odmak

U doba mojih starih sve obiteljske teškoće, neugodnosti, sve ono što se
smatralo sramotom, a sramota je bila i bolest, držalo se u tajnosti, u obiteljskom
krugu, nikad nije smjelo biti rečeno nigdje vani. Zbog ugleda obitelji i tih
gluposti.  

Tako su više manje svi postupali.

Ali, sve se manje više znalo. Ljudi su šaputali, ogovarali, ali to je
ogovaranje bila svojevrsna šutnja sve dok obitelj nije progovorila,a onda više
ne bi bilo u društvu ni onog ugleda kojeg je mukotrpno desetljećima stvara,
osim ako financijski nije bila toliko moćna i neovisna da je mogla opstati sama
unatoč ogovaranjima.

Savjet moje majke (ne samo meni) bio je: Kad ti je najteže hodaj uzdignute
glave. Ne dozvoli da se vidi ništa od onog što ti se događa.

Vremena su se u međuvremenu promijenila. Ja sam se promijenila, iako sam
oduvijek bila drugačija . Nisam se sramila svojih 'promašenih' priča i glasno
sam ih govorila. Mišljenja sam da se svakom čovjeku, obiteljima, državama (iako
postoje tajne službe koje se bave tim tajnim stvarima i činima) događaju
promašene priče.

A onda se dogodila nevolja sa mojim najstarijim sinom… Nije išlo sa
studiranjem. Promijenio je fakultet. Na drugoj godini dogurao je do treće i
onda...

Bio je neobično dijete. Okrenut sebi i malim stvarima oko sebe. Pratio bi
mrave i čudio se njihovom urednom putu i nošenju ogromnog tereta. Lovio ribice
praveći od žice kišobrana male strjelice. Svemu se čudio. 

Visok, izrazito plave kose i svijetlo plavih očiju. Odličan đak u srednjoj
i ranije. Išao je u klasičnu osmogodišnju sa latinskim i grčkim zadnje dvije
godine. Bavio se sportom. Imao u bivšoj državi i dobre rezultate, ali ... ne
znam što i kad je pošlo u krivo.

Pokušavam biti maksimalno iskrena.

Tražila sam opravdanja i uzroke.

Rana smrt oca (imao je nepunih sedamnaest) predispozicija, odgoj,
okolnosti, Šuvar sa reformom školstva, rana vojska- plakao je kad smo dolazili
i odlazili, nesposobnost, prekidi sa curama...geni..?

Dvije ozbiljne i drage cure, obje umjetnički tipovi. Jedna ga je napustila
na fakultetu. Ostale smo na neki način prijateljice, rekla je: Naši su se
interesi razilazili.

Drugoj je trebalo puno duže. Već je bio upao  probleme s drogom, ali ustrajavala
je i onda je na kraju i to puklo.

Optuživala sam se beskrajno. Odlazila sam kod psihijatra. Tražila sam
načina da preživim i pomognem ostalima, ali i sebi. Obitelj se raspadala.

Opće osude. Nerazumijevanje. Liječnici su optuživali i mene, ne samo njega.
Tražila sam pomoć, on me nije pratio

Ako postoji pakao ništa gore od toga ne može se zamisliti.

Napisala sam roman o tome. Mala prijateljica s bloga mi je rekla da
obavezno štivo u školskoj literaturi.

Bilo je to vrijeme kad je liječenje bilo u povojima.

Najviše mi je pomogao prof. Sakoman kome sam beskrajno zahvalna. To je bio
početak. Konačno netko tko nije prezirao ni mene ni mog sina.

Roman sam završila, dugo sam s mislila kako, smrću fiktivnog sina, fiktivne
obitelji, jer sam htjela pokazati koliko je to zlo.

Bilo je perioda kad je ostajao čist mjesecima. a onda ponovo vraćanje na
staro.

Sve smo prošli od liječenja do komune.

Danas je podnošljivo. Više nema droge, ali povremeno upadne u alkohol.

Oženjen. Na sreću snaha je čvrsto na nogama. Voli beskrajno djecu, pa ga i
to vraća iz njegovih izleta u alkohol.

Što je njegova bolest, jer tek tada kad sam drogiranje svrstala u bolest
mogla sam se početi nositi sa svim tim, napravila meni?

Osoba sam, koja uz sve svoje osjetljivosti pokušavam, a čini mi se da i
uspijevam ostati čvrsta, radna i ne bježati od odgovornosti. 

Moj je problem što dugo nisam mogla razumjeti da netko može biti slab i
podleći toj slabosti.

I da znate to nije mali problem. 

Ali, danas nakon jednog od najtežih iskustava bolesti vlastitog sina,
raspadanje njega kao osobe, raspadanja svog vlastitog habitusa postala sam
čovječica koja sve može razumjeti i opraštatati ... skoro do besmisla. 

A onima koji se sa svojim 'čvrstim' i 'principijelnim' stavovima vrlo često vrlo
površnim osuđivanjima i gađenjima nad ljudskim postupcima pojavljuje svugdje pa i ovdje na ovakvo neozbiljnim stranicama, poručujem: Nikad ne
reci nikad jer se i sam možeš naći u sličnom kolu.

Ne mislim na drogu. To, uistinu, ne bih poželila ni neprijatelju.