odmak
petak, 29.06.2012.
Barbara bješe bijela boka....
Jutros, između ostalog, čitam Brod u boci, preporučam, malo je na blogu takvih toplih opisa cijelog jednog života u borbi za malo ljudsko biće koje je bez voje volje dovedeno u život na način kako je došao…, a onda potaknuta tim počela sam po internetu tražiti nešto od Ivana Slamniga, pa sam usput naletila i na Danijela Dragojevića.
Pokušavam sprintati ono što sam našla. U međuvremenu izišla sam vani i kupila… između ostalog dvije boce bijelog korčulanskog stolnog vina – trenutno sam bez para, a kao stari guštać i pijać svakih vina ovo je od onih jeftinijih nešto bolje.
Ajde može proći. Uz pedoće mladi grašak i dva krompirića na lešo i malo maslinovog ulja hladno bijelo vino sa dvije kocke lede… mmm, možda ima boljega, ali zadovoljit ću se. Danas ne radim. Odmorila, donekle, umor kud ćeš veće sreće. Pijem kavu na balkonu. Uz mene konačno i Lara. Otvorim Slobodnu i vidim suđenje Čačiću. Čekaj, pomislim , nisu li rekli da će biti nešto na tveu.
I evo me. Za vraga, gledam i slušam istina pinku na preskokce, ali uglavnom hvatam što se događa kao kad čovjek čita na preskokce, ali uhvati bit.
Saobraćajna nesreća!? Noćna mora svakog od nas vozača, ali ovo me malo podsjeća na Horvatinčića..
Radimir Čačić?
Nervira me njegov arogantni stav. Mislim da je u ovom slučaju kriv. Bez sumnje je vozio prebrzo.
Ali ostavimo to sudbini i sudu.
Gubi li Hrvatska s njegovim eventualnim nestankom s političke scene? Ne razumijem se u cijelu tu političku i ekonomsku priču. Nije bitno koliko je tko simpatičan ili nesimpatičan i sviđa li mi se nečije političko opredjeljenje. Ostavljam povijest iza sebe. Mogu o tome pisati, ako ima koga tko će čitati: dobro, ako nema opet dobro povijest je povijest, a naša je stvar jesmo li voljni iz nje učiti.
Razmišljam o budućnosti Hrvatske koja je moja domovina, zemlja u kojoj živim i želila bih da se konačno izvučemo iz žabokrečine, močvare i bezizglednosti, ali opet ne pod cijenu prodaje duše vragu, ako me razumijete.
A evo i nešto ludačko, a ujedno vrhunski:
Ivan Slamnig:
Navek je nekak bilo
Živio sam u Primorskoj banovini
u Zetskoj i u NDH,
u DFJ, u SFRJ
a uvijek sam bio ja.
Kako god nas je rezalo
navék je nekak bilo
šljive su bile plave
jaje je bilo bilo.
Ljubili smo Bebu i Aniku,
pjevali pjesme stare,
slušali termodinamiku
i starom žicali pare.
I tako te proglašavam kraljicom
ilirskih lijevih zemalja
i desnih i komada Pulje
i Grčke, a sebe za kralja.
Ljevicom nosim tebe,
desnom mač, ko pravi dasa;
kročimo na ustoličenje
uz klicanje širokih masa.
Danijel Dragojević:
Mrak
U njegovom potkrovnom ateljeu u Martićevoj ulici pitam mudrog
i šutljivog Oskara Hermana što misli da će biti poslije. Mrak, mrak
odgovara bez kolebanja. I doista, neke tamne boje na njegovim slikama
čine mi se dojmljivijima od drugih, kao da se upravo u njima nakon svega
nastanio. Međutim tu ga, budući da sam u galerijama malo a na drugim
mjestima slike mu ne vidim, rijetko susrećem. Češće ga se sjetim kada u
krevetu pospan dignem ruku iznad glave da ugasim svjetlo. Mrače, mrače,
kažem tada, budi blag njemu, meni, budi blag svima nama.
ponedjeljak, 25.06.2012.
Sve po tri
Sve po tri
Naslov je šaljiv, ali zašto ne. Bile smo nas tri kod jedne od nas u vikendici , maloj kući za stanovanje koja služi za bijeg kad u stanu i gradu gdje živimo zagusti. Ali.., to je literatura, iako malo sliči istini.
Jedna, M. , je živjela radila do mirovine u Njemačkoj. Tamo sam bila i ja, ali svega nekoliko godina toliko da nisam podijeljena između dvije domovine i ne govorim kako je u Njemačkoj sve bolje i urednije i kako se zakoni poštuju.
Vratila se u svoju vukojebinu, žao mi je što moram tako reći, jer je to i moja malomišćanska močvara, gdje vlada zavist, ljubomora, mali gradić Payton koji više i nije gradić jer je sve nestalo. Nema kina, nema amaterskog kazališta, nema građana ni građanske inicijative. Vlada: Tko je jamio jamio i još neprekidno jamiva, Svi su potkupljeni i umreženi. Od sudstva do policije, uključujući školstvo. Nema više prijateljstva ni zdravih obiteljskih odnosa. Zavladala je opća gramzivost et cetera.
Kako ovo vrlo lijepo pišem posve mirno bez strasti i povišenog psihičkog stanja. kao da sam progutala tri apaurina, a još jučer smo s njom skoro plakale.
Siromašna obitelj, teško se školovala, izvrgnuta od mladosti grubostima i ružnim postupcima obitelji, relativno priproste i agresivne. Dok smo bile mlađe nikad mi nije bilo jasno kad bi govorila: Blago vama, jer meni se činilo da mi nije baš blago. Moji su bili strogi, otac po zatvorima iz političkih razloga, ali dosta o tome.
Uglavnom M. je iz Njemačke slala i pomagala obitelj preko svake mjere. To je radio i njen muž Nijemac. Nejasno nam je zašto je dala jedinog sina da ga odgoja njena sestra i njen muž u Jugoslaviji, ali njeni su bili žestoki komunisti, kao i ona sam pa je možda htjela izbjeći njemački odgoj. Iako.., meni se činilo da je sestra na taj način drži u šaci.
Uglavnom u domovini obitelj se popravljala njenim novcem. Množile su se kuće i stanovi. Bila je luda za djecom braće i sestara. Uistinu pomagala šakom i kapom. Počela i sama graditi kuću. Kao da je dokazivala mjestu, Bogu iza nogu, da je nešto postigla.
Postigla si puno, govorila sam joj ja i naša druga prijateljica, uglavnom sama. Ostavi svih, počele su svađe, prevare i razočaranja, učinila si preko svake mjere za obitelj i mjesto (neću spominjati domovinski rat i njenu angažiranost, a tek bolesnima po njemačkim bolnicama). Okreni se sebi. Kupi nešto u Istri. Uživaj i pošalji ih svih u vražju mater.
E, da! Naša M. danas kaže: Posve sam sama. Sin joj predbaciva da nikad nije bila s njim. Mužu je dosta mjesta, rodbine i Hrvatske,
Kao točka na i posljednji gaf je bio osnivanje firme. Njena nećakinja je direktor, ona ima pedeset posto kapitala, ali i potpisane bjanko papire nećakinji. Izgrađena je kuća sa šest apartmana. Dva su pripala njoj. Čak ih je i koristila, odjednom nećakinja i suprug provalili su u ta dva njena apartmana uz pomoć policije (ona je bila u Njemačkoj). Promijenili brave i cijelu kuću prodali nekom iz Bosne.
Ne možeš vjerovati ušima.
Molbe, žalbe,odvjetnici, pare cure na sve strane. Nitko iz obitelji ne govori s njom. Ona hoda po mjestu i upire prstom na svakoga tko je u igri i govori glasno: Mafija!
Nemoguće je nabrajati sve lažne svjedoke i ljude koji bi trebali svjedočiti u njenu korist, ali se boje. Na pr. vrlo vrijedna kućna pomoćnica koja ima svoju firmu za čišćenje,a koja već duže vremena čisti za nju ta dva apartmana ali malo mulja sa porezom, kao uglavnom svi, rekla je: Ne mogu vam svjedočiti strah me je.
Zadnji je udarac da je netko iz obitelji izjavio službeno kod javnog bilježnika da su joj kupili stan u Zagrebu u protuvrijednosti...
Piše pisma ministru ovom i onom. Odgovori stižu preko lokalne policije, sudstva i već nekoga koji tvrdi suprotno.
Policija je svako malo zaustavlja, naplaćuje kazne za parkiranja s razlogom i bez razloga. Poneki joj policajac sažaljivo kaže: Ne inatite se. Otiđite odavde.
Je li vrijeme da prekinem, a mogla bih pisati i pisati jer smo ovaj put slušali samo M.
Ali i smijali smo se. Zajedničko djetinjstvo i događaji i iz tog vremena mladosti- ludosti, pa kakvih ludosti, iako je životni put svake od nas išao dijametralno suprotnim pravcima, ali more i sunce dobro jelo i dobro vino, radost što smo još žive i zajedno, smijali smo se do iznemoglosti i bilo nam je odlično.
nedjelja, 10.06.2012.
Subota
Jasno da sam sudjelovala u Paradi. Ne bih da se lani nisu dogodili toliki incidenti. Čovječica sam od knjige i Riječi. U onom smislu : U početku bijaše riječ. Iz ničega uskočili smo u riječ. U tom početku nitko nije spomenuo oružje osim što se u filmu "2001: Odiseja u svemiru" Stanley Kubricka naši preci igraju oruđem i oružjem u isti mah.
Sjećam se. Bili smo u Italiji onog ljeta kad su u prtljažniku nekog automobila pronašli mrtvog Alda Mora. Za one mlađe, a to ste uglavnom svi, evo mali podatak:
.....Kao predsjednik Demokršćanske stranke kidnapiran je 16. ožujka 1978. godine od strane pripadnika "Crvenih brigada", koja mu je organizirala "suđenje" i "u ime narodnog suda" osudila ga na smrt. Ubijen je, a njegovo tijelo pronađeno je u prtljažniku automobila u Rimu. Bio je jedan od protagonista modernijih političkih saveza u Italiji, a na međunarodnom planu pristaša dobrosusjedskih odnosa s tadašnjom Jugoslavijom.......
Ulicama Pescare stvorile su se kolone ljudi. Uzvikivali su Morovo ime. Pozivali na osvetu. Moj najstariji sin, tada sedamnaesto godišnjak, stršio je visinom, onako plavokos i plavook bio je prava meta - bar u paranoičnim mislima majke (mene).
A onda se sa razglasa čuo govor nekoga iz njegove stranke. Pozivao je na sabranost i mir. Rekao je : " Naše oružje su Riječi, a ne puške i ubojstva"
Naše oružje su Riječi. To mi je ostalo u sjećanju, jer sam pobornik i zaljubljenik riječi.
Znam, znam i riječi mogu biti ubojite, ali ipak... daju vremena- ostavljaju prostora za razmišljanje i sabranost.
Možda jednog dana utihne oružje. Onako sa onim cvijetom iz topovske cijevi. Naivko sam, ali sve više volim tu naivnost u sebi.
Svakako bila sam u Paradi jer sutra može nekome pasti na pamet da treba ubiti sve plavokose i plavooke. .
Pokušat ću staviti par slika.
Ne ide, ne ide. U roge!
Ima nas tu raznih. I iz raznih razloga smo tu. Ja nosim križić oko vrata, a došlo mi je kupiti i hrvatsku zastavu, pa mahati njome kao i onom zastavom u duginim bojama.
Nek se vidi nek se zna da smo svi djeca ove majčice zemlje.
Prav za prav nisam im bila potrebna. Policija je, ajde možemo reći politika, je vrlo dobro odradila svoje. Rekla sam nekolicini policajaca: Nije vam laka. Pretpostavljam da ne mislite dobro o cijeloj priči, a morate ih čuvati. Mi radimo svoj posao, rekao je jedan, a zašto ste vi gospođo tu. (Moj se križ daleko vidi).
Da vas tuku, diskriminiraju i tome slično marširala bih i za vaša prava. Jesam li vidjela nagovještaj osmjeha.
A oni radi koji smo hodali u toj koloni. Više manje mladi. Mršavi i prepadnuti. Par bojovnica i bojovnika među njima može se zanemariti. Malo ih je zapravo. U strahu su.
Šaputali su: Jesi li vidio tko je sve došao.
Poznajem nekolicinu splićana toga roda, ali nisam vidjela ni jednog. Daleko smo mi od tolerancije prema drugima.
Pomažu li im te parade? Možda? Nije tu bilo golišavih i izazivajućih tijela. Daleko smo mi od performansa.
I od prava. Pravih prava ne onih u slovu zakona.
Prava da te na ulici ne izmlate ili još gore ubiju.
N. V. mi je donio popis slavnih homoseksualca. Provat ću ih staviti na blog.
Ne zagovaram ništa. Ni na kraj mi pameti nije.
Ovdje se govori o slobodi i pravu da budeš to što jesi. Nemojmo odmah misliti na zlo koje se može unutar tih okvira pojaviti.
Zlo je univerzalna kategorija i viri iz svih pora društva. Prikriveno i poštovano je tisuću puta gore.
