrvatske… Prošlo je radno vrijeme. Protokol sabora… Nikoga nema. Centralu Sabora, možete li mi dati kućni telefon ikoga tko radi sa strancima? Ne smijemo vam reći takve podatke… Zvao sam novinare koji pišu o međunarodnim stvarima, možda oni znaju nekoga. Napokon sam dobio broj tipa koji je radio u Protokolu. Njega nije bilo kod kuće. Onda sam ušao u trag jednome koji je radio u Sekretarijatu vanjskih poslova. Taj mi isprva nije ništa vjerovao jer je zbog glasova iz pozadine mislio da zovem iz neke birtije. No kad je napokon povjerovao da ozbiljno govorim i shvatio što mu govorim zaurlao je kao ranjeni vepar. Nije prošlo ni pola sata, a pred kućom se zaustavila kolona crnih mercedesa s milicijskom pratnjom na čelu i na kraju. Rotirke na krovovima vozila osvjetljavale su ulicu kao da su se spustili Marsijanci. Dva po dva službenika u crnim odijelima odvlačili su jednog po jednog visokog gosta, hrvali se s njima da ih otrgnu iz zagrljaja s bakom koja je stajala na pragu i opraštala se sa svakim, držali ih čvrsto za nadlaktice jer su se dobrano podnapiti Kinezi otimali i saplitali silazeći niz stepenice i uguravali ih u aute dok su oni već smješteni izlazili na drugu stranu i pokušavali se prošvercati nazad u bakinu trpezariju. Čim su ih uspjeli sve sabiti u vozila zatulile su sirene i odjurili su kao da ih svi vrazi gone, nestali kao da ih nikada nije ni bilo. Vratio sam se u krš i lom koji je ostao nakon njih u stanu i bio sam vrlo zadovoljan. Barem je toga dana sve što je baka pripremila bilo pojedeno. Nakon toga, kada sam god pokušavao obuzdati baku da manje kuha, imala je odgovor koji se provukao kroz sve njezino ludilo i zapekao kao neoboriv argument: – Moram! A što ako dođu Kinezi?! |
 – revitalizirani post od 22.5.2008.Nisam od onih koji sanjaju samo o tome kako bi prašili žene u stražnjice, ali moram priznati da mi je kadikad padala na pamet ta pomisao, čisto da probam, malo radi promjene, a i zato jer mi se činilo da bi to moglo biti zanimljivo. Imao sam jednom slatku djevojku koja je imala posebno dobro, čvrsto i prćasto dupence. Pokušavao sam izdaleka natuknuti mogućnost te mogućnost, navesti je na tu zamisao, a kada to nije palilo i izravno sam cvilio da mi da probati, ali je ona bila odlučna da to mogu zauvijek zaboraviti. No jednom sam saznao da joj se omaklo, da je skrenula u kvar. Silno sam se razljutio i rekoh: "Gotovo je među nama!" Tu ona stane kukati i cviliti, kršiti ruke i čupati kose, obećavati sve i svašta, ali ja sam bio odlučan – ne mogu preko toga preći. Neka se kupi iz mog života da je nikada više ne vidim! Na to mi ona podmetne dupence pod nos i kaže: "Evo, zgriješila sam, kazni me…" Bio sam ljut, pa pomislim "Što da ne? Ostavit ću je nakon toga!" No kakav već jesam, potrudio sam se da to ispadne što bolje, da je prethodno toliko nasaftam da se šupčić sam razjapio. Ispalo je sjajno! Naravski, nakon toga, kako je ostaviti? Nije isto ostaviti nekoga na koga si ljut ili nekoga koga si upravo slasno sprašio u dupe. Kad joj se drugi put omaklo, nismo dugo pregovarali. Samo sam joj pokazao da se nalakti na stol i time je epizoda bila riješena. Onda smo napravili dogovor. Ako joj se dogodi da se prcne sa strane, dokle god pazi na kriterije, mora mi sama reći. A nakon toga će dobiti straga. Ako saznam da se srozala ispod razumnih kriterija ili da mi nije rekla, to ću smatrati prevarom i to neću oprostiti. Dogovor je savršeno funkcionirao. Osim što je u neko doba učestalo. Pa sam počeo sumnjati da joj se osladilo i da namjerno popušta iskušenjima, prilikama i povodljivim trenucima da bi bila kažnjena. No onda se i meni zalomilo, pa me ulovila, i odmah je našla čime bi ona mogla kazniti mene da se naplati. Rastali smo se nakon nekoliko godina zbog sasvim drugih razloga i zapravo mi je baš žao jer je naša seksualna veza savršeno funkcionirala. Sve sam ovo zapisao pod utjecajem literature. Kad je već Dostojevski objavio poduži tekst pod naslovom "Zločin i kazna", zašto ne bih mogao i ja napisati jedan pod istim naslovom? |
 – revitalizirani post od 23.5.2008.Suputnik iz aviona, stariji čovjek, cijelo je vrijeme puta šutio sve dok u aerodromskoj zgradi nismo čekali da pokretna traka donese našu prtljagu. Slučajno smo i ondje stajali jedan do drugoga i on reče: - Vidjeli ste kako su svi putnici zapljeskali kada je pilot spustio avion za tlo? Bilo je to pitanje, ali ujedno i tvrdnja, pa mi nije preostalo ništa drugo osim reći "Da". On nastavi: – Pljeskali su zato jer je tako meko spustio letjelicu da nismo ni osjetili kada su kotači dotaknuli zemlju. Čestitali su mu i zahvalili na odličnom slijetanju… I na to rekoh samo "Da". – Vidite kako su ljudi nepouzdani svjedoci! – podigne glas. – Više od stotinu ljudi je pljeskalo, to je činjenica. Avion je elegantno, lagano sletio, i to je činjenica. Ima više od stotinu svjedoka koji to mogu posvjedočiti. Ali da je to zaista bilo odlično slijetanje, ili da je riječ o izvrsnom pilotu, to je već dvojbeno! Čak i da je bilo prvo, ne mora automatski biti drugo! Upitno sam ga pogledao, pa se potrudio objasniti: – Pogledajte. Vremenske prilike su idealne: sunčano, vidljivost velika, nema vjetra, pista je dugačka, ravna i suha… Pri ovakvim okolnostima bi svaki pilot morao sletjeti jednako dobro. Onaj koji bi sada bubnuo avionom zaslužio bi ići na provjeru letačke dozvole ili psihološki pregled. Nije muka biti dobar u idealnim okolnostima. Da bi se reklo koliko je dobar trebalo bi ga vidjeti da slijeće po kiši, u noći, pod jakim vjetrom, dok gromovi krešu pored krila, eventualno s jednim motorom u kvaru… E, kada bi tada bubnuo, da se svi protresu, baš me zanima koliko bi ih pljeskalo! Rekoh: – Neki bi vjerojatno shvatili da se mogao i skrhati, da im je život spasio. Dapače, bio sam već u nekoliko situacija da su ljudi pljeskali pilotu, iako su se prije toga solidno natumbali. Da je bio loš pilot, skrhali bi se… Sugovornik me prekine: – Neki! Manjina! A većina je samo prihvatila pljesak, ili je upravo zbog njega shvatila što se zapravo dogodilo. No ono što će svima zaista ostati u sjećanju jest da su se isprepadali i da ih je treslo lijevo-desno, gore-dolje pri slijetanju. Nekoliko godina kasnije nitko se neće sjećati da je pljeskao, sjećati će se samo svoje nelagode i straha, kao i olakšanja kada je sve završilo. A nakon toga se mogu dovijeka prepirati: jedni, da je pilot bio loš i da bi bolji pilot sletio bez muke, drugi, da ih je pilot spasio jer bi lošiji razbio avion i pobio sve putnike, jedni će prebacivati drugima da su pljeskali, drugi prvima da nisu, a treći bezuspješno pokušavati otkriti tko je pljeskao, a tko nije… Čak i učesnici su nepouzdani izvor istine. Koliko god da su mogli i glavom stradati, nisu akteri zbivanja. Akteri su pilot, kopilot, donekle čak i stjuardese. Oni znaju istinu! Putnici su samo objekt radnje, topovsko meso, kao oni nevoljnici što su krenuli ka Blaiburgu… Oni mogu pričati samo o svojim subjektivnim sjećanjima, a i ta su nepouzdana. O samom letu više znaju kontrolori leta i aerodromski meteorolozi nego bilo tko tko ga je proveo u kabini. Koferi su nam stigli gotovo istovremeno. Iznenadio sam se koliki je njegov. Mora da je doplatio pravo malo bogatstvo za prekomjernu težinu. Sav se iskrivio kad ga je podigao, te ponudih da mu pomognem. – Ne, hvala – odbio je gorko se osmjehnuvši. – Svoj teret moram nositi sam. Spustio je kofer na obližnja kolica za prtljagu, klimnuo glavom za pozdrav i gurajući ih pred sobom učas nestao među gomilom putnika, no stigao sam zamijetiti da se u koferu nešto micalo. |
 – revitalizirani post od 28.5.2008.Upravo sam kanio izaći iz kuće da stignem autobus kada je zazvonio telefon, istovremeno je zazvonio mobitel, a netko je zazvonio na vratima. Dok je sve to zvonilo, oglasila se i budilica. Ja na telefon, na njemu majka da bi se baš rado pričala jer davno nismo pričali. Pa zar nemam ni minutu za nju? Ja na mobitel, nepoznat broj, ondje neki vrlo ugodan ženski glas hoće razgovarati upravo sa mnom koji deterdžent upotrebljavam. Na vratima poštar, treba nešto potpisati, a dok sam još potpisivao naiđe čovjek iz plinare koji bi očitao plinsko brojilo koje se nalazi u podrumu. Dok ga vodim u podrum, na prvom katu ponovo zazvoni telefon… Napokon izletim iz kuće i jurnem prema autobusnoj stanici, no – kao što se moglo i očekivati – autobus je već prošišao. Krenem pješke prema gradu. Tako mi iz kvarta nazivamo centar grada. Nije daleko. A na ulici – nigdje nikoga. Ono – upeklo! Čak i automobili ne prolaze. Sve se zavuklo u sjene i svi se trude ne micati. Ipak, dvjestotinjak metara ispred sebe spazim susjeda koji je izišao iz kuće i zaputio se također prema gradu. Mlad čovjek, vratio se iz rata bez noge, začuđujuće kako spretno skače na onoj jednoj preostaloj pomažući se štakom. Obradujem se da ću imati društvo putem, pa požurim. Trebalo mi je još pedesetak metara da ga stignem, a za to vrijeme iz kuće pored koje je prolazio izađe treći susjed i pridruži mu se. Još bolje! Moj vršnjak, znam ga tridesetak godina, mogli bismo svi trojica i na piće. Sustignem ih, pridružim im se i da ih pozdravim, kad mi iz usta izađe samo neko frfljanje da su me obojica začudno pogledali. – Ops! – rekoh polako, trudeći se izgovarati što razgovjetnije. – Sranje! U žurbi sam zaboravio kod kuće zube! Ostali mi u čaši s vodom! – U, jeboti! – podsjetio sam vršnjaka. – Ja sam zaboravio oko! – Izgubio je oko u saobraćajki, pa dobio stakleno. Kod kuće, kada je sam, obično ga izvadi da ga ne žulja. – He, he… – nasmije se mladić. – Sad sam shvatio da sam ja zaboravio nogu! – Ima umjetnu nogu, s njom može hodati gotovo normalno, samo lagano šepa i ukočeno je zabacuje, ali po kući je skine jer je sa štakom spretniji i hvata se za namještaj, pa je tako i izašao. – Da se vratimo po dijelove? – predloži bezoki. – Lako tebi – odgovori mladić. – Ti si najbliži kući, a ja bez noge, a susjed… pokaže mene – … daleko je već odmakao. Kuda ćemo nazad po ovakvoj vrućini?! Nastavismo još stotinjak metara do kvartovskog kafića u koji bez dogovora skrenusmo kao po komandi. Grad može i pričekati. – Ja bih nešto popio – reče bezoki. – Ali sad vidim da sam zaboravio i novce. – Nema veze – reče vlasnik kafića, a kafić prazan da je strahota. – Ja sam jučer bio s jednim komadom i zaboravio viagru. Kao da sam kurac doma zaboravio! Nije mi ništa pomagalo što sam bio pun para! Dečki, ja častim! "Dečki!", mož' si mislit! Da nas sve skupa sabiješ u jedno, našlo bi se materijala za čovjeka i pol. Otprilike tri zdrava bubrega i tako dalje. No njegove tople riječi, po kojima se poznao stari pristalica dijamata, nedvojbeno su iskazivale da smo stigli na pravo mjesto. Ne zove se kafić uzalud "Regeneracija". Tri mušketira i četvrti, D'Artagnan. Kad nam tu, do navečer, ponovo izrastu oko, zubi, žuč, jetre, noga i dignu se kurčići – čuvajte se djevojke! |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
