odmak
subota, 23.08.2008.
KLUPA -početak početaka.
Rečenica dana:
A uvijek treba misliti na to da je čovjek/čica vrlo lažljivo biće.
Za one koji pamte snove sve će biti jasno. Na čelu kolone biciklista išao je starac, djed onog posljednjeg u koloni, a za njima ja. Posljednjeg u koloni poznavala sam u zbilji.
Vrlo mršavi maleni starčić sa nešto kraćim hlačama stegnutim oko gležnjeva biciklističkim štipaljkama. Nosio je naočale za vid i na njima podignuta sunčana stakalca.
Sve je na njemu bilo iz nekog prošlog vremena, ali vrlo uredno i pažljivo poslagano, osim što se boje čarapa i košulje često nisu slagale.
Zbog tih podignutih tamnih staklenih 'naklapnica' dobar čitać kriminalističkih romana odmah bi zaključio da sam tog starčića viđala isključivo u nekom zatvorenom prostoru. I pogodio bi.
U zbilji dakle, rečeni je gospodin zalazio u kafić iza ugla u kojem sam redovito pila kapučino. Obavljao je nešto za vlasnika, što točno ne znam, ali upamtila sam ga zbog njegova osebujnog izgleda.
Znam da bih, ugledavši ga, na njegovoj glavi zamislila onaj mali ventilator, koji navodno hladi, što se zna ponekad viđati kod nekih veseljaka ljeti na plaži.
Zamišljala sam i bicikl. Star, taman, premazan nekim lakom tamo gdje je počeo hrđati. Vrlo sređen. Sve je na njemu moralo, kao i na vlasniku, biti na mjestu. Možda je postojao držač za flašu sa čajem… i sad dosta neću ići dalje u opisivanju malog gospodina.
U snu, jer s početka ove priče ja u snu, ne znam zašto, slijedim obitelj malog čovječuljka - gospodina iz kafića. Njegov je djed uistinu vrlo star, na vlas sličan svom unuku.
Tu su, pretpostavljam i njegova majka i otac, tetke i stričevi, njegova braća i sestre, veliki ih je broj u koloni i ja na kraju iza gospodina- čovječuljka.
Vrlo su si slični, kako bi se u vrloj i dičnoj metropoli naše operetne zemljice izrazili.
Osim mene, naravno. Ja sam, ipak, nekak drugačija? Vozimo sasvim ozbiljno u koloni jedan po jedan i tu se san naglo prekida. Kud je djed na čelu kolone krenuo? I zašto ga ostali slijede? Ajde oni su si ipak svoji, ali zašto ih ja slijedim?
Kakva je pouka ovog sna? Poentirajte vikao bi na mene neki agresivni televizijski voditelj. Ako ne i svi. Pazite ja sam još usto stara ženska. Nema tu prema meni nikakve milosti. Ako nisam prosta i duhovita i ne znam poentirati izbacit će me vani.
Zašto ste to ispričali. Ta vaša priča logično treba imati neki zaključak. Ali ja se ovaj put ne dam. Mislite što vas volja. Odmah odustanite od čitanja. Baš me briga. Ionako mi za pisanje nitko ništa ne plaća. Niti me netko čita. I tako ovaj put sam odlučila pisati o snovima kako bih pokazala a možda i dokazala kako poučka nema. Nema i gotovo!
Vrlo rano sam počela pamtiti, razgovore, događaje, snove, stvari koje sam slutila, stvari koje sam hvatala krajičkom oka i srca, zakržljalog repa, neotkinutog crvuljka, umnjaka i ostalih dijelova koji su uredno čekali evoluciju ali i inače.
Dva su me događaja navela na pisanje ovog.., nečeg, ne znam kako bi to nazvala i u što će se izroditi. Jedan je događaj slijedio drugi. A drugi od kojeg ću započeti jer njegova poruka mora dati ton cijeloj toj priči jest vijest koju su nekom prigodom objavile sve dnevne novine u zemljici Hrvatskoj a glasila je:
Papa ukida Limb. Drugi događaj je Klupa. Zapravo sama po sebi ne može se nazvati događaj.
Klupa je klupa uz more nedavno dovedena u red od nekog koncesionara, što je sad u postkomunističko vrijeme vrlo in. Tek ono što će se tu događati može se pod navodnicima nazvati događajem.
Klupa je svježe obojena u zelenu boju, nema tu preveć mašte, još je jučer na njoj visio konopčić s bijelim papirićem. Upozorenje za brzoplete i nepažljive u koje i sama spadam.
Konopčić sa papirom je netko otkinuo. Puhala je bura, jugo, tramontana ili već nešto slično i sad imam zelenu prugu preko hlača. Da se mene pitalo imala bih cvjetiće, tako bi ja naime obojila klupu. Ali to je zato jer nemam stila. Naginjem kiču mittel Europe malo Austrije, malo Njemačke i Švicarske a i bokunić Italije a to više ne pali. Sad je kod nas sve crno sivo, bijelo, čiste linije. Onako malo japanski i skandinavski.
Ali.., opet moram započeti od prapovijesti. Iz razloga koji će mnogim staricama i starcima biti razumljivi, bez namjere da koketiram ili se pravim važna, ne daj Bože, sklopila sam ugovor sa Njom (zašto ne bi bila ona) -Njim-Onim, koji se u našem rječniku naziva Bog, da ću živjeti još dvije do tri godine, a zašto objasnit ću kasnije.
To je istina vrlo problematičan ugovor. 'Ja sam onaj koji jesam', kako je sam sebe nazvao, svako bi ga ime ograničilo sigurno je mislila,o,lo ali Ona,On, Ono, sam gospođa, gospodin, neutrum, Bog nije se, naime, potpisao (konformistički, ali i iz praktičnih razloga nazivat ću ga ubuduće uobičajenim imenom). Pa kako mi se život sve više sviđa, nadam se da će uzeti u obzir da sam samo slabi čovjek, dapače ženski čovjek/ čovječica kojom vladaju zemaljski hormoni i ostale prizemnosti. I prije spomenuta brzopletost sa zelenom crtom preko hlača. Ali i računđijska narav.
Ako pristanem na tako drastičnu nagodbu, mislim ta nagla smrt za koju godinicu, mislila sam si, možda mi padne i koji milijunčić s neba, ona čuvena nebeska mana, pa k vragu za potomke se u tom smislu treba žrtvovati. Ali to i nije baš tako. Ima u meni još ostataka čestitosti i držanja do zadane riječi, ali sad sam rekonvalescent. I zato sjedim na Klupi uz more jedne tople splijetske zime i duboko dišem ovo još malo preostalog vrlo ukusno inspirativnog morskog zemaljskog zraka prelijepe mi domovinice.
A počelo je od limba. Zapravo ja sam vam nekako vjernik novijeg datuma. Moji su vam stari, iskreno rečeno, konformisti. Onako prava građanska obitelj malo trgovci, malo liječnici, pokoji profesor, blago koketiranje s komunizmom, upravo ništa značajno ni spektakularno, lijepo su se snalazili.
Čak se kitio i bor istina dan poslije Božića, a opet prije N.G. Stizali su i darovi opet nekako od nekog ni tamo te ni vamo te. Jedna je prabaka bila Austrijanka pa se spominjao Tannenbaum i izvlačile neke starinske kuglice i ostali ukrasi koje ni kod koga nisam vidjela. Izgleda idilično, ali …
Sjedim na Klupi i udišem. Ne danas, ne… danas pada kiša, pa pišem. Eto neposredno nakon operacije, priznajem malo me trta nisam glupa, tražila sam da mi kažu istinu, a ona je…
Kako god gospodin se s psom šetao uz plažu,iako je jasno postavljena tabla sa prekriženim likom kućnog ljubimca. Bacao mu je šišarke, naplavljeno drvo i slično. Čak i u more ali pas se tamo nije dao.
Čeznutljivo su obojica gledali u ono što je plivalo. Gospodin je vikao: Donesi, ajde donesi. Umiljavao mu se. Pokušavao ga je na svaki način nagovoriti da zapliva, ali pas je trčao gore dolje, lajao na svaki malo veći val i bježao da ne smoći niti nogice a Bog i bogme niti rukice. (Iz deminutiva se vide geni prabake Austrijanke.) U jednom trenu, umorili su se jedan i drugi, evo ti vlasnika psa do mene.
-Slobodno?
Pet klupa oko mene potpuno praznih, ali što ćeš. Dobro, spadam u pristojne, netko je rekao plahe osobe, ali me bolest, priznajem, promijenila. Spremala sam se reći nek se nosi, ali on me iznebuha upitao:
-Znate li što je to limb?
Ne znam jel se to i vama događa. Mislite o nečem, baš to jutro mi je zapeo za pogled članak o tome kako papa ukida limb, i pogleč gosp. sa psom mi postavlja upravo to pitanje. Logično, diskretno, sam pogledala ima li krila ili već nekakve takve oznake božanskog glasnika, kažem vam bolest me promijenila, ali ništa vanjskog nije bilo za vidjeti. A i pas je djelovao posve zemaljski, ali vrag će ga znati.
-Čistilište, kažem ja sva sretna. Jest u tom sam pogledu posve nova, ali proučavala sam. A primjereno promjenama i novom dobu pričestila sam se, krizmala, čak na kraju i vjenčala u crkvi (što će se na kraju pkazati kontraproduktivno), netko me već davno potajno krstio, pa sam, na sreću, taj prvi znak pripadnosti Hrvatima=Katolicima s rukom na srcu (84%) već imala.
-E nije kaže on, misli pri tom na Limb. -To svi misle, ali nije.
-Jest, kažem ja.
-E vidite postoje samo dvije kategorije koje tamo imaju pristupa. Nevina nekrštena dječica u tzv limbusu infantumu i pravednici koji su umrli prije pojave Krista u tzv limbusu patrumu.
-Teško meni, kažem ja, -nema mi spasa. Rodila sam se poslije Krista.
Impresionirana sam latinštinom ispaljenom bez imalo krzmanja. Uhvatila sam se na udicu, rečenu ješku, kako bismo ovdje rekli.
-Koliko poslije Krista, pita me ozbiljno?
-Točno tisuću devetsto šezdeset godina.
-Mogu li primijetiti, kaže on, -da vam te godine nitko ne bi dao. A na kraju imate se šansu pokajati.
Ponovo bacam diskretan pogled na njegova leđa, a bogme pogledam za svaki slučaj i na leđa njegovog psa, nikad ne znaš Bog se, a i njegovi glasnici pojavljuju u raznim oblicima. Mali ostatak racionalnog dijela mozga zna koje su mu namjere, ali život mi je sve više sličio na čudo.. .
Tko li je što li je, pitam se? Izgleda zna više o meni nego i ja sama, opet mislim. Nije mi baš cijeli život prošao kroz glavu, ali neki djelići. Oni koje sam u ispovijedima zatajila jer ih, iskreno, nisam ni smatrala grijehom.
Tada zatajila, a kasnije, ušla sam i u neka druga znanja i religije, postala sam popularno rečeno optužena da spadam u new-age poklonike, za koje ta 'nedjela' nisu bila niti spomena vrijedna pa se više time nisam opterećivala.
Na kraju uzmimo samo reinkarnaciju. Uvijek ću imati šansu u nekom od slijedećih života, mislila sam. Ali ne lezi vraže. Muž me ostavio ( eto tu nije pomogao onaj božji sakrament). U pitanju je bila druga ženska, naravno i normalno. Uobičajeno. Pao mi je taj događaj vrlo teško. A onda se pojavila i bolest i…odjednom više nisam ista osoba.
Osim svega eto me sve više na Klupi. A sad i taj nedefinirani prijeteći Limb. I gospodin s psom kojeg nisam poslala tamo gdje sam prvi tren htjela. I snovi koje sam počela pamtiti.
I na kraju zašto sam se rodila poslije Krista. Da sam na ovaj svijet došla prije njega mogla sam tolike godine blaženo lebdjeti u limbusu patrumu i mirno čekati da me Ona, On, Ono pozove i onda nastaviti uživati u raju, mjestu za najdraže, rečene 'puno zvanih malo izabranih'.
I tako zabavljena samom sobom odjednom vidim spušta se sumrak. Gospodin s psom više ne sjedi pokraj mene na klupi. Pogledam oko sebe, ne vidim ih.
I onda, zbog sunca stopljenog s morem na zapadu, što li, ugledam ih kako mirno hodajući po morskoj površini odlaze prema Šolti. Trljam oči ali njihovi likovi su, istina, malo manji, udaljeniji, ali tu su. Hodaći po morskoj površini odlaze … dopala ih Šolta.
Zašto ne, pomislim, dijete; mješanac zemljanke i najmoćnijeg od svih Bogova ( svojataju ga Židovi, kršćani i muslimani – eto moja plaha, fer duša nabraja ih po redu Njegovih pojavljivanja na majčici zemlji) rodio se u štalici. Šolta je u tom slučaju baš pravi izbor.
