odmak
nedjelja, 30.09.2012.
Zabrana komentiranja
Žalosno je da se sa strašnom sudbinom židovskog naroda igraju tako nerazumne igre.
Složila bih se MODESTI sa tvojim odgovorom NF, ali nije li frustrirani hrvatski živalj u Zadru i Kninu , koji nije dobio nikakvu satisfakciju nakon domovinskog rata, nije li, kažem, zaslužio jedan drugačiji pristup u kojem je mogao biti prikazan i film gospodina Lustiga i njegovo osobno mišljenje o Bogu na što je imao pravo i uvjerena sam sve su to trebala vidjeti i čuti djeca, ali uz nekog moderatora koji bi objasnio da se tu govori o zlu koje jednom narodu napravljeno, a ne optužuje Hrvate koje su, istina to zlo isto radili, iako ne svi, a ne dirati u odabir njihovih uvjerenja.
Možda sam naivna, ali vidim da se to napadanje neprekidno odvija i dalje i da taj staljinistički način i postupanje može samo na jednoj i drugoj strani izazvati veću mržnju.
Evo i na blogu. Jedna se strana slaže sama sa sobom, a druga se strana slaže sama sa sobom.
Razuvjerite me ako nije tako.
----------------------------
Pokušala sam ovaj komentar staviti na blog modesti blejz, ali tamo piše: autor je zabranio komentiranje pa sam bila tako slobodna da svoj komentar stavim na svoj blog. Ne znam je li to opća zabrana za sve komentatore ili samo za mene (da ne ispadnem paranoična).
Ako je blog sredstvo gdje se laska i godi jedan drugima možda bi bilo dobro otići sa takvog bloga. Osobno sam ga shvatila kao iznošenje mišljenja i protumišljenja s nekakvom nadom da ću iz njega i nešto i naučiti.
četvrtak, 27.09.2012.
Uoči rođendana 29.09.
Evo tri, davno napisane, crtice samoj sebi za moj 70-ti rođendan. I sama se čudim odkud mi ih toliko. :
Još uvijek su ostali, istina u punoj manjoj mjeri običaji otočkih mjesta da se na pojavu broda svi skupljaju na pristaništu. Čak i onda kad se ne putuje nigdje niti se koga očekuje. Brod je dok nije bilo televizije, pa i radija bio jedina veza s vanjskim svijetom. Donosio je vijesti, robu, novine, nove ili stare ljude, povratnike iz Amerike ili nekih drugih prekooceanskih zemalja za čiji se dolazak već nekako znalo. Dolazak broda zamjenjivao je svjesnu ili nesvjesnu čovjekovu potrebu da doživi nešto novo, zanimljivo, uzbudljivo.
Ne znam da li još uvijek postoje stepenice, preko kojih se ulazilo i izlazilo s broda, a koje su, spremne, stajale na pristaništu, pa smo se mi, djeca, na njima ljuljali, a netko od prisutnih nas je uporno tjerao. Znam sigurno da još uvijek neki nedefinirani ljudi, možda službenici neke brodarske kompanije, a možda i ne, jer se neki od njih čine kao da nisu posve u redu, spremno, s radošću i čini se s velikom odgovornošću., često s osmjehom, primaju cimu ili je dižu s bitve. (U posljednje vrijeme kako mi se godine gomilaju, pa imam potrebu činiti sve ono što mi padne na pamet vrlo često poželim primiti cimu i nataknuti je na bitvu. Pomoći brodu da se ukotvi u mirnoj luci prije nego ga vlastito nemirno ustrojstvo ponovo ne odvede u neizvjesnost jednako nemirnog mora. Primiti cimu i prebaciti na bitvu. Ne pripadam li već i sama tim nedefiniranim čudacima koji nisu posve u redu?)
Čekanje broda na nekom od otoka, brojenje kamenih ploča pristaništa, osluškivanje zvuka motora velikog broda, promatranje obzora, promatranje lica ljudi u očekivanju, promatranje mora koje je uvijek imalo drukčiju boju i izgled. Tiho, mirno kao ulje, svijetlo zelene prozirne jutarnje boje ili tamno modre ljuljajuće more popodnevnog maestrala. Dojmovi koji ostaju. U mom srcu, na radost , a ponekad i na žalost još uvijek stanuje dijete koji želi i čudi se i kojeg dojmovi preplave pa se čini kao da vrijeme nema mjernog instrumenta, jer je sve prisutno. Ono što se događalo, ljudi živi i mrtvi, mrtvi ponekad bliži od živih. Kratki susreti, pisci koji mi govore, zemlja, more, slike.
N.eli R.užić mlada slikarica iz Splita čiju sliku-instalaciju djevojčice koja preskače konop, a koja je visjela na nekakvoj takvoj sličnoj instalaciji ili već tako nešto, jer se to više, po njima, ne može nazvati izložba, kakve slikari eksperimentatori često rade, pokušavam kupiti, a zapravo je problem u smještaju visini, širini i položaju u prostoru kojeg nemam, složila se s mojim objašnjenjem slike koju je napravila. Ushićenja skokom i strah od pada, pa konačno doskok u ono nepoznato što nas čeka. Radost i žalost što se uopće mora dodirnuti zemlja. Slika je slikana olovkom.
“Nažalost”, kaže N.eli, “ona će se vjerojatno vremenom izgubiti. Nestat će je. A ja ne znam kako je zaštiti. Svaka bi zaštita”, kaže,” bila vrlo ružna i kvarila bi ju.”
Kako uopće zaštiti pustolovinu skoka?
Evo nekih sjećanja dječjeg srca:
Imala sam tri godine.
U uskoj kućnoj veži s drvenim, smeđim stubama, bio je okrenut na bok, i prislonjen uza zid maleni automobil - igračka. Meni se činio dovoljno velikim da sjednem u njega i izvezem se na trg. Kroz pritvorena vrata dopiralo je danje svijetlo. Majka mi je strogo zabranila bez njene nazočnosti izlaziti iz kuće. Stajala sam na stepenicama i napeto promatrala uski trak svijetla. Srce mi je lupalo i ja sam ga pridržavala rukama da ne iskoči.
Svakodnevno sam se penjući se po stablima, padajući i igrajući se vraćala kući s ranama. Odrasli su mi, rugajući se mom strahu, a možda i pokušajem šale umiriti me, govorili: “ O, ispast će ti crijevo”. Gledala bih u ranu i očekivala crijevo. Uslijed straha krvne žile bi se stisnule i sva bi krv uokolo rane poletjela negdje drugdje i prestajala teći.
Moj omiljeni pisac Elias Canetti napisao je autobiografski roman: ”Spašeni jezik”. Na samom početku knjige piše, kako se njegova mlada dadilja ili kućna pomoćnica krišom sastajala s nekim mladićem. Tim sastancima je i on kao dijete bio nazočan, te su se plašili da ih ne izda ukućanima. Mladić mu se je stalno prijetio, da će mu, ako što kaže odraslima, odsjeći jezik. Knjiga ima drugu konotaciju i naslov ima sasvim drugu simboliku od onog što ja želim reći, ali u ovom me trenutku podsjetio na dječja strahovanja i na to kako nas roditelji strahom pokušavaju sačuvati u sigurnosti doma i odvratiti od avanture života.
Ne sjećam se da li sam se onda izvezla s automobilom – igračkom, ali poznavajući sebe vjerujem da me ni srce koje je htjelo iskočiti nije moglo zadržati da s autom - igračkom ne izađem na svijetli trg i provezem se njime, bez obzira na sve zabrane. Kao što me ni jedna rana kroz koju bi mi moglo izaći crijevo nije mogla zadržati u drugim opasnostima.
“Skoči!”
Dva su me dječaka na susjednoj stijeni nestrpljivo čekala. Jedan od njih me je prezirno gledao. Znala sam što misli.
Već je prije rekao drugome: ” Ne vidim zašto je vodimo. Nikad nećemo stići dolje.”
‘Dolje’ je bila strmina koja je vodila ravno u jezero. Plavo jezero. Duboko, strmo, beskrajno, jezovito Imotsko plavo jezero.
Podigla sam pogled. Srušena kula je stršila, činilo mi se do samog neba.
“Skoči!”
U glas prvog dječaka slutila se ljubav.
Između mene i njih zjapio je ponor. Stisnula sam srce i skočila.
Često mi padaju napamet riječi moje pokojne tete Marte, s kojom sam provela dobar dio djetinjstva, a čiji je život bio uredno slaganje Božjih dana.
“Ti si dijete”, rekla bi, “krštena pa puštena.”
Krštena pa puštena!
Pokušavala me je učiti kuhati.
Božić, kad je Novo ljeto po ljudsku i po Božju počinjalo imao je svoje obrede. Kitio se bor, čak nekoliko dana prije, jer je valjalo učiniti Betlehem. Sve je bilo tu. Blagi brežuljci, kučice, drvene ograde, malo jezero s patkicama. Potočić s mostićem, ovce, pastiri i sveta tri kralja koja se pomicalo kako su dani tekli.
Štalica sa svijetlom i zvijezdom koja je vodila sveta tri kralja.
Kuća je već danima mirisala na Božićnu hranu. Najprije bakalar i fritule na Badnju večer. Pa onda Božić. Nervoze, oblačenje svečanih haljinica. Uvijek se zadnji tren nešto peglalo. Pa onda Božićni ručak. Predjelo: sir, pršut, zatim kokošja juha s rižom i iznutricama, onda lešo (kuhano) meso, uz kojeg je išao kiseli kupus, sarme, pa pečena tuka, koju smo danima prije gledali u kući šopati, sa pečenim krumpirom, sa zelenom salatom i onda poslije toga kolači.
Danima se već prije kućom vukao miris kolača, vanilije, praška za pecivo i koječega drugog što bih zatvorenih očiju mogla prepoznati po mirisu i okusu, ali, upravo zato jer sam po tete Martinu bila krštena pa puštena, nikad nisam naučila pamtiti što u što ide i kojim redoslijedom.
Knjige kuhanja su za mene uistinu pustolovina. Ima ponekad u njima tako dirljivih i zagonetnih formulacija: “Stavite soli i papra koliko jelo traži” odnosno “Koliko traži ili koliko pita”. Tako često nađem u nekim obiteljskim rukom napisanim bilježnicama -kuharicama.
Ili mojom rukom zapisano, recept uzet od moje prijateljice Dinke koja je majstor kuhinje:
Rožata - Dinkina mama
Karmelizirati kalup sa šest žlica šećera.
Zastala sam već na prvoj rečenici. Bože moj, mislim se u sebi, što sad. Kako se to radi?
Vrtim po Diki Marjanović, koja uglavnom sve lijepo objasni, ali ni tu nema objašnjenja.
Onda nazovem Dinku i pomislim, ako je nema kod kuće ništa od rožate.
“Ništa lakše”, kaže Dinka. “U veliku kombi Zepterovu zdjelu stavi šest žlica šećera i itd. itd.”
Slijedilo je ponovo detaljno objašnjenje, ali je rezultat svejedno bio bijedan. A zašto? Jer je i kuhanje pustolovina. Na kraju recepta: Rožata- Dinkina mama, stajalo je: Kuhati na Zepter loncu (Banja Marija) jedan sat , a ja sam nakon zagorene zepter kombi zdjele i ponovnog raspitivanje kod Dinke nadopisala: poklopiti - što je jako bitno, a Dinka mi to nije rekla.
Moja pokojna teta Marta se, ako me se sjeti, sigurno često prevrće u grobu.
Krštena pa puštena. Od riječi puštena- pustiti vjerojatno je došla i riječ pustolovina.
Što je pustolovina i koji je njen prostor?
Među mojim prvim pročitanim knjigama bio je ‘Šegrt Hlapić’. Išla sam u drugi razred osnovne škole. Ne mogu se dobro sjetiti sadržaja, ali znam da je šegrt Hlapić ostavio posao i krenuo u potragu za djevojčicom Gitom. Pri tom je upadao u razne pustolovine.
Daljnji sadržaj knjige nije po moju priču bitan. Žeđ za pustolovinom mi je otvorila svijet knjiga tog tipa. Neko, ali uistinu kratko vrijeme Karl May s Winetuom i Old Sheterhandom. Zatim Jill Wern s ‘Dvadeset tisuća milja pod morem.’ Nakon toga Mark Twein s pustolovinama Toma Soyera i Hacklbery Fina. Tu je i Jack London, pisac kojem se neprekidno vraćam s “Krstarica Snarka”, “Priče s južnih mora”, “Martin Idn”, “Bijeli očnjak”, “Michel i njegov brat Jery” itd, itd. Isto tako ne mogu zaobići mnoštvo biografija moreplovaca, kapetana Coouka, Magelana i mnogih drugih. Putovala sam zajedno s njima. Iskrcavala se na nepoznate obale. Upoznavala mnoštvo egzotičnih krajeva. Strepila od ljudoždera i od vlastitog ljudstva. Bojala se mornara prikupljenih po sumnjivim krčmama. Ubojica i pustolova, ali i ljudi koji su bez obzira na način života nosili u sebi određene osobine pravednosti i junaštva, ma koliko njihove metode često iskakale od uobičajenih normi ponašanja.
Ljudi kao što je Korto Malteze.
Patila sam što nisam muškarac i što se nisam rodila u ona nesigurna vremena, kad je na ovoj našoj zemlji bilo više manje sve nepoznato i imalo draž pustolovine. Strogo odgajana, bila sam prisiljena iz dužnosti i uobičajene svakodnevnice pobjeći u drugu vrst pustolovine, pustolovinu duha.
Mislim da je Mayer napisao knjigu o piscima koji su imali utjecaja na njegov život i pisanje. Ja ih neću nabrajati jer bi to bio poduži spisak.
Bilo je knjiga koje sam ostavljala napola pročitane, pisaca koji su me varali i onih koji su bili iskreni u svojoj pustolovini, u svojoj potrebi za istraživanjem i koji su još i danas na neki način, uvjerena sam, u nekoj dubokoj vezi sa mnom.
Pisci kao Tomas Mann i njegova Legenda o Josipu, kojoj se uvijek vraćam; Hesse, Folkner, jako puno Židova: Belou, Canetti, pa ostali Borhes poslije kojeg dugo nisam mogla ništa drugo čitati. Živući, kao Kundera čiji me razvoj do “Nepodnošljive lakoće postojanja” razveselio kao da se radi o mom uspjehu i sazrijevanju. Pa Ecco i “Ime ruže”. Ne želim više nabrajati, ali moram spomenuti samo još Bibliju, jer je to najveća pustolovina do sada napisana, vječna i nezaobilazna. Čvrsto sam uvjerena, a uvjerenje nije samo moje da Biblija nije napisana, nego jest. Oduvijek je tu. Prije same povijesti čovječanstva.
Suvišno je govoriti o tome što je i čemu teži čovjek. Ambicije, razmišljanja i rješenja u tom pravcu su me na neki mladenački, nadobudni način prošli. Čovječanstvo, svijet, svi događaji nisu počeli sa mnom niti će sa mnom prestati. Tuđa, a i neka vlastita bolna iskustva pomažu mi, tješe me, a često i posramljuju. Čini mi se da sam naučila da nema na svijetu dvije istovjetne stvari, dva istovjetna događaja, dva istovjetna bića.
Uvjerena sam da ni atomske čestice istog elementa nisu iste, pa što mi god fizičari rekli i da je najveća sreća po čovjeka da shvati da on sam uopće nije važan, da od njega ima boljih, pametnijih ljepših i što je najvažnije drukčijih, toliko drukčijih da nas njihovi životi plaše, da nam se mogu gaditi, da mogu u nama izazivati prezir i da sve te osobine mogu posjedovati upravo nama naši najbliži, pa čak i mi sami, pa ipak jer postoje, jer su ljudi, naučila sam poštivati njihov životni prostor i opredjeljenje, nastojeći da nikad sa svojim sudom ne povrijedim nikoga i da se ne vidi prezir koga često osjećam.
Sve ovo što pišem služi najprije meni kao opravdanje što sve češće želim pobjeći od odgovornosti i s našom jedrilicom ‘Jozefinom K’ ploviti morima. Zavidjela sam onim ljudima sa Kon - Tikija na njihovom poduhvatu koga smatram najsmionijim, najluđim i najpoetičnijim od svih podviga te vrste. Sebično su ostvarili svoju želju osjećajući se potpuno svojima od malog prsta na nozi do svake vlasi na glavi.
Moram spomenuti Jožu Horvata i njegovu obitelj. U posljednje vrijeme izišla je Šutejeva knjiga “Izazov Atlantika”. Promišljeni Šutej i njegovih dva i dva su četiri su sušta suprotnost meni osobno dražem Horvatu, bar kroz njihove knjige jer ih osobno ne poznajem. Naravno da bih željela upoznati Jožu Horvata čija je knjiga napravljena od srčanog tkiva, nerava, straha, dilema. Inficiran virusom mora on i nije mogao proživljavati svoj život drukčije nego ga je proživljavao. Ne znam da li je ikad pisao o njihovoj obiteljskoj tragediji, gubitku dvojice sinova, koji se izgleda nisu razlikovali od njih i da li je uopće moguće pisati o tako intimnim bolovima da se ne bude površan i lažan. Kad bih mogla voljela bih mu reći da smo možda naizgled sami i ostavljeni i da se naše boli, ljubavi i događanja na neki način prožimaju kroz prošlost i budućnost i da bez obzira vjerovali mi ili ne vjerovali u neko više biće, ništa ne nestaje. Možda postoje svjetovi bolji od ovog. I možda one koje izgubimo nisu izgubljeni.
Obećano mi je kad umrem da će moj pepeo prosuti u more. Živim, možda, u iluziji da će to i napraviti.
No umrijet ću sretna vjerujući. Zar treba tražiti nešto više?
jesam li ja ovo gore?
Ili ovo dolje?
--------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Dan kad je Split postao malen
1999 godina
Osam je sati. Prve pacijente imam tek u deset. Vremena i slobode na pretek. Odlučujem se prošetati, i usput prošvrljati po dućanima. Grad je nekako prazan. Oblaci leže nisko, vrlo nisko. Čini se kao da će svaki tren kiša. Gubim volju za razgledanje dućana. Prolazim kroz Marmontovu do rive. Zar mi to nije bio san kojeg sam često sanjala onih godina kad sam radila u Njemačkoj. Vidjela sam se kako šećem rivom, udišem miris mora i upijam sunce. More je čisto. Uistinu se vidi dno, vide se i ribice. Male i malo veće. Vrste ne prepoznajem. Moj sin Nikola, koji zna sve o ribama, s ljubavlju bi mi na moje neznanje o morskom svijetu rukom zamrsio kosu. Udišem zrak punim plućima. Vlažni jutarnji zrak prepoznatljivog južnog mirisa. Stojim i promatram.
I odjednom se dogodilo. Ulaz u splitsku luku postaje malen. Trajekti igračke uplovljavaju i isplovljavaju. Ribari, u žutim odijelima, kao male figure u svojim malenim brodovima vraćaju se u luku. Zgrade se slažu jedna do druge kao male kockice. Valići udaraju u obalu. Nacrtani? Pa ipak realni. No sve izgleda kao svijet iz Legolanda. Svijet kao mali lego svijet. Brzo zatvaram oči. Ponovo ih otvaram, no dojam lego svijeta nije nestao. Istog trena mi kroz glavu prođe nekoliko asocijacija.
Sjećam se prvog povratka u roditeljsku kuću. U djetinjstvu mi se činila golemom. S puno soba i nekih nedefiniranih prostora od podruma do “šufita”. Velike terase preko koje bih noću, kad bi se ugasila svijetla, trčala u strahu od nekih ruku koje su se velikom brzinom za mnom produživale, hvatajući me za ramena. Kako sam odrastala, kuća se smanjivala. Golema kuća mog djetinjstva se smanjila! Sjećam se dana kad su se i stanari kuće mog djetinjstva smanjili, i tuge koja me je obuzela što me oni više ne žele ničemu učiti. Onog groznog trena kad su se uloge promijenile. Moje majke čija su se ramena starački spustila. Njene nemoći, iako se njen utjecaj i post mortem produžuje na mene, pa ona baš nije najbolji primjer.
Je li to sad isti slučaj? No asocijacije idu dalje.
Ovako oblikovano pitanje podsjetilo me na mog prijatelja Vinka kojem je, dok je u mladosti učiteljevao u Milni na Braču, jedna majka nekog učenika rekla: - Došla sam provjeriti kako moj sin postupa s Vama.
Jedan psihijatar, kojeg sam do tada cijenila u nekom razgovoru mi je rekao: - Ja ljude vidim kao mrave. Trčkaraju ovamo i onamo. Svi se nešto trude, no mravi su. Ne čini ti se? - Ne čini mi se. I nikada mi se nije činilo-, rekla sam tada. Nisam željela tako misliti. Šalje li Bog izaslanike da vidi kako se postupa s nama? U mojim najgroznijim trenucima mislila sam kako nas Bog takvima vidi i zato nas pušta da patimo, jer mi njemu nismo ništa više od mrava koji sebe uvjeravaju u važnost svoje uloge nosača tereta ili ratnika, ili bilo koje uloge koju smo izgradili, da bi nam ovozemaljsko trajanje imalo smisla.
Šeću gradom razne profesije,’legende’ i majstori svog zanata. Puštaju da ih pozdravljaju a i oni otpozdravljaju drugima. Evala doktore i tome slično. Osnivaju su razna društva i udruge za spas Domovine i Čovječanstva. ‘Krajnji je tren. Sve propada. Moralne vrijednosti su srozane na nulu. Ako mi nešto ne poduzmemo, a tko će?’. Udruga od sto intelektualaca. ‘Samoproglas’ i ‘samoizdata’ te ine udruge i knjige. Priznajem da bi me najviše veselila Vojska spasa, male prsate gospođe odlučna koraka, čedno pokrivenih koljena s ogrtačem supermena i limenim lončićem za prilog u desnici. Možda i neko Ćudoredno povjerenstvo. Kuc, kuc na sva vrata nećudorednih osoba. ‘Ide vrijeme, prođe rok, eto vraga skok na skok.’ Zašto ne? Sociolozi, uz obvezno spominjanje liberalizma i postmoderne, me uvjeravaju da je jedini spas u nevladinim udrugama.
Život se odvija kao kakva predstava. Velike zamisli, velike ideje. Razgovori u kojima svatko hoće nadmudriti onog drugog. Muškarci, bar ovdje na Mediteranu, više naginju tome. Ograđuju svoj teren i tu su najpametniji na svijetu. Kakve se sve igre tu igraju. Vidljive i nevidljive. Golema pozornica. Izraz i pojam postoji odavno i nije moja umotvorina, ali je vrlo primjeren. No velike zamisli su nas izdale. Njihovo vrijeme je potrošeno. Gdje je na kraju u svemu tome čovjek? Njegov mali, vremenom ograničeni, ovozemaljski život? Mrzim dan kad sam progledala i kad me više nitko nije imao čemu naučiti. Tako je lijepo bilo pripadati. Živjeti u iluziji. Treba moliti da iluzija nikad ne prestane.
Zatvaram ponovo oči i molim: Bože vrati mi Split u normalnu mjeru. Ne želim ga u legolandu. Hoću ga onakvog kakvog ga volim. Ako već nemam čistog srca žar, vrati mi bar iluziju.
------------------------------------
Ili možda ovo:
Konjanike Osvetnike
Sparno ljetno popodne na obali rijeke. Poluzatvorenih očiju, hodajući ipak u strahu da ne nagazi na zmiju, hvatala je u vidokrug rojeve sitnih mušica, draču i kupine, crvene i crne.
Skinula je sandale. Jednom rukom mahala je njima, u drugoj ruci nosila je trstiku sa udicom.
Vruće je. Uživala je u sebi. U svojim osjećajima, samoći, svom izgledu, napetim mišićima, lijeno vukući noge kroz slojeve prašine. Bijele prašine koja se u nepravilnim prugama slijegala po nogama.
Za tren će doći do rukavca.
Tople tišine imaju poseban ugođaj. Lagano zadovoljstvo koje mili udovima. Nema nikoga. Tu i tamo srest će težaka koji se odmara. Prevruće je za rad, pa čak i za kretanje.
Prepast će iznenadan pozdrav i pitanje:
„Kamo mala Jurićeva?“
Ne zna mu ime. Netko od susjeda. Reći će:
„Loviti ribu“.
„U podne?“
Nije odgovorila. A ni on ije očekivao odgovora. Putovi su se razilazili.
Poludjevojka, poludijete kreće tako gotovo svaki dan u novu avanturu, još nesvjesna želje.
Smjestila se malo u hladu, malo na suncu. Dovoljno da se prepusti toplini. Rijeka protječe umirujuće, lijeno noseći komadiće drveća i grane. Osjeća se jedno s rijekom i pijeskom, produžetak svoje trske i nogu uronjenih u vodu.
Na trenutak je okrenula glavu, možda uznemirena tišinom, i primijetila dvojicu muškaraca kako poluležeći zure u nju. Ništa nije sumnjala. A ipak bilo je nečeg u zraku. Podne na rukavcu rijeke u lovu na plotice, kojih još nije bilo.
U kratkim hlačama, bosa, osjećala je svoju izuzetnost. To je i htjela? Zar nije? Biti drukčija, sama, svoja. Biti u drugom svijetu, rođena od drugih, hrabrih, neustrašivih ljudi. Možda zaboravljeno dijete nekih izbjeglica kraljevskog podrijetla. Nekih plemenitih, ratom i drugim nedaćama izmučenih ljudi. Svidjela im se blizina rijeke, njena boja. Svidjeli su im se možda i ljudi, oštri, s tradicijom, i odlučili je ostaviti. Jednoga dana će se vratiti, tako su mislili. Do tada će biti zbrinuta. Odgajat će je strogo, a ipak slobodna duha. A ona će ih čekati. I svi će znati da njeno podrijetlo vuče prostore i znanje. Znat će da u njenim žilama teče prastara krv spoznaja i shvaćanja.
Ona su je dvojica još uvijek promatrala. A žena u njoj je izazivala. Kako to žena, vječna žena, već radi. Činila se da ne primjećuje njihove poglede, a igrala je, baš za njih svoju malu igru. Isprsila se, napela mišiće, zamahnula trskom, posve nepotrebno, pokazujući samo ono što je htjela, mali ekshibicionist, osjećajući i sama uzbuđenje što će ipak uzdignuta nosa previdjeti njihovu prisutnost.
Nisu bili mještani. Nije ih poznavala. Vjerojatno iz unutrašnjosti. Hlače su im bile preširoke, skupljene u pasu, stegnute kaišem, nabrane. Kao da im ne pripadaju.
Jedan je imao dužu kosu, Oba neočešljana.
Na njima sličnom skitalačkom putu tražili su samo malo hlada, ovdje na rukavcu. Možda su malo pričali. Možda nisu bili loši. Možda su mislili da i ona hoće isto. Možda nisu mislili ništa.
Bilo je vruče. Mogle su se vidjeti maglice. Tišina. Omama. Nije bilo vrijeme lova ribe. Nigdje nikoga. I nigdje ribe.
Pošli su prema njoj. Na tren kroz nju prostruja strah, ali svejedno ništa nije očekivala. Mislila je: proći će, možda dobacivši joj nešto, a ona će nadmoćno okrenuti glavu.
Zatomi poriv za bijegom. Možda to tek izazove. Nitko nije govorio ni riječi. Jedan od njih uhvati je za ruku i okrene prema sebi.
Obuzme je beznadni strah, ali dio nje bio je odjednom zaokupljen mirisom šaša i mulja i mirisom tog čovjeka na kiselo mlijeko. Težak miris smrdljiva sira.
Možda se još mogla otrgnuti i pobjeći, ali bilo je nešto u njoj, neke znatiželje, pa čak želje, slutnje neke želje, nešto što je činilo da čeka. Bilo je neke napetosti koja je izazivala, nečega što je uzbuđivalo, i pitala se ima li taj osjećaj, nov i uzbuđujući, svoj uspinjući tok. Hoće li slijediti jače uzbuđenje, makar kakvo ono bilo.
Bila je radoznala i prestrašena u isti mah. A izgleda da je znatiželja i želja za dodirom, želja za jakim mirisnim dodirom, ne onim nježnim doticajem njenog školskog prijatelja, neuzbuđujućim, dječjim, da je ta želja za jakim mirisnim dodirom muškarca učinila da ostane na mjestu.
U trenu su joj kroz glavu prošle sve zabrane, sav zločin koji se ima dogoditi, koji će ona počiniti. I bi joj žao svoje majke, malih sivih ljudi, njihovih sivih kuća, pa čak i sebe,
I pokušala se istrgnuti. No, bilo je kasno.
Kako bistro i jasno vidi grane ive. Srebrnastosive u treperenju vjetra, kao krila male prestrašene ptice. Kakva je ovo tišina? Čak se i rijeka pridružila urosti. I sama žrtva sudjeluje u njoj. Prepušta se , pa opet pokušava pobjeći, sudjelujući čak i borbom i nekim čudnim užitkom. Neprekidno sve bez riječi. Zatomljujući krikove i jecaje koji bi se probili i uputili u visine. Sve skupa potpuno nestvarno. To je ona, a opet nije ona.
Kao slikar koji crta nju i dvojicu muškaraca, okolicu, rukavac, blato, vodu i nebo.
Dio izvučen iz njene osobe, počinje samostalno živjeti igrajući igru velikog majstora promatrača, a ipak sudjelujući u pokretu, kao glas u molbi, zapovijedi, odbijanju i mamljenju.
Ostavit će mučninu za kasnije. Za kasnije će ostaviti i bol. I žalost i mržnju. Sve to čeka u redu, stisnuto u prikrajku, spremno za godine koje dolaze, da je preplavi, ispuni i hrani.
Sad ne misli ništa. Samo upija događaj.
Dignut će se jedan za drugim.
Jedna sandala otplivala je niz rijeku. Trstika je, prelomljena, virila iz vode. Nebo je bilo bezdušno plavo i gubilo se u beskraju.
Mala osoba, koja je hitala obalu rukavca, ostala je na drugoj strani. Kao da je netko načinio crtu danu, presjekao ga na dva dijela.
Tako će odsada postojati dvije. Koja će od njih biti prava? Ona koja će kucati na tuđa vrata, tuđe duše, tuđa srca i tražiti pomoć ili ona koja će biti promatrač. Jedna drhtati, druga šetati hladno svijetom.
A možda će, ipak , njen kraljevski otac jednog dana doći. Poslat će odlučno i hladno po svoje brze konjanike. Konjanike osvetnike i reći će:
„Požurite trkom! Stignite ih i pravedno kaznite!“
Vjerni će konjanici požuriti.
Njih dvojica ništa ne sluteći, smijat će se zadovoljni i njihov smijeh će odjekivati, a onda će se iz zraka spustiti oštre sablje osvetnice, i oni će ostati ležati uz rijeku, raspolovljeni, raščetvoreni, i njihove oči će gledati isto ovo plavo nebo koje gledaju i njene.
nedjelja, 23.09.2012.
Predgovor
Događa se 2002.
Moj najmlađi sin mi je rekao: Komunizam u nas ipak nije bio tako poguban kao drugdje.
Bili smo u automobilu. Išli smo na neku obiteljsku proslavu. Ja sam vozila, a nisam baš bogzna kako dobra vozačica. Dogodi mi se da zamišljena provozim cijele kilometre, a da uopće ne znam kako sam se na kraju tu našla. Svaki me razgovor dekoncentrira, pa se obvezno prošećem lijevo ili desno, zaboravim promijeniti brzinu ili po noći zaboravim promijeniti kratka i duga svjetla.
Spominjao je pritom komunizam s ljudskim licem.
Ruka mi je zadrhtala.
–Mama, otišla si previše lijevo rekao je s osmijehom možda, znajući ga, i uplašeno.–Komunizam s ljudskim licem rekla sam uzrujano. Utoliko je bio pogubniji dodala sam.
Izgleda da ta tema nas koju smo u komunizmu intenzivno živjeli i proživljavali odmah uznemiri. Reagiramo emocionalno i nekako nerazumno. Bez pravih argumenata jer nam osjećaji prekriju sve razumsko.
–Nikud nam se posebno ne žuri. Zaustavi. Sjest ćemo negdje i popiti kavu. Pričaj mi o tome. Objasni mi. Ja ništa ne znam. Nisam ništa od toga što mi govoriš doživio. Nikad mi ništa niste govorili.
Lijepi jesenski dan. Topao, sunčan. Ljudi su vani pred kafićima sjedili u kratkim rukavima. On je stigao iz Zagreba, cijelo vrijeme se divio vremenu, suncu, moru, mirisima, ljepoti koje ponekad nismo ni svjesni.
Kišan je i tmuran, ljudi su umorni i mrzovoljni.
Govorio je o Zagrebu, ali nije se dao iz njega. Oboje smo znali da je u Dalmaciji lijepo vrijeme, ali to je uglavnom bilo sve. Posao je bio negdje drugdje.
Rođen je 1976. Kad je pao Zid, imao je svega trinaest godina.
Što sam mu trebala govoriti? Upravo sam čitala Crnu knjigu komunizma od petorice francuskih autora. Neki od njih, po vlastitom priznanju, i sami su bili uvjereni komunisti. Jedan od autora se pita: " Što smo znali o zločinima komunizma…? Iznimna pozornost posvećena Hitlerovim zločinima savršeno je opravdana. Ona odgovara htjenju preživjelih da svjedoče, htijenju istraživača da shvate, a moralnih i političkih autoriteta da potvrde demokratske vrijednosti. Ali zašto je odjek o komunističkim zločinima tako slabašan. Odakle ta zbunjena šutnja političara? I nadasve odakle ta "akademska" šutnja o komunističkoj katastrofi koja je u osamdeset godina svoga trajanja zahvatila oko trećinu ljudskog roda na četiri kontinenta. Odakle ta nesposobnost da se u središte analize komunizma postavi tako bitan činitelj poput zločina masovnog i sustavnog zločina protiv čovječnosti? Suočavamo li se tu s nekakvom nesposobnošću razumijevanja? Ili će prije biti posrijedi namjerno odbijanje da saznamo, strah da razumijemo?"
Strah da razumijemo?
Kad sam bila dijete, mislila sam da moji roditelji nisu moji roditelji, da sam rođena od nekih drugih ljudi koji su me tu samo ostavili na čuvanje. Ne zato što sam mrzila svoje roditelje, naprotiv. Zapravo se radilo o mojoj osnovnoj crti avanturizmu, nemirnom duhu, potrebi da otkrivam i mijenjam, pa makar se radilo samo o podrijetlu. Kasnije, kao tinejdžerica, promatrala bih zemljopisnu kartu i često sama sebi postavljala pitanja zašto sam se rodila baš tu, a mogla sam se roditi bilo gdje, na primjer u Kaliforniji. Danas ne mislim tako. Ali Amerika je u doba mog djevojaštva bila simbol onog ljepšeg načina života. U svakom pogledu. Osim bezbrižnog života bez materijalnih briga, kako sam to zamišljala, do one uistinu nedostižne, a vječno sanjane slobode u kojoj je svaki čovjek imao pravo misliti, izricati vlastite misli i iskazivati vlastite svjetonazore. Kasnije sam shvatila da je to jedna od onih iluzija u koju se žarko želi vjerovati nadajući se da ipak postoji negdje nešto… Željela sam biti rođena negdje drugdje. Nisam mrzila svoju zemlju iako domovina iz onog doba nije bila moj dom. I kasnije, tijekom godina, često sam se nalazila na krivim mjestima u društvu krivih ljudi. Radila sam jedan posao, a htjela sam biti sasvim nešto drugo. No, svejedno, maštala ili željela nešto drugo iz vlastite kože nisam mogla pobjeći.
Krajem proljeća gledala sam na televiziji dokumentarac o Bleiburgu. Plakala sam. Jedna starija gospođa Slovenka, jedna od svjedoka, priča kako su ona i njena prijateljica, rođaka ili susjeda, nisam shvatila tko je s njom bio, gledale kako jedna mlada žena iz te tužne kolone rađa. Kad se dijete rodilo, bio je dječačić, zamolile su stražare da ga preda njima. Odbili su. Jedan je stražar podigao pušku i odmah potom ubio tu mladu ženu i dječaka. U filmu ta gospođa, pretpostavljam na mjestu događaja, polaže cvijeće i pali svijeću. Poželjela sam da moja djeca gledaju film, a, opet, nadala sam se da ga ne gledaju.
Mislim za sebe da sam pravedan čovjek, ako je imenici pravda ostao onaj izvorni smisao. Ali mislim da imam i samilosti. Za žrtvu i za zločinca. Bar mislim!? Jedan psihijatar mi je rekao da ne treba žaliti zločinca. To nije dobro. Znak je da gubiš samopoštovanje. Neka se granica mora povući. To sam već čula. Tu povučenu granicu između dobra i zla. Ali, Isus u govoru na gori, kaže: "Čuli ste što je rečeno: Ljubi svog bližnjega i mrzi svog neprijatelja! A ja vam kažem: Ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone, kako biste postali sinovi Oca nebeskog, koji čini da sunce izlazi nad zlima i dobrima.”
Eto ja između Isusa i psihijatra biram prvog. Hoću sagledati sve strane. Vidjeti teški zločin Jasenovca i bezbrojnih žrtava nestalih u tom vremenu. Zašto nakon svega što sam napisala ne mogu, iako sam obećala sebi i drugima, napustiti tu temu? Malobrojnima s kojima o tom govorim kažem da mi se čini da sve te silne žrtve kucaju na moju dušu i srce i ne daju mi mira. Žao mi je, osjećam da je moje pero slabo i ne će znati i moći prodrijeti do srca drugih živućih. I sama sam već u nekom razdirućem stanju. Prije nekoliko godina sam rekla mom dobrom prijatelju T. M.- u:" Zašto ti koji toliko znaš, a imaš i pravedno srce ne napišeš povijest onog vremena” Odgovorio mi je pomalo neobično: "Zato jer bi mi se raspala jetra". Eto, to se sad meni događa. Raspadaju mi se jetra, ali i bubrezi, srce i pluća, cijela potpora mog organizma ovom jadnom duhu se raspada. Nemoguće je izdržati toliko zla koje se kao krvava rijeka proteže do današnjih dana.
Parkirala sam u relativno novosagrađenoj marini Tučepi. Tipični turistički ugođaj koji nas, oboje, odbija, ali sija sunce, vidi se more. Toplo je. Znam kič, je, ali…
Nadam se da je on zadovoljan i sretan, kao i ja, što smo zajedno. Naručili smo kavu i upravo pristigle štrudle od jabuka. Za stolom do nas nekolicina umirovljenika čita novine umetnute u onaj poznati držač, čini mi se od bambusove trske, koji pripada kafiću. Bistre politiku. "Jesam li ti reka…“, kaže jedan. "A jesam li ja tebi reka…?"
Smijemo se.
A sad ti pričaj meni kaže Bruno.
Ali o onom o čemu sam mislila, s čime sam se mučila i što je sad htio čuti, ako je uopće htio, nisam imala volje ni želje govoriti. Ni do sada to nisam radila. Uvijek sam se pitala treba li ga trovati nepovjerenjem, mržnjom prema djeci 'onih drugih'. Rušiti mu prijateljstva, ljubavi? Kvariti mu dane i življenje? Treba li znati sve ono što ja znam i zbog čega ja i meni slični starimo ogorčeni, razočarani, tužni?
Znam da ne želim takav život svojoj djeci? I zato mu ne želim reći ništa. Ali, s druge strane, informacije prima na drugi način, po meni često vrlo jednostrane, bez posebnog promišljanja, površne, čak i zlonamjerne, pa je moje vječno pitanje: "Griješim li?"
A ako ovo moje djelce nije reklo što ja o svemu mislim, kažem to sad na ovaj način Brunu glasno i eksplicitno: "Nitko od nas se ne treba stidjeti podrijetla. Nijedna od nekad zaraćenih strana. Ni onaj čiji su djed, baka, otac, majka ili ostali članovi obitelji bio među partizanima, a niti onaj koji se našao na suprotnoj strani, ako se tamo našao iz dobrih namjera. Iz altruizma i želje da na bolje promijeni ovaj tužno-veseli svijet. Jer svatko je imao neki razlog naći se tamo gdje se našao. Promišljanja i odluke određene su ne samo našom voljom nego ponekad i okolnostima. Odgojem, rodbinom, prijateljima, ljubavima. Sve je to dio ljudske prirode. Druga je stvar što su ih se dohvatile ideologije. Mnogi se u tim zbivanjima nisu znali odrediti, a ni snaći. Ali treba ih razumjeti, gdje god se našli, uz uvjet da nisu počinili zločin."
I na kraju, većina sudionika iz Drugog svjetskog rata već je mrtva. Pustimo konačno da im sudi neki drugi sud. A mi potomci? Kusamo posljedice. A ako ne budemo znali istinu, nastavimo li živjeti zablude i mržnje optužujući jedni druge, onda će svaki naraštaj, kao i do sada, proći nekakav rat.
Uvijek iznova krvavu krajinu. To je ono što ne želim svojoj djeci. Ničijoj djeci, iako će mnoga od te djece reći da je ovo ogavno moraliziranje i gradit će svijet na svoj način.
subota, 15.09.2012.
Svejedno
Molim vas pročitajte komentar Zlatka Galla u današnjoj Slobodnoj Dalmaciji pod naslovom : „Maršalov drugi dolazak među Hrvate“
Tu se više ne radi o Titu. Zajebite Tita i Jugoslaviju. Tugujte, žalite koliko hoćete, ali pitanje je da li je moguće zbog mediokritetskog razmišljanja i u se na se i podase mentaliteta abolirati Hitlera, Sadama, Hoseinia, Pol Pota, , Perona, Mao zedong, Hitlera, Pavelića, Mussolinija da ne nabrajam dalje, jer su u njihovo vrijeme neki živjeli dobro, a neki još i bolje. Zanemarimo žrtve. Iskoristimo brend. Eto to predlaže vrli Zlatko Gall, koji razmišlja svjetski.
Tu se više ne radi o našim mogućim animozitetima, jer on spominje Tita i u negativnom kontekstu,ali zašto ne iskoristiti i to negativno u svrhu zarade. U svrhu dobrog življenja i papanja delicija.
Jadni čovječe/ce . Uključujem i sebe. Kakva je to duša ogrezla u zadovoljstvima koja ni malo ne misli na bitno u čovjekovom životu!?
Neda mi se više.
15. rujna 2012
Vidim da sam pisala u afektu, ali prekid postojanja u blogo prostoru učinio mi je uslugu pa ću dodati par rijeći.
U čemu je problem oko Titov osobe?
To što je bio bonvivan? To što je bio vrlo dobar političar, iako su mu opće svjetske prilike išle na ruku?
Pozitivan helo efekt?
Ili to što je trajao dugo pa su se zločini počeli zaboravljati, a mnogi su i umrli.
Mislim da je ovo zadnje najveći razlog, a potom previše je umiješanih, korumpiranih kolikim tolikim mirom i sigurnošću življena. (ogroman broj bivših direktora, vojske, ljudi sa suda i ogromne administracije koji su bili tamo gdje su bili jer su pristajali na takvu vlast, a sad i njihovih potomaka - čast iznimkama jer i tamo je bilo entuzijasta i čestitih ljudi) Tebalo je samo zatvoriti oči nad nestalima iza drugog rata iz života, a u kasnjim godinama i sa posla - a tih je bilo uistinu puno i sve je bilo u redu.
I nemojte se zavaravati da je komunizam- svojevrsni socijalizam bio bolji. Nije bio bolji. Da je bio dobar opstao bi. Ono što je najgore napravio je upravo mentalitet koji je ostao.
U svim zemljama u kojim je vladao dobili smo tajkune, oligarhe i slično. Ljude koji su participirali u bivšem sustavu ili neke nove slične koji su koristili bivše i sadašnje koji su zapravo isti.
Najgore su prošli idealisti i ljudi čista srca. Ali, oni tako i tako prođu najgore
četvrtak, 13.09.2012.
Sl. dalmacija četvrtak 13. rujna 2012
Molim vas pročitajte komentar Zlatka Galla u današnjoj Slobodnoj Dalmaciji pod naslovom : „Maršalov drugi dolazak među Hrvate“
Tu se više ne radi o Titu. Zajebite Tita i Jugoslaviju. Tugujte, žalite koliko hoćete, ali pitanje je da li je moguće zbog mediokritetskog razmišljanja i u se na se i podase mentaliteta abolirati Hitlera, Sadama, Hoseinia, Pol Pota, , Perona, Mao zedong, Hitlera, Pavelića, Mussolinija da ne nabrajam dalje, jer su u njihovo vrijeme neki živjeli dobro, a neki još i bolje. Zanemarimo žrtve. Iskoristimo brend. Eto to predlaže vrli Zlatko Gall, koji razmišlja svjetski.
Tu se više ne radi o našim mogućim animozitetima, jer on spominje Tita i u negativnom kontekstu,ali zašto ne iskoristiti i to negativno u svrhu zarade. U svrhu dobrog življenja i papanja delicija.
Jadni čovječe/ce . Uključujem i sebe. Kakva je to duša ogrezla u zadovoljstvima koja ni malo ne misli na bitno u čovjekovom životu!?
Neda mi se više.
15. rujna 2012
Vidim da sam pisala u afektu, ali prekid postojanja u blogo prostoru učinio mi je uslugu pa ću dodati par rijeći.
U čemu je problem oko Titov osobe?
To što je bio bonvivan? To što je bio vrlo dobar političar, iako su mu opće svjetske prilike išle na ruku?
Pozitivan helo efekt?
Ili to što je trajao dugo pa su se zločini počeli zaboravljati, a mnogi su i umrli.
Mislim da je ovo zadnje najveći razlog, a potom previše je umiješanih, korumpiranih kolikim tolikim mirom i sigurnošću življena. (ogroman broj bivših direktora, vojske, ljidi sa suda i ogromne administracije koji su bili tamo gdje su bili jer su pristajali na takvu ast, a sad i njihovih potomaka - čast iznimkama jer i tamo je bilo entuzijasta i čestitih ljudi) Tebalo je samo zatvoriti oči nad nestalima iza drugog rata iz života, a u kasnjim godinama i sa posla - a tih je bilo uistinu puno i sve je bilo u redu.
I nemojte se zavaravati da je komunizam- svojevrsni socijalizam bio bolji. Nije bio bolji da jest bio dobar opstao bi. Ono što je najgore napravio je upravo mentalitet koji je ostao.
U svim zemljama u kojim je vladao dobili smo tajkune, oligarhe i slično. Ljude koji su participirali u bivšem sustavu ili neke nove slične koji su koristili bivše i sadašnje koji su zapravo isti.
Najgore su prošli idealisti i ljudi čista srca. Ali, oni tako i tako prođu najgore.
nedjelja, 09.09.2012.
Unatoč svemu lijepo je
Pokušavam pobjeći od svega. Namjerno zatvaram oči od zla i okrećem se nutrini. I onda se vraćam ljepoti današnjeg dana koju možemo vidjeti i osjetiti ako hoćemo, ako želimo.
Uvijek sam se plašila zavodljivosti površnog. Lijepog govora bez podloge, lijepih ljudi sa prazninom u glavi o kojima bih zbog te vanjske zavodljivosti mogla ovisiti.
A sad me zavodi ljepota krajolika, Splita, Dalmacije, mora, ovo bablje ljeto koje nastupa kao pročišćena misao, utvara, neki paralelni, drugi svijet, zemlja , a opet to nije zemlja, more, ali nije isto more.
Prijatelj iz Kanade me pita zašto apatrida. Evo njegovih riječi: „I dalje mi ostaje nejasan tvoj naziv "apatrida", "bez domovine", jer mi se čini da je malo tko tako urastao u hrvatsko tlo (fizičko, duhovno, duševno) kao ti.“
Svi vrlo dobro znamo da apatrida znači – bez domovine.
Čovjećica sam bez tla. Visim u zraku nesigurnosti. Izmišljam svijet, svoj svijet ne bez zla, ali u vječnoj sam borbi sa zlom u sebi i oko mene.
A sad dosta artizma.
No, ipak.
-Tko jednom nauči letjeti, taj će premjestiti sve kamene međaše; svi će mu kameni međaši poletjeti sami u zrak i on će nadjenuti zemlji novo ime – nazvat će je „Laka“.
Tako je govorio Zaratustra. –
……..
-Tek je čovjek unio vrijednosti u stvari kako bi se održao - on je tek stvorio stvarima smisao, ljudski smisao! Stoga sebe i zove čovjekom, to jest: onim koji procjenjuje.
…..
-Ali kažite mi, braćo moja, ako čovječanstvu još nedostaje cilj, ne nedostaje cilj, ne nedostaje li također – još čovječanstvo samo?
Tako je govorio Zaratustra. –
Generacije prije mene, moje generacije i one poslije mene bile su opsjednute Nietzscheom.
Dragi prijatelju D. zato apatrida. Odnosi se na cijelu kuglu zemaljsku, jednako kao i na Hrvatsku.
Hoću živjeti u iluziji. Što drugo preostaje. Svi to na neki način radimo.
Možda iluzija jednom postane stvarnost. Tko zna? Nije li rečeno ako vjeruješ možeš pomicati brda.
A ove fotografije možete nazvati kič ili kako vam drago.
To sam danas gledala kroz objektiv fotoaparata.
Mjesto Split – Kaštelet tzv „Obojena svijetlost“
frigaj ga. Ne mogu staviti snimke.
nedjelja, 02.09.2012.
Mag festival
Malo su me omele ove besmislene rasprave, ali možda i nisu besmislene.
Zapravo sam htjela pisati o nečem lijepom.
Naime u Splitu je upravo u tijeku Mag Festival – komorna glazba mladih ljudi. Treći po redu. Sve informacije mogu se naći u Slob. Dalmaciji, srijeda 29.08. 2012, ali i na internetu.
Najmlađi glazbenik ima 22 godine, a najstariji 39.
U četvrtak je svirao gudački oktet. Savršena večer. Prostor u svećenoj gotičkoj dvorani Muzeja grada Splita bio je dupkom pun. Mladi i stari uživaoci komorne glazbe uživali su u svakom trenutku.
Posve u nekim drugim sferama.
Mislim da će slijedeći (dogodine i dalje) prostori biti premaleni za publiku koja prepoznaje vrijednosti.
