odmak
utorak, 26.08.2008.
Pitanje svih pitanja; ima li te? Kome ga postaviti?
Gospodina, a da o psu i ne govorim ni traga ni glasa.
Možda ga nema!? Možda je samo proizvod moje mašte!? Moje male kršćanske duše koja se zapetljava u korijenima dobroti, samilosti. Među obitelji, prijateljima i ostaje vezana za mjesto, a prostranstvo čeka novog-starog čovjeka kako kaže Emmanuel Lévinas u prevodu Maria Kopića.(by Nemanja) O izmještenosti je puno toga rečeno. To su danas najvažnije priče i djela. Ljudi otišli iz domovine, pa i rubni ljudi koji jesu gdje jesu, ali ne pripadaju više svojoj zajednici (homoseksualci na neki način)
Proizvod kolektivne više tisuća ljeta duge maštarije cijelog ljudskog roda o Njemu!
Najprije o mnoštvu Njih. Raznih ženskih i muških Njih. Božice i Bogovi za svaki pojam za svaku pojavu Božica ova, Božica ona:
Zeus - otac mnogih bogova i junaka, gospodar neba i zemlje, bog groma, munje i oluje.
Afrodita - božica je ljubavi, ljepote, požude i spolnosti.
Apolon, Feb - bog je medicine, proroštva, streličarstva, glazbe, sunca i kolonizacije te muške ljepote.
Ares - bog rata i bojne vreve; simbol hrabrosti, silovitosti i junačke snage.
Artemida - božica je Mjeseca, zvijeri i lova, zaštitnica djevojaka, božica svadbe i poroda.
Atena - božica je civilizacije, mudrosti, snage, pravednog rata, tkanja, metalurgije i obrta.
Demetra - božica zemlje, ratarstva, plodnosti, a u prvom redu žita.
Dioniz ljubavi,
I njihove rimske inačice, pa bogovi sa svih strana svijet, razaranja-indijska Kali koja razara postojeće da bi ponovo bilo stvoreno. Iz razloga boljitka, pomaknutosti od ustaljenog, drugog načina razmišljanja.
I sve to i svi Oni su tu da bi im se mi ljudi približili. Postali Bogovi veći od nas samih od naše ljudske biti, od čovjeka, Nietzscheov nadčovijek - Übermensch . Kao i Nietzsche koji u pokušaju oslobađanja od vlastitog tijela (pretpostavljam) završava u ludilu jer je kvarljivost materije definirana, iako postoje pokušaji ostati živ besmrtan i danas u novom vremenu pokušaja biranja i zauzdavanja gena u kloniranju svega živoga do čovjeka, krajnjeg proizvoda, posljednjeg riješenja. Najsavršenijeg proizvoda, a opet kvarljivog i smrtnog. Je li ta kvarljivost kad smo shvatili, kad smo jeli sa stabla mudrosti i znanja, postala i nama jasna, a Bogu toliko smradna i neugodna da nam je pokretom moćne ruke i glasom koji je grmio pokazao put iz raja. Izbacio nas na zemlju
i opet nam pružio ruku.
Biti Bozi. Biti Bog. Blaženi monoteizam. Zašto se mučiti sa toliko Njih kad je moguće sve smjestiti u jednog, jedinog i voditi razgovore, bitke, moliti ga i ubijati ga, samo Njega jednog jedinog Jahvu, Alaha, Boga kršćanskog i svih izvedenica kršćanstva.
Slaviti ga i ukidati ga uz onu čuvenu: Vjera je opijum za narod.
Biti Bog!
Biti vječan, besmrtan, moćan.
O joj, pomislim do kuda bi dogurali sa našim Al Caponeima. Našim banditićima, naši ratnim profiterima koji su u roku dok si rekao keks ili blitva (a možda je blitva vezana uz neki drugi pojam) stekli nezamisliva bogatstva, pa da su radili i u Americi i snivali američke snove, ne bi u tako kratkom roku do tolikih para i do tog imanja došli.
Zamislimo da smo vječni i da nam ti i takvi naši ostanu dovijeka.
Naši Bogovi zbog kojih će nam slijedeća zima biti hladna i gladna.
O jadna zemljo!
Zašto nisi samo veliki brod koji plovi i ne drži ga sidro. Zašto nemaš jedra pa kao brod Petra Pana zajedno s nama svojim izgubljenim dječacima ne otploviš u prostranstva svemira.
Zašto te drži ovo mjesto -
A možda i hoće. Mislim otploviti. Možda je u tome bit mog sna u koloni biciklista s rodbinom malog čovječuljka kojeg poznajem u zbilji.
A kolona biciklista iz mog sna ipak ima nešto od ovih razdraganih Lipovčevih biciklista. Idu negdje vrlo veselo. Čini se kao da očekuju nagradu znaju za nju i vesele joj se.
Ali ja ne. Ja sjedim i čekam Gospodina i njegovog psa kojih nema ili ih samo danas nema, iako je Šolta blizu, a on se nekako uvijek od tamo došulja. Teoriji u prilog.
Nije s ponistre se vidi Šolta, ali ima nešto.
Za one koji nisu iz Splita i okolice reći: Dopala te Šolta je najgore što se može dogoditi. Bar je bilo nekad davno. Možda je danas Šolta neki drugi đir.
subota, 23.08.2008.
KLUPA -početak početaka.
Rečenica dana:
A uvijek treba misliti na to da je čovjek/čica vrlo lažljivo biće.
Za one koji pamte snove sve će biti jasno. Na čelu kolone biciklista išao je starac, djed onog posljednjeg u koloni, a za njima ja. Posljednjeg u koloni poznavala sam u zbilji.
Vrlo mršavi maleni starčić sa nešto kraćim hlačama stegnutim oko gležnjeva biciklističkim štipaljkama. Nosio je naočale za vid i na njima podignuta sunčana stakalca.
Sve je na njemu bilo iz nekog prošlog vremena, ali vrlo uredno i pažljivo poslagano, osim što se boje čarapa i košulje često nisu slagale.
Zbog tih podignutih tamnih staklenih 'naklapnica' dobar čitać kriminalističkih romana odmah bi zaključio da sam tog starčića viđala isključivo u nekom zatvorenom prostoru. I pogodio bi.
U zbilji dakle, rečeni je gospodin zalazio u kafić iza ugla u kojem sam redovito pila kapučino. Obavljao je nešto za vlasnika, što točno ne znam, ali upamtila sam ga zbog njegova osebujnog izgleda.
Znam da bih, ugledavši ga, na njegovoj glavi zamislila onaj mali ventilator, koji navodno hladi, što se zna ponekad viđati kod nekih veseljaka ljeti na plaži.
Zamišljala sam i bicikl. Star, taman, premazan nekim lakom tamo gdje je počeo hrđati. Vrlo sređen. Sve je na njemu moralo, kao i na vlasniku, biti na mjestu. Možda je postojao držač za flašu sa čajem… i sad dosta neću ići dalje u opisivanju malog gospodina.
U snu, jer s početka ove priče ja u snu, ne znam zašto, slijedim obitelj malog čovječuljka - gospodina iz kafića. Njegov je djed uistinu vrlo star, na vlas sličan svom unuku.
Tu su, pretpostavljam i njegova majka i otac, tetke i stričevi, njegova braća i sestre, veliki ih je broj u koloni i ja na kraju iza gospodina- čovječuljka.
Vrlo su si slični, kako bi se u vrloj i dičnoj metropoli naše operetne zemljice izrazili.
Osim mene, naravno. Ja sam, ipak, nekak drugačija? Vozimo sasvim ozbiljno u koloni jedan po jedan i tu se san naglo prekida. Kud je djed na čelu kolone krenuo? I zašto ga ostali slijede? Ajde oni su si ipak svoji, ali zašto ih ja slijedim?
Kakva je pouka ovog sna? Poentirajte vikao bi na mene neki agresivni televizijski voditelj. Ako ne i svi. Pazite ja sam još usto stara ženska. Nema tu prema meni nikakve milosti. Ako nisam prosta i duhovita i ne znam poentirati izbacit će me vani.
Zašto ste to ispričali. Ta vaša priča logično treba imati neki zaključak. Ali ja se ovaj put ne dam. Mislite što vas volja. Odmah odustanite od čitanja. Baš me briga. Ionako mi za pisanje nitko ništa ne plaća. Niti me netko čita. I tako ovaj put sam odlučila pisati o snovima kako bih pokazala a možda i dokazala kako poučka nema. Nema i gotovo!
Vrlo rano sam počela pamtiti, razgovore, događaje, snove, stvari koje sam slutila, stvari koje sam hvatala krajičkom oka i srca, zakržljalog repa, neotkinutog crvuljka, umnjaka i ostalih dijelova koji su uredno čekali evoluciju ali i inače.
Dva su me događaja navela na pisanje ovog.., nečeg, ne znam kako bi to nazvala i u što će se izroditi. Jedan je događaj slijedio drugi. A drugi od kojeg ću započeti jer njegova poruka mora dati ton cijeloj toj priči jest vijest koju su nekom prigodom objavile sve dnevne novine u zemljici Hrvatskoj a glasila je:
Papa ukida Limb. Drugi događaj je Klupa. Zapravo sama po sebi ne može se nazvati događaj.
Klupa je klupa uz more nedavno dovedena u red od nekog koncesionara, što je sad u postkomunističko vrijeme vrlo in. Tek ono što će se tu događati može se pod navodnicima nazvati događajem.
Klupa je svježe obojena u zelenu boju, nema tu preveć mašte, još je jučer na njoj visio konopčić s bijelim papirićem. Upozorenje za brzoplete i nepažljive u koje i sama spadam.
Konopčić sa papirom je netko otkinuo. Puhala je bura, jugo, tramontana ili već nešto slično i sad imam zelenu prugu preko hlača. Da se mene pitalo imala bih cvjetiće, tako bi ja naime obojila klupu. Ali to je zato jer nemam stila. Naginjem kiču mittel Europe malo Austrije, malo Njemačke i Švicarske a i bokunić Italije a to više ne pali. Sad je kod nas sve crno sivo, bijelo, čiste linije. Onako malo japanski i skandinavski.
Ali.., opet moram započeti od prapovijesti. Iz razloga koji će mnogim staricama i starcima biti razumljivi, bez namjere da koketiram ili se pravim važna, ne daj Bože, sklopila sam ugovor sa Njom (zašto ne bi bila ona) -Njim-Onim, koji se u našem rječniku naziva Bog, da ću živjeti još dvije do tri godine, a zašto objasnit ću kasnije.
To je istina vrlo problematičan ugovor. 'Ja sam onaj koji jesam', kako je sam sebe nazvao, svako bi ga ime ograničilo sigurno je mislila,o,lo ali Ona,On, Ono, sam gospođa, gospodin, neutrum, Bog nije se, naime, potpisao (konformistički, ali i iz praktičnih razloga nazivat ću ga ubuduće uobičajenim imenom). Pa kako mi se život sve više sviđa, nadam se da će uzeti u obzir da sam samo slabi čovjek, dapače ženski čovjek/ čovječica kojom vladaju zemaljski hormoni i ostale prizemnosti. I prije spomenuta brzopletost sa zelenom crtom preko hlača. Ali i računđijska narav.
Ako pristanem na tako drastičnu nagodbu, mislim ta nagla smrt za koju godinicu, mislila sam si, možda mi padne i koji milijunčić s neba, ona čuvena nebeska mana, pa k vragu za potomke se u tom smislu treba žrtvovati. Ali to i nije baš tako. Ima u meni još ostataka čestitosti i držanja do zadane riječi, ali sad sam rekonvalescent. I zato sjedim na Klupi uz more jedne tople splijetske zime i duboko dišem ovo još malo preostalog vrlo ukusno inspirativnog morskog zemaljskog zraka prelijepe mi domovinice.
A počelo je od limba. Zapravo ja sam vam nekako vjernik novijeg datuma. Moji su vam stari, iskreno rečeno, konformisti. Onako prava građanska obitelj malo trgovci, malo liječnici, pokoji profesor, blago koketiranje s komunizmom, upravo ništa značajno ni spektakularno, lijepo su se snalazili.
Čak se kitio i bor istina dan poslije Božića, a opet prije N.G. Stizali su i darovi opet nekako od nekog ni tamo te ni vamo te. Jedna je prabaka bila Austrijanka pa se spominjao Tannenbaum i izvlačile neke starinske kuglice i ostali ukrasi koje ni kod koga nisam vidjela. Izgleda idilično, ali …
Sjedim na Klupi i udišem. Ne danas, ne… danas pada kiša, pa pišem. Eto neposredno nakon operacije, priznajem malo me trta nisam glupa, tražila sam da mi kažu istinu, a ona je…
Kako god gospodin se s psom šetao uz plažu,iako je jasno postavljena tabla sa prekriženim likom kućnog ljubimca. Bacao mu je šišarke, naplavljeno drvo i slično. Čak i u more ali pas se tamo nije dao.
Čeznutljivo su obojica gledali u ono što je plivalo. Gospodin je vikao: Donesi, ajde donesi. Umiljavao mu se. Pokušavao ga je na svaki način nagovoriti da zapliva, ali pas je trčao gore dolje, lajao na svaki malo veći val i bježao da ne smoći niti nogice a Bog i bogme niti rukice. (Iz deminutiva se vide geni prabake Austrijanke.) U jednom trenu, umorili su se jedan i drugi, evo ti vlasnika psa do mene.
-Slobodno?
Pet klupa oko mene potpuno praznih, ali što ćeš. Dobro, spadam u pristojne, netko je rekao plahe osobe, ali me bolest, priznajem, promijenila. Spremala sam se reći nek se nosi, ali on me iznebuha upitao:
-Znate li što je to limb?
Ne znam jel se to i vama događa. Mislite o nečem, baš to jutro mi je zapeo za pogled članak o tome kako papa ukida limb, i pogleč gosp. sa psom mi postavlja upravo to pitanje. Logično, diskretno, sam pogledala ima li krila ili već nekakve takve oznake božanskog glasnika, kažem vam bolest me promijenila, ali ništa vanjskog nije bilo za vidjeti. A i pas je djelovao posve zemaljski, ali vrag će ga znati.
-Čistilište, kažem ja sva sretna. Jest u tom sam pogledu posve nova, ali proučavala sam. A primjereno promjenama i novom dobu pričestila sam se, krizmala, čak na kraju i vjenčala u crkvi (što će se na kraju pkazati kontraproduktivno), netko me već davno potajno krstio, pa sam, na sreću, taj prvi znak pripadnosti Hrvatima=Katolicima s rukom na srcu (84%) već imala.
-E nije kaže on, misli pri tom na Limb. -To svi misle, ali nije.
-Jest, kažem ja.
-E vidite postoje samo dvije kategorije koje tamo imaju pristupa. Nevina nekrštena dječica u tzv limbusu infantumu i pravednici koji su umrli prije pojave Krista u tzv limbusu patrumu.
-Teško meni, kažem ja, -nema mi spasa. Rodila sam se poslije Krista.
Impresionirana sam latinštinom ispaljenom bez imalo krzmanja. Uhvatila sam se na udicu, rečenu ješku, kako bismo ovdje rekli.
-Koliko poslije Krista, pita me ozbiljno?
-Točno tisuću devetsto šezdeset godina.
-Mogu li primijetiti, kaže on, -da vam te godine nitko ne bi dao. A na kraju imate se šansu pokajati.
Ponovo bacam diskretan pogled na njegova leđa, a bogme pogledam za svaki slučaj i na leđa njegovog psa, nikad ne znaš Bog se, a i njegovi glasnici pojavljuju u raznim oblicima. Mali ostatak racionalnog dijela mozga zna koje su mu namjere, ali život mi je sve više sličio na čudo.. .
Tko li je što li je, pitam se? Izgleda zna više o meni nego i ja sama, opet mislim. Nije mi baš cijeli život prošao kroz glavu, ali neki djelići. Oni koje sam u ispovijedima zatajila jer ih, iskreno, nisam ni smatrala grijehom.
Tada zatajila, a kasnije, ušla sam i u neka druga znanja i religije, postala sam popularno rečeno optužena da spadam u new-age poklonike, za koje ta 'nedjela' nisu bila niti spomena vrijedna pa se više time nisam opterećivala.
Na kraju uzmimo samo reinkarnaciju. Uvijek ću imati šansu u nekom od slijedećih života, mislila sam. Ali ne lezi vraže. Muž me ostavio ( eto tu nije pomogao onaj božji sakrament). U pitanju je bila druga ženska, naravno i normalno. Uobičajeno. Pao mi je taj događaj vrlo teško. A onda se pojavila i bolest i…odjednom više nisam ista osoba.
Osim svega eto me sve više na Klupi. A sad i taj nedefinirani prijeteći Limb. I gospodin s psom kojeg nisam poslala tamo gdje sam prvi tren htjela. I snovi koje sam počela pamtiti.
I na kraju zašto sam se rodila poslije Krista. Da sam na ovaj svijet došla prije njega mogla sam tolike godine blaženo lebdjeti u limbusu patrumu i mirno čekati da me Ona, On, Ono pozove i onda nastaviti uživati u raju, mjestu za najdraže, rečene 'puno zvanih malo izabranih'.
I tako zabavljena samom sobom odjednom vidim spušta se sumrak. Gospodin s psom više ne sjedi pokraj mene na klupi. Pogledam oko sebe, ne vidim ih.
I onda, zbog sunca stopljenog s morem na zapadu, što li, ugledam ih kako mirno hodajući po morskoj površini odlaze prema Šolti. Trljam oči ali njihovi likovi su, istina, malo manji, udaljeniji, ali tu su. Hodaći po morskoj površini odlaze … dopala ih Šolta.
Zašto ne, pomislim, dijete; mješanac zemljanke i najmoćnijeg od svih Bogova ( svojataju ga Židovi, kršćani i muslimani – eto moja plaha, fer duša nabraja ih po redu Njegovih pojavljivanja na majčici zemlji) rodio se u štalici. Šolta je u tom slučaju baš pravi izbor.
utorak, 19.08.2008.
Klupa
Gledajte Klupa je , svakome je već jasno izmišljena i identitet mene, tzv Lidije, je također izmišljen. Nema tu istine koliko je crno pod noktom i to je najsjajnija stvar koja me strefila. Istina je istina da je kupus listina. La kipis.
S kefon se kefa. A tko odgonetne što znači: Zabranžen di bakati smetje van son diziprava
Može mi se sasvim ozbiljno pridružiti na klupi.
nedjelja, 18.02.2007. Obratite pažnju na datum.
Danas ponovo sjedim na istoj zelenoj klupi iako bih rado da na njoj cvijeta tisuću cvjetova (bljak, i tri puta bljak za one sa čistim linijama, ali i za moj kičasti ukus), ali Gospodina sa psom nema. Vidim da su i druge klupe zauzete.
Zima je neobično blaga, već su se razmahali crnjaci sa globalnim zatopljenjem. Za koju tisuću godina ova će klupa biti duboko pod morem. Sa mojim kosturom ili bez njega.
Odjednom: -Možemo li?, do mene i bez mog odgovora sjedaju gospođa i gospodin sa štapom dobrih dvadesetak godina stariji od mene. Oprezno ih pogledam.., ne izgledaju mi, ajde recimo, vanzemaljski. Odlično, pomislim, danas ću uživati u prirodi, pustit ću se ugođajima.
Poluoblačno je, nije hladno nije ni vruće, upravo kako organizmu godi.
Krajičkom oka vidim kako gospođa vadi iz borše malu dekicu i prekriva suprugova koljena. (moj zaključak o njihovom statusu) On malo gunđa, što je za očekivati. To je priroda odnosa žene i muža na mediteranu, bar njihove dobi. Malo gunđa i više jer ona uredno namješta deku, kao vazu sa cvijećem na frižideru ili televizoru, a on je nervoznim pokretima gužva. Opa 'prolilo se malo vode' i ona uvrijeđeno okreće glavu.
–Koji ti je sad opet vrag? Kao da je važno? Tko nas gleda!
–Važno je važno, kaže ona. –Red oko nas red je u nama.
Riječi i red su upućene, možda, i meni. Moj južnjački narod ima potrebu za gledateljima i uličnom pozornicom.
- Opet ona.., kaže on. - Evo ti na sad tvoj red. Nervozno digne deku baci je na pod i štapom je gurne dalje.
Ona, još uvijek od njega okrenute glave, u mom pravcu, stisnutih usta šuti.
Što ja da sad radim, pitam se? Da se dignem i podignem deku? Istresem je i uredno složim preko naslona klupe? Dodam je gospođi? Ta i ja sam iz istog urednog okružja vazama sa cvijećem na svim prikladnim ili neprikladnim mjestima. Da se popnem na zajedničku pozornicu? Ili da se pravim da ništa nisam vidjela. Kao da nije moj posao, a na kraju kod mene je već stvar biti ili ne biti posve ozbiljno pitanje. Imam pravo na svoju osebujnost, svoj mir, svoju nervozu, svoje misli… k vragu i klupa i svi susjedi na njoj. E, ali ostale su klupe zauzete, a i gospođa mi je u tom trenu, vrlo razveseljenog lica, namignula.
Uhvaćena sam u zamku. Nasmijala sam se i ja.
-Što je tu smiješno šinjorina, kaže gospodin gunđajući?
-Šinjorina, pitam razveseljena?
I evo me za tren usred igrokaza.
Dignem se. Zelena crta preko hlača, od kojih iz nekog prkosa ne odustajem, jasno se vidi. Podižu se i oni, pogledavajući na svoju odjeću.
-Sve je u redu, kažem umirujući ih. -Boja se već davno osušila.
Podižem dekicu. Istresem je, a onda krzmajući dodajem gospođi. I scena počinje ispočetka. Deka je preko suprugovih koljena. On je namrgođeno gleda i ona odustaje od poravnavanja.
-A čija ste vi, pita me gospodin? (mala digresija- istini za volju rekao je: A čigova ste vi? Ali ja ne pišem spličanistikom Miljenka Smoje jer je to nemoguće pratiti. To pripada njemu i nikome više. Uzalud vam trud imitatori, pripuzi i ostali iz različitih razloga smojeljubci. Miljenko Smoje je jedan jedini, bar što se njegovog umjetničkog rada tiče. Ne pišem nikakvom splićanistikom iako sam ona od kolina, ali me to kolino … ali o Smoji, kolinu i ostalom kad dođe na red, ako ikad dođe)
Kažem čija sam.
-A od onog advokata…… A majka vam je od…. A mi smo vam od…. Žena je od…
Sama poznata splitska imena. Pitam ih imaju li kakve veze sa 'Ježincem' nedaleko od ove klupe smještenim poznatim kupalištem o kojem brine istoimeno društvo. Tamo se već odvija prava 'fešta od jaj' i ostalih delicija, najviše morskih kako je i red. Uređeno, zasađeno cvijeće, uredno se zaljeva. Kupe se papirići i ostalo smeće, odjekuje smijeh. Sastaju se dakle i uživaju u druženjima. Stvar je primijećena i od medija.
-Nemamo, kaže gospodinom, ponovo, nervozno. –Dječja posla, kaže.
-Ne slušajte ga. Ljubomoran je. Nitko ga nigdje ne zove, a zašto bi ga i zvali, kad samo prigovara i svađa se. Jedni su mu primitivni i glupi. Drugi su mu vlaji. Treći su mu 'novi'… a na te je posebno žestok…
-Tko su 'novi', pitam? Druge su mi kategorizacije poznate. U vlastitoj kući sam se dovoljno naslušala o raznima. S jednakim gunđanjem. O raznim 'novima'..? Više ih je kategorija…
Tko su 'novi', ponovila sam.
-Ništa drugačiji od starih, kaže gospođa, -samo su novi.
Pogledala sam je pažljivije i odjednom mi je sinulo.., nagnula sam se preko nje i pogledala njenog supruga, točno; oboje ih poznajem. Moji su gimnazijski profesori. Ona je predavala povijest, a on hrvatski. Hoću li im reći da sam bila njihova učenica? Je li moguće da su se tako promijenili? Nekad su žarili i palili. Bila je maca, tako se to u moje doba govorilo. Zgodna, moderna, najnovija moda, putovalo se tada u šoping u Italiju. Mi, iz Splita smo se sa Trsta vrlo brzo prebacili na Pescaru i Anconu. Ja zapravo i ne pamtim Trst. Čini mi se sve tako davno, na neki način noćna mora bez obzira na nove krpice. Nespavanje, nije se imalo novaca za kabine, rani dolazak i silazak s broda. Odurna luka, jedna i druga i prva gorka kava iz tek ugrijanog aparata, pa jurnjava po izlozima i dućanima i vječni talijanski prezir za nas s druge strane. A onda 'naša' vesela carina. Uglavnom oni su sličili na čopor bulterijera a mi na male žrtvene ovčice. Nekako smo se mi putnici stidjeli jedni drugih. E, ali već sutradan… A prof. Dunja… znala je nositi i pokazati sve na čemu je nosila. A njen suprug? Prof. … sve su cure bile u njega zaljubljene. Plakale smo mu na ramenu a on je koketirao sa knjiškim znanjem i zgodnim obratima.
Zna se kako zgodni, malo nervozni, navodno nedodirljivi i pametni srednjoškolski profesori mogu manipulirati, hormonima punim, mladim curama.
A gle sad. Promatram ih. Odjeća na njima je zastarjela. Brat braji najmanje tridesetak godina. On je jednako nervozan, ali star, nervirajuće nervozan i star. Slušam ga iz nekakve sentimentalne samilosti. Možda malo znatiželje.
-E moja šinjorina, kaže, mi vam se ovdje dođemo grijati. Jeftinije nam je. Prvo to su vam naše mirovine. Ona će vam plakat jer više ne izlazimo nigdje. Teatar su pusti snovi. Jedva smognemo za kavu u 'Bellevue' gdje sjedimo dovoljno dugo da dosadimo Bogu, vragu i konobarima. A ona me ovdje pokriva dekom. K vragu i deka.
Deka je ponovo na podu i on je gura štapom Nesvjesno ponovo ustajem, ali njegova me supruga vraća natrag.
-Pitala te koji su novi, govori mu podižući deku.
-Oni pizduni što voze…one…one aute… okruženi manekenkama i misicama i puni love, glupi ko topovi, još su i bez škole, ali dobro su nas opelješili.
-Nisu glupi, kaže ona. –Oko toga se uvijek svađamo, govori meni. – Imaju drugu vrstu inteligencije. To mu govorim.
-Imaju vraga. Lopovi. Oni ova vlast a i ti s njima. Glupa si glupa. Eto.
Deka je ponovo na podu.
-Ti si pizdun, kaže ona. Uzrujana je.
On je odjednom na nogama. Zahvati deku s poda, zavitla je con tuta forca i baci u more. Uperi štap prema njoj i zaviče: -Evo ti na. Evo ti ga sad na.
Ona počne plakati. Uputi se ka moru. Čekala je da val približi deku na kraj. Izvadi je van. Iscijedi je. On joj donese boršu.
Brižljivo oboje guraju tu prokletu deku natrag u boršu, koju bih i ja sad najradije zavitlala najdalje što mogu. Uhvate se pod ruku i bez pozdrava odu.
Bemti društvo iz Ježinca, mislim. Čemu uopće trud. Teorije o globalnom zatopljenju mi se sve više sviđaju. Drugi put ću donijeti debeli lanac. Zavezat ću se za klupu pa neka me za koju tisuću godina nađu. Ionako mi smrt ne gine.
subota, 16.08.2008.
Klupa
http://i35.tinypic.com/2lk40fn.jpg
Klupa je projekt. Pokušaj objašnjenja vječno zdvojnog stanja u kojeg su me doveli; ja sama, okolnosti i mnogošto drugo na što nisam imala previše utjecaja.
Pred godinu dana i nešto mjeseci počela sam pisati. Uzeti stvar u svoj ruke.
Evo jednog početka ( ima ih više):
Jutros sam osjetila snažnu potrebu za klupom. Cijelo ljeto nisam tamo odlazila. Inače je, već ujutro rano, prepuno kupaća s bijelim kapicama koji po klupi rašire svoje ručnike. Starački promišljeno zauzmu poziciju i polagano, baš kao stare kornjače otpužu more. Puno je more, ujutro rano, kapica na glavama kupača koji polagano plivuckaju. Tu i tamo pokoji muškarac otpliva dionicu kraula. Zadnjim snagama, kao feniks, ali kasnije puše umorno i ne ustaje iz pepela. I sama im sličim. Nasmijavaju me ali uglavnom me rastužuju. Prava je nepravda stariti. Zato ne dolazim. Ali jutros… nema nikoga, izmaglica je, a cvjetovi se smiješe. Osmjeh do osmjeha upućen baš meni. I ja se smiješim. Netko je ispraznio more i plažu, očistio klupu, rascvjetao cvjetove, očistio žalo. Smorac lagano puše, zrak je čist. Zatvaram oči.
-Lidija, Lidija, (Recimo da se zovem Lidija. Ime je posve zgodno. Sviđa mi se, iako nisam Lidija, pravim se da jesam.), pokušavam pogledati tko me zove. Sunce mi tuče u oči. Gospodin s psom stoji pokraj mene. Aureola obasjava glavu njemu ali, trljam oči ne vjerujući, i njegovom psu.
-Tako vam je to- kaže Gospodin smijući se, -jučer ste mom pastiru pokušali održali čudnu lekciju, nisam to očekivao od vas pa sam vas došao pitati: Zašto ste to napravili?
-Vašem pastiru?
Pokušala? Ono što sam rekla… upravo tako i mislim. Znam ja dobro o kome se radi, o našem don Angelu, i što sam napisala, ali njegov me pas zbunio pa pokušavam, kao pravi đak, dobiti na vremenu.
-Zašto pas, pitam?
-A zašto ne pas, kaže nasmijan.
Sve sam više uvjerena da znam o kome se radi. Ne osjećam neko posebno strahopoštovanje ili strah. Mirna sam, čak lagano ushićena (Bože izraza), baš kao da sam popila apaurin, antidepresiv i čašu dobrog šampanjca.
Uistinu zašto ne pas, mislim. Na onom stanovitom blogu javljaju se … neobični likovi, blago rečeno. Časne koje to nisu, bigoti, flagelanti, oni koji se bičuju, samoljubivci, oni koji misle da ih je Bog odabrao za neke jako bitne svrhe, prepadnuti, prepametni, plačljivci, tugujući sa razlogom i bez razloga, teisti, ateisti i halo dobar ti je blog svrati do mene.
Gospodin B… ne usuđujem izgovoriti do kraja, me promatra i smije se.
-I oni koji se pitaju i oni koji provociraju, komunisti, partizani, Jugoslaveni, ustaše, četnici čak i pjevači lake glazbe, nastavlja gospodin i dalje se smijući. – bezazleni i oni koji to nisu, nastavlja.
Malo se uozbiljio. Bore zabrinutosti dolaze do izražaja. Pogledavam ga, krišom, pažljivije.
-Pitate se gdje skrivam bradu, kaže ponovo razveseljen.
Sve zna, mangup. Ne možeš mu baš ništa skriti.
-Opasan ste vi .., malo oklijevam, pa ipak kažem, -stvor.
Obukla sam se u široke hlače. Uhvatila sam trat naprijed, kao da se ne radi onom, o kojem pretpostavljam da se radi. Oholim se. Gledaj ti, mislim pa ovo je već najveća moguća, direktna veza.
-Hoću li… pokušavam upitati…
-Sjediti s desne, nastavlja… širi ruke. Šeretski se smije, reklo bi se.
-Ako se ispričate mom nesretnom Angelu, mom dragom bojovniku donu… još se smije… i odjednom odlazi ne obazirući se više na moju malenkost. Može mu biti. On je On, a ja sam ja.
I tako odlaze. Hodaju po moru prema Šolti. Gospodin i njegov pas… -Možda, možda … kao da ga čujem. Govori li mi to da ima neke šanse.
-Čekajte, vičem za njim, imala sam toliko pitanja. -Ne možete me ovako naprasno ostaviti. Recite mi odakle smo, zašto smo, i kuda idemo. Ili bar mi recite- vičem na sav glas: -Tko je od nas u pravu?
Okreće se prema meni. Daleko je, na pola kanala, ali jasno ga vidim. Jednu ruku stavlja preko očiju, kao ona božica pravde ispred splitskog suda, a njegov pas.., je li moguće, zatvara uši i kesi mi se. Kerber jedan.
Napisano 17.08.2007. u 19:57 •
Ali prije toga, prije tog susreta još 05.03.2007. napravila sam nešto drugo:
Bijela, žuta, crvena, plava nabrajam u sebi boje koje sam kupila. I zelena… zašto ne i zelena. Pronašla sam podatak o postojanju 160 nijansa boje. Postoje i skale: Otswaldova i Munsellova specifikacija. Zapetljala sam se u istraživanje. U teoriju. Oduzela mi je nekoliko dana. O miješanjima boja na primjer. Narančasta se dobije miješanjem crvene i žute. O kako lijepo! Odlučila sam i dodatno eksperimentirati. Samo želim nešto drugo. Neku drugačiju klupu. Nisam kupila crnu. Crni cvijet. Ne, ne to mi ne paše. Govori o nekoj mračnoj strani u koju ne želim vjerovati. Što ćemo? Čista ljiga, ali to je ta moja generacija. Ponovo sam otišla u cik zore. Bilo je malo vlažno pa sam sve dobro obrisala i čekala sunce. Onda sam počela crtati. Zašto su umjetnice i umjetnici više-manje loši bračni drugovi ( ili se ova posljednja riječ nakon pada Zida više ne spominje u tom kontekstu, u nikakvom možda), loši roditelji i inače svojeglavi i loši. Lupaju u lice vratima svakome tko ih ometa. Ne vide nikoga dok stvaraju osim svog djela. Eto što se meni dogodilo iako sam ja daleko od svake umjetnosti. I konačno sunce je davno prešlo preko zenita kad sam konačno prestala. A rezultat?
Lopoč, sljez raznih boja, maćuhice, perunika, tratinčica iliti krasuljak, sunčana i posvuda trešnjin cvijet. Ne mogu vjerovati! Skakućem oko klupe ko' dijete. Ali ne radim to samo ja. Oko mene mnoštvo ljudi. Razdragana lica. Plješću. Lijepo! Lijepo, čuju se uzvici!
Gospodin s psom je također tu.
-Nemojte sjesti, kaže mi blago. -ostavite neka se to vaše djelo osuši.
Nešto me u tom njegovu sažaljivo-umirujućem tonu spustilo na zemlju. Pogledam oko sebe. Nema Gospodina s psom. Nema ni oduševljenih gledatelja. Samo dvojica ljudi. Jedan od njih ljutito mi kaže:
-Jeste li vi normalni. I da znate pozvao sam policiju. Pogledaj ti to, neprekidno gunđa, -tek što sam ih dao srediti. I to usred bijela dana?
Neprekidno gunđa. Policija je vrlo brzo stigla.
-Ime, prezime, godine?
-Gospođo, kaže jedan policajac. – u vašim godinama? Gleda me sažaljivo. Na sreću kod sebe imam osobnu kartu inače bi tražili skrbnike. Samo mi još fali da u stanicu policije dođe po mene bivša tajnica, bivšeg supruga. Ta me pomisao razveselila ali se nisam osudila nasmijati. Iz straha da me ne odvedu na psihijatriju. Pokupila sam svoje krpice spustila uši i rep i krenula kući.
A prije toga još u četvrtak, 01.03.2007. napravila sam slijedeće:
Jutros sam najranije otišla po nekoliko tuba raznih boja. Izabrala sam ih s pomnjom. Uljene boje. Žutu, ta se u mojoj predođbi lijepo slaže sa zelenom. Onda neću- hoću crvenu pa sam kupila i bijelu računajući da ću miješajući ih dobiti roza boju. Pa onda oker. Priznajem ta mi je boja uvijek pomalo bila sumnjiva i nerazumljiva. Ona bi zapravo mogla biti jedna od nijansi smeđe, ali nije nego oker. Ali dobro. Ja nisam slikar. Neznalica sam što se boja tiče ali i mnogih drugih stvari. I tako još sam malo sam krzmala pa sam ipak kupila i plavu. I eto me najranije moguće na klupi. Još nema nikoga. Razbaškarila sam se. Poslagala svoje boje i ostali pribor kistove, razređivać, krpu za brisanje, sve što sam mislila da će mi trebati. Pažljivo sam na jednom kraju uz sam kantunić olovkom nacrtala cvijet- margaritelu. Ili… netko mi je rekao ivančica. Lijepo ime. A i najlakše ga je nacrtati. Voli me ne voli me (ovo se ne odnosi na mene -to ide s tim cvijetom) cvijet s listićima oko kruga u sredini. Malo sam se odmakla i razmišljala. Krug u sredini obavezno mora biti žut, tako su nas učili u najranijoj dobi. Ali krzmam. Gledam oko sebe. Nigdje nikoga. Nacrtat ću samo jedan cvijet i vidjeti kako to uopće izgleda. I tako dajem se na posao. Jezik malo izvan usta, gubim osjećaj za stvarnost. Ruke same rade i nakon nekog vremena možda sat i više cvijet je tu. Ne mogu vjerovati da sam to napravila. Što sam ja sad torcida ili anarhist? Skinhead-ica? Crtačica grafita? Pogledam okolo. Na sreću nigdje nikoga, a cvijet je uistinu lijep. Srce mi tuče, ipak sam ja iz jedne male(o) građanske obitelji. Ali puštam se porivu. Trčim krug oko klupe. Kist u podignutoj ruci. Druga ruka na ustima uz indijansko glasanje. Hu-hu- hu ili nešto tako. Nadam se da neću dozvati kišu. Bar dok se boja ne osuši.
A prije toga u petak, 17.08.2007. dogodilo se slijedeće:
Mobitel je dugo zvonio. Nije mi se dalo niti pogledati tko je. Pa je onda zvonio telefon u stanu. Nekoliko puta. Oglušila sam se. Danas sam u jadnom stanju. Odmah ujutro počela sam sa apaurinima. Sama u kući, preciznije u stanu, ali rado bi smišljala sve one ludosti iz I, II, III filma, ili ih je više, Sam u kući, nego ležala ovako jadno pokušavajući dokučiti čega ima poslije.
Šta ima ba?
Tko li će me to upitati ili 'oni' već sve o meni znaju. Ali gdje ću nakon onog bijelog svjetla, kroz koji mi je proći? Bijelo svijetlo!? Dobro li sam optimist.
Mobitel je ponovo zvonio. Moja kćer iz Zagreba. -Čujem da je dolje krasan dan. Ovdje pljušti. Jesi izišla? Cijelo te jutro zovem.
To je briga. Lagala bih kad bih rekla da nije. Zadnja joj je godina studija. Otac joj, moj bivši, ne znam zašto to kažem, kao da ima neki sadašnji, je preuzeo sve novčane brige. Eto koja sam ja sretnica. Nemam se na ništa potužiti. Mogu mirno umrijeti. Sin već radi u njegovoj firmi. Prava idila. Tata, njegova ljubavnica, bivša tajnica, ne znam je li avancirala ili sjedi kod kuće, pa ipak mu je supruga, a tamo je već neka druga tajnica. I moj sin s njima. Mala hrvatska sapunica. A kako je samo bila sa mnom ljubazna… neću više o tome, ali… gospođo…. Kako ste dragi, lijepi, pametni i glupi. Ovo prvo mi je govorila. Zadnje sam dodala njenu neizrečenu misao. Sve tako šablonski. Čak i moja bolest. Vrijeđa to žensku, kao što sam ja, ali što mogu.
-Nisam izišla, kažem svom ljubljenom djetetu. -Možda popodne, ako potraje sunce i ne zaklone ga oblaci i prestane djelovanje apaurina ili ako mi sve ne dosadi pa popijem još koji pa da vidim odmah, dok me još zanima, gdje ću dospjeti.
Rekla sam glasno samo prvi dio rečenice. Ostalo samo mislim. Alarmirala bi ona odmah svog brata, a on svog oca i već bi svi provaljivali vrata, skupa s bivšom tajnicom, nek se vidi briga. Mi smo poznata obitelj. Od kolina, samo je moje načeto. Tek toliko da se u ovom blaženom svijetu osjećam posve suvišna.
-Ne brini, kažem joj. Izići ću.
-Moraš šetati. Moraš loviti svaki lijepi dan.
-O.k., kažem.
Prisiljavam se ustati. Tuširam se, tuširam u nedogled. Malo mi se vrti. Neću s autom. Šetat ću sve do klupe. Mala zelena, al je srcu draga. Tamo su već sjedila dva muškarca.., radim brzu procjenu…mojih godina. Dođem do njih. Napravim se luda zapravo gluha i nijema pokažem samo rukom na mjesto s upitnikom u očima. Malo su začuđeni. Pogledavaju se. Ali ja sam već sijela. Hoće neće ustati i otići. Izgleda da sam dobro odglumila nijemicu, iako mi se čini da bi trebalo nabaviti bijeli štap, staviti crne naočale, i psa, pa onako sljepački rasplesano ala Ray Charles doći do klupe. Slijepcima se u principu više vjeruje. Ne vide jadni, pa što ćeš. To automatski uključuje bezglasnost, bezmozgovnost, barenko bez malog mozga i ostale odlike betežnih.
Kako god, ili što god ja mislila, nakon kraće krzmajuće šutnje nastavljaju svoj razgovor.
-Hm, hm, da , da ili po splitsku eee i slično. Jasno mi je, da se osjećaju neugodno. Tu pokraj njih sjedim ja. Nekako su sigurni da ništa ne čujem, ali ipak sam nekakvo biće. Ljudsko biće, iako sam ja sama vrlo daleko od te blažene definicije.
U nekom su trenu, ipak, zaboravili na mene.
-Znaš li, govori jedan, da sam nekidan bio ponosan na onu Mesićevu reakciju na onog Napolitana ili kako se već zove kako smo mi slaveni, oće reć Hrvati krvoločni i slično.
Aj ća, pomislim. Opet politika. Nema ti ovdje za mene ni sunca ni čistog zraka. A, da se dignem i odem nemušto ih pozdravljajući, mislim ali nešto me u odgovoru onog drugog zainteresiralo, pa sam ostala.
-Objesili su Musolinija i ljubavnicu. Nije bilo ni kod njih lustracije, ka ni kod nas. Uvijek se izvuku. Kapituliraju prije Nijemaca. Tu i tamo zadovoljili su strasti. Osvetili se. Zub za zub. I onda nema prave kazne. Cijela ti je ta priča naopaka.
Pa dobro, mislim ja, i sama bi da sam imala priliku objesila ljubavnicu.
-To i ja kažem, govori drugi. -Napoletano je komunist.
-I to borbeni komunist. Onaj iz šume. Nije ideolog.
-A u fojbama su završili fašisti? Ljevićar brani fašiste?
-Aj lipo kvragu. Ništa ti ne razumiješ.
-Zašto? O tome je riječ o fašizmu i antifašizmu.
-Riječ je o zločinu.
-Ali riječ je i da bi oni opet naše. Prije nego uđemo u Europu.
-Lovre jesi me nešto ozbiljno pitao ili bucaš ka i uvijek?
-Što hoćeš reći?
-U fojbama je napravljen zločin. Nema više ni a ni be. Ljudi su ubijani bez suda. To je tako. Može se to pravdati zločinima fašista. Ali zločin se ne može pravdati drugim zločinima. I koliko daleko treba ići u povijest.
-Ti isto hoćeš reći da smo mi Hrvati krvoloci? Ti braniš Napolitana i fašiste!_
-Aj lipo k vragu. Aj k vragu. Ti i Mesić. I fašisti i antifašisti sa cilin Napolitanom. Ajte lipo k vragu.
Potpuno sam smušena. Htjela sam odmah nazvati kćerku. Ona je kriva što danas sjedim na ovoj klupi i ne razumijem što se to dogodilo u fojbama.
Dižu se, ljutita obojica. Odlaze bez pozdrava
Ustajem i ja i trčim za njima. Pokušavam im gestama, za koje mislim, da bi mogle biti govor gluhonijemih reći da su me ostavili nezadovoljenu, ali oni ne kuže. Ali kad takve stvari muškarci uopće kuže?
utorak, 12.08.2008.
Sjedim na klupi. Evo što vidim:
Noćas me je bolilo uho. Poslužila glavu tbl aspirin, dapače šumeći aspirin sa vit. C, ali uho i dalje boli. Za to je krivo ronjenje u lijepo modro more i duboko plavetnilo. Neka mi.
Sad sjedim na klupi i svako malo se hvatam za uho.
Došla sam razmisliti.
Zapravo mi sve izgleda besmisleno.
Riječi kojima mi ljudi pokušavamo drugima, a i sebi, kad nam ih govore drugi, reći, razjasniti, tumačiti osjećaje, događaje rat i mir, pa i male stvari kao da nisu dovoljne. Riječ ograničuje. Uokvirena je i zna se što točno predstavlja. Rijetke se koje daju slutiti. Njih izgovaraju pjesnici, ali i pjesnici su rijetki. A danas ih nitko više ne čita. Riječi koje danas slušamo površne su kao i mi sami.
I zašto su? Zašto riječ beskonačno kad u beskonačnost ne vjerujemo. Zašto: Unendlich, infinite, végtelen, ovo je zadnje mađarski, jezik kojeg ama baš ništa ne razumijem a ipak postoji.
-To ide još od kule babilonske, kaže Gospodin, a i pas je bogme pokraj njega.
Jesam li iznenađena?
-Nije li bilo jednostavnije da govorimo svi istim jezicima, pitam. –To bi bilo vrlo važno, kažem očito glupo, jer se Gospodin smije, ali nastavljam; - Jer kad bi se razumjeli bilo bi možda manje nesporazuma, ili bi se ti nesporazumi brže razriješili.
-Ha- ha- ha. Sad se već hvata za trbuh i valja po pijesku s nogicama u zraku. I pas se kesi od uha do uha. Blago njemu. Njega ništa ne boli.
-Oprostite, kažem- ja vas nikad ili možda nekad vrlo davno u ranoj mladosti, nisam shvaćala kao očinsku figuru, ali nije li ipak neprimjereno da Gospodar svemira tako leži na podu i smije se…ruga se. Moje pitanje ide iz muke. Ja sam ozbiljno i vrlo tužno biće.., na kraju vi ste sudjelovali u mom stvaranju. i.. jutros me boli uho.
Hop. Sjedi na klupi. Kao da ga bolno uho zabrinulo, a sve ovo drugo svi nesporazumi ovog veselog svijeta ga samo zabavljaju.
-I ti misliš, kaže – da su riječi jedini izvor nesporazuma. Ja slušam što govorite i kad govorite istim jezikom nesporazumi su još veći.
-Kad ste tako dobre volje, kažem ja, - prepričat ću vam razgovor za jednom večerom.
-Pucaj!
-Hoćete reći da znadete što se govorilo, hoćete reći da ne trebam reći ni riječi, da vi već znate?
-Moguće, kaže. Još uvijek je dobre volje. – Moguće da ja znam, ali ti očito ne znaš pa ću te slušati zajedno s tobom.
-Aha, kažem. –To je vaša poznata dobra volja prema ljudskom rodu.
Već sam bila na rubu odluke da ne govorim ništa, ali uho mi je malo popustilo i na kraju bio je prokleto u pravu. Ja sam sumnjala u sebe.
-No dakle pozvana sam kod jedne prijateljske obitelji na ručak. Stigli su njegovi roditelji. Ona i on su uselili u novi stan. Željeli su da ja budem prisutna. Zašto? Duga je to priča...
-Skrati je, kaže Gospodin, a i pas je nekako na isti način zalajao. Taj vau vau sličio je na o.k.
Strašno kad već i psi iz kraljevstva nebeskog znaju više od nas ljudi...
-Znam da znate, rekla sam.- Miješani je brak muslimani Bošnjaci, a ona je Hrvatica i katolkinja. E, ali u toku večere ona kaže da su svi muslimani u Bosni hrvatskog porijekla. Da su to činjenice i da se to na kraju vrlo dobro zna.
Malčice sam se uzrujala.
-Znam što je slijedilo, kaže gospodin, ne zamaraj se. – Ti si digla dva prsta i zatražila RIJEČ dvije. Objasnila si da to baš i nije istina. Da se muslimani tamo po porijeklu dijele na one prave osvajače, dobro, dobro, nisi ih nazvala osvajači, ali na one koji su došli iz Turske i ostali u Bosni i one koji su promijenili vjeru bez obzira što su prije bili kršćani katolici Hrvati i kršćani pravoslavci Srbi. I još si rekla da Hrvati govore kako su to mahom bili najprije Hrvati, a Srbi pak govore kako su to mahom bili Srbi.
-A potom je ona rekla da ga, svog muža vodi na vjeronauk i da će ubrzo postati katolik...
-A ti si, rekao je Gospodin vidjela kako se ono dvoje starih ljudi, intelektualaca, stradalnika iz vašeg rata, pokunjeno gleda i vrag ti nije dao mira pa si rekla....
-Pa sam rekla... to što sam rekla....
-Da je Bog, ako ga ima, to si dodala, ako ga ima, jedan jedini i da ne vidiš razloga da se mijenja vjera ako čovjek već vjeruje... I tko to u dvadesetom i prvom stoljeću još radi, rekla si mijenja vjeru...
Malo smo šutjeli Gospodin, ja i pas.
-I..? pitala sam.
Raširio je ruke i smijao se. -Riječi, riječi, riječi. Pitaš se koliko si u pravu?
-Kad ću doznati , pitala sam?
-Možda na sudnji dan, rekao je odlazeći, a možda ni tada. Puno je zvanih, a malo je ....
Posljednje riječi nisam čula, ali znala sam ih.
Doma sam za utjehu pustila Mariju Dolores Praderu. Čula sam da je i sa one strane jedine nam važne granice vrlo popularna.
ponedjeljak, 11.08.2008.
Aleksandar Solženjicin
U Slobodnoj Dalmaciji od 10 08 2008 izišao je članak Ines Sabalić pod naslovom:
Demonter 'Arhipelaga Rusija'
Pokušala sam ga naći na internetu i cijelog ga staviti na blog, ali nisam ga našla. Inače volim kako piše Ines Sabalić. Ponekad se s nečim ne složim, ali to je ta razlika između mene, mojih godina , dugog slonovskog pamćenja, usudila bih se reći i određenih knjiških znanja i drugih koje ta znanja rijetko zanimaju i takve knjige ne čitaju.
Često se pitam vode li me ta 'znanja' u neke isključivosti'. Postajem li pristrana i zla. Jesam li sposobna čuti drugu stranu, jer pravda za koju lagano ginem pokazuje u najmanju ruku Janusovo dvostruko lice i nije bezrazložno pravo, koje se trudi postići pravdu, uključilo žrtvu, ubojicu, odvjetnike jednog i drugog, porotnike i suca. Pa još drugostepeni itd ostale sudove. Haški, međunarodni a onda i ulicu… uistinu teška je rabota shvatiti tko je u toj životnoj igri dobra i zla na pravoj strani, koja je strana prava ili na strani pravednoga, bolje rečeno.
Ako taj članak negdje pronađete pročitajte ga.
Radi se o slijedećem:
Solženjicin, ruski pisac, dobitnik Nobelove nagrade, nedavno je umro pa su ga se sjetili, ali njena je teza, a rekla bih i moja, da su njegove knjige nešto što više nitko neće čitati, iako su upravo te njegove knjige naročito 'Arhipelag Gulag' Rusiju opisale kao veliki , strašni logor, izazvale promjenu svijesti na socijalističkoj i socijaldemokratskoj sceni.
Evo par rečenica iz tog članka:
„ Za Francuze, Solženjicin je osoba od posebnog interesa. Deseci poslijeratnih generacija u Francuskoj oblikovale su se kao ljevičari, socijalisti, u romantičnom zanosu prema Sovjetskom Savezu. Staljinizam je kao ideologija dulje živio u Francuskoj nego bilo gdje drugdje. Skoro su se svi kompromitirali. Jean Paul Sartre je znao za sovjetske logore u kojima su život izgubili milijuni, ali nije htio da se o tome govori na Zapadu, da se „kapitalisti“ ne bi koristili tom činjenicom. Istinu o sovjetskim logorima u Francusku je donio hrvatski revolucionar, jedna od najzanimljivijih ličnosti povijesti hrvatske političke scene Ante Ciliga, kultni autor na tamošnjoj lijevoj sceni, no istina je previše uznemirujuća i zato zanemarena. „
Inače čitala sam Antu Ciligu. Piše zanimljivo, ali uistinu je avanturist, znatiželjnik ili … ne znam kako bih ga nazvala.
Daje malo na Korto Malteze i takve likove sa književne i ine scene.
Evo još iz članka:
------Životinjsko poniženje
..Čitanje Solženjicinovih romana izaziva nelagodu. 'Arhipelag Gulag'
Napisan je jer je Solženjicin nakon'Ivana Davidovića' bio zatrpan pismima u kojima ga stotine ljudi mole da zabilježi i njihove sudbine, i dok se čita što čovjek može i što je ljudsko biće radilo da bi preživjelo, gotovo se osjeti gađenje; gađenje nad tim do koje su mjere životinjskog poniženja bili dovedeni zarobljenici Gulaga, i još uvijek odbijaju crknuti. ---
No nama je bilo lijepo ili?
Žao mi je što sam onima, koji me čitaju, a kojima je jutro sunčano, lijepo i ugodno pokvarila malo jutra.
petak, 08.08.2008.
Lijepo trodnevno druženje sa Julijanom. I onda adio nakon neprekidnog bla, bla bla, ne previše šetnje, više raznih prometnih sredstava otpraćaja, ispraćaja i tome slično.
Jesmo li dobro organizirali. Teško je to reći. Nikakav financijski efekt. Sigurno je potrošila više nego…ali dobitak je i u druženju. Izmjeni razmišljanja. Ne znam kako se ona osjeća, ali meni je s njom bilo lijepo. Zaboravila sam da je mlađa od mog najstarijeg sina. Nemam više ljuvenih (hm) razmišljanja, ali cuore je sempre mlado. S tim treba računati.
Promocija je bila vrlo dobra. Prof. Splivalo veliki animator sa srcem, idejama inače prebogata, na čelu je imaginarne udruge Kluba pijaća vode- učlanjenje ide uz određeni ceremonijal. Sve vrlo zabavno.
Drugi , čitač jedne pripovijetke, mladi glumac, mislim zadnja godina akademije, zgodan,crn, lijepi bijeli zubi- netko je rekao ukrali smo ga Talijanima, jer u Zonu bez sumnje ukrali ciganima- inače tolika je kombinacija nekih genetskih i zbrčkanih životnih seljenja ovamo i onamo- ne u negativnom smislu da čovjek ne bi povjerovao u što se lijepo i pametno izrodilo to mlado biće od koga se još može puno dobrog i pametnog očekivati. Samo da je nitko pa ni godine ne pokušaju ustrojiti. Bila bi to vrlo velika šteta.
Jasenka Splivalo i mlada Sandra Mateljan priredili su nam ad hoc druženje na teraci Jasenkinog stana u kralja Zvonimira …. Split nighte scene...
Ostali smo do ponoći… Bilo je i šampanjca i zgodnih sendviča ( Sandra je majstorica u koječemu sa raznim dobivenim nagradama, skromna samozatajna, odlična cura) ,-pa i kolačića.
Inače malo blogera. Polovica prsta jedne ruke. Ne znam u čemu je vic. Možda ta anonimnost bloga.
Evo par loših slika sa mog aparata. Na jesen obavezno upisujem tečaj snimanja kod Ante Verzottija.
Prof. Splivalo i Zona dan prije na kavi i upoznavanju
.
I glazba za Zonu:
http://www.youtube.com/watch?v=CWzL0aCk2WQ&feature=related
srijeda, 06.08.2008.
Najava
Predstavljanje zbirke priča "Kako su nas ukrali Ciganima", vukovarske spisateljice i blogerice Julijane Adamović, održat će se u Klubu Ghetto, Dosud 10 u Splitu, 07. kolovoza 2008. (četvrtak) u 21,00 sat, u organizaciji Knjižare Utopia.
Zbirku od tridesetakpriča će, osim autorice, predstaviti i prof. Jasenka Splivalo.
O autorici: Julijana Adamović rođena je 1969. godine u Bačkoj.Po zanimanju je socijalni pedagog i radi u struci. Priče piše unazad godinudana i objavljuje na blogu itsprobablyme.blog.hr. Do sada je objavljivala samo
stručne radove i priručnike ("Luka na sudu" - ilustrirana brošura zapomoć djeci žrtvama/svjedocima na sudu). Majka je dvoje djece i živi u Vukovaru.Molim vas da, u okviru vašeg vremena i mogućnosti popratite ovaj događaj.
Fotografija u prilogu preuzeta sa http://bablfotograf.blog.hr
ponedjeljak, 04.08.2008.
Oči širom zatvorene (Naslov sam ukrala Stanleyu Kubricku)
T N T. Tako su nas zvali u gimnaziji. Skraćenica naših imena. Ali ne samo zbog toga. Znatiželjne. Nerazdvojne. Ubitačne- netko je rekao. Drugu godinu studija N. se zaljubila. Nije bio za nju. Varao je, podcjenjivao, rugao joj se. Svi smo to vidjeli osim nje. Vukle smo brušketu tko će joj reći. Ja sam izvukla kraće drvce. Prestala je komunicirati sa mnom. Kao da smo prekinuli nevidljivu crtu bliskosti i pustili među nas nepovjerenje, nevjerovanje, kao kad osjetiš da je netko prozreo sve tvoje namjere, tvoju crnu dušu. Više nije bilo natrag. Prijateljstvo između nas, sve tri, se raspalo. Godine su prolazile. Drugu T. sam povremeno viđala, osim u periodu domovinskog rata kad je sa roditeljima otišla u Beograd.
Kad se vratila potražila me je. Neke teme nismo doticali.
-Ne bi je prepoznala, govorila mi je o N. s kojom je bila ponovo u prijateljstvu -Neko se vrijeme držala, ali već duže ne kontaktira s nikim…puštam da mi govori. Ja šutim. Obje smo svaka na svoj način ranjene. I što joj reći. Ti si pokušala i vidiš kako se završilo.
Danas žalimo za prošlim danima jer nam se čine sretnijim i ljepšim, a ja bih rekla to je samo zato jer smo bili mladi. Brige su bile daleko od nas.. Ništa nas nije diralo osim ljubavi i radosti. Malo poezije onoliko koliko se uklapala u naš svijet intenzivnih događanja. Malo politika, ali usput. Nismo ni mogli previše zadirati u nju. Ja sam bila vjernik, otac po zatvorima. Tvrda desna hrvatska priča. Kući su me učili šutjeti. Prva T. dijete oficira, miješani brak, N. dijete direktora, komunisti ateisti.
Njihovi roditelji su me rado primali kod sebe.
Uopće imam neobična i raznolika sjećanja na vrijeme komunizma i odnosa prema mojoj obitelji i meni djetetu, djevojci. Neki od njih bježali su od nas kao od kakve ozbiljne zarazne bolesti, a neki su nam činili tajno, a ponekad i vrlo javno vrlo velike usluge. Danas kad o tome razmišljam čini mi se da znam i zašto, ali to nije predmet ove priče.
U ovom slučaju našeg prijateljstva ubitačnih T N T radilo se o pravom nesebičnom prijateljstvu, a njihovi roditelji...
Evo mog pokušaja objašnjenja; preuzetno je možda govoriti o ozračju u kojem su živjeli moji, ali moja obitelj nekad moćna i bogata, ostaci su se vukli i vuku se još i danas, imala je i jedan prizvuk određene čestitosti, nekog godinama sticanja statusa, kao engleska trava zalijevana petsto godina, ljudi od znanja i imanja. Bilo je neke tajanstvene nedodirljivosti od vanjskih zbivanja u kući sa zamračenim prozorima i mirisima starine i knjiga i s dodatno patećim sudbinama njenih članova.
Mi smo bili kao one stare kuće u filmovima u kojima živi ili možda ne živi nitko, ali noću se ponekad vidi neko svijetlo, netko ipak hoda hodnicima i sobama punim paučine i prašine.
U filmu to privlači nestašnu i znatiželjnu djecu, u zbilji komunizma izazivalo je znatiželju novih.
N. i prva T. su rado dolazile k meni. Jedan od mamine braće je crtao. Gledajući s današnjeg načina gledanja, bio je, inače, niš' koristi. Propali student, rat ga je možda malo usporio u učenju, a kasnije, obitelj je bila obilježena. Nitko mu nije, u nastavljanju studija, mogao dati podršku, možda se ni on sam nije trudio. Vratio se kući. Obitelj se o njemu nastavila brinuti. Imao je što jesti, jedna od teta je krpila i prekrajala odjeću, a on je crtao. Nitko mu ništa nije predbacivao, na kraju bio je živ i u roditeljskoj kući, za razliku od onih koje na razne načine nije bilo, ali promašenosti i razočarenja su visjela u zraku.
Mi bismo tri sjedile oko njega i gledala kako iz kista šutljivog slikara, sve je manje govorio, njegov mu je život, životarenje, bilo je jasno padalo teško, nastaje slika, umjetnost, reklo bi se, iako i to je pitanje. Naziv umjetnost slike i slikar su dobili nakon nastanka države Hrvatske, u samom početku, u onom kratkom vremenu kad je bilo važno što više Hrvata ugurati na ispražnjena mjesta onih koji su otišli.
Sve je ovo naizgled nevažno za sudbinu moje školske prijateljice N, iako možda i nije. A evo zašto:
Slike moga ujaka bile su proročanske. Doslovno. Kad da bi šutljivi slikar slikom odredio sudbinu onog što je crtao to bi se i dogodilo. Interesantno da je to prva primijetila N. Upozorila nas je i tek onda smo i mi nas dvije T. isto zaključile.
Između N. i mog ujaka se, u međuvremenu, razvio odnos kojeg ne bismo mogli nazvati nečim konkretnim u uobičajenom smislu žensko muških odnosa. Budne oči mojih tetki, moje bake i majke odmah bi to primijetile. Bio je to više odnos učitelja koji je govorio škrto i učenice koja je pozorno slušala o onim tajanstvenim zbivanjima koja su običnim očima i duši bila nevidljiva.
Je li već tada začeta klica budućih zbivanja.
Početkom ljeta nazvala me T.
-Nađimo se na kavi.
Raspitale smo se za djecu, muževe, posao, možda ne baš ovim redom, zašutile, a onda je ona rekla, oklijevajući: - Zapravo...zapravo... nešto drugo sam ti htjela ispričati. Znaš li da joj je suprug konačno otišao.., napustio je.
Znala sam o kome govori.
-Poslala ti je pismo, rekla je.
-Meni?
I evo pismo:
Draga T,
bilo bi bolje da sam te poslušala. Kako god tonula sam sve dublje. To više nisam bila ja. Okrenula sam se vjeri. To je za mene bilo otkriće. Predugo bi bilo objašnjavati kuda me je sve vjera vodila, razne vjere, ali… shvatila sam da moram nešto poduzeti. Djeca su odrasla. Više me ne trebaju. Ona prva prava prijateljstva sam izgubila, nije mi se dalo obnavljati. Nisam ni mogla. Čemu tumačiti da ništa nije bila moja volja. Dugo sam razmišljala i odlučivala se i onda …draga T., u mom srcu uvijek je ostalo puno mjesta za nas tri. Ona tiha sjedenja u kući tvoje bake i djeda. Razgovori sa tvojim ujakom… je si li znala da sam prisustvovala njegovu sprovodu.
Ispraznila sam svoj duh i molim Boga da ovaj moj nesretnik napravi konačno nešto što će me odvratiti od ove strašne ovisnosti. Bilo što, bilo što da konačno odahne ova umorna duša i tijelo.
Sklopila sam ugovor s… Bogom.
Ako… ako se ne uspijemo vidjeti znaj da sam sve ove godine mislila na tebe, ali… nisam bila u ….
Rekla sam Bogu……
(pismo je tu imalo nekoliko precrtanih rečenica, pokušaja brisanja)
Tvoja N.
-Daj mi njen broj telefona, rekla sam prvoj T., koja je šutke sjedila i čekala da završim čitati.
-Nema je, rekla je T. muklo.
-Kako je nema? Gdje je otišla?
-Nitko ne zna.
-Ni djeca? Nitko.
Promatrale smo se.
-Zašto je u pismu spomenula mog ujaka, pitala sam je.
-I meni ga je u posljednje vrijeme spominjala. Sjećaš se da je to okultno vrlo zanimalo, rekla je prva T.
-Okultno?
Iznenadila sam se. Nisam to tako doživjela, iako… bilo je nekih neobičnosti s njegovim slikama, ali baš okultno.
-U posljednje vrijeme, rekla je, -hodala je po nekim čudnim skupovima. Najprije vjera i molitve, a kasnije spominjala je tarot…
-Moj Bože?
Ponovo smo se šutke gledale. Život je bio iza nas. N. je odlučila prva otići. Što se tu više imalo reći?
U spomen na zuba i njegov aprazirung.
