petak, 31.08.2012.
Male korekcije
Ali možda i reprezentativniji primjer začepljenih ušiju uslijed bivanja slabom na inicijalni aksiom, bila bi – zbog veće temeljne civiliziranosti – Odmak. Prispijevši na bojno polje u kojem s jedne strane naviru istinski zloćudni stavovi (kao onaj da su konc-logori kolaterala, poziv na linč političkih protivnika i slične splačine iz nepresušnog repertoara LQ), a s druge nazivanje tih stavova pravim imenom, tj. istinski zloćudnima, ona nalazi za shodno, k'o prstom u govno, ubosti krivicu ovog drugog (?!) (na ime demokratske rasprave, odnosno staloženosti i uvažavanja, jer da svatko treba imati pravo reći svoje bez da virtualno padaju glave zbog ideologija; mora se dati i onima s drugačijim mišljenjima živjeti i govoriti). Prije svega se, ističe ona, mora pristojno razgovarati o svemu inače imamo linč verbalni ili čak i fizički jer je to vrlo blizu jedno drugome (te potpuno deplasirano prepričava neki film u kojem su čovjeka zatukli, pa tek onda pitali). Stvarno, Odmakice? Da sutra dođe neki Karadžićev i Mladićev veliki fan i stane besprizorno objašnjavati kako su Srebreničani samo dobili što su i zaslužili, tebe, dakle, ne bi on zgrozio, već naprotiv, oni koji bi mu odvratili da je poremećen? Jer, ipak, na taj način bi krčmarski razgovarali, a najvažnije je – i jedino važno! – razgovarati decentno, s mjerom, a sugovornika uvažavati, dati i njemu s drugačijim mišljenjem živjeti i govoriti. Što god govorio, jel' tako? Privid nepristrane objektivnosti, uz inzistiranje samo na apstraktnoj kulturi dijaloga, e da bi se tim bolje držalo tercu ovoj strani, našijenskoj, kojoj ju srce vuče. (Kaže: mnogi su i zlonamjerni i puno im smeta ova država, domovina ili što već jest, možda prisilno boravište. Identificira se sa svima onima koji ''hrvatski dišu'', dajući po prstima Wallu, jer da ih odmah smjesti u ustaše. Na LQ nije imala nikakvih primjedbi.) Kad joj Modesti doslovno nacrta zašto joj takva intelektualna nepoštenost i neprincipijelno ljigavljenje uopće nije neka fora (smeta ti obdukcija zla jer nije ugodna, a na zlo šutiš), kakvu je repliku Odmak imala na to? Kontrargument neki? Ma jok, mlatnula ih svojom tipičnom crvenom haringom i zbrisala pod suknju prekoncepcije, retoričkim pitanjem: zar je možda zloćin reći: Ja sam Hrvatica?
Famozno ''hrvatski misliti'' kao de facto likvidacija mišljenja uopće.
Tako govori Pero u šaci
Mislim se hoću li uopće odgovarati, ali razmišljam o svim mladim ljudima ovdje na blogu koji misle ovako i onako, i mislim se gdje prava istina, iako je ono prava suvišno, ali kako ovdje i sad i uopće u ovom našem kratkom životu postoji svakakvih istina, a sve su prave ili krive ili već nečije i NIKAKO DA DOZNAMO ŠTO ISTINA JEST, evo pokušat ću odgovoriti.
Pale su već razne etikete.
Podjela na ljevicu i na desnicu!!!
Što je to?
Danas posve nebitno jer se ponekad čini da desnica (u svijetu) ima više sluha za najugroženije, što bi trebala navodno uz otvorenost prema promjenama biti svrha ljevice, a događa se baš obrnuto.
Mislim da su ti pojmovi lijevo i desno stvar prošlosti pogotovo na nivou države. Čini mi se da služe više za neke sitne obračune.
Ili si desničar, što se po određenim blogovima insinuira jer voliš zemlju u kojoj živiš – to im se čini vrlo arhaično. Oni su građani svijeta, a ova je zemlja sastavljena od lopova, ubojica, prikrivenih i neprikrivenih ustaša.
A još usto si i vjernik, a to je tek udarac u mali i veliki mozak.
Što si nego glup, tup, smanjene inteligencije. Pitam se kako uopće završavaju takvi sve moguće škole.
Možda u toj definiciji ljevice postoji jedna mala caka, a to je navodna otvorenost prema novom i odbacivanju starih vrijednosti. O.K. To je u redu pa bi umjetnost u tom smislu uvijek bila više lijeva nego desna, ali ne lezi vraže ako bi onaj koji pripada desnici (a desnica uvijek hoće zadržati Status Quo), uvijek propitivao autoritet ma s koje strane dolazio, bilo državne ili crkvene što ćemo s njima. Pripadaju li oni još desnici ili su nešto drugo ili treće.
Namjerno ne citiram nikakve velikane iz prošlosti i sadašnjosti.
Pokušavam onako po vlastitom sluhu odrediti gdje pripadam, bar ja, jer o drugima ne znam skoro ništa.
Možda je greška u mojoj pomirljivosti?
Ili domoljublju?
Ili vjerničkom osjećaju?
Pomirljivost to da, ali ne na nepravdu. To nikad. I ne vidim kakvo je to skretanje Pero u spominjanje Srebrenice i groznog zločina koji se tamo dogodio. Uopće svakog zločina?! Misliš da ja zato jer sam hrvatskog roda aboliram zločin ustaša ili zločine koji su počinjeni sad u domovinskom ratu?
Misliš li da pripadam bilo kojoj stranci? Da navijam za onoga ili ovoga, uvijek naravno pogrešnog, jer mi moj domovinski i vjernički osjećaj muti pogled, jer sam iz istih razloga smanjene inteligencije i suženog pogleda na sve oko sebe?
Misliš li da bih trebala i da šutim o krađama i svim ostalim nepravilnostima koji se sad u mojoj domovini događaju?
Jer sam kako ti kažeš desničarka i time automatski : sve češće nas priroda i društvo demantira; desno razmišljanje,desničar po definiciji (čak/posebno u SAD) znači biti donekle mentalno hendikepiran desničari su prirodno glupi. – tvoje riječi Pero u šaci.
Neću spominjati neke od komentatora na tvoj post.
Nastojim izbaciti patetiku, ali što nije patetika kad čovječica kao ja govori ili piše.
Možda bih se trebala razbacivati riječima: zmijama ispod kamena i ostaloj gamadi koja naglo ispuže kad se iz svih rafala pljuca po ovom nesretnom, ali za mene sretnom komadiću zemlje.
Misliš li da sam zadovoljna sa svim što se u toj zemlji događa?
Neda mi se vraćati u prošlost. Već sam o svemu pisala, ali ova zemlja koju smatram svojom nije mi ništa vratila niti je puno bolja prema meni nego ona u kojoj su mi oduzimala na svake načine. Možda ipak nešto bude, tako mislim. Nadam se boljitku. Nadam se da će konačno započeti djelovanje prava i pravde.
Tamo gdje mislim da to koristi i govorim. I djelujem. Uvijek u korist vlastite sreće. (tri puta bljak)
Ne mislim da si ti i compagnia bella, jer drugačije mislite, glupi ljudi.
Ali ima nas zlonamjernih na svim stranama.
Dajte druzja malo tolerancije.
A evo sad mi je pala na pamet i ona fatalna pjesmica:
Drugovi dragi dolazi zima / javi se rudar delija neka/složno i muški zapnimo sada/ čitava zemlja na ugalj čeka.
Je da malo daje Thompsona, ali tek toliko da podsjetim da je i prije bilo Thompsona i sličnih.
31.08.2012. u 18:43 •
24 Komentara •
Print •
#
utorak, 28.08.2012.
Tužno
Jučer sam rekla da me ubojstvo na Marjanu podsjetilo na ubojstvo djevojke iz agencije za nekretnine.
Rekli su mi da nisu isti razlozi.
Nisu isti razlozi, ali stil je isti.
Neki komandos, rekla sam,
Jutros čitam u Slobodnoj... skoro pa moje riječi.
Čvrsto sam uvjerena da to nije slučaj. To ubojstvo. Netko spominje da uopće nije silovana.
Onda zašto?
Ne znam kako pokazati sućut. Možda da se okupimo na rivi. S jednom ružom u ruci i ožalimo tu jadnu djevojku.
I moja unuka trći po Marjanu. Puno naših kćeri i unuka šeta se tamo do sada bezbrižno.
Što dalje. Ako se ne pronađe ubojica hoćemo li od sada živjeti u strahu?
28.08.2012. u 07:39 •
5 Komentara •
Print •
#
ponedjeljak, 20.08.2012.
Ide li putokaz u smjeru koji pokazuje?
Od utorka sam bila slobodna, ali na brod sam otišla tek u petak.
S knjigama: Čitanka H.G. Gadamera, Težina i milost Simone Weil i Izvori Anthoni de Mello. Tu je još Tito i Drugovi, ali nju ostavljam na brodu za buduće čitanje.
Plivam, izležavam se, čitam, guštam, a onda puf drugi dan nekakva stomačna gripa sa svim popratnim sadržajem koja me potpuno bacila u aut.
Gadamer je težak. Čitam sporo. Vraćam se skoro na svaku rečenicu natrag. Proteče još puno vremena, ne znam koliko ću ga imati, da pohvatam konce filozofske misli od samih početaka. Daleko sam od pravog znanja, ali veseli me što kužim i ono malo. Ako kužim!?
U poglavlju: 'O mogućnosti jedne filozofske etike' koje počinje sa rečenicom: Nikako nije samorazumljivo da je filozofska etika,filozofija morala, nešto drugo nego što je praktična etika…
I da dalje ne prepisujem reći ću to svojim riječima, vrlo simplificirano: Ako se ustanove pravila ponašanja onda bi bilo jasno da baš ta pravila vrijede u ljudskom društvu, ali ne lezi vraže kad je Maxa Schelera , utemeljitelja materijalne vrednosne etike, jedan od učenika pozvao na odgovornost jer on sam u vlastitom životu ne slijedi ono o čemu piše, ovaj je odgovorio: Pa ide li putokaz u smjeru koji pokazuje?
Ali, koja su pravila i čemu sve ta 'pravila' ne podliježu?
Gdje se kreću? Kud pokazuju?
Između apsolutnog i relativnosti?
Gdje ide putokaz?
Zato volim i čitam Simone Weil.
To je već duže u meni, ta potreba za mističnim. Potreba za nadnaravnim koja je prožimala Simone Weil do te mjere da je cijeli, vrlo kratki, život posvetila u potrazi za onim pravim za istinom, iako je bila doktorica filozofije pokušala je i vjerujem uspjela živjeti praktičnu etiku.
Okrenuti se od sebe.
Izgubiti sebe, isprazniti se za vrijednosti koje ljudski mozak teško može doseći umom.
Koliko je od nas to postiglo ili će postići?
Kome od nas putokaz ide u pravcu koji pokazuje?
I tu je još Anthony de Mello.
Indijac koji je ušao u isusovački red.
Nije mi namjera pisati o vjeri.
Ali u njegovim 'Izvorima' ima puno od indijskog naslijeđa i vjere u Isusa.
On pokušava introspekcijom, meditativnim putem doći do onog što bi se profanim jezikom zvalo „Istina“
Preporučam toplo sve tri knjige.
A Tito i drugovi.
Nešto sam čitala.
Napisao je Jože Pirjevec. Rekli su mi da je to do sada najobjektivnija knjiga o Titu. Ostavljam za vremena bez gripe.
20.08.2012. u 11:24 •
10 Komentara •
Print •
#
srijeda, 15.08.2012.
Gospa Marija
Gospa Marija
Ima jedna mala gospa Marija,
Što sve mi draža biva što je starija.
Jer ona me je prvog trudno rodila,
Za ručicu me slabu prva vodila.
Prva me na ovom svijetu volila,
Prva se za mene Bogu molila,
Kupala me suzom, Bog joj platio,
Anđeo joj suzom suzu vratio;
Dojila me mlijekom svoje ljubavi,
Učila me ovaj jezik ubavi,
S kojim ću i onda slatko tepati,
Kada ću za plotom možda krepati.
Samo tebe volim, draga nacijo,
Samo tebi služim, oj Kroacijo,
Što si duša, jezik, majka, a ne znamen,
Za te živim, samo za te, amen!
Antun Gustav Matoš
15.08.2012. u 16:29 •
5 Komentara •
Print •
#
srijeda, 08.08.2012.
Hrvatsku zastavu treba spaliti
Spaliti zastavu, iseliti cijeli narod hrvatski iz zemlje što smo mislili i željeli da se Hrvatska zove . Mi Hrvati ne vrijedimo. Kradljivci smo i ubojice, ne volimo vlastitu zemlju i nije nam više tu mjesto. Ima onih koji bi vrlo rado živjeli tu.
Slučaj jedan:
Dan pobjede i Oluje. Kroz cijelu ulicu u kojoj stanujem: obiteljskim kućama, dvokatnicama, trokatnicama i nekolicini nebodera nigdje, ama baš nigdje, osim na mom balkonu nije bilo Hrvatske zastave.
Na televiziji isprekidani prenos iz Knina. Razni govori i mučenje prvaka ove zemlje na ugrijanoj zemlji, a sunce peče li peče.
Sve je sličilo na neku kaznu, a ne na slavljene pobjede.
Gospodin Veljko Đakula je prošetao ulicama Knina, u Sl. Dalmaciji piše : jedan od vođa pobune Srba u Hrvatskoj, ne želi ništa reći o hrvatskim žrtvama, jer i sa druge strane, srpske, su također pale žrtve, pa dok se to ne riješi ili tako nekako...
Istina je. Pale su žrtve i tko god je zato kriv neka odgovora, jer to nije bilo potrebno napraviti.
Hrvatski teritorij je bio oslobođen. Hrvatska vojska prošla je kroz taj prostor kroz borbu, bez suvišnih žrtava. Što se događalo nakon toga bit će valjda ispitano do kraja i krivci neka ispaštaju, jer za sad, a bojim se kako vrijeme ide dalje ispaštamo svi. I pravo nam budi jer smo poznata genocidna nacija.
Slučaj dva: Sinjska alka.
Suzdržaću se maksimalno.
Sve je to lijepo i hvalevrijedno, ali sjećam se davnih godina i drugih ili nekoliko desetljeća dugog pokroviteljstva gdje se šakom i kapom davalo sve moguće za Sinjsku alku, možda s pravom, molim neka se Sinjani ne naljute, ali išla mi je ta slizanost s vlasti beskrajno na nerve - jer hoćeš nećeš bilo je u toj manifestaciji nešto od hajduka i uskoka i guslača, pa i naivnih slikara što je sve beskrajno bilo drago komunističkim vlastima.
Slučaj tri: Adio kauboju.
Sinoć je bila predpremijera ( ne znam što to upće znaći u ovom slučaju, jer je gledalište bilo dupkom puno- nije slićilo na generalnu provu)
Knjigu po kojoj je predstava napravljena napisala je Olja Savičević Ivančević. Knjigu nisam čitala. Spremam je se pročitati, jer su mi rekli da je odlična.
Predstava nije. Bar meni. Tiho sam svom društvu komentirala: Ili ja nisam više za teatar ili..., na što se gospođa gledateljica koja je sjedila red ispred mene okrenula i rekla: Nije problem u vama nego u lošoj predstavi.
Ostavit ću predstavu sa strane. Neću govoriti o stereotipima kojom je predstava vrvila iako su upravo ti stereotipi predmet ovih slučajeva o kojima pišem, jer.., u jednom trenu u predstavi imamo scenu vjenčanja. Vijori se hrvatska zastava uz glazbu Thompsona, možda i Severine, ili Jelene Rozge svejedno. Tu su Kerum s pokazivanjem golog trbuha i veličanjem Hrvatske. Tu je i njegova sestrica, a zastava vijorili, vijori, kao pokriće za sva sranja koja se Hrvatskoj događaju.
Publika se smije. U predstavi se nižu prizori iz sapunica. rečenica za rečenicom u stilu Arijane Čuline.
Žedna sam, vruće mi je, po sredini sam reda, mislila sam probiti bužu kroz sjedalicu i skliznuti iz dasaka što život ovaj put, uistinu, znače.
Vrhunac je pojavljivanje Ku Klux Klana pri nekom sprovodu. Očita asocijacija na katoličku crkvu, jer je usto išla i određena melodija koju katolici često pjevaju.
Usput evo kratke povijest KKK koji nikakve veze nemaju sa katolicizmom, nego upravo sa bijelim protestantima- a čini mi se da bi to trebalo znati:
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
U noći 24. prosinca na 25. prosinac 1865. godine u malenom su gradiću u američkoj državi Tennessiju šestorica protestantskih južnjačkih časnika osnovali udruženje koje će se ubrzo pretvoriti u jedan od najnasilnijih kulteva mržnje (ako ne i najnasilniji) koji je ikad postojao. Isprva ovo udruženje nije imalo nikakvog političkog cilja. Djelovali su samo s ciljem produbljivanja veza među vojnicima Konfederacije nakon poraza u Građanskom ratu (1861.-1865.) u Americi. Ovi ekstremni desničari ogorčeni porazom svu su svoju mržnju svalili na pripadnike svih ostalih rasa i religija izuzev bijele rase i protestantske vjeroispovijesti. Tako su počeli sa svojim, kasnije prepoznatljivim, metodama zastrašivanja i spektakularnim pogubljenjima.
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Iz ta tri slučaja, a ima i više njih, rekla bih da zastavu koja je mrska velikom djelu, ako ne i najvećem djelu Hrvata, jer je dovodimo u vezu sa zločinima, određenim načinom razmišljanja, određenim pjevačima, mentalitetom onih iza brda pa što god to značilo i grozotom od katoličke crkve, koja je eto navukla ruho koje joj odgovara, treba hitno spaliti.
Jednako tako brzo napustiti zemlju i prepustiti je onima koji je hoće, jer je mi (iako ne znam koji to mi- bilo je svojevremeno naziv salonski komunist- ja sam onda salonska hrvatica) ne zaslužujemo.
08.08.2012. u 17:54 •
21 Komentara •
Print •
#
petak, 03.08.2012.
Svojevrstan odgovor maloj-velikoj Heladi, iako to nije isti slučaj.
U doba mojih starih sve obiteljske teškoće, neugodnosti, sve ono što se
smatralo sramotom, a sramota je bila i bolest, držalo se u tajnosti, u obiteljskom
krugu, nikad nije smjelo biti rečeno nigdje vani. Zbog ugleda obitelji i tih
gluposti.
Tako su više manje svi postupali.
Ali, sve se manje više znalo. Ljudi su šaputali, ogovarali, ali to je
ogovaranje bila svojevrsna šutnja sve dok obitelj nije progovorila,a onda više
ne bi bilo u društvu ni onog ugleda kojeg je mukotrpno desetljećima stvara,
osim ako financijski nije bila toliko moćna i neovisna da je mogla opstati sama
unatoč ogovaranjima.
Savjet moje majke (ne samo meni) bio je: Kad ti je najteže hodaj uzdignute
glave. Ne dozvoli da se vidi ništa od onog što ti se događa.
Vremena su se u međuvremenu promijenila. Ja sam se promijenila, iako sam
oduvijek bila drugačija . Nisam se sramila svojih 'promašenih' priča i glasno
sam ih govorila. Mišljenja sam da se svakom čovjeku, obiteljima, državama (iako
postoje tajne službe koje se bave tim tajnim stvarima i činima) događaju
promašene priče.
A onda se dogodila nevolja sa mojim najstarijim sinom… Nije išlo sa
studiranjem. Promijenio je fakultet. Na drugoj godini dogurao je do treće i
onda...
Bio je neobično dijete. Okrenut sebi i malim stvarima oko sebe. Pratio bi
mrave i čudio se njihovom urednom putu i nošenju ogromnog tereta. Lovio ribice
praveći od žice kišobrana male strjelice. Svemu se čudio.
Visok, izrazito plave kose i svijetlo plavih očiju. Odličan đak u srednjoj
i ranije. Išao je u klasičnu osmogodišnju sa latinskim i grčkim zadnje dvije
godine. Bavio se sportom. Imao u bivšoj državi i dobre rezultate, ali ... ne
znam što i kad je pošlo u krivo.
Pokušavam biti maksimalno iskrena.
Tražila sam opravdanja i uzroke.
Rana smrt oca (imao je nepunih sedamnaest) predispozicija, odgoj,
okolnosti, Šuvar sa reformom školstva, rana vojska- plakao je kad smo dolazili
i odlazili, nesposobnost, prekidi sa curama...geni..?
Dvije ozbiljne i drage cure, obje umjetnički tipovi. Jedna ga je napustila
na fakultetu. Ostale smo na neki način prijateljice, rekla je: Naši su se
interesi razilazili.
Drugoj je trebalo puno duže. Već je bio upao probleme s drogom, ali ustrajavala
je i onda je na kraju i to puklo.
Optuživala sam se beskrajno. Odlazila sam kod psihijatra. Tražila sam
načina da preživim i pomognem ostalima, ali i sebi. Obitelj se raspadala.
Opće osude. Nerazumijevanje. Liječnici su optuživali i mene, ne samo njega.
Tražila sam pomoć, on me nije pratio
Ako postoji pakao ništa gore od toga ne može se zamisliti.
Napisala sam roman o tome. Mala prijateljica s bloga mi je rekla da
obavezno štivo u školskoj literaturi.
Bilo je to vrijeme kad je liječenje bilo u povojima.
Najviše mi je pomogao prof. Sakoman kome sam beskrajno zahvalna. To je bio
početak. Konačno netko tko nije prezirao ni mene ni mog sina.
Roman sam završila, dugo sam s mislila kako, smrću fiktivnog sina, fiktivne
obitelji, jer sam htjela pokazati koliko je to zlo.
Bilo je perioda kad je ostajao čist mjesecima. a onda ponovo vraćanje na
staro.
Sve smo prošli od liječenja do komune.
Danas je podnošljivo. Više nema droge, ali povremeno upadne u alkohol.
Oženjen. Na sreću snaha je čvrsto na nogama. Voli beskrajno djecu, pa ga i
to vraća iz njegovih izleta u alkohol.
Što je njegova bolest, jer tek tada kad sam drogiranje svrstala u bolest
mogla sam se početi nositi sa svim tim, napravila meni?
Osoba sam, koja uz sve svoje osjetljivosti pokušavam, a čini mi se da i
uspijevam ostati čvrsta, radna i ne bježati od odgovornosti.
Moj je problem što dugo nisam mogla razumjeti da netko može biti slab i
podleći toj slabosti.
I da znate to nije mali problem.
Ali, danas nakon jednog od najtežih iskustava bolesti vlastitog sina,
raspadanje njega kao osobe, raspadanja svog vlastitog habitusa postala sam
čovječica koja sve može razumjeti i opraštatati ... skoro do besmisla.
A onima koji se sa svojim 'čvrstim' i 'principijelnim' stavovima vrlo često vrlo
površnim osuđivanjima i gađenjima nad ljudskim postupcima pojavljuje svugdje pa i ovdje na ovakvo neozbiljnim stranicama, poručujem: Nikad ne
reci nikad jer se i sam možeš naći u sličnom kolu.
Ne mislim na drogu. To, uistinu, ne bih poželila ni neprijatelju.
03.08.2012. u 07:19 •
9 Komentara •
Print •
#
srijeda, 01.08.2012.
Članak, poslan od prijateljice iz Amerike
More Treatment, More Mistakes
By SANJAY GUPTA
Published: July 31, 2012
DOCTORS make mistakes. They may be mistakes of technique, judgment, ignorance or even, sometimes, recklessness. Regardless of the cause, each time a mistake happens, a patient may suffer. We fail to uphold our profession’s basic oath: “First, do no harm.”
Connect With Us on Twitter
For Op-Ed, follow@nytopinion and to hear from the editorial page editor, Andrew Rosenthal, follow@andyrNYT.
According to a 1999 report by the Institute of Medicine, as many as 98,000 Americans were dying every year because of medical mistakes. Today, exact figures are hard to come by because states don’t abide by the same reporting guidelines, and few cases gain as much attention as that of Rory Staunton, the 12-year-old boy who died of septic shock this spring after being sent home from a New York hospital. But a reasonable estimate is that medical mistakes now kill around 200,000 Americans every year. That would make them one of the leading causes of death in the United States. Why have these mistakes been so hard to prevent?
Here’s one theory. It is a given that American doctors perform a staggering number of tests and procedures, far more than in other industrialized nations, and far more than we used to. Since 1996, the percentage of doctor visits leading to at least five drugs’ being prescribed has nearly tripled, and the number of M.R.I. scans quadrupled.
Certainly many procedures, tests and s are based on legitimate need. But many are not. In a recent anonymous survey, orthopedic surgeons said 24 percent of the tests they ordered were medically unnecessary. This kind of treatment is a form of defensive medicine, meant less to protect the patient than to protect the doctor or hospital against potential lawsuits.
Herein lies a stunning irony. Defensive medicine is rooted in the goal of avoiding mistakes. But each additional procedure or test, no matter how cautiously performed, injects a fresh possibility of error. CT and M.R.I. scans can lead to false positives and unnecessary operations, which carry the risk of complications like infections and bleeding. The more medications patients are prescribed, the more likely they are to accidentally overdose or suffer an allergic reaction. Even routine operations like gallbladder removals requireanesthesia, which can increase the risk of heart attack and stroke.
So what do we do to be safer? Many smart people have tackled this question. Peter Pronovost at Johns Hopkins developed a checklist shown to bring hospital-acquired infections down to close to zero. There are rules against disturbing nurses while they dispense medications and software that warns doctors when patients’ s will interact badly. There are policies designed to empower nurses to confront doctors if they see something wrong, even if a senior doctor is at fault.
What may be even more important is remembering the limits of our power. More — more procedures, more testing, more treatment — is not always better. In 1979, Stephen Bergman, under the pen name Dr. Samuel Shem, published rules for hospitals in his caustically humorous novel, “The House of God.” Rule No. 13 reads: “The delivery of medical care is to do as much nothing as possible.” First, do no harm.
One place where I have seen these issues addressed is in Morbidity and Mortality, or M and M — a weekly gathering of doctors, off limits to the public, which serves in most hospitals as a forum for the discussion of mistakes, complications, deaths and unusual cases. It is a sort of quality-assurance conference where doctors hold one another accountable and learn from one another’s mistakes. They are some of the most candid and indelible meetings I have ever attended.
I will never forget when one of our most talented surgeons operated on the wrong side of someone’s brain. The patient was bleeding internally; everyone was rushing, and someone had hung up the CT scans backward. Thankfully, the patient survived. The distraught doctor spent hours throwing up following the operation.
After he told the story in our M and M meeting, the hospital implemented a “time out” protocol in the operating room for everyone to stop and agree on what operation would be performed, on what side of the body, and whether the correct patient was indeed lying on the operating table, to make sure that kind of mistake would never happen again.
At my first M and M as a medical student, I heard the story of a patient who had receivedantibiotics for an upper respiratory tract infection. Two weeks later she developed joint pain and blisters on her chest and arms, a condition known as Stevens-Johnson syndrome, which can be caused by an allergic reaction to antibiotics. She ended up withsepsis, a bodywide infection, and spent two weeks in intensive care. She, too, survived, but most stunning was the doctor’s admission that her original ailment had been a mild viral illness — she hadn’t even needed the antibiotics that led to such a terrible reaction. Years later, that case still makes me think harder about every test I order and every medication I prescribe.
Hospitals are supposed to take care of the sickest members of our society and uphold the highest standards of patient care. But hospitals are also charged with teaching doctors, and every doctor has a first mistake. The only thing we can do is learn each time one happens, and reduce future errors in the process. Having a consistent gathering to talk about the mistakes goes a long way toward that goal, and just about any institution, public or private, could benefit from a tradition like M and M. It is not enough to stop the practice of defensive medicine, but when doctors are asked by their colleagues to justify the tests they ordered and the procedures they performed, perhaps they will be reminded that more is not always better.
Sanjay Gupta, the associate chief of neurosurgery at Grady Memorial Hospital and thechief medical correspondent for CNN, is the author of the novel “Monday Mornings.”
01.08.2012. u 20:52 •
4 Komentara •
Print •
#