zamalo španjolski književnik

utorak, 19.05.2015.

- revitalizirani post od 8.5.2011.

Prva velika promjena koju su novonastala demokracija i samostalnost donijeli meni osobno bila je da sam ostao bez posla. Ne samo da sam ostao bez posla nego i bez izgleda da se igdje zaposlim. Usprkos tome slao sam prijave na sve moguće natječaje za srednjoškolske profesore, referente u općinama i razna mjesta u privatnim firmama koje su svakodnevno nicale, no koliko god su moje kvalifikacije obično daleko premašivale ono što se tražilo, uglavnom mi gdje god sam se javljao obično nisu ni odgovorili. Izgledalo mi je kao da su svugdje gdje se odlučivalo moje ime i prezime bili dovoljni da me odbace iz konkurencije, a ako to nije bilo dovoljno onda su neki redci iz biografije pokazivali svima koji su odlučivali da nisam za njih. I meni samome ta pomisao zvuči pomalo paranoično, ali – koliko god neuvjerljiva - gomila kopija uzaludno poslanih prijava i molbi samo je rasla.

Srećom sam imao neku malu ušteđevinu za koju sam se nadao da će potrajati dok ne nađem neki, bilo kakav posao, pa nisam paničario. Da skratim vrijeme, da mi ne protiče uzalud, počeo sam se zabavljati nečim od onoga što dobro znam – pisanjem. Počeo sam pisati roman za djecu, onako kako je i J. K. Rowling u besparici počela pisati „Harrya Pottera“. Nakon godine dana imao sam gotov roman za djecu, zvao se „Nisam i neću zato jer svi“, i stotinjak odbijenica za razne poslove, te još više poštanskih potvrda o predaji preporučenih pošiljaka na koje mi nije nikada odgovoreno.

Roman je ispao vrlo dobar, daleko bolji nego sam očekivao. Bio sam vrlo zadovoljan kad bih ga uzeo u ruke ili bacio pogled na njega. Umnožio sam ga u dvadeset i pet primjeraka, dao ih uvezati i poslao u dvadeset i pet izdavačkih poduzeća za koje sam ocijenio da bi mogli biti zainteresirani. Uglavnom mi nisu ni odgovorili, a oni koji su odgovorili dali su mi jasno na znanje da od mene ne bi objavili ni „Rat i mir“ ni „Bibliju“ ako bih ih slučajno napisao.

Jedne od tih ranih jeseni devedesetih godina odlučio sam sve što imam staviti na jednu kartu. Platio sam da se roman prevede na engleski. Prijevod sam fotokopirao u pedeset primjerak i dao ih uvezati. Sastavio sam sažetak romana na dvije stranice na engleskom jeziku i umnožio u dvjestotinjak komada. Napravio sam i jedan zgodan mali nešto kao prospekt koji je govorio o meni kao piscu i o mom dječjem romanu. Otisnuo sam i dvjestotinjak svojih posjetnica i sa svim tim otišao na međunarodni sajam knjiga u Frankfurtu, te proveo ondje pet dana. Na to sam potrošio otprilike sve što mi je preostalo od ušteđevine.

Na Sajmu sam razgovarao s brojnim urednicima i literarnim agentima, razdijelio sam sav materijal koji sam ponio, bez naročitog uspjeha. Svi su bili ljubazni, neki su iskazali kurtoaznu zainteresiranost, ali nitko nije ništa obećao ni ponudio.

Mjesec ili dva nakon povratka stiglo je pismo. Javljao se Julio F. Yańez iz Agencia Literaria u ulici Via Augusta u Barceloni. Pročitao je roman i oduševio se, uvjeren je da bi ga mogao dobro plasirati i ponudio se zastupati me na španjolskom govornom području. Provjerio sam u katalozima koje sam donio sa sajma da je posrijedi jedna od najjačih i najuspješnijih takvih firmi i da pokriva ne samo Pirinejski poluotok nego i nekoliko država Južne Amerike. Ogromno tržište. Uopće se nisam mogao sjetiti da sam s njim razgovarao.

Gospodin Julio je bio vrlo optimistički raspoložen. Pozivao se na svoje iskustvo da zna procijeniti što je dobro i vrijedno ulaganja, na svoje veze da bi to mogao ponuditi najboljim poduzećima koja imaju povjerenja u njegove preporuke, da bi roman mogao zadovoljiti publiku i postići veliki tržišni uspjeh. Krenuli smo u razgovore i pregovore. Zanimalo ga je jesam li pokušao pisati išta drugo pored dječje literature, koliko vremena mi je bilo potrebno napisati taj roman, imam li zamisli o eventualnim nastavcima, koliko vremena bi mi trebalo napisati sljedeći roman, razgovarali smo o mogućnosti da likovi dobiju španjolska imena, znam li nekog dobrog hrvatskog ilustratora da uz tekst ponudimo odmah i ilustracije... Razgovarali smo nekoliko puta telefonom, u nekim navratima i duže od pola sata, a kadikad smo dnevno izmijenili nekoliko faksova. Gospodina Julia je zanimali ima li u Zagrebu neki dobar prevoditelj na španjolski da ga angažiramo, tražio je da mu pošaljem nekoliko svojih dobrih fotografija za propagandni materijal, da li bih mogao adaptirati roman za film, bih li bio spreman početi pisati nastavak i prije nego objavimo prvi roman... Počeli smo pregovarati o tome da mi počne slati nekakvu akontaciju koja bi mi omogućila da se na miru posvetim pisanju. Bio je vrlo uvjerljiv. Između ostaloga je tvrdio da on zapravo uglavnom prodaje španjolske književnike po svijetu, ali da se u mom slučaju spreman upustiti i u ono što inače ne radi, koliko je uvjeren da je to što sam mu ponudio izuzetno zahvalan materijal. Nakon nekoliko mjeseci sam počeo vjerovati da je to gotova stvar, da sam već španjolski književnik, počeo sam se raspitivati gdje bi bilo najbolje upisati neki ubrzani kurs španjolskog jezika da budem spreman za svečanu promociju.

Iznenada je sve prestalo kao presječeno. Bio sam mu poslao neko pitanje na kakvo se uobičajilo da odgovori u sat-dva, ali odgovor nije stizao. Nazvao sam njegov ured, javila se sekretarica, ostavio sam joj poruku da mi se gospodin Julio javi. Nije se javljao. Poslao sam još nekoliko faksova – na nijedan nije bio odgovora. Nazvao sam još nekoliko puta, ali gospodina Julia nikako nisam mogao uloviti u uredu. Poruke da mi se javi ostale su bez odjeka. Nije mi bilo jasno što se događa.

Tek mjesec ili dva kasnije iznenada mi je sijevnulo – dobri gospodin Julio je prekinuo sve kontakte sa mnom upravo onog istog dana kad su sve svjetske novine objavile na naslovnim stranicama da je Hrvatska napala Bosnu i Hercegovinu. Bio je to najveći naslov na vrhu svih naslovnih stranica, udarna vijest na početku svih televizijskih vijesti. Gospodinu Juliu mora sa su ispale novine iz ruku. Kome će ponuditi roman iz agresivne, divlje zemlje, zar će svakome morati objašnjavati i odgovarati na nebrojena sumnjičava pitanja o političkim prilikama u koje se ne razumije, da je nešto hrvatsko postalo je preko noći negativno određenje, bolje s tim nemati nikakve veze! I da se sada upusti u neugodna razjašnjenja s razočaranim autorom kojemu bi trebalo objasniti zašto se predomislio?! Nikome nije do posla s divljacima niti do neugodnih nazeanja s razočaranim autorima koje se može izvjeći.

Rat uzrokuje svakovrsne i nesagledive štete. Iako nisam bio izravno zahvaćen, smatram se jednom od prvih žrtava hrvatsko-muslimanskog rata. Mislite li da sam paranoičan, da pretjerujem? To što sada sjedim ovdje i pišem ovaj blog, a nisam na Copocabani s nekom kariokom u krilu, ipak čini nekakvu razliku.

- 10:08 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>