Pregled posta

Krenuli smo kroz polja i vinograde prema kraju otoka, pogledali staru kulu sa koje je nekada pucao top (lumbarda je vrsta starog topa, otud mjestu ime) ako su se približavali gusari ili Turci. Onda došli do male crkvice usred polja. Pred crkvom je mala natkrivena loggia s kamenim klupama na strani, a na jednoj od tih klupa sjedi mladi čovjek s laptopom na krilu i nešto radi, spojen na struju u crkvi. Učinilo mi se to zanimljivim paradoksom, prastara crkvica i Internet. U crkvici se održava izložba keramike nekog umjetnika-umjetnice iz Lumbe, a dečko samo prodaje te stvarce. Kaže da je danas prodao - jednu skulpturicu ...

Cesta kojom hodamo dalje je još uvijek asfaltirana, ali joj je širina točno za jedan auto. To, naravno, ovdje nikoga ne uzbuđuje, svi su navikli da se dvosmjerni promet odvija po cestama na kakvim bi se u Kanadi odvijao samo jednosmjerni biciklistički promet ...

Kad smo prešli odvojke za čuvene lumbarajske plaže Bilin žal i Pržina, promet je gotovo nestao. Maks i Ivan su pušteni s uzice i pojurili u slobodu ...  Put nas vodi prema brežuljku kojim na istočnoj strani završava otok Korčula. Cesta se uspinje kroz stare borove, mirisi su takvi da ih osjeća čak i moj invalidni nos. Cvrči nas zaglušuju svojom himnom ljetu i životu. Negdje iz daljine čuje se cika s prije spomenutih plaža, a kad utonusmo dublje u šumu, i to nestaje. 

Idemo najprije putem koji vodi prema napuštenoj bazi JNA, a onda skrećemo s ceste na šumske puteve. Ivan i Maks igraju svoje igre natezanja oko štapa kojeg Maks donosi, hoće da mu ga Ivan baci ali mu se teško odvojiti od teško nađenog štapa.

 

Prolazimo kraj kućice koju je neki Slovenac izgradio na ogromnom terenu kojeg je davno kupio. Napravio uredne zidiće, posadio masline. S cijelog posjeda puca vidik na more i Pelješac u pozadini ...  Nema struje ni vode, ali ima kuću u raju. Nagovaram Miljca da se raspita prodaje li netko kakvu zemlju u tom području.  

Ivan se sakriva u šumi a mi šaljemo Maksa da ga nađe, ne zna se tko više uživa u igri.

Konačno dolazimo do napuštene vojne baze. To je sad, kaže Miljac, općinsko vlasništvo (ili općina ima pravo korištenja, ne znam točno). Zgrade su vandalizirane, prozori, vrata i zahodi  porazbijani, struja počupana, krhotine stakla krckaju pod nogama dok hodam napuštenim prostorijama. Začudo krov još dobro štiti glavnu zgradu koja bi se još uvijek mogla popraviti, i na toj lokaciji pretvoriti u krasnu vilu. Na prostoru baze rasuti su razni zahrđali građevinski strojevi i drugi otpad, i sve skupa djeluje krajnje depresivno i čak i u tom božanskom okolišu podsjeća na ratna razaranja.

Nastavili smo dalje do bunkera obalne artiljerije. Nismo imali bateriju da obiđemo sve katakombe tih utvrđenja koja propadaju pod udarom vremena i prirode kao što je propala i JNA koja ih je sagradila. Na unutarnjem zidu jednog od bunkera je vrlo uredno bojom i velikim slovima ispisano: "WELCOME TO THE HELL! 1989-90". Tko zna tko je tu služio vojsku u to doba, i sa strahom očekivao dalji razvoj događaja u Jugoslaviji koja se raspadala ...

Iz tog groblja jugoslavenskih katastrofa pruža se idiličan pogled kroz krošnje velikih borova na tamnu modrinu mora koje je ovdje duboko odmah blizu obale. U daljini vidimo Mljet, Pelješac, Lastovo, svjetionik Glavat i brojne hridi koje se protežu od Glavata do Lastova.

Vraćamo se pomalo natrag, naši dječaci-psi kruže u raznim lukovima istražujući teren oko glavne ceste. Dolazimo u područje maslinika, i radova koji pokazuju da ljudi ovdje pripremaju teren za gradnju kuća u dogledno vrijeme. 

Konačno smo stigli na Bilin žal, gdje - na Ivanov zahtjev - moramo vidjeti staru tvrđavu koja je pretvorena u restoran. Nismo bog-zna-što vidjeli ni doživjeli kod te tvrđave, ali naši dječaci-psi su došli na svoje neumorno jureći plićakom pješčane plaže.

Vraćamo se u civilizaciju, dječaci i psi moraju natrag na uzicu. Kad smo idući uz obalu došli u Lumbardu, dječak ipak još malo sklizne s uzice i popne se na svjetionik na kraju lukobrana. Miljac i ja slikamo brojne slike dječaka na svjetioniku na pozadini zalaza sunca.  Ljestve koje vode do vrha malog svjetionika su klimave i gadno zahrđale, i s olakšanjem prihvaćamo povratak bosih nogu našeg dječaka na čvrsto tlo lukobrana.

Još je ostalo samo stotinjak metara do kuće, dječaci i psi su vidljivo umorni. Stižemo ipak kući spremni za večeru. Ivan je malo jeo i izjavio da mu je zima. Uzimam ga na krilo da ga ugrijem i da uspije još nešto pojesti. The point of no return se vidljivo približava, no ipak još na svojim nogama stiže na kat gdje ga na brzinu otuširam i strpam u krevet.

Prije nego je zaspao pitao me koliko još dana do Petrčana, i da li bi Maks mogao doći s nama u Petrčane da bude prijatelj s Moni. Rekoh mu da Maks ne može s nama jer je njegov posao da čuva kuću kod Miljca, i Micek je mirno zaspao nakon obostranih izjava "ne zaboravi da te volim".