Odbauljala sam na more u 5 sati ujutro.
Sjedila sam na klupi. Smorac je očistio more, ali ne i plažu. Nije obnovljen ugovor sa već nekim koncesionarom, prepuna je kutija cigareta, flaša, kondoma, opušaka, papira… Negdje u njenom dnu (ili vrhu) dvoje mladih zakomili su u vreći za spavanje. Vire im samo nepokretne glave.
Brzo sam se našla u moru jednako toplom kao i sam zrak.
Malo plivanja na razne načine. Prsno, pa malo kraula, pa onda leđno, svih mogućih kombinacija, ležanja na leđima, butterfly . Čemu su nas sve, svojedobno, učili u školi za plivanje? Zašto nemam peraje. I škrge? Vezani smo za zemlju, a kažu da smo izronili iz mora. Iako ne shvaćam, ako smo postali iz majmuna… ima neka slika od amebe do nekih reptila koji izlaze iz mora pa hodaju na četiri noge, a onda evo već i majmuna, ispravlja se lagano, neandertalac zamotan u kožuh sa nekim oruđem- oružjem i konačno čovjek.
Odjednom pas je do mene. Pliva po pasju. S prednjim nogicama-rukicama. Imitiram ga. Ubrzo smo na žalu. Gore na klupi sjedi Gospodin.
Smije se. Zna što slijedi , ali prevarila sam ga. Povlačim se malo dublje u more, ustajem na noge lagane i u sandalicama za more pobjedonosno kročim naprijed.
U plitkom moru, ili na ravnom žalu ustajanje je u mojim godinama taktično prebacivanje na bok, na trbuh, na prsa pa na koljena i onda polako na noge. Uvijek uz mogućnost da ću se još jednom prevrnuti u ležeći položaj.
Stvari se s godinama zakompliciraju. Uvijek se čudim kako se nježna, tanušna duša snalazi u svemu tome. I privikne. Ponekad je i zadovoljna, ta duša.
-Piješ antidepresive, eto kako,kaže Gospodin.
Smijem se.
-Od vas se više ništa ne može skriti.
-Govoriš mi svaki put kad se sretnemo.
-Govorim, govorim, kažem, - i čudim se. Sva muška čeljad vama na sliku i priliku gleda mlade cure. Jedino još vi razgovarate sa mnom.
-Borim se za svaku dušu.
Još se smije. Ovaj put gromoglasno.
Pas njuška tamo oko ono dvoje mladih.
-A bilo je lijepo skakati na glavu. Još osjećam u kostima onaj izvijeni luk tijela koji je plijenio poglede. Što je od toga ostalo?
Nije pravedno stariti, dodajem.
-Pravda! Što je to?
- Vi to pitate mene?
U mislima mu uvijek govorim ti.
Ovdje na Klupi On je godinama isti, a ja sam sve starija i nemoćnija.
Pas trčkara prema nama. Nije uspio probuditi on dvoje.
-Idem ja, kažem.- U svoj nespokoj. Ubrzo će biti puno ljudi i sunca.
- A ja ostajem ovdje, odgovara, u svom nespokoju, ali smije se.
Grohotom.
Zna mulac i baš ga briga. Uživat će u mladosti (kad se probude), a moju dušu drži u mreži. Još uvijek s nadom da neću iskliznuti. Zato nas pušta stariti. Ne migoljimo se više onako spretno kao nekada.
Post je objavljen 09.07.2012. u 15:18 sati.