Marketing
in memoriam
- revitalizirani post od 24.7.2007.
– Pa gdje si? – zapitam.
– U Ljubljani – reče on. Nije mi trebao ništa više objašnjavati.
– A gdje si ti? – uzvrati on.
– Ovdje. Nigdje… – slegnuh ramenima. Nisam trebao ništa više objašnjavati.
Mnogo toga se može reći u dvije riječi onima koji ih razumiju. Pomislio sam na čas da će me zapitati da li i dalje mislim da je sve kroz što smo prošli bilo toga vrijedno, ali se predomislio jer je znao da mogu uzvratiti istim protupitanjem.
Zastali smo na pločniku u Ilici, prekoputa Mesničke. Dan je bio jednako vruć kao pretopli dani ovog ljeta. Iznenada iz dućana s odjećom izletješe dvije babe prepunih ruku raznih vrećica, žustro objašnjavajući nešto jedna drugoj, i ne gledajući kuda idu naletješe na nas. Mi smo odskočili, a one zastale na trenutak da nam kažu što misle o nama prije nego će zakoračiti dalje, pravo preko ulice. Već s po jednom nogom u zraku zasule su nas sasvim ne-damskim izrazima, a mi obojica uzviknusmo u glas tako da smo ih nadglasali:
– STANITE!
Ukočile su se preneražene snagom naših glasova, a možda i izrazima naših lica, a u sljedećem trenutku ni pedalj ispred njih brzinom od dva maha sune zastrašujuća masa plavog metala okrznuvši vrećice koje su nosile. Kovitlanje zraka kojeg je probijao učas im je rasčerupalo frizure. Obje problijediše, iskolačiše oči, no nisu se stigle ni pomaknuti, a tramvaj je već prohujao. Zgranuto se pogledaše i čim se put oslobodio prhnuše bez riječi na drugu stranu ceste.
Ispratili smo ih pogledima, a D. reče:
– Diximus et salvavimus animas nostras.
Post je objavljen 17.05.2015. u 09:40 sati.