odmak
srijeda, 04.07.2012.
Nije za natječaj, ako se ne govori o ljubavi prema novcu i položaju
Tajkun u policijskom postupku
Početkom prosinca u Zagreb se vratio Nenad Bar. Lav je zatražio nalog i istražni sudac mu ga je odmah dao. Bara je poznavao površno. Uglavnom su se mimoilazili na bojišnici, zapravo vrlo rijetko susretali. Naručio se za razgovor i ovaj ga je po dogovoru primio odmah. Jaki, visoki čovjek, srednjih godina, vrlo kratke kose, skoro obrijan, digao se na noge i pošao mu u susret.
-Kako si sokole?
Obratio mu se srdačno, nije izgledalo da se ičeg pribojava. Kao pajdaš pajdaša. Naglašeno ljubazno. Jelena bi se naježila na taj izraz sokole, pomislio je. Okarakterizirala bi ga kao sirovinu, mislio je, a to je bio. Ured mu je bio namješten da posjetioce impresionira. Nije ga iznenadilo. To je u posljednje vrijeme bio vrlo čest slučaj. Svi su novi sličili jedan na drugoga. Cipele, odjela, kuće, poslovni prostori sve je odisalo skupim neukusom. Sve je na njima i oko njih djelovalo umjetno, kao da im nije pripadalo.
-Dobro, malo je oklijevao. Nije znao kako mu reći vi ili ti. Posjet je bio služben, ali sad se krzmao izvaditi nalog. Rekao je konačno: -Dobro, a ti? Nije bio zadovoljan. Znao je da će ga tikanje odvesti u lažnu prisnost.
-Evo vidiš, raširio je ruke, pokazujući oko sebe, hvaleći se postignutim, -ne mogu se potužiti. Samo mi tvoji ne daju mira. Baš mi je drago da si ti došao. Ti me bar poznaješ. Zajedno smo ratovali.
Uh, uh, rekla bi Jelena. To ti je ruka na hrvatskom srcu, a druga na hrvatskom džepu. Ponavljala je to bezbroj puta. I njemu je sve to postalo ubrzo jasno.
-Sjedi, sjedi. Što ćeš popiti?
-Ništa.
Nije se mogao opustiti.
-Ne može ništa. Jadranka, pozvao je tajnicu preko interfona. U prostoriju je ušla visoka crnka. Uska haljinica i visoke pete. Mogla je biti miss ljepote bilo koje zemlje, a možda je i bila. Takvima su novi bili okruženi.
-Što ćeš, ponovo ga je upitao?
-Kavu.
-Dobro donesi kavu, hoćeš kapučino.
-Može kapučino.
-Nešto oštro.
-Ne, kapučino je dovoljan.
-Onda, rekao je kad je Jadranka izišla. -Kako si ti? Kako živiš?
Kao da mu je došao u posjetu. Je li to bila gluma? Lavu se činilo da jest. Ali… Nenad Bar je u javnosti uvijek izgledao takav. Neposredan. Sa svakim na ti.
-Tebi je jasno zašto sam tu.
-Pucaj!
Sve gore od gorega. Primitivna prisnost od koje ne možeš pobjeći. Ali nije se dao zavarati. Vrlo dobro je znao uz kakve ga sve poslove vezuju. Nije bez razloga tolike mjesece izbivao iz zemlje.
-Gledaj, rekao je, -nisam slučajno došao. Ti znaš o čemu se radi.
-Jasno. O Ratku. Odgovorit ću na sve što te zanima. Ono što znam.
Podrugljivo se nasmijao ili mu se samo učinilo.
-Kad mi tako kažeš… eto, zanimalo bi me koje ste zajedničke poslove imali u zadnje vrijeme.
-Poslove kažeš? Nasmijao se od svega srca. -To više nitko ne zna. Kad bi sjeli i vrtili papire… to bi bilo danima ali zadnje… Kupili smo neku zemlju dolje u dalmatinskoj zagori. Dobili smo mig da treba kupiti velike količine poljoprivrednog zemljišta i na njemu zasaditi stabla. Onog trena kad uđemo u europsku zajednicu oni će to platiti, nadoknaditi velikim novcima. Jer izgleda da hoće zaštiti svoja poljoprivredna dobra ili hoće stimulirati sađenje stabala ili već nešto slično. Ta stabla naravno treba održavati, potkresivati grane i slično. Oni to mogu kontrolirati i iz zraka. Možda je 'patka', ali valja probati.
Lav ga je gledao u čudu. Nikad mu takvo što ne bi palo na pamet. Zvučalo mu je kao dobar vic. Sve da je i imao novaca nikad se ne bi ulazio u takav posao. Zato oni i jesu ono što jesu, a ja živim od bijedne policijske plače, mislio je.
-Zemljište nas nije puno koštalo. Uzeli smo pedeset tisuća kvadrata. Rizik je, ali tako se to radi.
Nije vjerovao da bi to mogao biti razlog ubojstva. Ali postajala je ta optužnica na Haškom sudu gdje su obojica bili svjedoci optužbe.
-A što je sa tom pričom o haškim svjedocima, upitao je?
Učinilo mu se da se ukočio, a onda je rekao:
-Znam, o tome se priča. Ali ti me poznaješ, a poznavao si i Ratka. Sjeti se naših bojevanja. Možeš li zamisliti da bi mi izdali sudruga?
Lav u tu tvrdnju nije bio tako siguran. Previše su uronili u razne stvari. Od biznisa u svakojakim pokušajima do kriminalnih radnji. Ništa i nigdje nisu bili čisti. Pritisnuti dokazima mogli su izdati jedan drugog. Ali igrao je na kartu hrvatskih izraza; boj i bojevanje onih na koje je, i sam, ispravljao Jelenu, a ona mu se zato rugala.
-Zašto te toliko dugo nije bilo?
-Poslovi!
-Daj, toliko blesav nisam. Tražen si. Kucali smo ti na vrata. Znao si da te tražimo. Gledaj u ovom trenu mene samo zanima tvoj odnos i suradnja sa pokojnim Ratkom. Ostalo mi je nevažno. Dokaži mi da nisi imao nikakve veze s njegovom smrću i što se mene tiče ništa drugo te trenutno neću pitati.
-Zbog čega uopće ta sumnja na mene? Kakav je tome razlog?
-Nikakav i svakakav? Netko ga je ubio, to je sigurno. Ispitujemo svakog tko bi mogao imati veze s njegovom smrću. Poslovali ste. Vaši poslovi su dovoljni za sumnju…
-Što je u mojim poslovima…?
Lav ga je gledao. Vrtio je glavom u nevjerici. U čemu je problem s ovim ljudima, mislio je? Ili tu problema nema, a svi mi koji razmišljamo drugačije smo ludi.
-Čovječe, rekao je, -čovječe!? Ako hoćeš iskreno imao sam u rukama optužnicu haškog suda protiv … I sve popratne papire. Tvoju izjavu na primjer. I Ratkovu izjavu. Obojica ste ga optužili. Rekli ste sve što ste znali. U detalje. Ne misliš valjda da sam to izmislio?
Odjednom je prestala glupava narodna prisnost. Jaka vilica približila se ostalom djelu lica. Skoro je mogao čuti škljocaj čeljusnog zgloba. Gledao ga je napeto.
-Bilo je u tom izvještaju nekakvih nesuglasja između tebe i Ratka. Tu sve piše…
Iz fascikle, koju je dotada ležerno naslonio na stol, je izvadio fotokopiju njihovih iskaza.
-Kako..? Zašto..?
-Kako sam došao do toga i zašto ti sad pokazujem? Samo da ne misliš da smo budale. Čudiš se? Sav je tisak već o tome pisao. Čemu čuđenje!? Svatko koga je interesiralo mogao je za to znati. Dobro ste optužili Lakića. Što se mene tiče skinite nam ga s vrata. Nisu trebali zločini. Borili smo se pošteno. Pobjeđivali. Koliki su dali život. Išli su dobrovoljno. Teren je iza nas ostajao čist. Mrtvi s jedne i druge strane bili su oni koji su poginuli u borbi. I ti to znaš. Bio si tamo. Zašto je trebalo počiniti zločine? Druga je stvar borba, ali zločin, nakon svega… Čemu? Potpuno nepotrebno. I na kraju zar je mislio da se neće doznati? Pa svaki se vrag dozna. I još se da danas šuti!? Neki su moćni umiješani bez svake sumnje. Ali konačno, u ovom trenu, to se mene ne tiče. Vi ste obojica svjedočili kako ste svjedočili. Ratko je mrtav, a ti si neposredno nakon njegova ubojstva pobjegao vani.
-Nisam pobjegao. Poslovi…
-To pričaj svojoj babi, rekao je Lav dobro iznerviran. Čudio se sam sebi. Ali ovaj mu se čovjek gadio. Više se nije mogao suzdržavati.
-Ovdje smo samo ti i ja. Ja znam vrlo dobro što si radio na bojištu. Koliko si puta bio u borbi. Znam što si radio. Meni ne moraš glumatati. Dosta je igre.
-Ali…
-Nema ali. Dovoljno se poznajemo. Ponavljam, sve me to u ovom trenu ne zanima. To je tvoja stvar. Opet pitam jeste li se ti i Ratko negdje sukobili i imaš li ikakve veze s njegovom smrću ili… imaš li nekakvih saznanja koja bi nam pomogla u rasvjetljavanju slučaja.
Nenad Bar ga je promatrao. Bilo je jasno jednom i drugom da mora nešto ispričati. Nešto što će inspektora umiriti jer sve je ukazivalo da se istraga neće zadovoljiti sitnicama i nebitnim.
-Dobro, dobro shvatio sam. Ali što hoćeš od mene. Naše iskaze imaš. Ne znam koliko znaš, ali Ratko je prvi progovorio. Optužio je Lakića. Izgledalo je iz čista mira. Zapravo do mene su došli preko Ratka. On je progovorio i umiješao i mene.
-Pa si ti zatražio i vjerojatno dobio status zaštićenog svjedoka.
-Ako baš hoćeš točno tako. Zato me nije bilo. Pomislio sam nakon Ratkove smrti… da sam i sam ugrožen. Svi su pomislili…
-Čekaj, čekaj tko je pomislio.
-Pa… svi…iz postrojbe. Svi koji su umiješani.
-Znači li to da si tražio status zaštićenog svjedoka nakon Ratkove smrti.
-Tako je. Pazi Ratko je išao u detalje. Sve su znali.
-Znači istina je, rekao je Lav. - Gadovi! Haški sud je premalo za vas.
-Čekaj.., čekaj zar nisi rekao… nemoj mi sad držati nikakve moralne prodike. Ratko Dugava je, koliko znam bio tvoj prijatelj. Poznavao si ga bolje od mene. Morao si znati na što je sve spreman.
Nisam znao, nisam znao, govorio je Lav u sebi.
-Ponavljam: Pitam te otvoreno, rekao je, -imaš li ikakve veze sa njegovom smrću ili znaš nešto što bi nas odvelo na trag?
-Prijetili su nam. Ratku i meni.
-Tko? Lakić?
-Ne znamo… Ne Lakić. Bar ne izravno.
-Kako su vam prijetili. Anonimno?
-Ne bio je to suborac… ne baš suborac.., ali pojavljivao se na bojištu. Vjerojatno ga poznaješ.
-Reci konačno!
-Profesor.
-Profesor!? Kakve veze..?
-Nikakve. Bio je samo glasnik. Netko je stajao iza njega. To je jasno. Mislim da je Ratko znao.
-I..?
-Ratko je bio čudan. Nije se zabrinjavao. Rekao mi je da se ne brine. Da stvari idu svojim putem. Ja nisam bio tako miran. Pokušao sam iz profesora izvući ime osobe koja ga je poslala. Ne, nije ono što misliš. Nije Petar Koloman… Više ništa ne znam. Mislio sam da iza svega stoji Lakić, ali on… nije tako moćan. Naizgled da. Gura ga se ili ga se guralo, tog Lakića… u neke važne funkcije, ali sad kad je iskrsnuo haški sud sve je stalo. 'Prijatelji' su nestali, samo ga neke organizacije kao crkva i slični štite. Na sreću da još postoji crkva.
Sram vas bilo, došlo je Lavu, da uzvikne, ali se suzdržavao. Bolila ga je i tolika naivna umiješanost crkve koja je štitila dokazane zločince. Nikakve veze to nije imalo sa domovinskim ratom. Crkva je po njegovu mišljenju još uvijek razmišljala na neki arhaični način. Kao u doba komunizma. Progoni se hrvatske ratnike, aha, tu su na djelu ponovo mračne sile protiv ispaćene domovine. Nikako da shvate da je Hrvatska samostalna zemlja koja treba poštivati svoje i međunarodne zakone u kojima zločinu i krađi nema mjesta. To ga je neizmjerno bolilo. Nikome, pa ni njemu, nije bilo svejedno kad bi haški sud nekoga optužio. Izgledalo mu je nepravedno. Mi smo se branili, razmišljao je. Nismo htjeli rat. Ali.., na kraju bi se pokazalo da za te optužbe ima neke osnove. Zločini su se događali i u toj pravednoj borbi i obrani. I koliko izgledalo da se optužuje samo Hrvatsku, pa iako su se i tu događale greške, bilo je jasno da je zločina bilo. Nije zato bila kriva domovina ni borci, nego pojedinci. Zločinci kojima je rat dao mogućnost da zločin počine. Krivo i glupo ih je bilo braniti. Jedanput za svagda je to trebalo shvatiti. Tu je crkva griješila stavljajući se na stranu takvih. Ali morao je šutjeti. S kim je uopće mogao o tome razgovarati. Bio je podijeljeni čovjek Jelena bi jedva dočekala gunđati, a kod kuće…majka, otac, braća i sestre živjeli si u prošlosti. Predugo proganjani još su uvijek vidjeli neprijatelje oko sebe. One koji nisu odustajali od uništavanja naroda. Djelovanje bivših sad kroz njihovu djecu koji će ih odvući natrag u ropstvo. Svega je tog Lav bio svjestan. U tom je smislu shvaćao Jelenu, ali s druge strane sam je pripadao proganjanima i plašio se da stvari ne krenu ponovo u prošlost i progonstvo.
-Zašto si se onda vratio.
-Mislim da do mene neće lako doći. Znam ništa ne znači status zaštićenog svjedoka. S jedne strane, ali s druge strane sumnjamo da je Ratko stradao radi haške optužnice.
-Mi!? Tko je to?
-Svi mi, umiješani u slučaj.
-Tko je još svjedočio?
Počeo je nabrajati. Lav je nekolicinu poznavao. Za neke se začudio. Nije mogao zamisliti da su sudjelovali u zločinu.
-I tako ti si uvjeren da Ratko nije ubijen zbog svjedočenja.
-Čekaj, čekaj, ja ne znam zašto je Ratko ubijen. Samo znam da ja u njegovoj smrti nisam sudjelovao.
Toliko proturječnosti, razmišljao je Lav. Bio je više nego sigurna da Ratko Dugava, onaj Ratko kojeg je on poznavao ne bi nikad svjedočio protiv suborca. Iako je čitao hašku optužnicu tomu se činilo nemogućim, pa ipak…
Bjesnio je, ali samo u sebi.
Mislio je: U što se ovo izrodilo? Što je ostalo od ideala? Samo mrtvi sinovi, uništene obitelji i tipovi poput Nenada Bara kojem okreni obrni neće dokazati krivnju. Skriveni moćnici negdje odozgo štite ih jer štite i sebe.
Šutio je. Da je rekao glasno što misli udaljili bi ga sa slučaja.
