Marketing
Kako je pisao „Polet“
DOKAZ
KOJEGA
NEMA
Upravo u vrijeme kad smo počeli raditi „Polet“ u Hrvatskoj se razmahala kampanja za uplaćivanje općenarodnog zajma za cestu Zagreb-Split i druge ceste. Televizija, radio i novine bile su prepune priloga svih vrsta u kojima se objašnjavalo koliko je to korisno i domoljubno, zemlja je bila oblijepljena plakatima i zasipana lecima, organizirali su se koncerti i raznorazni skupovi podrške akciji, to je bila glavna tema društvenog života, a zajam se uglavnom tretirao kao nepovratni doprinos. Sve to mi je išlo na živce. Što je previše ni s putrom nije dobro. Dnevne novine su svakodnevno donosile stranice imena i iznose koliko su pojedinci donirali za izgradnju autoceste. Posebno sam se razjario kad sam kod kuće zatekao ozarenu majku. Ona je bila daktilografkinja sa skromnom plaćom, ali se ponesena općim zanosom unaprijed odrekla iznosa šest mjesečnih plaća i jedva dočekala da me vidi kako bi mi to ponosno povjerila. Suzdržao sam se da joj išta kažem jer sam mislio da je za svoju naivnost i dobronamjernost ionako već previše kažnjena.
Tada je organizirano i nešto što nikada ranije ni kasnije nisam susreo u hrvatskom novinarstvu. U Socijalističkom savezu su formirali nekakav odbor za praćenje provedbe zajma koji je obuhvatio sve glavne urednike novina koje su tada izlazile, uključujući urednike takvih tiskovina poput filatelističkog glasila i lovačkog vjesnika koji su izlazili svaka dva-tri mjeseca. Svakodnevno su se sastajali, izvještavali što su poduzeli i obavještavali što kane poduzeti. Glavnu svrhu takvog okupljanja vidio sam u zastrašivanju glavnih urednika i orkestriranju instinkta stada. Bilo mi je van pameti da svakodnevno gubim dva sata na tako nešto, pa mi nije pala na pamet ni mogućnost da se ondje pojavim.
Uskoro su počeli zvati iz Socijalističkog saveza zašto ne dolazim. Odgovarao sam s prvom budalaštinom koja mi je pala na pamet, suzdržavajući se da im kažem što zaista mislim o svemu tome i njihovom pozivanju. Umjesto toga sam svakoga dana u vrijeme sastančenja tog odbora izlazio iz redakcije, odlazio u kafić „Karaka“ na drugoj strani ceste i s užitkom posvetio poneku pomisao svim ostalim kolegama koji su to vrijeme sjedili oko velikog stola i pizdili.
Vidjevši da se ne odazivam odbor je zadužio jednu sekretaricu da me zove svakog dana ujutro i podsjeti da će sastanak. Svakodnevno sam odgovarao da ću svakako doći. Onda je zvala zašto nisam došao. Svakodnevno sam izmišljao izlike dostojne „Hiljadu i jedne noći“. Naposljetku je i moje odbijanje postalo jednako besmisleno kao njihovo pozivanje. To se možda moglo prekinuti time da se ipak jednom pojavim.
Prisjetio sam se da imam dva zamjenika: Zlatka Klanca i Ninu Pavića. Pavića me je bilo strah poslati jer bi se on odmah sve lijepo dogovorio s Odborom, pa sam delegirao Klanca, današnjeg profesora na arhitektonskom fakultetu. Klanac je tada izgledao otprilike poput Jimmy Hendrixa, bio je već vizualno iritantan tipičnim tipovima iz Socijalističkog saveza, a kad se već našao ondje nije propustio priliku da im kaže što misli i njima. Nije se još ni vratio u redakciju, a već je zvala sekretarica Odbora da tog druga više nikada ne žele vidjeti.
Sekretarica je odustala od toga da me poziva da prisustvujem svakodnevnim sastancima, ali je navalila raspitivati se kad ćemo napokon napisati išta o zajmu obzirom da nismo o njemu napisali ni slova. Održali smo kratko savjetovanje u redakciji. Nisam imao ništa protiv toga da se grade nove ceste, ali bilo nam je jasno: kad bismo napisali što zaista mislimo o podignutim tenzijama i masovnoj histeriji za cijeđenje novaca od naroda – bili bismo samljeveni. Nismo mogli objaviti što smo zaista mislili, ali nas nitko nije mogao natjerati ni da objavimo ono što nismo htjeli.
– A da im napišemo nešto lijepo o drugu Titu? – To je bila uobičajena metoda izvlačenja, recept koji smo zvali „hrana za lavove“, neka vrsta privage. Današnja mladež ne zna što je privaga. To je bila uobičajena pojava u mesnicama. Onaj tko je kupio neki ljepši komad mesa morao je uz njega uzeti i nešto žlundri i kožurica „za juhu“ koje nitko drugi inače ne bi kupio. Osim toga, da napravimo tako nešto ne bi nam štetilo. Čitatelji su ionako preskakali takve članke, nisu ih ni čitali ni uzimali u obzir, i dokle god su bili svedeni na razumnu mjeru nitko se nije bunio. Ipak, u toj prilici i to bi bilo nedostatno.
Kad je broj izišao, a sekretarica nazvala s uobičajenim pitanjima, jedva sam je dočekao.
- Pa objavili smo!
- Kako? Što gdje?
- Strip! Na trećoj stranici!
Nakon toga sam ja napao nju. Održao sam joj kraće predavanje o značaju treće stranice (inače posvećene udarnim temama), te o medijskim osobinama stripa, o komunikaciji prilagođenoj mladima, o tome kako je naš kaiš stripa efikasniji od plahti suhoparnog teksta… Srao sam maksimalno ne dozvoljavajući joj da spusti slušalicu. Dva dana nakon toga nije nazvala. Zatim je nazvala još nekoliko puta i naslušavši se budalaština zauvijek odustala.
U međuvremenu je akcija upisivanja zajma tekla i u firmi u kojoj smo radili, CDD-u, Centru društvenih djelatnosti omladine. Šefica komisije za upisa zajma formacijski je postala šefica knjigovodstva koja je imala uvida u sva naša primanja. Svi u firmi upisali su nekoliko plaća, tri, šest, deset, cjelogodišnju plaću. Što je netko bio više u hijerarhiji očekivalo se da će dati više, pri čemu se više cijenilo i ako neopozivo donira manje od toga da da više u zajam. Naposljetku smo ostali jedini koji nismo dali ništa Klanac i ja.
Šefica računovodstva je pozvala Klanca na razgovor. Bio je kratak i jezgrovit. Je li zajam dobrovoljan? Jeste. E, onda on dobrovoljno neće dati ništa. Zar se može tako? – zgranula se šefica knjigovodstva. Može.
Ne vjerujući onome što je čula, šefica knjigovodstva/predsjednica komisije za upis zajma dojurila mi je tužiti Klanca. Nije mogla vjerovati da se zaista može tako. Rekoh da može, i evo – ni ja neću dati ništa. To joj je preokrenulo sliku svijeta, raširilo horizonte i otvorilo oči. Odmah je odjurila za svoj radni stol, podrapala prijavu kojom se odrekla godišnje plaće i izbrisala se s liste davatelja. Dvije kolegice koje su radile s njoj u sobi gledale su što radi i navalile da i njih izbriše, što nije mogla odbiti.
Glas o potezu cura iz knjigovodstva munjevito se raširio među drugim radnim ljudima Centra. Svi su nagrnuli u sobu računovodstva i spopali šeficu. Ona je rezolutno odbila pokidati prijave ostalih. Nastala je pobuna; po čemu su one iz računovodstva povlaštene? – zamalo je došlo i do fizičkih obračuna. Uglavnom, do kraja radnog vremena radnička klasa Centra se jedinstveno izvukla iz općehrvatskog žrtvovanja.
Znao sam da se glas o pobuni doprijeti i do našeg izdavača, Saveza omladine. Naručio sam od Bore Ivandića ilustraciju za naslovnu stranicu, nešto po mogućnosti što gluplje i objavili smo je na naslovnoj stranici broja 7. Nakon toga sam spremno čekao poziv izdavača.
Odgodio sam nekoliko nervoznih poziva da se pojavim u „kockici“ sve dok broj nije izišao. Zatim sam im s još svježim prvim primjercima svratio u posjetu. Dočekali su me bijesno: zašto ništa ne pišemo o zajmu za ceste?! Kako ne pišemo (izvukao sam još vlažne prve primjerke) – a ovo? Na naslovnoj stranici! Shvaćaju li oni razliku između kontraproduktivnih parola i tekstova s kojima bismo se samo uklopili u more drugih od kreativnog prodora? Slika govori više od tisuću riječi! Toliko sam ih zblesirao da nisu ni potegnuli temu zašto i sami nismo uplatili ništa od svojih plaća.
Dokaze svemu ovome što sam ispričao nije teško pronaći. Mnogi sudionici su još živi. Dokaz je i ako se usporedi što i koliko su sve ostale tiskovine u Hrvatskoj pisale kroz nekoliko mjeseci o zajmu za ceste s onim što je objavljeno u „Poletu“. Sve što je „Polet“ objavio o toj temi priloženo je ovom tekstu, naglašavam: ništa više. A o svakom broju „Poleta“ mogla bi se ispričati poneka slična priča.
Kako je pisao „Polet“ može se razabrati i kroz ono o čemu nije pisao. Dokaz je ono čega nema: dogodilo se ono što nije ostavilo traga, što se nije dogodilo.
Post je objavljen 15.05.2015. u 01:40 sati.