odmak
petak, 29.06.2012.
Barbara bješe bijela boka....
Jutros, između ostalog, čitam Brod u boci, preporučam, malo je na blogu takvih toplih opisa cijelog jednog života u borbi za malo ljudsko biće koje je bez voje volje dovedeno u život na način kako je došao…, a onda potaknuta tim počela sam po internetu tražiti nešto od Ivana Slamniga, pa sam usput naletila i na Danijela Dragojevića.
Pokušavam sprintati ono što sam našla. U međuvremenu izišla sam vani i kupila… između ostalog dvije boce bijelog korčulanskog stolnog vina – trenutno sam bez para, a kao stari guštać i pijać svakih vina ovo je od onih jeftinijih nešto bolje.
Ajde može proći. Uz pedoće mladi grašak i dva krompirića na lešo i malo maslinovog ulja hladno bijelo vino sa dvije kocke lede… mmm, možda ima boljega, ali zadovoljit ću se. Danas ne radim. Odmorila, donekle, umor kud ćeš veće sreće. Pijem kavu na balkonu. Uz mene konačno i Lara. Otvorim Slobodnu i vidim suđenje Čačiću. Čekaj, pomislim , nisu li rekli da će biti nešto na tveu.
I evo me. Za vraga, gledam i slušam istina pinku na preskokce, ali uglavnom hvatam što se događa kao kad čovjek čita na preskokce, ali uhvati bit.
Saobraćajna nesreća!? Noćna mora svakog od nas vozača, ali ovo me malo podsjeća na Horvatinčića..
Radimir Čačić?
Nervira me njegov arogantni stav. Mislim da je u ovom slučaju kriv. Bez sumnje je vozio prebrzo.
Ali ostavimo to sudbini i sudu.
Gubi li Hrvatska s njegovim eventualnim nestankom s političke scene? Ne razumijem se u cijelu tu političku i ekonomsku priču. Nije bitno koliko je tko simpatičan ili nesimpatičan i sviđa li mi se nečije političko opredjeljenje. Ostavljam povijest iza sebe. Mogu o tome pisati, ako ima koga tko će čitati: dobro, ako nema opet dobro povijest je povijest, a naša je stvar jesmo li voljni iz nje učiti.
Razmišljam o budućnosti Hrvatske koja je moja domovina, zemlja u kojoj živim i želila bih da se konačno izvučemo iz žabokrečine, močvare i bezizglednosti, ali opet ne pod cijenu prodaje duše vragu, ako me razumijete.
A evo i nešto ludačko, a ujedno vrhunski:
Ivan Slamnig:
Navek je nekak bilo
Živio sam u Primorskoj banovini
u Zetskoj i u NDH,
u DFJ, u SFRJ
a uvijek sam bio ja.
Kako god nas je rezalo
navék je nekak bilo
šljive su bile plave
jaje je bilo bilo.
Ljubili smo Bebu i Aniku,
pjevali pjesme stare,
slušali termodinamiku
i starom žicali pare.
I tako te proglašavam kraljicom
ilirskih lijevih zemalja
i desnih i komada Pulje
i Grčke, a sebe za kralja.
Ljevicom nosim tebe,
desnom mač, ko pravi dasa;
kročimo na ustoličenje
uz klicanje širokih masa.
Danijel Dragojević:
Mrak
U njegovom potkrovnom ateljeu u Martićevoj ulici pitam mudrog
i šutljivog Oskara Hermana što misli da će biti poslije. Mrak, mrak
odgovara bez kolebanja. I doista, neke tamne boje na njegovim slikama
čine mi se dojmljivijima od drugih, kao da se upravo u njima nakon svega
nastanio. Međutim tu ga, budući da sam u galerijama malo a na drugim
mjestima slike mu ne vidim, rijetko susrećem. Češće ga se sjetim kada u
krevetu pospan dignem ruku iznad glave da ugasim svjetlo. Mrače, mrače,
kažem tada, budi blag njemu, meni, budi blag svima nama.
