Među onima koji imaju petnaest, dvadeset, dvadeset i pet, koliko god se njima činilo da nije tako, (s izuzetkom onih koji su nesretni rođeni nakazni ili teško invalidni,) zapravo nema velike razlike ako se usporedi s pedesetogodišnjacima. Bili visoki ili niski, mršavi ili debeli, glatkoputi ili rošavi, neusporedivo se manje razlikuju od vršnjaka u pedesetim godinama. Da ne idemo daleko, do dvadeset i pete se nepogrešivo prepoznaje tko je mlađi, a tko stariji, dok od pedesetih i nadalje vrlo lako za jednog vršnjaka možete pomisliti da je drugome otac ili djed.
Ta se drastična razlika u izgledu upadljivo vidjela na Mihi i Luji, vršnjacima koji su se gotovo svakodnevno viđali u birtiji u susjedstvu i raspredali o svemu i svačemu. Miho je bio mali, poguren, ispijen, žilav i naboran, krezub, oćelavio, kao hodajuća mumija, mogao se uspješno predstavljati kao stogodišnjak, a nitko me ne bi dao manje od sedamdeset. Lujo je bio uspravna držanja, besprijekorne figure, glatke kože, zuba kao na reklamama, bujne kose i uvijek se dobro oblačio. Vidjelo se da ima više od trideset, ali koliko, dvije ili dvadeset, to nitko ne bi mogao pogoditi.
Nasuprot razlici u izgledu, Miho je bio prepun energije, kao da mu je zabijena baterija u dupe, zapanjujuće snažan i izdržljiv, a vraški okretan. Kad god bi ulovio vremena odlazio je na more, gradio suhozidine, te pomagao susjedima u vikendaškom naselju kopati temelje, lijevati beton, okopavati vinograde i to više je uživao što je posao bio naporniji. Lujo je imao problema sa šećerom, s kardiovaskularnim sistemom, kičma mu je bila kao od stakla, a kondicija nikakva. Nije se mogao uspeti ni na prvi kat da se gadno ne uspuše, a zbog kičme se nije mogao ni sagnuti ni išta podignuti. Supruga i obitelj smatrali su Luju gadnim ljenivcem i umišljenim bolesnikom jer usprkos svim medicinskim nalazima nisu mogli vjerovati da netko tko tako dobro izgleda ne može mrdnuti prstom ni na najlakšim kućanskim poslovima. No kako živimo u doba izgleda, svi su čestitali i zavidjeli Luji kako dobro izgleda, a Mihu su svi žalili. Na Luju su se žene lijepile, nudile se čak i šiparice, iako je barem već desetak godina bio potpuno impotentan, dok Luju, koji se svakog dana budio s moćnom jutarnjom erekcijom, nisu pripuštale ni blizu.
Naposljetku je ipak Lujo bio na Mihinom sprovodu jer je Mihu zgazio tramvaj.