odmak
nedjelja, 23.09.2012.
Predgovor
Događa se 2002.
Moj najmlađi sin mi je rekao: Komunizam u nas ipak nije bio tako poguban kao drugdje.
Bili smo u automobilu. Išli smo na neku obiteljsku proslavu. Ja sam vozila, a nisam baš bogzna kako dobra vozačica. Dogodi mi se da zamišljena provozim cijele kilometre, a da uopće ne znam kako sam se na kraju tu našla. Svaki me razgovor dekoncentrira, pa se obvezno prošećem lijevo ili desno, zaboravim promijeniti brzinu ili po noći zaboravim promijeniti kratka i duga svjetla.
Spominjao je pritom komunizam s ljudskim licem.
Ruka mi je zadrhtala.
–Mama, otišla si previše lijevo rekao je s osmijehom možda, znajući ga, i uplašeno.–Komunizam s ljudskim licem rekla sam uzrujano. Utoliko je bio pogubniji dodala sam.
Izgleda da ta tema nas koju smo u komunizmu intenzivno živjeli i proživljavali odmah uznemiri. Reagiramo emocionalno i nekako nerazumno. Bez pravih argumenata jer nam osjećaji prekriju sve razumsko.
–Nikud nam se posebno ne žuri. Zaustavi. Sjest ćemo negdje i popiti kavu. Pričaj mi o tome. Objasni mi. Ja ništa ne znam. Nisam ništa od toga što mi govoriš doživio. Nikad mi ništa niste govorili.
Lijepi jesenski dan. Topao, sunčan. Ljudi su vani pred kafićima sjedili u kratkim rukavima. On je stigao iz Zagreba, cijelo vrijeme se divio vremenu, suncu, moru, mirisima, ljepoti koje ponekad nismo ni svjesni.
Kišan je i tmuran, ljudi su umorni i mrzovoljni.
Govorio je o Zagrebu, ali nije se dao iz njega. Oboje smo znali da je u Dalmaciji lijepo vrijeme, ali to je uglavnom bilo sve. Posao je bio negdje drugdje.
Rođen je 1976. Kad je pao Zid, imao je svega trinaest godina.
Što sam mu trebala govoriti? Upravo sam čitala Crnu knjigu komunizma od petorice francuskih autora. Neki od njih, po vlastitom priznanju, i sami su bili uvjereni komunisti. Jedan od autora se pita: " Što smo znali o zločinima komunizma…? Iznimna pozornost posvećena Hitlerovim zločinima savršeno je opravdana. Ona odgovara htjenju preživjelih da svjedoče, htijenju istraživača da shvate, a moralnih i političkih autoriteta da potvrde demokratske vrijednosti. Ali zašto je odjek o komunističkim zločinima tako slabašan. Odakle ta zbunjena šutnja političara? I nadasve odakle ta "akademska" šutnja o komunističkoj katastrofi koja je u osamdeset godina svoga trajanja zahvatila oko trećinu ljudskog roda na četiri kontinenta. Odakle ta nesposobnost da se u središte analize komunizma postavi tako bitan činitelj poput zločina masovnog i sustavnog zločina protiv čovječnosti? Suočavamo li se tu s nekakvom nesposobnošću razumijevanja? Ili će prije biti posrijedi namjerno odbijanje da saznamo, strah da razumijemo?"
Strah da razumijemo?
Kad sam bila dijete, mislila sam da moji roditelji nisu moji roditelji, da sam rođena od nekih drugih ljudi koji su me tu samo ostavili na čuvanje. Ne zato što sam mrzila svoje roditelje, naprotiv. Zapravo se radilo o mojoj osnovnoj crti avanturizmu, nemirnom duhu, potrebi da otkrivam i mijenjam, pa makar se radilo samo o podrijetlu. Kasnije, kao tinejdžerica, promatrala bih zemljopisnu kartu i često sama sebi postavljala pitanja zašto sam se rodila baš tu, a mogla sam se roditi bilo gdje, na primjer u Kaliforniji. Danas ne mislim tako. Ali Amerika je u doba mog djevojaštva bila simbol onog ljepšeg načina života. U svakom pogledu. Osim bezbrižnog života bez materijalnih briga, kako sam to zamišljala, do one uistinu nedostižne, a vječno sanjane slobode u kojoj je svaki čovjek imao pravo misliti, izricati vlastite misli i iskazivati vlastite svjetonazore. Kasnije sam shvatila da je to jedna od onih iluzija u koju se žarko želi vjerovati nadajući se da ipak postoji negdje nešto… Željela sam biti rođena negdje drugdje. Nisam mrzila svoju zemlju iako domovina iz onog doba nije bila moj dom. I kasnije, tijekom godina, često sam se nalazila na krivim mjestima u društvu krivih ljudi. Radila sam jedan posao, a htjela sam biti sasvim nešto drugo. No, svejedno, maštala ili željela nešto drugo iz vlastite kože nisam mogla pobjeći.
Krajem proljeća gledala sam na televiziji dokumentarac o Bleiburgu. Plakala sam. Jedna starija gospođa Slovenka, jedna od svjedoka, priča kako su ona i njena prijateljica, rođaka ili susjeda, nisam shvatila tko je s njom bio, gledale kako jedna mlada žena iz te tužne kolone rađa. Kad se dijete rodilo, bio je dječačić, zamolile su stražare da ga preda njima. Odbili su. Jedan je stražar podigao pušku i odmah potom ubio tu mladu ženu i dječaka. U filmu ta gospođa, pretpostavljam na mjestu događaja, polaže cvijeće i pali svijeću. Poželjela sam da moja djeca gledaju film, a, opet, nadala sam se da ga ne gledaju.
Mislim za sebe da sam pravedan čovjek, ako je imenici pravda ostao onaj izvorni smisao. Ali mislim da imam i samilosti. Za žrtvu i za zločinca. Bar mislim!? Jedan psihijatar mi je rekao da ne treba žaliti zločinca. To nije dobro. Znak je da gubiš samopoštovanje. Neka se granica mora povući. To sam već čula. Tu povučenu granicu između dobra i zla. Ali, Isus u govoru na gori, kaže: "Čuli ste što je rečeno: Ljubi svog bližnjega i mrzi svog neprijatelja! A ja vam kažem: Ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone, kako biste postali sinovi Oca nebeskog, koji čini da sunce izlazi nad zlima i dobrima.”
Eto ja između Isusa i psihijatra biram prvog. Hoću sagledati sve strane. Vidjeti teški zločin Jasenovca i bezbrojnih žrtava nestalih u tom vremenu. Zašto nakon svega što sam napisala ne mogu, iako sam obećala sebi i drugima, napustiti tu temu? Malobrojnima s kojima o tom govorim kažem da mi se čini da sve te silne žrtve kucaju na moju dušu i srce i ne daju mi mira. Žao mi je, osjećam da je moje pero slabo i ne će znati i moći prodrijeti do srca drugih živućih. I sama sam već u nekom razdirućem stanju. Prije nekoliko godina sam rekla mom dobrom prijatelju T. M.- u:" Zašto ti koji toliko znaš, a imaš i pravedno srce ne napišeš povijest onog vremena” Odgovorio mi je pomalo neobično: "Zato jer bi mi se raspala jetra". Eto, to se sad meni događa. Raspadaju mi se jetra, ali i bubrezi, srce i pluća, cijela potpora mog organizma ovom jadnom duhu se raspada. Nemoguće je izdržati toliko zla koje se kao krvava rijeka proteže do današnjih dana.
Parkirala sam u relativno novosagrađenoj marini Tučepi. Tipični turistički ugođaj koji nas, oboje, odbija, ali sija sunce, vidi se more. Toplo je. Znam kič, je, ali…
Nadam se da je on zadovoljan i sretan, kao i ja, što smo zajedno. Naručili smo kavu i upravo pristigle štrudle od jabuka. Za stolom do nas nekolicina umirovljenika čita novine umetnute u onaj poznati držač, čini mi se od bambusove trske, koji pripada kafiću. Bistre politiku. "Jesam li ti reka…“, kaže jedan. "A jesam li ja tebi reka…?"
Smijemo se.
A sad ti pričaj meni kaže Bruno.
Ali o onom o čemu sam mislila, s čime sam se mučila i što je sad htio čuti, ako je uopće htio, nisam imala volje ni želje govoriti. Ni do sada to nisam radila. Uvijek sam se pitala treba li ga trovati nepovjerenjem, mržnjom prema djeci 'onih drugih'. Rušiti mu prijateljstva, ljubavi? Kvariti mu dane i življenje? Treba li znati sve ono što ja znam i zbog čega ja i meni slični starimo ogorčeni, razočarani, tužni?
Znam da ne želim takav život svojoj djeci? I zato mu ne želim reći ništa. Ali, s druge strane, informacije prima na drugi način, po meni često vrlo jednostrane, bez posebnog promišljanja, površne, čak i zlonamjerne, pa je moje vječno pitanje: "Griješim li?"
A ako ovo moje djelce nije reklo što ja o svemu mislim, kažem to sad na ovaj način Brunu glasno i eksplicitno: "Nitko od nas se ne treba stidjeti podrijetla. Nijedna od nekad zaraćenih strana. Ni onaj čiji su djed, baka, otac, majka ili ostali članovi obitelji bio među partizanima, a niti onaj koji se našao na suprotnoj strani, ako se tamo našao iz dobrih namjera. Iz altruizma i želje da na bolje promijeni ovaj tužno-veseli svijet. Jer svatko je imao neki razlog naći se tamo gdje se našao. Promišljanja i odluke određene su ne samo našom voljom nego ponekad i okolnostima. Odgojem, rodbinom, prijateljima, ljubavima. Sve je to dio ljudske prirode. Druga je stvar što su ih se dohvatile ideologije. Mnogi se u tim zbivanjima nisu znali odrediti, a ni snaći. Ali treba ih razumjeti, gdje god se našli, uz uvjet da nisu počinili zločin."
I na kraju, većina sudionika iz Drugog svjetskog rata već je mrtva. Pustimo konačno da im sudi neki drugi sud. A mi potomci? Kusamo posljedice. A ako ne budemo znali istinu, nastavimo li živjeti zablude i mržnje optužujući jedni druge, onda će svaki naraštaj, kao i do sada, proći nekakav rat.
Uvijek iznova krvavu krajinu. To je ono što ne želim svojoj djeci. Ničijoj djeci, iako će mnoga od te djece reći da je ovo ogavno moraliziranje i gradit će svijet na svoj način.
