Marketing
vjera koja daje snagu
U jednoj od svojih ranih, vrlo davnih knjiga Veljko Barbieri je, već onda spajajući sklonosti koje su ga trajno obilježile, čeprkanje po povijesti i kulinarstvo, napisao da su se stari rimski carevi, imperatori, patriciji i slični, u nevolji ubijali tako da su ispijali dvije litre svježeg soka iscijeđenog od poriluka, što im je donosilo blaženu smrt.
U vrijeme kada sam to pročitao djelovalo mi je neuvjerljivo. Otkuda upravo poriluk? Osim toga, u mladosti smo običavali igrati poker „na vodu“. Igralo se na čaše, pa je onaj tko je izgubio, što mi se nekoliko puta dogodilo, morao ispiti i pun bokal ili dva. To je bila stvarno muka koja mi je pomogla razumjeti grozotu jednog od svrednjevjekovnih inkvizicijskih mučenja kada su žrtve prisilno nalijevali vodom. Jednom prilikom sam zbog nekakvog urološkog pregleda trebao ispiti dvije litre u dva sata i ne ispišati se – bilo mi je gadno zlo od toga, cijeli naredni dan sam se oporavljao. Oni koji piju pivu na gajbe se ne računaju jer trče na zahod svakih pet minuta (što reklame dosljedno izbjegavaju spomenuti) i velika količina bilo kakve tekućine u tijelu smrtonosna je sama po sebi, nimalo blaženo.
S druge strane, Veljko Barbieri mi naprosto nije djelovao kao netko tko bi tako nešto izmislio, pa recept s dvije litre svježeg soka od poriluka nisam mogao zaboraviti.
Tridesetak godina kasnije sjedili smo u Makarskoj, ljeto, vrućina, i ja sam ga zapitao:
– Ono... dvije litre soka od svježeg poriluka... to nisi izmislio? – znao sam da je kopao po starim arhivima, čitao povijesne knjige, bilježio tradicionalne recepte i slično.
Ušeprtljio se:
– Kakvih dvije litre soka od poriluka? Ne znam ništa o tome!
Podsjetio sam ga:
– Napisao si to u jednoj od svojih prvih knjiga. Navodno to donosi blaženu smrt... – Djelovao mi je kao da mu je neugodno, kao da sam ga ulovio u opačini koju pokušava sakriti, a nije mi bilo uvjerljivo ni da je mogao zaboraviti što je objavio.
– Zašto te to zanima?
– Zato jer bi bilo stvarno glupo da se bilo tko nađe u takvoj nevolji da mu je smrt jedini ili najbolji izlaz, a umjesto nje dobije samo proljev.
– Nisam to ja napisao! – neuvjerljivo je ustvrdio I nije htio više o toj temi razgovarati.
Kratko vremena nakon ljetnog razgovora izašlo je drugo izdanje iste knjige. Prelistao sam je u knjižari, pažljivo, nekoliko puta, ali u njoj nije bilo ni spomena soku od poriluka. Tek to mi je bilo sumnjivo. Postoji mogućnost da je to u drugom izdanju ispustio zato jer je u prvom izmislio, ali jednako tako i da se prepao da bi netko mogao koristiti recept koji je saznao iz njegove knjige, pa bi na neki način time i on postao odgovoran. U sezoni svježeg povrća s nekim modernim sokovnikom nije problem iscijediti dvije litre. Ono, govore da je danas povrće slabije kvalitete nego nekada, da u njemu ima i trideset posto manje korisnih sastojaka nego ranije, pa bi današnja prava mjera možda bila i tri litre.
Nisam ljubitelj poriluka, a pomisao o ispijanju dvije ili tri litre bilo čega naiskap mi je odbojna. Suvremen sam čovjek. Prije bih se odlučio za cijev usisavača za prašinu na kraju auspuha, pa drugi kraj utaknut kroz podignut prozor u kabinu automobila. To daje priliku da se pusti neka dobra glazba i pripali posljednja cigareta, eventualno ispiše i posljednja poruka dok još ima snage. Nadam se da je to poput onoga kada se navečer izmožden ispružim po krevetu i samo prepustim snu, samo bez snova i neopozivo.
Moglo bi se reći za mene da sam čovjek-nevjernik, u načelu u ništa ne vjerujem, osim možda – iako imam samo indicije, a nikakve dokaze, ali upravo zato je to tek vjera i ništa više – u dvije-tri litre soka od svježeg poriluke. I kao svaka vjera, ta vjera mi je uzdanica i daje mi snagu.
Post je objavljen 11.05.2015. u 16:33 sati.