Spaliti zastavu, iseliti cijeli narod hrvatski iz zemlje što smo mislili i željeli da se Hrvatska zove . Mi Hrvati ne vrijedimo. Kradljivci smo i ubojice, ne volimo vlastitu zemlju i nije nam više tu mjesto. Ima onih koji bi vrlo rado živjeli tu.
Slučaj jedan:
Dan pobjede i Oluje. Kroz cijelu ulicu u kojoj stanujem: obiteljskim kućama, dvokatnicama, trokatnicama i nekolicini nebodera nigdje, ama baš nigdje, osim na mom balkonu nije bilo Hrvatske zastave.
Na televiziji isprekidani prenos iz Knina. Razni govori i mučenje prvaka ove zemlje na ugrijanoj zemlji, a sunce peče li peče.
Sve je sličilo na neku kaznu, a ne na slavljene pobjede.
Gospodin Veljko Đakula je prošetao ulicama Knina, u Sl. Dalmaciji piše : jedan od vođa pobune Srba u Hrvatskoj, ne želi ništa reći o hrvatskim žrtvama, jer i sa druge strane, srpske, su također pale žrtve, pa dok se to ne riješi ili tako nekako...
Istina je. Pale su žrtve i tko god je zato kriv neka odgovora, jer to nije bilo potrebno napraviti.
Hrvatski teritorij je bio oslobođen. Hrvatska vojska prošla je kroz taj prostor kroz borbu, bez suvišnih žrtava. Što se događalo nakon toga bit će valjda ispitano do kraja i krivci neka ispaštaju, jer za sad, a bojim se kako vrijeme ide dalje ispaštamo svi. I pravo nam budi jer smo poznata genocidna nacija.
Slučaj dva: Sinjska alka.
Suzdržaću se maksimalno.
Sve je to lijepo i hvalevrijedno, ali sjećam se davnih godina i drugih ili nekoliko desetljeća dugog pokroviteljstva gdje se šakom i kapom davalo sve moguće za Sinjsku alku, možda s pravom, molim neka se Sinjani ne naljute, ali išla mi je ta slizanost s vlasti beskrajno na nerve - jer hoćeš nećeš bilo je u toj manifestaciji nešto od hajduka i uskoka i guslača, pa i naivnih slikara što je sve beskrajno bilo drago komunističkim vlastima.
Slučaj tri: Adio kauboju.
Sinoć je bila predpremijera ( ne znam što to upće znaći u ovom slučaju, jer je gledalište bilo dupkom puno- nije slićilo na generalnu provu)
Knjigu po kojoj je predstava napravljena napisala je Olja Savičević Ivančević. Knjigu nisam čitala. Spremam je se pročitati, jer su mi rekli da je odlična.
Predstava nije. Bar meni. Tiho sam svom društvu komentirala: Ili ja nisam više za teatar ili..., na što se gospođa gledateljica koja je sjedila red ispred mene okrenula i rekla: Nije problem u vama nego u lošoj predstavi.
Ostavit ću predstavu sa strane. Neću govoriti o stereotipima kojom je predstava vrvila iako su upravo ti stereotipi predmet ovih slučajeva o kojima pišem, jer.., u jednom trenu u predstavi imamo scenu vjenčanja. Vijori se hrvatska zastava uz glazbu Thompsona, možda i Severine, ili Jelene Rozge svejedno. Tu su Kerum s pokazivanjem golog trbuha i veličanjem Hrvatske. Tu je i njegova sestrica, a zastava vijorili, vijori, kao pokriće za sva sranja koja se Hrvatskoj događaju.
Publika se smije. U predstavi se nižu prizori iz sapunica. rečenica za rečenicom u stilu Arijane Čuline.
Žedna sam, vruće mi je, po sredini sam reda, mislila sam probiti bužu kroz sjedalicu i skliznuti iz dasaka što život ovaj put, uistinu, znače.
Vrhunac je pojavljivanje Ku Klux Klana pri nekom sprovodu. Očita asocijacija na katoličku crkvu, jer je usto išla i određena melodija koju katolici često pjevaju.
Usput evo kratke povijest KKK koji nikakve veze nemaju sa katolicizmom, nego upravo sa bijelim protestantima- a čini mi se da bi to trebalo znati:
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
U noći 24. prosinca na 25. prosinac 1865. godine u malenom su gradiću u američkoj državi Tennessiju šestorica protestantskih južnjačkih časnika osnovali udruženje koje će se ubrzo pretvoriti u jedan od najnasilnijih kulteva mržnje (ako ne i najnasilniji) koji je ikad postojao. Isprva ovo udruženje nije imalo nikakvog političkog cilja. Djelovali su samo s ciljem produbljivanja veza među vojnicima Konfederacije nakon poraza u Građanskom ratu (1861.-1865.) u Americi. Ovi ekstremni desničari ogorčeni porazom svu su svoju mržnju svalili na pripadnike svih ostalih rasa i religija izuzev bijele rase i protestantske vjeroispovijesti. Tako su počeli sa svojim, kasnije prepoznatljivim, metodama zastrašivanja i spektakularnim pogubljenjima.
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Iz ta tri slučaja, a ima i više njih, rekla bih da zastavu koja je mrska velikom djelu, ako ne i najvećem djelu Hrvata, jer je dovodimo u vezu sa zločinima, određenim načinom razmišljanja, određenim pjevačima, mentalitetom onih iza brda pa što god to značilo i grozotom od katoličke crkve, koja je eto navukla ruho koje joj odgovara, treba hitno spaliti.
Jednako tako brzo napustiti zemlju i prepustiti je onima koji je hoće, jer je mi (iako ne znam koji to mi- bilo je svojevremeno naziv salonski komunist- ja sam onda salonska hrvatica) ne zaslužujemo.
Post je objavljen 08.08.2012. u 17:54 sati.