ponedjeljak, 25.05.2015.

učenje čitanja i pisanja

- revitalizirani post od 30.7.2011.

NA DUGOME

DUGOM PUTU

Cijenim i poštujem izjavu Gustava Krkleca koja me razveseli svaki puta kad je se prisjetim. Već u poznim godinama, ako se ne varam preko osamdesete, izjavio je otprilike ovako, ako ne i upravo ovim riječima: „Čitati sam naučio sa sedam godina, a pisati učim još i danas“.

Ono što je nedvojbeno dobro izrečeno jest poruka da je čitati lakše naučiti nego pisati. Mogu to posvjedočiti oni nebrojeni koji svakodnevno pročitaju poneki članak u novinama, pa i cijele novine, a kadikad i neku podeblju knjigu, ali se nađu u nevolji kad požele ispisati nekome razglednicu, a da se ne spominje muka ako moraju sročiti dvadesetak riječi za osmrtnicu, čak i ako im do preminulog nije naročito stalo. Međutim, da bismo došli do prave poruke navedene izreke ne smijemo je očitavati samo bukvalno.

Kao prvo, ni naučiti čitati nije jednostavno. Ima ih koji slovkaju s teškom mukom i do kraja života nisu u stanju pročitati više od dvije do tri rečenice. Zatim, ima onih kojima to tako teško ide da radije ništa ne čitaju. Zatim, ima mnoštvo onih koji kao znaju čitati, ali od pročitanog pod milim Bogom ništa ne razumiju. Čitanje, naime, nije samo poznavanje slova. Recimo, znam sva slova, mogu pročitati bilo koju knjigu na portugalskom (doduše sa strašnim i neodgovarajućim izgovorom) kao i bilo koju knjigu za najspecijaliziranije fizičare, a da ne razumijem ni riječ ili da razaberem možda tek svaku stotu. Da bi se moglo čitati nužno je odgovarajuće predznanje, pa čak i ono nije dovoljno. Kvalitetno čitanje podrazumijeva kvalitetno mišljenje i kreativno tumačenje. Onaj tko ne može kritički sagledati, pravilno razumjeti ili odgovarajuće osjetiti ono napisano – bolje da se okani ćorava posla. Bolje neka gleda televiziju ili filmove.

Pisanje je, vjerujmo Krklecu, složenije od čitanja. Međutim, pogrešno ćemo protumačiti što je želio reći ako vjerujemo da je pisanje vještina koju je uopće moguće u potpunosti savladati. Ono nije skup znanja o činjenicama i postupcima, riječima, gramatici i pravopisu, pa da se taj skup može izraziti recimo veličinom „sto“, te da možemo procijeniti kako je osmoškolac savladao dvadeset, srednješkolac četrdeset, novinar pedeset, ugledni lingvist čak devedeset i pet, a da je Gustav Krlec poživio dvjesto i pedeset godina savladao bi svih sto posto. Ne, pokušavajući izraziti novu misao onaj koji piše neprestano se suočava s novim problemima, pokušavajući se najbolje izraziti neprestano traži najbolji izraz, jest da mu to sve lakše, brže i bolje polazi za rukom, ali u suštini se stalno nalazi u istoj situaciji kao pri kraju prvog razreda kad je dobio zadatak da napiše tri rečenice i odlučio se da prva bude „Tata voli mamu“.

Pisanje je nemoguće naučiti i zato jer se stalno uči i stalno zaboravlja. Onaj tko često piše savladat će ono što se često ponavlja tako da će to pisati gotovo automatski, ali ono za čim se rijetko javlja potreba svaki put će ga natjerati da stane, razmisli, neodlučno se opredijeli za neko od mogućih rješenja i krzmajući nastavi dalje. Srećom, u mnogim od takvih slučajeva pomažu rječnici ili spelingčekeri, ali ima i slučajeva u kojima savršenog rješenja naprosto nema. (Recimo – jednostavan primjer – kako se zove ova udolina koja se spušta od sredine nosa do sredine gornje usnice?) Zaboravlja se čak i ono što se često rabi upravo zbog prečestog korištenja: otprilike jednom godišnje ponovim lekciju o određenim i neodređenim oblicima pridjeva da bih se nakon nekog vremena ponovo zatekao pitajući se – da li je to ovako ili onako?

Pisanje je nemoguće u potpunosti naučiti i zato jer se sam jezik mijenja. Tek što pomisliš da si nešto zauvijek savladao, a ono se neki jezikoslovac sjeti da propiše sasvim drugačije ili ljudi naprosto počnu govoriti nešto sasvim drugo, pojave se novi riječi, a stare iščeznu iz upotrebe, pa niti ti njih razumiješ niti oni razumiju tebe.

Pisanje je slično sviranju klavira. Učiš, vježbaš, sve si bolji i bolji, na kraju dosegneš razinu da bolji ne možeš biti, ali i dalje treba stalno svirati jer - ako se prestane - prsti odrvene, melodije se zaborave, pojave se nove kompozicije koje se ne može od prve glatko odsvirati, sve ono što se postiglo ostane samo u sjećanju i eventualnim tonskim zapisima iz prošlosti, a zapravo se istopi kao da nikada nije ni bilo.

Sad sam ovo zapisao, a sad to idem pročitati da vidim što sam zapravo napisao.
- 10:29 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (8) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker