moram priznati da sam, što je nauobičajeno za mene, ovaj tvoju priču (dopusti da je tako nazovem) pročitao dva puta. vjerojatno zbog sitnica koje su me podsjetile na neke osobne momente. tako je to u životu.
istog datuma smo rođeni (29). spominješ Dinku. prijateljicu. isto ime nosi moja teta. još pamtim kad sam kao mali došao kod nje vidjeti prekrasnu Huanitu, veliku aru koju je donjela iz Argentine. moram priznati da sam se, kad sam je prvi puta vidio, pomalo bojao jer je u odnosu na mene Huanita bila velika i šetala se čitavim njenim stanom. velika krletka u kutu dnevne sobe stalno je bila otvorena i služila manje više kao WC (kako su životinje instinktivno pametne). tu je i Dika Marjanović. njena unuka Dika (inače, moja vjenčana kuma) i dalje radi reizdanje njene kuharice (sa malo obnovljenim recepturama). jedna predivna osoba. Milan je moj najomiljeniji pisac. počevši od njegovih ranih novela (prije nepodnošljive lakoe postojanja) izdanih još u Čehoslovačkoj iz koje je Kundera kasnije emigrirao. ima toga još ali ne bi zlorabio prostor. ;)
28.09.2012. (00:18)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Nije zbog utjehe, nego stvarno je 70 godina danas sasvim nešto drugo nego što je to bilo u generaciji naših roditelja. Mi još nismo spremni za kraj, još imamo neku misiju na ovom svijetu, još ima stvari koje moramo naučiti.
Evo jednog citata iz interview-a Ivice Kostelića: ********************************************************* Negdje sam pročitao da svi putovi imaju nešto zajedničko. Ne vode nikamo. Međutim, jedni putovi imaju srce, a drugi nemaju srce. Onaj put koji ima srce ispunjava te i čini te boljim. Na onom koji nema srce teško ti je, mučiš se. Na kraju oba su puta ista samo što ovaj koji je išao po putu koji ga je ispunjavao, kojeg je prihvatio, on je kroz to postao bolji čovjek. *********************************************************
Ja mislim da tvoj put ima srce.
Moram dodati još neke sitnice, kad se već spominju pisci: Kon-Tiki je knjiga koja je zauvijek dio mene. Kao i Priče s dalekog Sjevera Jacka Londona, i Borgesove Maštarije. Nedavno sam (ponovo) pročitao životopis kapetana Cook-a, mojeg omiljelog istraživača. Moj (vrlo skraćeni) popis bi bio sasvim nepotpun bez Ernesta Hemingwaya, i Krleže, i Ujevića. U minijaturnoj kuhinji mojih roditelja ljuljao bih se na "štokrlu" bez naslona (što naravno danas zabranjujem svojoj djeci ...) i čitao bez kraja i konca, ostatak svijeta bi jednostavno nestao za mene. Onako kako danas za klince nestane ostatak svijeta kad utonu u igrice na računalu ...
28.09.2012. (05:03)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ah ti recepti, Bog zapiše točne sastojke , pa te ostavi da karameliziraš sama... da sama odlučiš "koliko jelo traži" začina.. da presoliš, neposoliš, zapapriš..... Sretan ti rođendan i neka ti začini budu blagi i ukusni :)
28.09.2012. (09:44)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sretan rođendan! Ti kao da utjelovljuješ razmišljanja o rođenicima od Hannah Arendt i autora sad već rasprodane knjige Imena i Riječ :-)
- Ljudi nisu rođeni da bi umrli, već da bi počeli. Ljudi nisu samo smrtnici, oni su i rođenici...Prostor u kojem se pokazuje novo je javni prostor pojavljivanja. To je prostor između ljudi koji zajedno djeluju i govore...Tko je najveći u kraljevstvu nebeskom? Ispod pitanja o najvećem krije se ono o moći. Isus je dozvao dijete. Nije govorio o djetetu. Dozvao je jedno dijete među svoje. I otvorio im oči da ga vide. Da vide novost u djetetu. Ono što izmiče moći...
28.09.2012. (12:40)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Zanimljive su mi sve te nijanse kojima su protkani tekstovi... one iz života na otoku, (d)očekivanje broda, da, naravno i nijanse mora...:-) sjećanje na djetinjstvo (to me tako podsjetilo na neke moje trenutke) i ono "Skoči!" tako znakovito. "Krštena pa puštena" - to mi je izvrsno! :-)) Knjige - one su neizbježan suputnik naših životnih razdoblja. I, oh, i ja sam tako nekad znala poželjeti da sam muškarac. Padne mi to na pamet i danas!!! ;-)))) Mislim da nije samo Split imao dan kad je postao malen... širom Lijepe Naše može se zamijetiti taj fenomen, nažalost. I na kraju, sviđaju mi se lirske nijanse kojima je prožet zadnji tekst u nizu. :-) Za sutra - sretan rođendan! :-)
28.09.2012. (22:15)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Simone de Beauvoir: "Još se nisam oporavila od šoka da mi je četrdeset, a već mi je bilo pedeset ..."
Rodio sam se 1946-te. 1966-te mi je bilo 20, i godina 2000. se činila kao neka daleka, nedostižna točka budućnosti. 1976-te mi je bilo 30, već se svašta dogodilo u mom životu, a godina 2000. se i nadalje činila nedostižna. 1986-te mi je bilo 40, zrelo doba, rekli bismo, a godina 2000. se i dalje činila nekom dalekom budućnošću. Jednostavan račun je kazivao da ću tada imati 54 godine, a to se po svemu činilo nemoguće, to se može desiti drugima, ali sigurno ne meni. Ja - 54 godine! Ma hajte, to je nemoguće! A eto sad je godina 2000. već podalje iza nas, i imati 54 godine se umjesto zastrašujuće budućnosti pretvorilo u prekrasnu prošlost ...
Ako provedeš lijepi dan - tada godine zaiste ne igraju nikakvu ulogu.
30.09.2012. (15:36)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Bocaccio
moram priznati da sam, što je nauobičajeno za mene, ovaj tvoju priču (dopusti da je tako nazovem) pročitao dva puta. vjerojatno zbog sitnica koje su me podsjetile na neke osobne momente. tako je to u životu.
istog datuma smo rođeni (29).
spominješ Dinku. prijateljicu. isto ime nosi moja teta. još pamtim kad sam kao mali došao kod nje vidjeti prekrasnu Huanitu, veliku aru koju je donjela iz Argentine. moram priznati da sam se, kad sam je prvi puta vidio, pomalo bojao jer je u odnosu na mene Huanita bila velika i šetala se čitavim njenim stanom. velika krletka u kutu dnevne sobe stalno je bila otvorena i služila manje više kao WC (kako su životinje instinktivno pametne).
tu je i Dika Marjanović. njena unuka Dika (inače, moja vjenčana kuma) i dalje radi reizdanje njene kuharice (sa malo obnovljenim recepturama). jedna predivna osoba.
Milan je moj najomiljeniji pisac. počevši od njegovih ranih novela (prije nepodnošljive lakoe postojanja) izdanih još u Čehoslovačkoj iz koje je Kundera kasnije emigrirao.
ima toga još ali ne bi zlorabio prostor.
;)
28.09.2012. (00:18) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Pogled izvana
Nije zbog utjehe, nego stvarno je 70 godina danas sasvim nešto drugo nego što je to bilo u generaciji naših roditelja. Mi još nismo spremni za kraj, još imamo neku misiju na ovom svijetu, još ima stvari koje moramo naučiti.
Evo jednog citata iz interview-a Ivice Kostelića:
*********************************************************
Negdje sam pročitao da svi putovi imaju nešto zajedničko. Ne vode nikamo. Međutim, jedni putovi imaju srce, a drugi nemaju srce. Onaj put koji ima srce ispunjava te i čini te boljim. Na onom koji nema srce teško ti je, mučiš se. Na kraju oba su puta ista samo što ovaj koji je išao po putu koji ga je ispunjavao, kojeg je prihvatio, on je kroz to postao bolji čovjek.
*********************************************************
Ja mislim da tvoj put ima srce.
Moram dodati još neke sitnice, kad se već spominju pisci:
Kon-Tiki je knjiga koja je zauvijek dio mene. Kao i Priče s dalekog Sjevera Jacka Londona, i Borgesove Maštarije. Nedavno sam (ponovo) pročitao životopis kapetana Cook-a, mojeg omiljelog istraživača. Moj (vrlo skraćeni) popis bi bio sasvim nepotpun bez Ernesta Hemingwaya, i Krleže, i Ujevića.
U minijaturnoj kuhinji mojih roditelja ljuljao bih se na "štokrlu" bez naslona (što naravno danas zabranjujem svojoj djeci ...) i čitao bez kraja i konca, ostatak svijeta bi jednostavno nestao za mene. Onako kako danas za klince nestane ostatak svijeta kad utonu u igrice na računalu ...
28.09.2012. (05:03) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
golden age
prekrasne price, crtice s dubokim znacenjem...
sedamdeset je tako lijepa znamenka,
koju treba znati i umjeti doseci...
(sretno)
28.09.2012. (07:50) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ToxFox
Ah ti recepti, Bog zapiše točne sastojke , pa te ostavi da karameliziraš sama... da sama odlučiš "koliko jelo traži" začina.. da presoliš, neposoliš, zapapriš.....
Sretan ti rođendan i neka ti začini budu blagi i ukusni :)
28.09.2012. (09:44) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
silenzia
Sretan rođendan! Ti kao da utjelovljuješ razmišljanja o rođenicima od Hannah Arendt i autora sad već rasprodane knjige Imena i Riječ :-)
- Ljudi nisu rođeni da bi umrli, već da bi počeli. Ljudi nisu samo smrtnici, oni su i rođenici...Prostor u kojem se pokazuje novo je javni prostor pojavljivanja. To je prostor između ljudi koji zajedno djeluju i govore...Tko je najveći u kraljevstvu nebeskom? Ispod pitanja o najvećem krije se ono o moći. Isus je dozvao dijete. Nije govorio o djetetu. Dozvao je jedno dijete među svoje. I otvorio im oči da ga vide. Da vide novost u djetetu. Ono što izmiče moći...
28.09.2012. (12:40) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
DOBAR, LOŠ, ZAO
Onda moram čestitati unaprijed,
da ne zaboravim poslije.
Sve najbolje !
28.09.2012. (14:53) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Big Blue
Zanimljive su mi sve te nijanse kojima su protkani tekstovi... one iz života na otoku, (d)očekivanje broda, da, naravno i nijanse mora...:-) sjećanje na djetinjstvo (to me tako podsjetilo na neke moje trenutke) i ono "Skoči!" tako znakovito. "Krštena pa puštena" - to mi je izvrsno! :-))
Knjige - one su neizbježan suputnik naših životnih razdoblja. I, oh, i ja sam tako nekad znala poželjeti da sam muškarac. Padne mi to na pamet i danas!!! ;-)))) Mislim da nije samo Split imao dan kad je postao malen... širom Lijepe Naše može se zamijetiti taj fenomen, nažalost. I na kraju, sviđaju mi se lirske nijanse kojima je prožet zadnji tekst u nizu. :-)
Za sutra - sretan rođendan! :-)
28.09.2012. (22:15) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
zlatna djeva
sretan Ti rođendan želim i još puno ovako dobrih priča
29.09.2012. (12:32) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
jelen
Sretan rođendan! Uživaj u drugoj mladosti! :-)
29.09.2012. (21:43) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
odmak
Hvala na čestitkama. Provela sam jedan lijepi dan, ali ostaje poznaja da se i dalje čudim toj cifri.
30.09.2012. (10:02) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Pogled izvana
Simone de Beauvoir: "Još se nisam oporavila od šoka da mi je četrdeset, a već mi je bilo pedeset ..."
Rodio sam se 1946-te. 1966-te mi je bilo 20, i godina 2000. se činila kao neka daleka, nedostižna točka budućnosti. 1976-te mi je bilo 30, već se svašta dogodilo u mom životu, a godina 2000. se i nadalje činila nedostižna. 1986-te mi je bilo 40, zrelo doba, rekli bismo, a godina 2000. se i dalje činila nekom dalekom budućnošću. Jednostavan račun je kazivao da ću tada imati 54 godine, a to se po svemu činilo nemoguće, to se može desiti drugima, ali sigurno ne meni. Ja - 54 godine! Ma hajte, to je nemoguće!
A eto sad je godina 2000. već podalje iza nas, i imati 54 godine se umjesto zastrašujuće budućnosti pretvorilo u prekrasnu prošlost ...
Ako provedeš lijepi dan - tada godine zaiste ne igraju nikakvu ulogu.
30.09.2012. (15:36) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...