Sinoć gledala i slušala Nabucca na Peristilu.
Pozornica Bogom dana.
Nekako od 'ozbiljne' glazbe najmanje volim opere, ali
društvo prijateljica, sama atmosfera i tako to… odslušala sam i odgledala.
A sad ću biti posve neozbiljna. Bum- dum. Lupanja na sve
strane. Vatrice i vatre. Gnjeva Božjeg koliko hoćeš. Predstava na pozornici, a
u gledalištu diskretni šarm buržoazije.
Spomenula sam Buńuela mladoj gledateljici do mene i njegov film
'Diskretni šarm buržoazije'. Tko je to, pita.
Tko je to, uistinu?
Stvarno sam iz prošlog stoljeća.
Na kraju mi je pala na pamet jedna anegdota svojevremeno ispričana od nekog glumca. A sve zato što se u Nabuccu sinoć puno klečalo padalo i pro tom još
pjevalo. Ali pri padu pomagali su jedni drugima. Nije da nisu. A nije lako pjevati klečeći i ležeći, ali što ćeš
redatelji/ce imaju svoje zamisli.
U predstavi , priča prije spomenuti glumac , na kraju, radi se o tragediji, kralj pada mrtav na pozornici. Pri tom
ispusti onaj zvuk što se prdac zove. I to vrlo glasan. Kraljevi su najčešće
dobro stavljeni i jedu vrlo probranu hranu.
Prva dva reda gledatelja
su malo konsternirani, ali i u dilemi; jesmo čuli, nismo čuli.
Na pozornici jedan od glumaca izvikuje kako je i trebalo:
Kralj je mrtav.
Odjednom netko od glumaca neočekivano uzvikne, a nije
trebalo, bar nije tako stajalo u manuskriptu:
Već zaudara!
U prvim redovima smijuljenje, smijeh postane sve glasniji i
već se svi gromoglasno smiju. Priča ide brzinom zvuka . Kako se kaže previjaju
se od smijeha. Glumci zajedno sa gledateljima.
Eto kako za čas od tragedije postane komedija.
A i ja sam blesava sto gradi.
A sve zato što se sinoć na Peristilu u jednom trenu usred
predstave oglasio alarm. Urlao je dovoljno dugo, nitko ga nije gasio, pa sam mislila
da će se netko nasmijati, ali nije nitko osim što se kroz sredinu prošetala mačka i ostala
na kraju sjediti uz prvu violinu, ali on je kako se i spada , zanesen, nije primijetio.