Marketing
dolaze Kinezi
- revitalizirani post od 30.5.2008.
U neko doba ostao sam s bakom u velikoj kući nakon što su svi ostali pomrli ili se raselili. Baka je bila odlična partnerica za suživot iako ju je senilnost počinjala hvatati na jedan osobiti način. Ujutro, odmah nakon doručka, suočavala se s pitanjem što raditi. Kako je cijeli život kuhala za mnogoljudnu obitelj, odgovor se sam nametao – skuhati ručak. Bila je rijetko nadarena kuharica, učas je mogla iz bilo čega spraviti jela zbog kojih se prste lizalo. Skuhala bi ručak, pa što s njim? Spremila ga je u pećnice da se ne ohladi, u hladnjak da se ne pokvari, u smočnicu – na sigurno i ponovo se suočila s pitanjem – što raditi? Prvi odgovor koji joj je padao na pamet bio je – skuhati ručak. Tako je kuhala i zaboravljala da je skuhala, kuhala i zaboravljala da je skuhala i tako se zabavljala. Do vremena ručka u kuhinji se nakupilo pet-šest objeda, sve jedan bolji od drugoga.
Pokušavao sam joj objasniti da pretjeruje, pokušavao je ostaviti u kući bez namirnica, ali ju je to činilo nespokojnom, živčanom, čak histeričnom, bacalo je u najdublju depresiju. Iz tih mračnih stanja mogao sam je izvući samo tako da sam nabrzinu izvlačio nove namirnice i zamolio "Hajde, skuhaj ručak!" Kuhajući se primirila, sabirala i ponovo postajala vesela i poletna starica.
– Što će nam toliko jela? – pokušavao sam joj u početku otvoriti oči i izvlačio sve na stol.
– Auuu! Koliko je toga! – čudila se svaki put. – Neka, neka, nikada ne znaš tko bi mogao naići… Gladan…
Puštati je kuhati bio je najbolji, a i jedini način da je primirim, te je u svemu ostalome bila potpuno normalna i rasuđivala kao cijeloga života, osim kada je jelo bilo u pitanju.
Imali smo i mačku, zvala se Mrrr, sjajnu lovicu. Provodila je vrijeme na balkonu vrebajući ptice koje je baka hranila. Najmanje dva puta dnevno uvlačila je u stan nekog jadnog vrapca, sjenicu ili goluba. Ja sam jurio za njom, pokušavajući joj oteti jadnu pticu i kad sam napokon uspio da je otrgnem od kandži smrti, očerupanu, krvavu i izbezumljenu, baka je svaki put bila iskreno zabrinuta zbog njezina stanja:
– Jadna ptičica. Dajmo joj nešto jesti. Sigurno je gladna!
Pokušavao sam joj objasniti da nema smisla hraniti ptice na balkonu, ali joj to nikako nije išlo u glavu.
– Kad već kuhaš… – pokušavao sam je prizemljiti nebrojeno puta. Kad već kuha više puta da barem ne pripremi kao da očekuje četu gladnih hajduka. – … a nas je samo dvoje, zašto ne skuhaš samo malo, za nas dvoje? Ne više!
– Ne znam ti ja skuhati "samo malo"! Cijeloga života sam kuhala za sve nas, a znaš koliko nas je bilo! Osim toga, uvijek je još netko naišao. Moramo imati i nešto ako netko naiđe. Uvijek može netko naići!
Nasreću sam u to doba vrlo dobro zarađivao, pa sam zaključio da mi je najpametnije i jedino preostalo brinuti da u kući ima dovoljno namirnica, pa će sve biti u redu. Trošio sam ogromne novce na tržnici i u dućanu, ali to je bio jedini način da održim baku smirenu i zadovoljnu. Koga god sam sretao pozivao sam na ručak, redovno sam odnosio hranu trojici studenata u susjedstvu, a ogromnu količine svježih i ukusnih namirnica svakodnevno sam bacao dok mi se srce paralo pri pomisli na one kojima bi to dobro došlo.
Jednoga dana vratio sam se kući s posla kasnije, već u sumrak. Čim sam otvorio vrata, začuo sam neki žamor. Unišao sam u veliku dnevnu sobu i u prvi mah nisam mogao vjerovati vlastitim očima, a imao sam što vidjeti – ondje se posvuda naokolo razbaškarila gomila Kineza, većina stariji od osamdeset godina, a najmlađi preko šezdeset, i svi su bili sjajno raspoloženi. Oko njih su bile prazne tepsije i pladnjevi, poslužavnici, zdjele i tanjuri, čaše i zdjelice, a brade im sjajile od masti. Upravo su jeli svježe ispečenu zeljanicu, a baka se vrtjela između njih kao zvrk iznoseći sve nova i nova jela.
Blenuo sam u njih i obzirno pokušavao saznati tko su, što su i odakle su, premda je na sva tri pitanja odgovor bio očigledan – Kinezi, Kinezi, iz Kine. Odakle Kinezi u mojoj kući? Išao sam od jednoga do drugoga, ali nijedan nije govorio ijedan drugi jezik osim nekog kineskog i svi su mi se srdačno smješkali. Naposljetku otkrijem u najdaljem uglu i devetog svata, nekog skromnog i samozatajnoga, ne starijeg od četrdesetak godina koji je nešto jedva natucao engleski. S mukom sam uspio razaznati da je on nekakav tajnik u kineskoj ambasadi u Beogradu, a ostali su kineski ministar pravosuđa, ministar kulture, tajnici ministarstva, dva kineska Krleže i dva vrhunska pravna stručnjaka. Što bi se reklo – delegacija na najvišem nivou. Došli su u Jugoslaviju, u Zagreb, da bi se na licu mjesta upoznali s ovdašnjim zakonom o autorskom prvu koji je važio – makar na papiru – kao jedan od najboljih na svijetu.
S njihovom posjetom ne da je nešto pošlo na krivo, nego je sve pošlo na krivo. Sletjeli su na aerodrom, a nitko ih nije dočekao. Pogledali su u popis kome se trebaju javiti i raspored gdje ići i nekako zaključili da se trebaju javiti meni, a imali su i moju adresu. Sjeli su u dva taksija, dovezli se pred veliku, reprezentativnu kuću i zaključili – to mora da je to. Pozvonili su na vrata, baka je otvorila, vidjela gomilu Kineza s kojima se nije ništa razumjela i zaključila jedino logično, da mora da su meni došli. Uvukla ih je u kuću objašnjavajući da ću se ja vratiti svaki čas, a zatim – kako je red – krenula da ih pogosti.
Kakve ja imam veze s Kinezima? Nikakve. Jedino što mi je padalo na pamet bilo je da sam zamolio kinesku ambasadu u Beogradu da mi šalju jedan njihov časopis, koji su mi oni zatim ljubazno slali svakog mjeseca na kućnu adresu. Negdje u dalekoj Kini neki službenik se zabunio pripremajući raspored za delegaciju i krivo prepisao neki redak…Tek kad mi se sve razjasnilo postalo mi je sasvim nevjerojatno.
Kinezi su banuli pred našu kuću i mora da su pomislili: O! Kako ljudi ovdje žive! Zatim ih je baka pogostila i mora da su mislili: O! Kako ljudi ovdje jedu! Nisam se trudio da ih razuvjeravam gledajući kako je baka živnula i sjala među svojim vršnjacima, neumorno se vrtjela između njih iznašajući nove pladnjeve, kako su se razgovarali bez ijedne riječi koju bi razumjeli oko onoga što je svuda u svijetu isto – dobro jesti i još bolje popiti. Oni su je pobožno slušali dok im je ulijevala u ispražnjene čaše kako neprekidno cvrkuće na njima nepoznatom jeziku i nisu razumijevali da je pola od toga besmisleno senilno ćeretanje. Kineski ministar pravosuđa i kineski ministar kulture, to su likovi od kojih svaki raspolaže budžetom većim od ukupnog novca koji ima četvrtina Europe, a bilo je očito da im je isprobavanje nepoznatih jela došlo kao naručeno. Davili su se sarmama i zeljanicom, a baklave su izazvale urnebes najiskrenijeg oduševljenja bez ikakve natruhe istočnjačke odmjerenosti i dostojanstvenosti.
Dok je ministar kulture na čelu trpeze uzdizao ruke i egzaltirano zapjevao, bacio sam se na telefon u predsoblju i krenuo telefonirati po Zagrebu uzduž i poprijeko nadglasavajući se sa sve većom i većom bukom koja je dopirala iz sobe. Sabor Republike Hrvatske… Prošlo je radno vrijeme. Protokol sabora… Nikoga nema. Centralu Sabora, možete li mi dati kućni telefon ikoga tko radi sa strancima? Ne smijemo vam reći takve podatke… Zvao sam novinare koji pišu o međunarodnim stvarima, možda oni znaju nekoga. Napokon sam dobio broj tipa koji je radio u Protokolu. Njega nije bilo kod kuće. Onda sam ušao u trag jednome koji je radio u Sekretarijatu vanjskih poslova. Taj mi isprva nije ništa vjerovao jer je zbog glasova iz pozadine mislio da zovem iz neke birtije. No kad je napokon povjerovao da ozbiljno govorim i shvatio što mu govorim zaurlao je kao ranjeni vepar.
Nije prošlo ni pola sata, a pred kućom se zaustavila kolona crnih mercedesa s milicijskom pratnjom na čelu i na kraju. Rotirke na krovovima vozila osvjetljavale su ulicu kao da su se spustili Marsijanci. Dva po dva službenika u crnim odijelima odvlačili su jednog po jednog visokog gosta, hrvali se s njima da ih otrgnu iz zagrljaja s bakom koja je stajala na pragu i opraštala se sa svakim, držali ih čvrsto za nadlaktice jer su se dobrano podnapiti Kinezi otimali i saplitali silazeći niz stepenice i uguravali ih u aute dok su oni već smješteni izlazili na drugu stranu i pokušavali se prošvercati nazad u bakinu trpezariju. Čim su ih uspjeli sve sabiti u vozila zatulile su sirene i odjurili su kao da ih svi vrazi gone, nestali kao da ih nikada nije ni bilo.
Vratio sam se u krš i lom koji je ostao nakon njih u stanu i bio sam vrlo zadovoljan. Barem je toga dana sve što je baka pripremila bilo pojedeno.
Nakon toga, kada sam god pokušavao obuzdati baku da manje kuha, imala je odgovor koji se provukao kroz sve njezino ludilo i zapekao kao neoboriv argument:
– Moram! A što ako dođu Kinezi?!
Post je objavljen 05.05.2015. u 03:10 sati.