Marketing
govor za rastanak
– revitalizirani post od 23.5.2008.
Suputnik iz aviona, stariji čovjek, cijelo je vrijeme puta šutio sve dok u aerodromskoj zgradi nismo čekali da pokretna traka donese našu prtljagu. Slučajno smo i ondje stajali jedan do drugoga i on reče:
- Vidjeli ste kako su svi putnici zapljeskali kada je pilot spustio avion za tlo?
Bilo je to pitanje, ali ujedno i tvrdnja, pa mi nije preostalo ništa drugo osim reći "Da".
On nastavi:
– Pljeskali su zato jer je tako meko spustio letjelicu da nismo ni osjetili kada su kotači dotaknuli zemlju. Čestitali su mu i zahvalili na odličnom slijetanju…
I na to rekoh samo "Da".
– Vidite kako su ljudi nepouzdani svjedoci! – podigne glas. – Više od stotinu ljudi je pljeskalo, to je činjenica. Avion je elegantno, lagano sletio, i to je činjenica. Ima više od stotinu svjedoka koji to mogu posvjedočiti. Ali da je to zaista bilo odlično slijetanje, ili da je riječ o izvrsnom pilotu, to je već dvojbeno! Čak i da je bilo prvo, ne mora automatski biti drugo!
Upitno sam ga pogledao, pa se potrudio objasniti:
– Pogledajte. Vremenske prilike su idealne: sunčano, vidljivost velika, nema vjetra, pista je dugačka, ravna i suha… Pri ovakvim okolnostima bi svaki pilot morao sletjeti jednako dobro. Onaj koji bi sada bubnuo avionom zaslužio bi ići na provjeru letačke dozvole ili psihološki pregled. Nije muka biti dobar u idealnim okolnostima. Da bi se reklo koliko je dobar trebalo bi ga vidjeti da slijeće po kiši, u noći, pod jakim vjetrom, dok gromovi krešu pored krila, eventualno s jednim motorom u kvaru… E, kada bi tada bubnuo, da se svi protresu, baš me zanima koliko bi ih pljeskalo!
Rekoh:
– Neki bi vjerojatno shvatili da se mogao i skrhati, da im je život spasio. Dapače, bio sam već u nekoliko situacija da su ljudi pljeskali pilotu, iako su se prije toga solidno natumbali. Da je bio loš pilot, skrhali bi se…
Sugovornik me prekine:
– Neki! Manjina! A većina je samo prihvatila pljesak, ili je upravo zbog njega shvatila što se zapravo dogodilo. No ono što će svima zaista ostati u sjećanju jest da su se isprepadali i da ih je treslo lijevo-desno, gore-dolje pri slijetanju. Nekoliko godina kasnije nitko se neće sjećati da je pljeskao, sjećati će se samo svoje nelagode i straha, kao i olakšanja kada je sve završilo. A nakon toga se mogu dovijeka prepirati: jedni, da je pilot bio loš i da bi bolji pilot sletio bez muke, drugi, da ih je pilot spasio jer bi lošiji razbio avion i pobio sve putnike, jedni će prebacivati drugima da su pljeskali, drugi prvima da nisu, a treći bezuspješno pokušavati otkriti tko je pljeskao, a tko nije… Čak i učesnici su nepouzdani izvor istine. Koliko god da su mogli i glavom stradati, nisu akteri zbivanja. Akteri su pilot, kopilot, donekle čak i stjuardese. Oni znaju istinu! Putnici su samo objekt radnje, topovsko meso, kao oni nevoljnici što su krenuli ka Blaiburgu… Oni mogu pričati samo o svojim subjektivnim sjećanjima, a i ta su nepouzdana. O samom letu više znaju kontrolori leta i aerodromski meteorolozi nego bilo tko tko ga je proveo u kabini.
Koferi su nam stigli gotovo istovremeno. Iznenadio sam se koliki je njegov. Mora da je doplatio pravo malo bogatstvo za prekomjernu težinu. Sav se iskrivio kad ga je podigao, te ponudih da mu pomognem.
– Ne, hvala – odbio je gorko se osmjehnuvši. – Svoj teret moram nositi sam.
Spustio je kofer na obližnja kolica za prtljagu, klimnuo glavom za pozdrav i gurajući ih pred sobom učas nestao među gomilom putnika, no stigao sam zamijetiti da se u koferu nešto micalo.
Post je objavljen 03.05.2015. u 11:17 sati.