odmak

petak, 27.07.2012.

Prijatelj iz Kanade, sa jednim od djece, na odmoru u Hrvatskoj šalje mi svoje dojmove iz Lumbarde


Izvještaj iz raja

Utorak, 24.7.2012.

Bili smo danas na velikoj šetnji. Miljac, Ivan, njemački ovčar Maks i ja. 

Krenuli smo kroz polja i vinograde prema kraju otoka, pogledali staru kulu sa koje je nekada pucao top (lumbarda je vrsta starog topa, otud mjestu ime) ako su se približavali gusari ili Turci. Onda došli do male crkvice usred polja. Pred crkvom je mala natkrivena loggia s kamenim klupama na strani, a na jednoj od tih klupa sjedi mladi čovjek s laptopom na krilu i nešto radi, spojen na struju u crkvi. Učinilo mi se to zanimljivim paradoksom, prastara crkvica i Internet. U crkvici se održava izložba keramike nekog umjetnika-umjetnice iz Lumbe, a dečko samo prodaje te stvarce. Kaže da je danas prodao - jednu skulpturicu ...

Cesta kojom hodamo dalje je još uvijek asfaltirana, ali joj je širina točno za jedan auto. To, naravno, ovdje nikoga ne uzbuđuje, svi su navikli da se dvosmjerni promet odvija po cestama na kakvim bi se u Kanadi odvijao samo jednosmjerni biciklistički promet ...

Kad smo prešli odvojke za čuvene lumbarajske plaže Bilin žal i Pržina, promet je gotovo nestao. Maks i Ivan su pušteni s uzice i pojurili u slobodu ...  Put nas vodi prema brežuljku kojim na istočnoj strani završava otok Korčula. Cesta se uspinje kroz stare borove, mirisi su takvi da ih osjeća čak i moj invalidni nos. Cvrči nas zaglušuju svojom himnom ljetu i životu. Negdje iz daljine čuje se cika s prije spomenutih plaža, a kad utonusmo dublje u šumu, i to nestaje. 

Idemo najprije putem koji vodi prema napuštenoj bazi JNA, a onda skrećemo s ceste na šumske puteve. Ivan i Maks igraju svoje igre natezanja oko štapa kojeg Maks donosi, hoće da mu ga Ivan baci ali mu se teško odvojiti od teško nađenog štapa.
 
Prolazimo kraj kućice koju je neki Slovenac izgradio na ogromnom terenu kojeg je davno kupio. Napravio uredne zidiće, posadio masline. S cijelog posjeda puca vidik na more i Pelješac u pozadini ...  Nema struje ni vode, ali ima kuću u raju. Nagovaram Miljca da se raspita prodaje li netko kakvu zemlju u tom području.  

Ivan se sakriva u šumi a mi šaljemo Maksa da ga nađe, ne zna se tko više uživa u igri.

Konačno dolazimo do napuštene vojne baze. To je sad, kaže Miljac, općinsko vlasništvo (ili općina ima pravo korištenja, ne znam točno). Zgrade su vandalizirane, prozori, vrata i zahodi  porazbijani, struja počupana, krhotine stakla krckaju pod nogama dok hodam napuštenim prostorijama. Začudo krov još dobro štiti glavnu zgradu koja bi se još uvijek mogla popraviti, i na toj lokaciji pretvoriti u krasnu vilu. Na prostoru baze rasuti su razni zahrđali građevinski strojevi i drugi otpad, i sve skupa djeluje krajnje depresivno i čak i u tom božanskom okolišu podsjeća na ratna razaranja.

Nastavili smo dalje do bunkera obalne artiljerije. Nismo imali bateriju da obiđemo sve katakombe tih utvrđenja koja propadaju pod udarom vremena i prirode kao što je propala i JNA koja ih je sagradila. Na unutarnjem zidu jednog od bunkera je vrlo uredno bojom i velikim slovima ispisano: "WELCOME TO THE HELL! 1989-90". Tko zna tko je tu služio vojsku u to doba, i sa strahom očekivao dalji razvoj događaja u Jugoslaviji koja se raspadala ...

Iz tog groblja jugoslavenskih katastrofa pruža se idiličan pogled kroz krošnje velikih borova na tamnu modrinu mora koje je ovdje duboko odmah blizu obale. U daljini vidimo Mljet, Pelješac, Lastovo, svjetionik Glavat i brojne hridi koje se protežu od Glavata do Lastova.

Vraćamo se pomalo natrag, naši dječaci-psi kruže u raznim lukovima istražujući teren oko glavne ceste. Dolazimo u područje maslinika, i radova koji pokazuju da ljudi ovdje pripremaju teren za gradnju kuća u dogledno vrijeme. 

Konačno smo stigli na Bilin žal, gdje - na Ivanov zahtjev - moramo vidjeti staru tvrđavu koja je pretvorena u restoran. Nismo bog-zna-što vidjeli ni doživjeli kod te tvrđave, ali naši dječaci-psi su došli na svoje neumorno jureći plićakom pješčane plaže.

Vraćamo se u civilizaciju, dječaci i psi moraju natrag na uzicu. Kad smo idući uz obalu došli u Lumbardu, dječak ipak još malo sklizne s uzice i popne se na svjetionik na kraju lukobrana. Miljac i ja slikamo brojne slike dječaka na svjetioniku na pozadini zalaza sunca.  Ljestve koje vode do vrha malog svjetionika su klimave i gadno zahrđale, i s olakšanjem prihvaćamo povratak bosih nogu našeg dječaka na čvrsto tlo lukobrana.

Još je ostalo samo stotinjak metara do kuće, dječaci i psi su vidljivo umorni. Stižemo ipak kući spremni za večeru. Ivan je malo jeo i izjavio da mu je zima. Uzimam ga na krilo da ga ugrijem i da uspije još nešto pojesti. The point of no return se vidljivo približava, no ipak još na svojim nogama stiže na kat gdje ga na brzinu otuširam i strpam u krevet.

Prije nego je zaspao pitao me koliko još dana do Petrčana, i da li bi Maks mogao doći s nama u Petrčane da bude prijatelj s Moni. Rekoh mu da Maks ne može s nama jer je njegov posao da čuva kuću kod Miljca, i Micek je mirno zaspao nakon obostranih izjava "ne zaboravi da te volim".

Mi odrasli smo još malo posjedili na terasi i sredili ostatke vina (da se ne pokvari preko noći ...), a zatim i mi otišli na spavanje. Barem oni koji nisu krenuli u pisanje zapisa ...

Puxen,
Dubravko
Broj privitaka: 3 — Preuzmi sve priloge   Prikaži sve slike  
IvanSvjetionik1.jpgIvanSvjetionik1.jpg
203 KB   Prikaži   Preuzimanje  
IvanSvjetionik2.jpgIvanSvjetionik2.jpg
164 KB   Prikaži   Preuzimanje  
u_sumi.jpgu_sumi.jpg
236 KB   Prikaži   Preuzimanje  

Godinama smo jedrili i krstarili morima dok nas Dubravko nije izdajnički napustio i krenuo sa obitelji u Kanadu. Bila su to jedrenja za Bogove. Pilo se vino, doživljavalo razne zgode i pričalo, pričalo... zamalo smo našim željama i zamislima mijenjali svijet.

  Ali malo nas je, iako smo hrabri, a žuto more žuto ko' limun - odonda smo na skorbut imuni.
Do slijedeće prigode gospon Barać i hvala ti na druženju.

27.07.2012. u 18:26 • 15 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< srpanj, 2012 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Veljača 2017 (2)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (3)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (6)
Svibanj 2016 (6)
Travanj 2016 (6)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (3)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (6)
Studeni 2015 (5)
Listopad 2015 (5)
Rujan 2015 (2)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (3)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (2)
Studeni 2014 (5)
Listopad 2014 (3)
Rujan 2014 (2)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (6)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (4)
Svibanj 2013 (4)
Travanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (5)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (6)
Listopad 2012 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

VEDRINA

Vratila sam se malo unatrag u svom slušanju određenih predmeta zbog psihologije religioznosti, iako se predmet službeno zove psihologija religije, ali pravi je naziv onaj prvi jer objašnjava zašto su ljudi (neki) religiozni.

Psihologija, kao i ostale naučne discipline vade se na statistike, ispitivanja , postotke, eksperimente. Razne teorije koje padaju u vodu kad se pojave nove, kao i cjelokupna nauka do sada. Po meni ništa manje maglovito nego i ostale discipline kao filozofija od koje je sve počelo.
Počelo je od riječi. Od logosa. Sve na logosu počiva. Da se čovjek smrzne. Ili bude sretan. Pitanje je opstanka. Velike obmane, iako kad se uštipnem znam da boli, ako i to nije varka.

Kako god mladi profesor mogao bi mi biti sin, a studenti moja unučad. A ja sam zadovoljna.
Pitanje je koje sebi postavljam: kuda nas Institucija vodi?

O tom malo kasnije.

Drago mi je kako profesor uvlačeći nas u temu, tumačeći neku od teorija, pušta, ali pri tom i kanalizira naše rasprave. Kažem naše jer i ja se na kraju uključim iako odlučim da neću.

Šaroliko je to društvo. Sastavljeno od onih koji će kasnije, ili su već, ostati u nekoj od zajednica, redovničkih ili više svjetovnih. Ima tu muškarca i žena, bolje rečeno dječaka i djevojčica, a muškarci su ovdje kod mene na prvom mjestu jer je odnos snaga takav i u Crkvi. Hoću reći u propovijedima i obraćanjima uvijek kažu. Braćo i sestre. ( Iako komunizam koji ih je u svemu imitirao nije govorio drugovi i drugarice, nego baš obrnuto.) Ima i onih koji će se razočarati. Već sam ih srela. Ima budućih vjeroučiteljica i vjeroučitelja, onih koji su izišli iz duboko religioznih sredina, ali i onih koji se prvi put susreću sa religioznošću. Neki će nastaviti nešto drugo. Jedan dječak je umro. Od tumora. Bili smo od početka zajedno. Drag i pametan dječak. Njegova me smrt jako pogodila.

No dakle ovaj put, u sklopu teme, o časnoj sestri iz Italije koja je pjevala na nekim od onih natjecanja u pjevačkim i inim natjecanjima. Je li njen nastup, način ponašanja, izabrana pjesma u skladu s njenim pozivom? Mislim da je to postavljeno kao pitanje?

Rasprava se razbuktala.

A joj!!!

Što je to 'poziv' htjela sam pitati. Posvećenost Bogu. O.k. To mi je jasno, ali kako bi ta posvećenost Bogu trebala izgledati. U današnje vrijeme kad je mali čovjek iskorišten do maksimuma, iznevjeren, gubi na svaki način tlo pod nogama i više ne zna kome bi trebao vjerovati. A još ga čeka smrt.

U moje doba (ha ha ha) Crkva je bila svijetla točka. Mnogima od nas. Nisam tih 45 godina nikad doživjela ništa ružno. Učila sam i govorili su mi ono što me je zanimalo. Nikad nisam osjetila da me vjeroučitelj gleda kao predmet ... što ja znam ... recimo seksualnih naznaka koje danas isplivavaju na površinu i u tim redovima. U školi jesam.

Iako i tamo i ovamo je ljudski, ne opravdano, ali ljudski - čovjek je i seksualno biće i nije lako s tim vladati (hercegovci imaju poslovicu: potisnuto jače sve to više skače- odnosi se na nešto drugo, ali može se i tu primijeniti), iako bi svećenici baš zato jer su odabrali služiti Bogu trebali više misliti na disciplinu tijela i duha. O disciplini tijela imam svoje mišljenje, ali o tome ako me tko upita u komentarima.

Kažem im: danas se na nas vjernike gleda kao na čudake. Ovdje na blogu svi će se s tim složiti. Znam da u društvu, vrlo često šarolikom , rijetko i s oprezom govorim o vjeri. Inače izgledam kao muslimanke koje po Europi šetaju onako kamuflirane ( ne zamjeram samo žalim žene. Strašno je to nepovjerenje i kazna za ne znam što. Muška moć) i unose nemir i ljutnju. Žene su u većini poznatog svijeta mukotrpno izborile pravo glasa, još ne možemo govoriti o ravnopravnosti, da bi mirno gledale vraćanje u daleku prošlost.

Znam, sve se više zapetljavam. Skačem sa teme na temu, ali ako pogledamo i taj početak pred 2000 godina Isus se nije zatvorio unutar debelih zidova svojih interesa i uživao u razmišljanju i samoći. Hodao je unaokolo i tumačio. Govorio je o vrijednostima koje bi trebali slijediti kako bi život i patnja, naročito patnja imali smisla. Nije to bilo jednostavno. Osuđivan i prozivan od pismoznanaca, onih koji su 'znali što treba a što ne treba raditi po zakonu' do tragične smrti na križu da nam pokaže da za ideale i idealno treba žrtvovati i život.

Pismoznanci, farizeji itd. govorili su iz Institucije židovske vjere. Dugo su se kroz povijest vukli uz jednog Boga. Opominjani na razne načine (događaji, proroci itd.) da ustraju na putu pravde. Stvarali zakone i zakonike, ponavljali ih dok Bog nije odlučio među svoj izabrani narod poslati i samog Sina. I što Sin radi?

Ne zatvara se u kule bjelokosne jer dolazi od Boga i sam Božji sin.
Donosi nadu i onima koji su od nade daleko.
Druži se s najgorima. Kaže: nisam došao spasiti pravednike, nego one koji to nisu.
Draža mu je bila nesretna žena koju su zbog preljuba kamenovali ( U Iranu to i danas rade), nego oni koji se IZVANA drže zakona. Izvana gladac unutra jadac ili obrnuto.

Nije meni laka. Koliko sam godina naslagala a još se pitam i mučim, ali se i radujem.

Razveselila me je ta mlada časna. Onako smišno skakući u svom odjelu redovnice. Lijepoga glasa i puna radosti.
I njene druge redovnice ozarene i sretne što ih tako divno predstavlja. Svega su se odrekle. Ukinimo im još to malo radosti. U kut i klečanje na soli.

A onaj istetovirani 'glazbenik' ...valjda. Pun sotonskih tetovaža! Pa što!?
Ovaj je svijet pun raznih vragova. Sve naše političke stranke vrve njima.
Sanaderi, Vidoševići i slični njima. Zagrebe li se po svim strankama svugdje ih ima.

Knezovi ovoga svijeta. Isus je poslao svoje učenike da evangeliziraju.
Može se to raditi i u zatvorenim redovničkim samostanima, ne kažem , ali mlada časna sestra napravila je puno svojim nastupom.
Pokazala je da su i redovnice ljudska bića i možda nekom dala priliku da razmisli o Bogu. Možda je i od nas otjerala kojeg vraga .

Želim joj najbolje u životu pa kuda god je on u budućnosti vodio.

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
T-Com.hr

razgovaram, čitam i svađam se, ali to mi ne ide baš od ruke.

skaska
Lion Queen
pametni zub
propheta nemo
Trill
ANCHI, i to je život
borgman
Zona Z.
wiseguy
feby
inspektor Clouseau
NEMANJA
DivanSkitnje
anasta
Pupa
greentea
bjeli vuk
sebi pripadam
delfina
onakojatrcisvukovima
Catma
Koraljka
promatram, razmišljam
Gandalf
Wall
Don Blog
Zvone Radikalni
Preko ruba znanosti
MODESTI BLEJZ
Cerovac komentira
Arhangel
Babl
Irida
tragicnamisao
Pero Panonski
NF
Sanja
Big Blue
Helada
saraja azra