nedjelja, 24.05.2015.

glumac za sva vremena, bukvalno

ZIJAH NA KIŠI

Jedan od događaja za koji ne mogu prežaliti što mi je promakao zbio se prošlog ljeta. U sklopu priredbi Scene Amadeo u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju trebao je nastupiti Zijah Sokolović sa monodramom „Medvjed“ ili „Roda, roda“. Poslijepodne smo se našli na kavi i Zike je pitao hoću li doći.

Rekoh da sam „Medvjeda“ i „Rodu, rodu“ gledao dva-tri puta, pa ću radije navečer na sastanak s nekom s kojom ću izaći prvi put i očekivao da će biti nezaboravno, no da je kanio izvesti „Cabares, cabarei“ ili „Glumac je glumac je glumac“ koje sam gledao osam-devet puta – ne bih propustio. Moj večernji izlazak je ispao takav da se više ni se sjećam s kim sam potratio vrijeme, a kad sam čuo kako je protekla predstava do danas žalim što sam pogrešno odlučio.

Predstava se održavala u otvorenom dvorištu muzeja. To je monodrama, glumac stoji sam nasprem svih. Gledalište je bilo prepuno. Iznenada, u pola izvedbe, započela je kiša, onakva gusta kakvi znaju biti ljetni prolomi oblaka, otvoriše se nebesa. Nekoliko parova u publici je raskrililo kišobrane, a ostali su se natisnuli u zaklon kolonada duž dvorišta, stajali stisnuti kao putnici u tramvaju u vrijeme najvećih prometnih gužvi. Zatečen nasred otvorene pozornice Zijah nije znao što će kad su počele padati prve kapi pa je nastavio kao da se ništa ne događa, ali ne možeš se praviti baš sasvim da se ništa ne događa jer mu krupne kapi udaraju u oči i u usta. Nadvikivao se s bubnjanjem pljuska, derao u odgovor gromovima, mlazovi vode slijevali su mu se niz lice, pred sobom je mogao vidjeti samo mutne konture prostora ispunjenog vodenim zidovima, ali nije posustajao. Zarobljeni gledatelji, bez mogućnosti da odu bilo kamo, gledali su osamljenog glumca u atriju. A onda je prolom počeo jenjavati...

Naglo kao što je započeo, pljusak je prestao. Prvi gledatelji su se oprezno počeli izvlačiti iz kolonada i vraćati u prazno gledalište, brisali maramicama sjedišta i sjedali. Uskoro su se svi vratili na svoja mjesta, a Zijah je i dalje izvodio svoje kao da se ništa nije dogodilo, osim što je odjeća na njemu bila potpuno natopljena vodom i sa svakim pokretom su iz njega vrcale kapi.

No kad su svi, poneseni izvedbom, već smetnuli s uma što se dogodilo, kiša je počela ponovo. Jedino što su ovaj put svi u gledalištu znali da Zijah neće uzmaknuti, pa su i oni ostali s njim ili se nitko nije okuražio da se ustane prvi, tek – kada se nakon nekoliko trenutaka pljusak obrušio punom snagom, svi su i dalje sjedili bez ikakve zaštite, čak je i onima dvoje-troje koji su imali kišobrane bilo neugodno da ih podignu i rašire i time zakrile pogled drugima iza njih. Kiša je lijevala, lijevala, Zijaha teško da su dalje od prvih redova mogli i čuti, munje su povremeno sve osvjetljavale kao presnažne fotografske bljeskalice, svi natopljeni do kože, ali svi zadovoljni jer učestvuju u jedinstvenoj i nezaboravnoj izvedbi, pomicanju granica kazališta do ranije nedosegnutih dimenzija.

To je razlika kazališta i filma. I najbolji film na svijetu je uvijek isti, a ni najgora kazališna predstava nije jednaka dva puta za redom. To je glumac, glumčina i po, kojega ni sile prirode ne mogu zaustaviti, jači od sudbine.
- 23:00 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker