odmak
četvrtak, 27.09.2012.
Uoči rođendana 29.09.
Evo tri, davno napisane, crtice samoj sebi za moj 70-ti rođendan. I sama se čudim odkud mi ih toliko. :
Još uvijek su ostali, istina u punoj manjoj mjeri običaji otočkih mjesta da se na pojavu broda svi skupljaju na pristaništu. Čak i onda kad se ne putuje nigdje niti se koga očekuje. Brod je dok nije bilo televizije, pa i radija bio jedina veza s vanjskim svijetom. Donosio je vijesti, robu, novine, nove ili stare ljude, povratnike iz Amerike ili nekih drugih prekooceanskih zemalja za čiji se dolazak već nekako znalo. Dolazak broda zamjenjivao je svjesnu ili nesvjesnu čovjekovu potrebu da doživi nešto novo, zanimljivo, uzbudljivo.
Ne znam da li još uvijek postoje stepenice, preko kojih se ulazilo i izlazilo s broda, a koje su, spremne, stajale na pristaništu, pa smo se mi, djeca, na njima ljuljali, a netko od prisutnih nas je uporno tjerao. Znam sigurno da još uvijek neki nedefinirani ljudi, možda službenici neke brodarske kompanije, a možda i ne, jer se neki od njih čine kao da nisu posve u redu, spremno, s radošću i čini se s velikom odgovornošću., često s osmjehom, primaju cimu ili je dižu s bitve. (U posljednje vrijeme kako mi se godine gomilaju, pa imam potrebu činiti sve ono što mi padne na pamet vrlo često poželim primiti cimu i nataknuti je na bitvu. Pomoći brodu da se ukotvi u mirnoj luci prije nego ga vlastito nemirno ustrojstvo ponovo ne odvede u neizvjesnost jednako nemirnog mora. Primiti cimu i prebaciti na bitvu. Ne pripadam li već i sama tim nedefiniranim čudacima koji nisu posve u redu?)
Čekanje broda na nekom od otoka, brojenje kamenih ploča pristaništa, osluškivanje zvuka motora velikog broda, promatranje obzora, promatranje lica ljudi u očekivanju, promatranje mora koje je uvijek imalo drukčiju boju i izgled. Tiho, mirno kao ulje, svijetlo zelene prozirne jutarnje boje ili tamno modre ljuljajuće more popodnevnog maestrala. Dojmovi koji ostaju. U mom srcu, na radost , a ponekad i na žalost još uvijek stanuje dijete koji želi i čudi se i kojeg dojmovi preplave pa se čini kao da vrijeme nema mjernog instrumenta, jer je sve prisutno. Ono što se događalo, ljudi živi i mrtvi, mrtvi ponekad bliži od živih. Kratki susreti, pisci koji mi govore, zemlja, more, slike.
N.eli R.užić mlada slikarica iz Splita čiju sliku-instalaciju djevojčice koja preskače konop, a koja je visjela na nekakvoj takvoj sličnoj instalaciji ili već tako nešto, jer se to više, po njima, ne može nazvati izložba, kakve slikari eksperimentatori često rade, pokušavam kupiti, a zapravo je problem u smještaju visini, širini i položaju u prostoru kojeg nemam, složila se s mojim objašnjenjem slike koju je napravila. Ushićenja skokom i strah od pada, pa konačno doskok u ono nepoznato što nas čeka. Radost i žalost što se uopće mora dodirnuti zemlja. Slika je slikana olovkom.
“Nažalost”, kaže N.eli, “ona će se vjerojatno vremenom izgubiti. Nestat će je. A ja ne znam kako je zaštiti. Svaka bi zaštita”, kaže,” bila vrlo ružna i kvarila bi ju.”
Kako uopće zaštiti pustolovinu skoka?
Evo nekih sjećanja dječjeg srca:
Imala sam tri godine.
U uskoj kućnoj veži s drvenim, smeđim stubama, bio je okrenut na bok, i prislonjen uza zid maleni automobil - igračka. Meni se činio dovoljno velikim da sjednem u njega i izvezem se na trg. Kroz pritvorena vrata dopiralo je danje svijetlo. Majka mi je strogo zabranila bez njene nazočnosti izlaziti iz kuće. Stajala sam na stepenicama i napeto promatrala uski trak svijetla. Srce mi je lupalo i ja sam ga pridržavala rukama da ne iskoči.
Svakodnevno sam se penjući se po stablima, padajući i igrajući se vraćala kući s ranama. Odrasli su mi, rugajući se mom strahu, a možda i pokušajem šale umiriti me, govorili: “ O, ispast će ti crijevo”. Gledala bih u ranu i očekivala crijevo. Uslijed straha krvne žile bi se stisnule i sva bi krv uokolo rane poletjela negdje drugdje i prestajala teći.
Moj omiljeni pisac Elias Canetti napisao je autobiografski roman: ”Spašeni jezik”. Na samom početku knjige piše, kako se njegova mlada dadilja ili kućna pomoćnica krišom sastajala s nekim mladićem. Tim sastancima je i on kao dijete bio nazočan, te su se plašili da ih ne izda ukućanima. Mladić mu se je stalno prijetio, da će mu, ako što kaže odraslima, odsjeći jezik. Knjiga ima drugu konotaciju i naslov ima sasvim drugu simboliku od onog što ja želim reći, ali u ovom me trenutku podsjetio na dječja strahovanja i na to kako nas roditelji strahom pokušavaju sačuvati u sigurnosti doma i odvratiti od avanture života.
Ne sjećam se da li sam se onda izvezla s automobilom – igračkom, ali poznavajući sebe vjerujem da me ni srce koje je htjelo iskočiti nije moglo zadržati da s autom - igračkom ne izađem na svijetli trg i provezem se njime, bez obzira na sve zabrane. Kao što me ni jedna rana kroz koju bi mi moglo izaći crijevo nije mogla zadržati u drugim opasnostima.
“Skoči!”
Dva su me dječaka na susjednoj stijeni nestrpljivo čekala. Jedan od njih me je prezirno gledao. Znala sam što misli.
Već je prije rekao drugome: ” Ne vidim zašto je vodimo. Nikad nećemo stići dolje.”
‘Dolje’ je bila strmina koja je vodila ravno u jezero. Plavo jezero. Duboko, strmo, beskrajno, jezovito Imotsko plavo jezero.
Podigla sam pogled. Srušena kula je stršila, činilo mi se do samog neba.
“Skoči!”
U glas prvog dječaka slutila se ljubav.
Između mene i njih zjapio je ponor. Stisnula sam srce i skočila.
Često mi padaju napamet riječi moje pokojne tete Marte, s kojom sam provela dobar dio djetinjstva, a čiji je život bio uredno slaganje Božjih dana.
“Ti si dijete”, rekla bi, “krštena pa puštena.”
Krštena pa puštena!
Pokušavala me je učiti kuhati.
Božić, kad je Novo ljeto po ljudsku i po Božju počinjalo imao je svoje obrede. Kitio se bor, čak nekoliko dana prije, jer je valjalo učiniti Betlehem. Sve je bilo tu. Blagi brežuljci, kučice, drvene ograde, malo jezero s patkicama. Potočić s mostićem, ovce, pastiri i sveta tri kralja koja se pomicalo kako su dani tekli.
Štalica sa svijetlom i zvijezdom koja je vodila sveta tri kralja.
Kuća je već danima mirisala na Božićnu hranu. Najprije bakalar i fritule na Badnju večer. Pa onda Božić. Nervoze, oblačenje svečanih haljinica. Uvijek se zadnji tren nešto peglalo. Pa onda Božićni ručak. Predjelo: sir, pršut, zatim kokošja juha s rižom i iznutricama, onda lešo (kuhano) meso, uz kojeg je išao kiseli kupus, sarme, pa pečena tuka, koju smo danima prije gledali u kući šopati, sa pečenim krumpirom, sa zelenom salatom i onda poslije toga kolači.
Danima se već prije kućom vukao miris kolača, vanilije, praška za pecivo i koječega drugog što bih zatvorenih očiju mogla prepoznati po mirisu i okusu, ali, upravo zato jer sam po tete Martinu bila krštena pa puštena, nikad nisam naučila pamtiti što u što ide i kojim redoslijedom.
Knjige kuhanja su za mene uistinu pustolovina. Ima ponekad u njima tako dirljivih i zagonetnih formulacija: “Stavite soli i papra koliko jelo traži” odnosno “Koliko traži ili koliko pita”. Tako često nađem u nekim obiteljskim rukom napisanim bilježnicama -kuharicama.
Ili mojom rukom zapisano, recept uzet od moje prijateljice Dinke koja je majstor kuhinje:
Rožata - Dinkina mama
Karmelizirati kalup sa šest žlica šećera.
Zastala sam već na prvoj rečenici. Bože moj, mislim se u sebi, što sad. Kako se to radi?
Vrtim po Diki Marjanović, koja uglavnom sve lijepo objasni, ali ni tu nema objašnjenja.
Onda nazovem Dinku i pomislim, ako je nema kod kuće ništa od rožate.
“Ništa lakše”, kaže Dinka. “U veliku kombi Zepterovu zdjelu stavi šest žlica šećera i itd. itd.”
Slijedilo je ponovo detaljno objašnjenje, ali je rezultat svejedno bio bijedan. A zašto? Jer je i kuhanje pustolovina. Na kraju recepta: Rožata- Dinkina mama, stajalo je: Kuhati na Zepter loncu (Banja Marija) jedan sat , a ja sam nakon zagorene zepter kombi zdjele i ponovnog raspitivanje kod Dinke nadopisala: poklopiti - što je jako bitno, a Dinka mi to nije rekla.
Moja pokojna teta Marta se, ako me se sjeti, sigurno često prevrće u grobu.
Krštena pa puštena. Od riječi puštena- pustiti vjerojatno je došla i riječ pustolovina.
Što je pustolovina i koji je njen prostor?
Među mojim prvim pročitanim knjigama bio je ‘Šegrt Hlapić’. Išla sam u drugi razred osnovne škole. Ne mogu se dobro sjetiti sadržaja, ali znam da je šegrt Hlapić ostavio posao i krenuo u potragu za djevojčicom Gitom. Pri tom je upadao u razne pustolovine.
Daljnji sadržaj knjige nije po moju priču bitan. Žeđ za pustolovinom mi je otvorila svijet knjiga tog tipa. Neko, ali uistinu kratko vrijeme Karl May s Winetuom i Old Sheterhandom. Zatim Jill Wern s ‘Dvadeset tisuća milja pod morem.’ Nakon toga Mark Twein s pustolovinama Toma Soyera i Hacklbery Fina. Tu je i Jack London, pisac kojem se neprekidno vraćam s “Krstarica Snarka”, “Priče s južnih mora”, “Martin Idn”, “Bijeli očnjak”, “Michel i njegov brat Jery” itd, itd. Isto tako ne mogu zaobići mnoštvo biografija moreplovaca, kapetana Coouka, Magelana i mnogih drugih. Putovala sam zajedno s njima. Iskrcavala se na nepoznate obale. Upoznavala mnoštvo egzotičnih krajeva. Strepila od ljudoždera i od vlastitog ljudstva. Bojala se mornara prikupljenih po sumnjivim krčmama. Ubojica i pustolova, ali i ljudi koji su bez obzira na način života nosili u sebi određene osobine pravednosti i junaštva, ma koliko njihove metode često iskakale od uobičajenih normi ponašanja.
Ljudi kao što je Korto Malteze.
Patila sam što nisam muškarac i što se nisam rodila u ona nesigurna vremena, kad je na ovoj našoj zemlji bilo više manje sve nepoznato i imalo draž pustolovine. Strogo odgajana, bila sam prisiljena iz dužnosti i uobičajene svakodnevnice pobjeći u drugu vrst pustolovine, pustolovinu duha.
Mislim da je Mayer napisao knjigu o piscima koji su imali utjecaja na njegov život i pisanje. Ja ih neću nabrajati jer bi to bio poduži spisak.
Bilo je knjiga koje sam ostavljala napola pročitane, pisaca koji su me varali i onih koji su bili iskreni u svojoj pustolovini, u svojoj potrebi za istraživanjem i koji su još i danas na neki način, uvjerena sam, u nekoj dubokoj vezi sa mnom.
Pisci kao Tomas Mann i njegova Legenda o Josipu, kojoj se uvijek vraćam; Hesse, Folkner, jako puno Židova: Belou, Canetti, pa ostali Borhes poslije kojeg dugo nisam mogla ništa drugo čitati. Živući, kao Kundera čiji me razvoj do “Nepodnošljive lakoće postojanja” razveselio kao da se radi o mom uspjehu i sazrijevanju. Pa Ecco i “Ime ruže”. Ne želim više nabrajati, ali moram spomenuti samo još Bibliju, jer je to najveća pustolovina do sada napisana, vječna i nezaobilazna. Čvrsto sam uvjerena, a uvjerenje nije samo moje da Biblija nije napisana, nego jest. Oduvijek je tu. Prije same povijesti čovječanstva.
Suvišno je govoriti o tome što je i čemu teži čovjek. Ambicije, razmišljanja i rješenja u tom pravcu su me na neki mladenački, nadobudni način prošli. Čovječanstvo, svijet, svi događaji nisu počeli sa mnom niti će sa mnom prestati. Tuđa, a i neka vlastita bolna iskustva pomažu mi, tješe me, a često i posramljuju. Čini mi se da sam naučila da nema na svijetu dvije istovjetne stvari, dva istovjetna događaja, dva istovjetna bića.
Uvjerena sam da ni atomske čestice istog elementa nisu iste, pa što mi god fizičari rekli i da je najveća sreća po čovjeka da shvati da on sam uopće nije važan, da od njega ima boljih, pametnijih ljepših i što je najvažnije drukčijih, toliko drukčijih da nas njihovi životi plaše, da nam se mogu gaditi, da mogu u nama izazivati prezir i da sve te osobine mogu posjedovati upravo nama naši najbliži, pa čak i mi sami, pa ipak jer postoje, jer su ljudi, naučila sam poštivati njihov životni prostor i opredjeljenje, nastojeći da nikad sa svojim sudom ne povrijedim nikoga i da se ne vidi prezir koga često osjećam.
Sve ovo što pišem služi najprije meni kao opravdanje što sve češće želim pobjeći od odgovornosti i s našom jedrilicom ‘Jozefinom K’ ploviti morima. Zavidjela sam onim ljudima sa Kon - Tikija na njihovom poduhvatu koga smatram najsmionijim, najluđim i najpoetičnijim od svih podviga te vrste. Sebično su ostvarili svoju želju osjećajući se potpuno svojima od malog prsta na nozi do svake vlasi na glavi.
Moram spomenuti Jožu Horvata i njegovu obitelj. U posljednje vrijeme izišla je Šutejeva knjiga “Izazov Atlantika”. Promišljeni Šutej i njegovih dva i dva su četiri su sušta suprotnost meni osobno dražem Horvatu, bar kroz njihove knjige jer ih osobno ne poznajem. Naravno da bih željela upoznati Jožu Horvata čija je knjiga napravljena od srčanog tkiva, nerava, straha, dilema. Inficiran virusom mora on i nije mogao proživljavati svoj život drukčije nego ga je proživljavao. Ne znam da li je ikad pisao o njihovoj obiteljskoj tragediji, gubitku dvojice sinova, koji se izgleda nisu razlikovali od njih i da li je uopće moguće pisati o tako intimnim bolovima da se ne bude površan i lažan. Kad bih mogla voljela bih mu reći da smo možda naizgled sami i ostavljeni i da se naše boli, ljubavi i događanja na neki način prožimaju kroz prošlost i budućnost i da bez obzira vjerovali mi ili ne vjerovali u neko više biće, ništa ne nestaje. Možda postoje svjetovi bolji od ovog. I možda one koje izgubimo nisu izgubljeni.
Obećano mi je kad umrem da će moj pepeo prosuti u more. Živim, možda, u iluziji da će to i napraviti.
No umrijet ću sretna vjerujući. Zar treba tražiti nešto više?
jesam li ja ovo gore?
Ili ovo dolje?
--------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Dan kad je Split postao malen
1999 godina
Osam je sati. Prve pacijente imam tek u deset. Vremena i slobode na pretek. Odlučujem se prošetati, i usput prošvrljati po dućanima. Grad je nekako prazan. Oblaci leže nisko, vrlo nisko. Čini se kao da će svaki tren kiša. Gubim volju za razgledanje dućana. Prolazim kroz Marmontovu do rive. Zar mi to nije bio san kojeg sam često sanjala onih godina kad sam radila u Njemačkoj. Vidjela sam se kako šećem rivom, udišem miris mora i upijam sunce. More je čisto. Uistinu se vidi dno, vide se i ribice. Male i malo veće. Vrste ne prepoznajem. Moj sin Nikola, koji zna sve o ribama, s ljubavlju bi mi na moje neznanje o morskom svijetu rukom zamrsio kosu. Udišem zrak punim plućima. Vlažni jutarnji zrak prepoznatljivog južnog mirisa. Stojim i promatram.
I odjednom se dogodilo. Ulaz u splitsku luku postaje malen. Trajekti igračke uplovljavaju i isplovljavaju. Ribari, u žutim odijelima, kao male figure u svojim malenim brodovima vraćaju se u luku. Zgrade se slažu jedna do druge kao male kockice. Valići udaraju u obalu. Nacrtani? Pa ipak realni. No sve izgleda kao svijet iz Legolanda. Svijet kao mali lego svijet. Brzo zatvaram oči. Ponovo ih otvaram, no dojam lego svijeta nije nestao. Istog trena mi kroz glavu prođe nekoliko asocijacija.
Sjećam se prvog povratka u roditeljsku kuću. U djetinjstvu mi se činila golemom. S puno soba i nekih nedefiniranih prostora od podruma do “šufita”. Velike terase preko koje bih noću, kad bi se ugasila svijetla, trčala u strahu od nekih ruku koje su se velikom brzinom za mnom produživale, hvatajući me za ramena. Kako sam odrastala, kuća se smanjivala. Golema kuća mog djetinjstva se smanjila! Sjećam se dana kad su se i stanari kuće mog djetinjstva smanjili, i tuge koja me je obuzela što me oni više ne žele ničemu učiti. Onog groznog trena kad su se uloge promijenile. Moje majke čija su se ramena starački spustila. Njene nemoći, iako se njen utjecaj i post mortem produžuje na mene, pa ona baš nije najbolji primjer.
Je li to sad isti slučaj? No asocijacije idu dalje.
Ovako oblikovano pitanje podsjetilo me na mog prijatelja Vinka kojem je, dok je u mladosti učiteljevao u Milni na Braču, jedna majka nekog učenika rekla: - Došla sam provjeriti kako moj sin postupa s Vama.
Jedan psihijatar, kojeg sam do tada cijenila u nekom razgovoru mi je rekao: - Ja ljude vidim kao mrave. Trčkaraju ovamo i onamo. Svi se nešto trude, no mravi su. Ne čini ti se? - Ne čini mi se. I nikada mi se nije činilo-, rekla sam tada. Nisam željela tako misliti. Šalje li Bog izaslanike da vidi kako se postupa s nama? U mojim najgroznijim trenucima mislila sam kako nas Bog takvima vidi i zato nas pušta da patimo, jer mi njemu nismo ništa više od mrava koji sebe uvjeravaju u važnost svoje uloge nosača tereta ili ratnika, ili bilo koje uloge koju smo izgradili, da bi nam ovozemaljsko trajanje imalo smisla.
Šeću gradom razne profesije,’legende’ i majstori svog zanata. Puštaju da ih pozdravljaju a i oni otpozdravljaju drugima. Evala doktore i tome slično. Osnivaju su razna društva i udruge za spas Domovine i Čovječanstva. ‘Krajnji je tren. Sve propada. Moralne vrijednosti su srozane na nulu. Ako mi nešto ne poduzmemo, a tko će?’. Udruga od sto intelektualaca. ‘Samoproglas’ i ‘samoizdata’ te ine udruge i knjige. Priznajem da bi me najviše veselila Vojska spasa, male prsate gospođe odlučna koraka, čedno pokrivenih koljena s ogrtačem supermena i limenim lončićem za prilog u desnici. Možda i neko Ćudoredno povjerenstvo. Kuc, kuc na sva vrata nećudorednih osoba. ‘Ide vrijeme, prođe rok, eto vraga skok na skok.’ Zašto ne? Sociolozi, uz obvezno spominjanje liberalizma i postmoderne, me uvjeravaju da je jedini spas u nevladinim udrugama.
Život se odvija kao kakva predstava. Velike zamisli, velike ideje. Razgovori u kojima svatko hoće nadmudriti onog drugog. Muškarci, bar ovdje na Mediteranu, više naginju tome. Ograđuju svoj teren i tu su najpametniji na svijetu. Kakve se sve igre tu igraju. Vidljive i nevidljive. Golema pozornica. Izraz i pojam postoji odavno i nije moja umotvorina, ali je vrlo primjeren. No velike zamisli su nas izdale. Njihovo vrijeme je potrošeno. Gdje je na kraju u svemu tome čovjek? Njegov mali, vremenom ograničeni, ovozemaljski život? Mrzim dan kad sam progledala i kad me više nitko nije imao čemu naučiti. Tako je lijepo bilo pripadati. Živjeti u iluziji. Treba moliti da iluzija nikad ne prestane.
Zatvaram ponovo oči i molim: Bože vrati mi Split u normalnu mjeru. Ne želim ga u legolandu. Hoću ga onakvog kakvog ga volim. Ako već nemam čistog srca žar, vrati mi bar iluziju.
------------------------------------
Ili možda ovo:
Konjanike Osvetnike
Sparno ljetno popodne na obali rijeke. Poluzatvorenih očiju, hodajući ipak u strahu da ne nagazi na zmiju, hvatala je u vidokrug rojeve sitnih mušica, draču i kupine, crvene i crne.
Skinula je sandale. Jednom rukom mahala je njima, u drugoj ruci nosila je trstiku sa udicom.
Vruće je. Uživala je u sebi. U svojim osjećajima, samoći, svom izgledu, napetim mišićima, lijeno vukući noge kroz slojeve prašine. Bijele prašine koja se u nepravilnim prugama slijegala po nogama.
Za tren će doći do rukavca.
Tople tišine imaju poseban ugođaj. Lagano zadovoljstvo koje mili udovima. Nema nikoga. Tu i tamo srest će težaka koji se odmara. Prevruće je za rad, pa čak i za kretanje.
Prepast će iznenadan pozdrav i pitanje:
„Kamo mala Jurićeva?“
Ne zna mu ime. Netko od susjeda. Reći će:
„Loviti ribu“.
„U podne?“
Nije odgovorila. A ni on ije očekivao odgovora. Putovi su se razilazili.
Poludjevojka, poludijete kreće tako gotovo svaki dan u novu avanturu, još nesvjesna želje.
Smjestila se malo u hladu, malo na suncu. Dovoljno da se prepusti toplini. Rijeka protječe umirujuće, lijeno noseći komadiće drveća i grane. Osjeća se jedno s rijekom i pijeskom, produžetak svoje trske i nogu uronjenih u vodu.
Na trenutak je okrenula glavu, možda uznemirena tišinom, i primijetila dvojicu muškaraca kako poluležeći zure u nju. Ništa nije sumnjala. A ipak bilo je nečeg u zraku. Podne na rukavcu rijeke u lovu na plotice, kojih još nije bilo.
U kratkim hlačama, bosa, osjećala je svoju izuzetnost. To je i htjela? Zar nije? Biti drukčija, sama, svoja. Biti u drugom svijetu, rođena od drugih, hrabrih, neustrašivih ljudi. Možda zaboravljeno dijete nekih izbjeglica kraljevskog podrijetla. Nekih plemenitih, ratom i drugim nedaćama izmučenih ljudi. Svidjela im se blizina rijeke, njena boja. Svidjeli su im se možda i ljudi, oštri, s tradicijom, i odlučili je ostaviti. Jednoga dana će se vratiti, tako su mislili. Do tada će biti zbrinuta. Odgajat će je strogo, a ipak slobodna duha. A ona će ih čekati. I svi će znati da njeno podrijetlo vuče prostore i znanje. Znat će da u njenim žilama teče prastara krv spoznaja i shvaćanja.
Ona su je dvojica još uvijek promatrala. A žena u njoj je izazivala. Kako to žena, vječna žena, već radi. Činila se da ne primjećuje njihove poglede, a igrala je, baš za njih svoju malu igru. Isprsila se, napela mišiće, zamahnula trskom, posve nepotrebno, pokazujući samo ono što je htjela, mali ekshibicionist, osjećajući i sama uzbuđenje što će ipak uzdignuta nosa previdjeti njihovu prisutnost.
Nisu bili mještani. Nije ih poznavala. Vjerojatno iz unutrašnjosti. Hlače su im bile preširoke, skupljene u pasu, stegnute kaišem, nabrane. Kao da im ne pripadaju.
Jedan je imao dužu kosu, Oba neočešljana.
Na njima sličnom skitalačkom putu tražili su samo malo hlada, ovdje na rukavcu. Možda su malo pričali. Možda nisu bili loši. Možda su mislili da i ona hoće isto. Možda nisu mislili ništa.
Bilo je vruče. Mogle su se vidjeti maglice. Tišina. Omama. Nije bilo vrijeme lova ribe. Nigdje nikoga. I nigdje ribe.
Pošli su prema njoj. Na tren kroz nju prostruja strah, ali svejedno ništa nije očekivala. Mislila je: proći će, možda dobacivši joj nešto, a ona će nadmoćno okrenuti glavu.
Zatomi poriv za bijegom. Možda to tek izazove. Nitko nije govorio ni riječi. Jedan od njih uhvati je za ruku i okrene prema sebi.
Obuzme je beznadni strah, ali dio nje bio je odjednom zaokupljen mirisom šaša i mulja i mirisom tog čovjeka na kiselo mlijeko. Težak miris smrdljiva sira.
Možda se još mogla otrgnuti i pobjeći, ali bilo je nešto u njoj, neke znatiželje, pa čak želje, slutnje neke želje, nešto što je činilo da čeka. Bilo je neke napetosti koja je izazivala, nečega što je uzbuđivalo, i pitala se ima li taj osjećaj, nov i uzbuđujući, svoj uspinjući tok. Hoće li slijediti jače uzbuđenje, makar kakvo ono bilo.
Bila je radoznala i prestrašena u isti mah. A izgleda da je znatiželja i želja za dodirom, želja za jakim mirisnim dodirom, ne onim nježnim doticajem njenog školskog prijatelja, neuzbuđujućim, dječjim, da je ta želja za jakim mirisnim dodirom muškarca učinila da ostane na mjestu.
U trenu su joj kroz glavu prošle sve zabrane, sav zločin koji se ima dogoditi, koji će ona počiniti. I bi joj žao svoje majke, malih sivih ljudi, njihovih sivih kuća, pa čak i sebe,
I pokušala se istrgnuti. No, bilo je kasno.
Kako bistro i jasno vidi grane ive. Srebrnastosive u treperenju vjetra, kao krila male prestrašene ptice. Kakva je ovo tišina? Čak se i rijeka pridružila urosti. I sama žrtva sudjeluje u njoj. Prepušta se , pa opet pokušava pobjeći, sudjelujući čak i borbom i nekim čudnim užitkom. Neprekidno sve bez riječi. Zatomljujući krikove i jecaje koji bi se probili i uputili u visine. Sve skupa potpuno nestvarno. To je ona, a opet nije ona.
Kao slikar koji crta nju i dvojicu muškaraca, okolicu, rukavac, blato, vodu i nebo.
Dio izvučen iz njene osobe, počinje samostalno živjeti igrajući igru velikog majstora promatrača, a ipak sudjelujući u pokretu, kao glas u molbi, zapovijedi, odbijanju i mamljenju.
Ostavit će mučninu za kasnije. Za kasnije će ostaviti i bol. I žalost i mržnju. Sve to čeka u redu, stisnuto u prikrajku, spremno za godine koje dolaze, da je preplavi, ispuni i hrani.
Sad ne misli ništa. Samo upija događaj.
Dignut će se jedan za drugim.
Jedna sandala otplivala je niz rijeku. Trstika je, prelomljena, virila iz vode. Nebo je bilo bezdušno plavo i gubilo se u beskraju.
Mala osoba, koja je hitala obalu rukavca, ostala je na drugoj strani. Kao da je netko načinio crtu danu, presjekao ga na dva dijela.
Tako će odsada postojati dvije. Koja će od njih biti prava? Ona koja će kucati na tuđa vrata, tuđe duše, tuđa srca i tražiti pomoć ili ona koja će biti promatrač. Jedna drhtati, druga šetati hladno svijetom.
A možda će, ipak , njen kraljevski otac jednog dana doći. Poslat će odlučno i hladno po svoje brze konjanike. Konjanike osvetnike i reći će:
„Požurite trkom! Stignite ih i pravedno kaznite!“
Vjerni će konjanici požuriti.
Njih dvojica ništa ne sluteći, smijat će se zadovoljni i njihov smijeh će odjekivati, a onda će se iz zraka spustiti oštre sablje osvetnice, i oni će ostati ležati uz rijeku, raspolovljeni, raščetvoreni, i njihove oči će gledati isto ovo plavo nebo koje gledaju i njene.
