odmak
petak, 27.07.2012.
Prijatelj iz Kanade, sa jednim od djece, na odmoru u Hrvatskoj šalje mi svoje dojmove iz Lumbarde
| IvanSvjetionik1.jpg 203 KB Prikaži Preuzimanje |
| IvanSvjetionik2.jpg 164 KB Prikaži Preuzimanje |
| u_sumi.jpg 236 KB Prikaži Preuzimanje |
Kolektivni ugovor
Vilim Ribić ne smije popustiti.
Evo sa wikipedije:
osobno
Sindikat osnovao slučajno. Godine 1989.
ogorčen svojom plaćom u Institutu za suvremenu povijest iz gnjeva pravednika
napisao članak o položaju znanstvenika u Danasu. Nakon toga, htio tek stvorenu
interesnu organizaciju, potrebnu znanstvenicima, prepustiti renomiranima. Ali
nisu renomirani baš tako naivni.
O Ribiću govore da je motor organizacije, radoholičar, da ima pozitivnih
svojstava, ali i temperamenta, tvrdoglave principijelnosti. Čovjek ideje ili
frojdovski rečeno čovjek sublimiranog libida. Osobno misli da je tek dokoličar
koji nema što raditi pa radi 80 sati tjedno. Vjeruje da mu leži riječ, pisana i
usmena. Nada se i vjeruje da će se vratiti u znanost sa šezdeset godina kao
znanstveni novak, kada će se kao i svi novaci napokon i oženiti. U 44. godini
podstanarstvo kod privatnog gazde zamijenio je podstanarstvom kod svog
poslodavca.
Možda se Vilimu Ribiću status u međuvremenu, bar što se stanovanja tiće,
promijenio na bolje.
Ne znam, ali on se i dalje bori i nadam se da neće odustati.
SDP nije socijal-demokratska stranka.
Ona pogoduje krupnom kapitalu, iako se protiv nje i poslodavci bune.
Već za Račanove vlade, dobro se sjećam, ukinuta su neka prava, a sad
se pokušava ići do kraja u obezvrjeđivanju prava onih koji se bore za budućnost
djece-znanja koja su tako i tako ostavljena na nemilost. I djeca i
znanje.
Bez znanja, a ne vidim kako će ga dobiti od učitelje koji se moraju
dokazivati umorni na rubu egzistencije, izgubit će svaku volju da se i oni doškoluju
po raznim seminarima i uz pomoć literature koji sami moraju namicati.
Ostaje sve na altruizmu i dobroj volji pojedinaca među njima, ali njih je
sve manje.
Gospodine Ribiću ne dajte se.
Vrijeme ne ide Vladi na ruku. ( žao mi je što pišem veliko slovo. Ne
zaslužuju ga ) Kroz ovaj slučaj sve je jasnije da 'oni' samo pune proračun za
vlastito baškarenje.
Sve više dolazim do zaključka da nam sve zlo dolazi iz Hrvatskog sabora
koje nije prestalo letjeti kao guske u maglu.
Uistinu zašto uopće izlazimo na izbore. Građanska dužnost, kažu. Ali ima
nešto što se zove građanski neposluh... i kad bi ga se svi držali, ali baš svi,
možda bi te debeloguzice ostale bez fotelja, foteljaši jedni koji rade za sebe
a u korist naše štete.
srijeda, 18.07.2012.
Opera i ja
Sinoć gledala i slušala Nabucca na Peristilu.
Pozornica Bogom dana.
Nekako od 'ozbiljne' glazbe najmanje volim opere, ali
društvo prijateljica, sama atmosfera i tako to… odslušala sam i odgledala.
A sad ću biti posve neozbiljna. Bum- dum. Lupanja na sve
strane. Vatrice i vatre. Gnjeva Božjeg koliko hoćeš. Predstava na pozornici, a
u gledalištu diskretni šarm buržoazije.
Spomenula sam Buńuela mladoj gledateljici do mene i njegov film
'Diskretni šarm buržoazije'. Tko je to, pita.
Tko je to, uistinu?
Stvarno sam iz prošlog stoljeća.
Na kraju mi je pala na pamet jedna anegdota svojevremeno ispričana od nekog glumca. A sve zato što se u Nabuccu sinoć puno klečalo padalo i pro tom još
pjevalo. Ali pri padu pomagali su jedni drugima. Nije da nisu. A nije lako pjevati klečeći i ležeći, ali što ćeš
redatelji/ce imaju svoje zamisli.
U predstavi , priča prije spomenuti glumac , na kraju, radi se o tragediji, kralj pada mrtav na pozornici. Pri tom
ispusti onaj zvuk što se prdac zove. I to vrlo glasan. Kraljevi su najčešće
dobro stavljeni i jedu vrlo probranu hranu.
Prva dva reda gledatelja
su malo konsternirani, ali i u dilemi; jesmo čuli, nismo čuli.
Na pozornici jedan od glumaca izvikuje kako je i trebalo:
Kralj je mrtav.
Odjednom netko od glumaca neočekivano uzvikne, a nije
trebalo, bar nije tako stajalo u manuskriptu:
Već zaudara!
U prvim redovima smijuljenje, smijeh postane sve glasniji i
već se svi gromoglasno smiju. Priča ide brzinom zvuka . Kako se kaže previjaju
se od smijeha. Glumci zajedno sa gledateljima.
Eto kako za čas od tragedije postane komedija.
A i ja sam blesava sto gradi.
A sve zato što se sinoć na Peristilu u jednom trenu usred
predstave oglasio alarm. Urlao je dovoljno dugo, nitko ga nije gasio, pa sam mislila
da će se netko nasmijati, ali nije nitko osim što se kroz sredinu prošetala mačka i ostala
na kraju sjediti uz prvu violinu, ali on je kako se i spada , zanesen, nije primijetio.
srijeda, 11.07.2012.
Jugoslavija
Neka misao zaokupi čovjećicu i neda joj mira.
Sinoć sam bila na 'izložbi' u Europskom domu Split svojevrsnoj komemoraciji i sjećanju na žrtve Srebrenice.
Grozan zločin ne ponovio se.
Nažalost nisam mogla ostati na 'okruglom stolu'.
Prijateljski susret, puno prije dogovoren, odveo me na druženje uz sladoled.
Jutros mi je palo na pamet pitanje: odakle ime Jugoslavija.
Znam da dolazi iz pojma južnoslavenskih zemalja i južnoslavenskog prostora još iz vremena Austrugorske, ali tko je prvi spomenuo zemlja Jugoslavija.
Zovem tko bi mogao znati, ali ne zna. Pogledaj na internetu, kaže.
Pogledat ću i u enciklopediji, ali evo malog priloga sa interneta o čovjeku koji se trudio na svakom planu ujediniti južne Slavene.
Juraj Strossmayer
Na crkvenom polju smatrao je za najvažniji zadatak svog biskupskog zvanja propagiranje vjerskog jedinstva među Slavenima. Nastojao je spasiti privilegije slavenskog bogoslužlja kao most jedinstva među slavenskim narodima. Njegovim posredovanjem došlo je do konkordata između Vatikana i Crne Gore 1866. godine, a radio je na tome da i Rusija sklopi konkordat s Vatikanom. Godine 1868. poklanja svoju privatnu zbirku slika Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Na prvom vatikanskom koncilu (1869. - 1870.) u Rimu bio je jedan od najzapaženijih protivnika neograničene papinske vlasti i tom se prilikom istaknuo kao vičan govornik održavši čuveni trosatni govor protiv dogme o papinskoj nepogrješivosti, poslije kojeg je s manjom skupinom biskupa napustio Rim. Papa je tada pohvalio Strossmayera da jako dobro govori latinski.
Kao biskup Strossmayer 1869./1870. g. sudjeluje u radu I. vatikanskog sabora, na kojem je održao značajne i zapažene govore. U pet sadržajnih, elegantnom latinštinom sročenih govora, đakovački je biskup pokazao odmjerenost, toleranciju i teološku opravdanost zastupanih stavova. Usprotivio se proglašenju dogme o «papinoj nezabludivosti», vjerujući da će njezino svečano proglašenje štetiti zbližavanju Istočne i Zapadne Crkve. Rim je demonstrativno napustio prije glasovanja, ali je saborsku konstituciju kojom se proglašava nova dogma 1872. g. objavio u svojoj biskupiji. Unatoč protivljenjima ostao je vjerni sin Crkve. Na saboru je proslavio ne samo svoje ime nego i ime svoje male domovine. Nazivali su ga «biskup iz male Hrvatske» i «biskup s turskih granica». No, njegovo sudioništvo na I. vatikanskom saboru nije bilo samo u argumentiranom protivljenju novoj dogmi, nego prije svega u njegovim prijedlozima o reformi i posuvremenjenju Crkve. On jedini od biskupa predlaže kolegijalno upravljanje Crkvom s papom na čelu, predlaže internacionalizaciju Kardinalskog zbora, položaja pape, izvornu ulogu biskupa, novi odgoj svećeničkih kandidata. U bilješkama čak sprema prijedloge o mjestu i ulozi laika u Crkvi, želi ekumenski otvorenu Katoličku crkvu, kako prema drugim kršćanskim zajednicama, tako i prema društvu. Stoga ga danas objektivni poznavatelji crkvene povijesti mogu nazvati saborskim ocem ne I. nego II. vatikanskog sabora, jer su njegove ideje i prijedlozi ostvareni tek stotinjak godina kasnije, upravo na II. vatikanskom saboru (1962.-1965.). Još jedan njegov prijedlog na hrvatskom crkvenom području, podjela prevelike Zagrebačke nadbiskupije na još dvije biskupije, ostvaren je tek u naše vrijeme.
Na ekumenskom polju Strossmayer je bio pionir zbližavanja kršćanskih crkava i kultura, napose između katolika i pravoslavnih Slavena. Nadao se uspostavi crkvenog jedinstva pravoslavaca s Rimom, a ta ideja pomirenja bila je bitna komponenta njegove sveslavenske, napose južnoslavenske koncepcije. Upravo na tom ekumenskom polju đakovački je biskup vidio veliko poslanje svoga hrvatskog naroda. Kroz 46 godina (1851.-1897.) upravlja kao Apostolski administrator Katoličkom crkvom u Srbiji, kontaktira sa srpskom vladom i Srpskom pravoslavnom crkvom. Upravo zato što je prema Srbima i Srpskoj pravoslavnoj crkvi gajio osobne simpatije i iznimno razumijevanje, teško je doživljavao s koliko se mržnje i prezira neki njihovi predstavnici odnose prema Katoličkoj crkvi i Hrvatima. Nije uspio ni u sklapanju konkordata između Srbije i Svete Stolice, na čemu je mnogo radio. No, uspio je postići sklapanje konkordata s Crnom Gorom 1886. g. kojim su katolici Kotorske i Barske biskupije dobili slobodu života i djelovanja, a nedugo zatim i pravo na upotrebu staroslavenskoga jezika u liturgiji.
Vođen načelom «Prosvjetom k slobodi» biskup Strossmayer je iznimno značenje pridavao kulturnoj djelatnosti Crkve u Hrvata. Iako se Katolička crkva u Europi u to vrijeme, pod pritiskom raznih liberalno-antikršćanskih i antikatoličkih strujanja, počela povlačiti iz kulturnog života, Strossmayer u isto vrijeme ugrađuje hrvatsku Crkvu i crkvena dobra u suvremenu kulturu hrvatskog naroda. Naslijedivši i višestruko unaprijedivši bogato vlastelinstvo đakovačkih biskupa, koristio je njegove prihode za dobrotvorni rad i kulturni razvoj cijele Hrvatske. Utemeljio je 1866. g. Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti (danas HAZU), dao izgraditi velebnu Akademijinu palaču te trajno podupirao njezin rad, ostavivši joj vlastitu galeriju slaika starih majstora. Na njegov prijedlog Hrvatski sabor 1861. g. pokreće pitanje Hrvatskog sveučilišta u Zagrebu, koje je, njegovom zaslugom i materijalnom potporom, otvoreno 1874. godine. Vjerovao je da hrvatski narod može biti suveren i ravnopravan europskim narodima samo ako ima svoje najviše kulturne i znanstvene ustanove. Stoga nije pretjerano tvrditi da je Zagreb i Strossmayerovom zaslugom postao kulturna metropola hrvatskog naroda. Osim toga, moralno i materijalno pomagao je izgradnju i rad svih hrvatskih gimnazija, a za njih ustanovljuje «Strossmayerovu zakladu» za pomoć siromašnim đacima. Stipendirao je mnoge perspektivne mlade ljude: pisce, umjetnike, pravnike, liječnike... Novčano je pomagao izdavačku djelatnost kao i osnivanje narodnih čitaonica i to ne samo u Hrvatskoj nego i u ostalim slavenskim zemljama: od Slovačke, Češke i Poljske do Makedonije. Želio je sačuvati ćirilometodsku baštinu i proširiti staroslavenski jezik u liturgiji na sve hrvatske biskupije, ne želeći istisnuti latinski. Naglašavao je latinsko-glagoljsku kulturnu baštinu kao hrvatsku posebnost i dio europske kulture. Ta baština bila mu je polazište ideje o posebnom poslanju Hrvatske prema slavenskom svijetu i prema Europi. Pomagao je katolike i franjevce u Bosni i Hercegovini kako prije tako i nakon njene okupacije 1878.g. Zauzeo se i za uređenje redovite hijerarhije Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini, te za njezinu integraciju s Crkvom u Hrvatskoj.
Jedan je od glavnih sudionika Prvoga hrvatskog katoličkog sastanka, koji je održan u Zagrebu, 1900. godine.
ponedjeljak, 09.07.2012.
Klupa
Odbauljala sam na more u 5 sati ujutro.
Sjedila sam na klupi. Smorac je očistio more, ali ne i plažu. Nije obnovljen ugovor sa već nekim koncesionarom, prepuna je kutija cigareta, flaša, kondoma, opušaka, papira… Negdje u njenom dnu (ili vrhu) dvoje mladih zakomili su u vreći za spavanje. Vire im samo nepokretne glave.
Brzo sam se našla u moru jednako toplom kao i sam zrak.
Malo plivanja na razne načine. Prsno, pa malo kraula, pa onda leđno, svih mogućih kombinacija, ležanja na leđima, butterfly . Čemu su nas sve, svojedobno, učili u školi za plivanje? Zašto nemam peraje. I škrge? Vezani smo za zemlju, a kažu da smo izronili iz mora. Iako ne shvaćam, ako smo postali iz majmuna… ima neka slika od amebe do nekih reptila koji izlaze iz mora pa hodaju na četiri noge, a onda evo već i majmuna, ispravlja se lagano, neandertalac zamotan u kožuh sa nekim oruđem- oružjem i konačno čovjek.
Odjednom pas je do mene. Pliva po pasju. S prednjim nogicama-rukicama. Imitiram ga. Ubrzo smo na žalu. Gore na klupi sjedi Gospodin.
Smije se. Zna što slijedi , ali prevarila sam ga. Povlačim se malo dublje u more, ustajem na noge lagane i u sandalicama za more pobjedonosno kročim naprijed.
U plitkom moru, ili na ravnom žalu ustajanje je u mojim godinama taktično prebacivanje na bok, na trbuh, na prsa pa na koljena i onda polako na noge. Uvijek uz mogućnost da ću se još jednom prevrnuti u ležeći položaj.
Stvari se s godinama zakompliciraju. Uvijek se čudim kako se nježna, tanušna duša snalazi u svemu tome. I privikne. Ponekad je i zadovoljna, ta duša.
-Piješ antidepresive, eto kako,kaže Gospodin.
Smijem se.
-Od vas se više ništa ne može skriti.
-Govoriš mi svaki put kad se sretnemo.
-Govorim, govorim, kažem, - i čudim se. Sva muška čeljad vama na sliku i priliku gleda mlade cure. Jedino još vi razgovarate sa mnom.
-Borim se za svaku dušu.
Još se smije. Ovaj put gromoglasno.
Pas njuška tamo oko ono dvoje mladih.
-A bilo je lijepo skakati na glavu. Još osjećam u kostima onaj izvijeni luk tijela koji je plijenio poglede. Što je od toga ostalo?
Nije pravedno stariti, dodajem.
-Pravda! Što je to?
- Vi to pitate mene?
U mislima mu uvijek govorim ti.
Ovdje na Klupi On je godinama isti, a ja sam sve starija i nemoćnija.
Pas trčkara prema nama. Nije uspio probuditi on dvoje.
-Idem ja, kažem.- U svoj nespokoj. Ubrzo će biti puno ljudi i sunca.
- A ja ostajem ovdje, odgovara, u svom nespokoju, ali smije se.
Grohotom.
Zna mulac i baš ga briga. Uživat će u mladosti (kad se probude), a moju dušu drži u mreži. Još uvijek s nadom da neću iskliznuti. Zato nas pušta stariti. Ne migoljimo se više onako spretno kao nekada.
srijeda, 04.07.2012.
Nije za natječaj, ako se ne govori o ljubavi prema novcu i položaju
Tajkun u policijskom postupku
Početkom prosinca u Zagreb se vratio Nenad Bar. Lav je zatražio nalog i istražni sudac mu ga je odmah dao. Bara je poznavao površno. Uglavnom su se mimoilazili na bojišnici, zapravo vrlo rijetko susretali. Naručio se za razgovor i ovaj ga je po dogovoru primio odmah. Jaki, visoki čovjek, srednjih godina, vrlo kratke kose, skoro obrijan, digao se na noge i pošao mu u susret.
-Kako si sokole?
Obratio mu se srdačno, nije izgledalo da se ičeg pribojava. Kao pajdaš pajdaša. Naglašeno ljubazno. Jelena bi se naježila na taj izraz sokole, pomislio je. Okarakterizirala bi ga kao sirovinu, mislio je, a to je bio. Ured mu je bio namješten da posjetioce impresionira. Nije ga iznenadilo. To je u posljednje vrijeme bio vrlo čest slučaj. Svi su novi sličili jedan na drugoga. Cipele, odjela, kuće, poslovni prostori sve je odisalo skupim neukusom. Sve je na njima i oko njih djelovalo umjetno, kao da im nije pripadalo.
-Dobro, malo je oklijevao. Nije znao kako mu reći vi ili ti. Posjet je bio služben, ali sad se krzmao izvaditi nalog. Rekao je konačno: -Dobro, a ti? Nije bio zadovoljan. Znao je da će ga tikanje odvesti u lažnu prisnost.
-Evo vidiš, raširio je ruke, pokazujući oko sebe, hvaleći se postignutim, -ne mogu se potužiti. Samo mi tvoji ne daju mira. Baš mi je drago da si ti došao. Ti me bar poznaješ. Zajedno smo ratovali.
Uh, uh, rekla bi Jelena. To ti je ruka na hrvatskom srcu, a druga na hrvatskom džepu. Ponavljala je to bezbroj puta. I njemu je sve to postalo ubrzo jasno.
-Sjedi, sjedi. Što ćeš popiti?
-Ništa.
Nije se mogao opustiti.
-Ne može ništa. Jadranka, pozvao je tajnicu preko interfona. U prostoriju je ušla visoka crnka. Uska haljinica i visoke pete. Mogla je biti miss ljepote bilo koje zemlje, a možda je i bila. Takvima su novi bili okruženi.
-Što ćeš, ponovo ga je upitao?
-Kavu.
-Dobro donesi kavu, hoćeš kapučino.
-Može kapučino.
-Nešto oštro.
-Ne, kapučino je dovoljan.
-Onda, rekao je kad je Jadranka izišla. -Kako si ti? Kako živiš?
Kao da mu je došao u posjetu. Je li to bila gluma? Lavu se činilo da jest. Ali… Nenad Bar je u javnosti uvijek izgledao takav. Neposredan. Sa svakim na ti.
-Tebi je jasno zašto sam tu.
-Pucaj!
Sve gore od gorega. Primitivna prisnost od koje ne možeš pobjeći. Ali nije se dao zavarati. Vrlo dobro je znao uz kakve ga sve poslove vezuju. Nije bez razloga tolike mjesece izbivao iz zemlje.
-Gledaj, rekao je, -nisam slučajno došao. Ti znaš o čemu se radi.
-Jasno. O Ratku. Odgovorit ću na sve što te zanima. Ono što znam.
Podrugljivo se nasmijao ili mu se samo učinilo.
-Kad mi tako kažeš… eto, zanimalo bi me koje ste zajedničke poslove imali u zadnje vrijeme.
-Poslove kažeš? Nasmijao se od svega srca. -To više nitko ne zna. Kad bi sjeli i vrtili papire… to bi bilo danima ali zadnje… Kupili smo neku zemlju dolje u dalmatinskoj zagori. Dobili smo mig da treba kupiti velike količine poljoprivrednog zemljišta i na njemu zasaditi stabla. Onog trena kad uđemo u europsku zajednicu oni će to platiti, nadoknaditi velikim novcima. Jer izgleda da hoće zaštiti svoja poljoprivredna dobra ili hoće stimulirati sađenje stabala ili već nešto slično. Ta stabla naravno treba održavati, potkresivati grane i slično. Oni to mogu kontrolirati i iz zraka. Možda je 'patka', ali valja probati.
Lav ga je gledao u čudu. Nikad mu takvo što ne bi palo na pamet. Zvučalo mu je kao dobar vic. Sve da je i imao novaca nikad se ne bi ulazio u takav posao. Zato oni i jesu ono što jesu, a ja živim od bijedne policijske plače, mislio je.
-Zemljište nas nije puno koštalo. Uzeli smo pedeset tisuća kvadrata. Rizik je, ali tako se to radi.
Nije vjerovao da bi to mogao biti razlog ubojstva. Ali postajala je ta optužnica na Haškom sudu gdje su obojica bili svjedoci optužbe.
-A što je sa tom pričom o haškim svjedocima, upitao je?
Učinilo mu se da se ukočio, a onda je rekao:
-Znam, o tome se priča. Ali ti me poznaješ, a poznavao si i Ratka. Sjeti se naših bojevanja. Možeš li zamisliti da bi mi izdali sudruga?
Lav u tu tvrdnju nije bio tako siguran. Previše su uronili u razne stvari. Od biznisa u svakojakim pokušajima do kriminalnih radnji. Ništa i nigdje nisu bili čisti. Pritisnuti dokazima mogli su izdati jedan drugog. Ali igrao je na kartu hrvatskih izraza; boj i bojevanje onih na koje je, i sam, ispravljao Jelenu, a ona mu se zato rugala.
-Zašto te toliko dugo nije bilo?
-Poslovi!
-Daj, toliko blesav nisam. Tražen si. Kucali smo ti na vrata. Znao si da te tražimo. Gledaj u ovom trenu mene samo zanima tvoj odnos i suradnja sa pokojnim Ratkom. Ostalo mi je nevažno. Dokaži mi da nisi imao nikakve veze s njegovom smrću i što se mene tiče ništa drugo te trenutno neću pitati.
-Zbog čega uopće ta sumnja na mene? Kakav je tome razlog?
-Nikakav i svakakav? Netko ga je ubio, to je sigurno. Ispitujemo svakog tko bi mogao imati veze s njegovom smrću. Poslovali ste. Vaši poslovi su dovoljni za sumnju…
-Što je u mojim poslovima…?
Lav ga je gledao. Vrtio je glavom u nevjerici. U čemu je problem s ovim ljudima, mislio je? Ili tu problema nema, a svi mi koji razmišljamo drugačije smo ludi.
-Čovječe, rekao je, -čovječe!? Ako hoćeš iskreno imao sam u rukama optužnicu haškog suda protiv … I sve popratne papire. Tvoju izjavu na primjer. I Ratkovu izjavu. Obojica ste ga optužili. Rekli ste sve što ste znali. U detalje. Ne misliš valjda da sam to izmislio?
Odjednom je prestala glupava narodna prisnost. Jaka vilica približila se ostalom djelu lica. Skoro je mogao čuti škljocaj čeljusnog zgloba. Gledao ga je napeto.
-Bilo je u tom izvještaju nekakvih nesuglasja između tebe i Ratka. Tu sve piše…
Iz fascikle, koju je dotada ležerno naslonio na stol, je izvadio fotokopiju njihovih iskaza.
-Kako..? Zašto..?
-Kako sam došao do toga i zašto ti sad pokazujem? Samo da ne misliš da smo budale. Čudiš se? Sav je tisak već o tome pisao. Čemu čuđenje!? Svatko koga je interesiralo mogao je za to znati. Dobro ste optužili Lakića. Što se mene tiče skinite nam ga s vrata. Nisu trebali zločini. Borili smo se pošteno. Pobjeđivali. Koliki su dali život. Išli su dobrovoljno. Teren je iza nas ostajao čist. Mrtvi s jedne i druge strane bili su oni koji su poginuli u borbi. I ti to znaš. Bio si tamo. Zašto je trebalo počiniti zločine? Druga je stvar borba, ali zločin, nakon svega… Čemu? Potpuno nepotrebno. I na kraju zar je mislio da se neće doznati? Pa svaki se vrag dozna. I još se da danas šuti!? Neki su moćni umiješani bez svake sumnje. Ali konačno, u ovom trenu, to se mene ne tiče. Vi ste obojica svjedočili kako ste svjedočili. Ratko je mrtav, a ti si neposredno nakon njegova ubojstva pobjegao vani.
-Nisam pobjegao. Poslovi…
-To pričaj svojoj babi, rekao je Lav dobro iznerviran. Čudio se sam sebi. Ali ovaj mu se čovjek gadio. Više se nije mogao suzdržavati.
-Ovdje smo samo ti i ja. Ja znam vrlo dobro što si radio na bojištu. Koliko si puta bio u borbi. Znam što si radio. Meni ne moraš glumatati. Dosta je igre.
-Ali…
-Nema ali. Dovoljno se poznajemo. Ponavljam, sve me to u ovom trenu ne zanima. To je tvoja stvar. Opet pitam jeste li se ti i Ratko negdje sukobili i imaš li ikakve veze s njegovom smrću ili… imaš li nekakvih saznanja koja bi nam pomogla u rasvjetljavanju slučaja.
Nenad Bar ga je promatrao. Bilo je jasno jednom i drugom da mora nešto ispričati. Nešto što će inspektora umiriti jer sve je ukazivalo da se istraga neće zadovoljiti sitnicama i nebitnim.
-Dobro, dobro shvatio sam. Ali što hoćeš od mene. Naše iskaze imaš. Ne znam koliko znaš, ali Ratko je prvi progovorio. Optužio je Lakića. Izgledalo je iz čista mira. Zapravo do mene su došli preko Ratka. On je progovorio i umiješao i mene.
-Pa si ti zatražio i vjerojatno dobio status zaštićenog svjedoka.
-Ako baš hoćeš točno tako. Zato me nije bilo. Pomislio sam nakon Ratkove smrti… da sam i sam ugrožen. Svi su pomislili…
-Čekaj, čekaj tko je pomislio.
-Pa… svi…iz postrojbe. Svi koji su umiješani.
-Znači li to da si tražio status zaštićenog svjedoka nakon Ratkove smrti.
-Tako je. Pazi Ratko je išao u detalje. Sve su znali.
-Znači istina je, rekao je Lav. - Gadovi! Haški sud je premalo za vas.
-Čekaj.., čekaj zar nisi rekao… nemoj mi sad držati nikakve moralne prodike. Ratko Dugava je, koliko znam bio tvoj prijatelj. Poznavao si ga bolje od mene. Morao si znati na što je sve spreman.
Nisam znao, nisam znao, govorio je Lav u sebi.
-Ponavljam: Pitam te otvoreno, rekao je, -imaš li ikakve veze sa njegovom smrću ili znaš nešto što bi nas odvelo na trag?
-Prijetili su nam. Ratku i meni.
-Tko? Lakić?
-Ne znamo… Ne Lakić. Bar ne izravno.
-Kako su vam prijetili. Anonimno?
-Ne bio je to suborac… ne baš suborac.., ali pojavljivao se na bojištu. Vjerojatno ga poznaješ.
-Reci konačno!
-Profesor.
-Profesor!? Kakve veze..?
-Nikakve. Bio je samo glasnik. Netko je stajao iza njega. To je jasno. Mislim da je Ratko znao.
-I..?
-Ratko je bio čudan. Nije se zabrinjavao. Rekao mi je da se ne brine. Da stvari idu svojim putem. Ja nisam bio tako miran. Pokušao sam iz profesora izvući ime osobe koja ga je poslala. Ne, nije ono što misliš. Nije Petar Koloman… Više ništa ne znam. Mislio sam da iza svega stoji Lakić, ali on… nije tako moćan. Naizgled da. Gura ga se ili ga se guralo, tog Lakića… u neke važne funkcije, ali sad kad je iskrsnuo haški sud sve je stalo. 'Prijatelji' su nestali, samo ga neke organizacije kao crkva i slični štite. Na sreću da još postoji crkva.
Sram vas bilo, došlo je Lavu, da uzvikne, ali se suzdržavao. Bolila ga je i tolika naivna umiješanost crkve koja je štitila dokazane zločince. Nikakve veze to nije imalo sa domovinskim ratom. Crkva je po njegovu mišljenju još uvijek razmišljala na neki arhaični način. Kao u doba komunizma. Progoni se hrvatske ratnike, aha, tu su na djelu ponovo mračne sile protiv ispaćene domovine. Nikako da shvate da je Hrvatska samostalna zemlja koja treba poštivati svoje i međunarodne zakone u kojima zločinu i krađi nema mjesta. To ga je neizmjerno bolilo. Nikome, pa ni njemu, nije bilo svejedno kad bi haški sud nekoga optužio. Izgledalo mu je nepravedno. Mi smo se branili, razmišljao je. Nismo htjeli rat. Ali.., na kraju bi se pokazalo da za te optužbe ima neke osnove. Zločini su se događali i u toj pravednoj borbi i obrani. I koliko izgledalo da se optužuje samo Hrvatsku, pa iako su se i tu događale greške, bilo je jasno da je zločina bilo. Nije zato bila kriva domovina ni borci, nego pojedinci. Zločinci kojima je rat dao mogućnost da zločin počine. Krivo i glupo ih je bilo braniti. Jedanput za svagda je to trebalo shvatiti. Tu je crkva griješila stavljajući se na stranu takvih. Ali morao je šutjeti. S kim je uopće mogao o tome razgovarati. Bio je podijeljeni čovjek Jelena bi jedva dočekala gunđati, a kod kuće…majka, otac, braća i sestre živjeli si u prošlosti. Predugo proganjani još su uvijek vidjeli neprijatelje oko sebe. One koji nisu odustajali od uništavanja naroda. Djelovanje bivših sad kroz njihovu djecu koji će ih odvući natrag u ropstvo. Svega je tog Lav bio svjestan. U tom je smislu shvaćao Jelenu, ali s druge strane sam je pripadao proganjanima i plašio se da stvari ne krenu ponovo u prošlost i progonstvo.
-Zašto si se onda vratio.
-Mislim da do mene neće lako doći. Znam ništa ne znači status zaštićenog svjedoka. S jedne strane, ali s druge strane sumnjamo da je Ratko stradao radi haške optužnice.
-Mi!? Tko je to?
-Svi mi, umiješani u slučaj.
-Tko je još svjedočio?
Počeo je nabrajati. Lav je nekolicinu poznavao. Za neke se začudio. Nije mogao zamisliti da su sudjelovali u zločinu.
-I tako ti si uvjeren da Ratko nije ubijen zbog svjedočenja.
-Čekaj, čekaj, ja ne znam zašto je Ratko ubijen. Samo znam da ja u njegovoj smrti nisam sudjelovao.
Toliko proturječnosti, razmišljao je Lav. Bio je više nego sigurna da Ratko Dugava, onaj Ratko kojeg je on poznavao ne bi nikad svjedočio protiv suborca. Iako je čitao hašku optužnicu tomu se činilo nemogućim, pa ipak…
Bjesnio je, ali samo u sebi.
Mislio je: U što se ovo izrodilo? Što je ostalo od ideala? Samo mrtvi sinovi, uništene obitelji i tipovi poput Nenada Bara kojem okreni obrni neće dokazati krivnju. Skriveni moćnici negdje odozgo štite ih jer štite i sebe.
Šutio je. Da je rekao glasno što misli udaljili bi ga sa slučaja.
