Od utorka sam bila slobodna, ali na brod sam otišla tek u petak.
S knjigama: Čitanka H.G. Gadamera, Težina i milost Simone Weil i Izvori Anthoni de Mello. Tu je još Tito i Drugovi, ali nju ostavljam na brodu za buduće čitanje.
Plivam, izležavam se, čitam, guštam, a onda puf drugi dan nekakva stomačna gripa sa svim popratnim sadržajem koja me potpuno bacila u aut.
Gadamer je težak. Čitam sporo. Vraćam se skoro na svaku rečenicu natrag. Proteče još puno vremena, ne znam koliko ću ga imati, da pohvatam konce filozofske misli od samih početaka. Daleko sam od pravog znanja, ali veseli me što kužim i ono malo. Ako kužim!?
U poglavlju: 'O mogućnosti jedne filozofske etike' koje počinje sa rečenicom: Nikako nije samorazumljivo da je filozofska etika,filozofija morala, nešto drugo nego što je praktična etika…
I da dalje ne prepisujem reći ću to svojim riječima, vrlo simplificirano: Ako se ustanove pravila ponašanja onda bi bilo jasno da baš ta pravila vrijede u ljudskom društvu, ali ne lezi vraže kad je Maxa Schelera , utemeljitelja materijalne vrednosne etike, jedan od učenika pozvao na odgovornost jer on sam u vlastitom životu ne slijedi ono o čemu piše, ovaj je odgovorio: Pa ide li putokaz u smjeru koji pokazuje?
Ali, koja su pravila i čemu sve ta 'pravila' ne podliježu?
Gdje se kreću? Kud pokazuju?
Između apsolutnog i relativnosti?
Gdje ide putokaz?
Zato volim i čitam Simone Weil.
To je već duže u meni, ta potreba za mističnim. Potreba za nadnaravnim koja je prožimala Simone Weil do te mjere da je cijeli, vrlo kratki, život posvetila u potrazi za onim pravim za istinom, iako je bila doktorica filozofije pokušala je i vjerujem uspjela živjeti praktičnu etiku.
Okrenuti se od sebe.
Izgubiti sebe, isprazniti se za vrijednosti koje ljudski mozak teško može doseći umom.
Koliko je od nas to postiglo ili će postići?
Kome od nas putokaz ide u pravcu koji pokazuje?
I tu je još Anthony de Mello.
Indijac koji je ušao u isusovački red.
Nije mi namjera pisati o vjeri.
Ali u njegovim 'Izvorima' ima puno od indijskog naslijeđa i vjere u Isusa.
On pokušava introspekcijom, meditativnim putem doći do onog što bi se profanim jezikom zvalo „Istina“
Preporučam toplo sve tri knjige.
A Tito i drugovi.
Nešto sam čitala.
Napisao je Jože Pirjevec. Rekli su mi da je to do sada najobjektivnija knjiga o Titu. Ostavljam za vremena bez gripe.
Post je objavljen 20.08.2012. u 11:24 sati.