Marketing
dečki izlaze u grad
– revitalizirani post od 28.5.2008.
Upravo sam kanio izaći iz kuće da stignem autobus kada je zazvonio telefon, istovremeno je zazvonio mobitel, a netko je zazvonio na vratima. Dok je sve to zvonilo, oglasila se i budilica. Ja na telefon, na njemu majka da bi se baš rado pričala jer davno nismo pričali. Pa zar nemam ni minutu za nju? Ja na mobitel, nepoznat broj, ondje neki vrlo ugodan ženski glas hoće razgovarati upravo sa mnom koji deterdžent upotrebljavam. Na vratima poštar, treba nešto potpisati, a dok sam još potpisivao naiđe čovjek iz plinare koji bi očitao plinsko brojilo koje se nalazi u podrumu. Dok ga vodim u podrum, na prvom katu ponovo zazvoni telefon… Napokon izletim iz kuće i jurnem prema autobusnoj stanici, no – kao što se moglo i očekivati – autobus je već prošišao.
Krenem pješke prema gradu. Tako mi iz kvarta nazivamo centar grada. Nije daleko. A na ulici – nigdje nikoga. Ono – upeklo! Čak i automobili ne prolaze. Sve se zavuklo u sjene i svi se trude ne micati. Ipak, dvjestotinjak metara ispred sebe spazim susjeda koji je izišao iz kuće i zaputio se također prema gradu. Mlad čovjek, vratio se iz rata bez noge, začuđujuće kako spretno skače na onoj jednoj preostaloj pomažući se štakom. Obradujem se da ću imati društvo putem, pa požurim.
Trebalo mi je još pedesetak metara da ga stignem, a za to vrijeme iz kuće pored koje je prolazio izađe treći susjed i pridruži mu se. Još bolje! Moj vršnjak, znam ga tridesetak godina, mogli bismo svi trojica i na piće.
Sustignem ih, pridružim im se i da ih pozdravim, kad mi iz usta izađe samo neko frfljanje da su me obojica začudno pogledali.
– Ops! – rekoh polako, trudeći se izgovarati što razgovjetnije. – Sranje! U žurbi sam zaboravio kod kuće zube! Ostali mi u čaši s vodom!
– U, jeboti! – podsjetio sam vršnjaka. – Ja sam zaboravio oko! – Izgubio je oko u saobraćajki, pa dobio stakleno. Kod kuće, kada je sam, obično ga izvadi da ga ne žulja.
– He, he… – nasmije se mladić. – Sad sam shvatio da sam ja zaboravio nogu! – Ima umjetnu nogu, s njom može hodati gotovo normalno, samo lagano šepa i ukočeno je zabacuje, ali po kući je skine jer je sa štakom spretniji i hvata se za namještaj, pa je tako i izašao.
– Da se vratimo po dijelove? – predloži bezoki.
– Lako tebi – odgovori mladić. – Ti si najbliži kući, a ja bez noge, a susjed… pokaže mene – … daleko je već odmakao. Kuda ćemo nazad po ovakvoj vrućini?!
Nastavismo još stotinjak metara do kvartovskog kafića u koji bez dogovora skrenusmo kao po komandi. Grad može i pričekati.
– Ja bih nešto popio – reče bezoki. – Ali sad vidim da sam zaboravio i novce.
– Nema veze – reče vlasnik kafića, a kafić prazan da je strahota. – Ja sam jučer bio s jednim komadom i zaboravio viagru. Kao da sam kurac doma zaboravio! Nije mi ništa pomagalo što sam bio pun para! Dečki, ja častim!
"Dečki!", mož' si mislit! Da nas sve skupa sabiješ u jedno, našlo bi se materijala za čovjeka i pol. Otprilike tri zdrava bubrega i tako dalje. No njegove tople riječi, po kojima se poznao stari pristalica dijamata, nedvojbeno su iskazivale da smo stigli na pravo mjesto. Ne zove se kafić uzalud "Regeneracija". Tri mušketira i četvrti, D'Artagnan. Kad nam tu, do navečer, ponovo izrastu oko, zubi, žuč, jetre, noga i dignu se kurčići – čuvajte se djevojke!
Post je objavljen 02.05.2015. u 11:20 sati.