T N T. Tako su nas zvali u gimnaziji. Skraćenica naših imena. Ali ne samo zbog toga. Znatiželjne. Nerazdvojne. Ubitačne- netko je rekao. Drugu godinu studija N. se zaljubila. Nije bio za nju. Varao je, podcjenjivao, rugao joj se. Svi smo to vidjeli osim nje. Vukle smo brušketu tko će joj reći. Ja sam izvukla kraće drvce. Prestala je komunicirati sa mnom. Kao da smo prekinuli nevidljivu crtu bliskosti i pustili među nas nepovjerenje, nevjerovanje, kao kad osjetiš da je netko prozreo sve tvoje namjere, tvoju crnu dušu. Više nije bilo natrag. Prijateljstvo između nas, sve tri, se raspalo. Godine su prolazile. Drugu T. sam povremeno viđala, osim u periodu domovinskog rata kad je sa roditeljima otišla u Beograd.
Kad se vratila potražila me je. Neke teme nismo doticali.
-Ne bi je prepoznala, govorila mi je o N. s kojom je bila ponovo u prijateljstvu -Neko se vrijeme držala, ali već duže ne kontaktira s nikim…puštam da mi govori. Ja šutim. Obje smo svaka na svoj način ranjene. I što joj reći. Ti si pokušala i vidiš kako se završilo.
Danas žalimo za prošlim danima jer nam se čine sretnijim i ljepšim, a ja bih rekla to je samo zato jer smo bili mladi. Brige su bile daleko od nas.. Ništa nas nije diralo osim ljubavi i radosti. Malo poezije onoliko koliko se uklapala u naš svijet intenzivnih događanja. Malo politika, ali usput. Nismo ni mogli previše zadirati u nju. Ja sam bila vjernik, otac po zatvorima. Tvrda desna hrvatska priča. Kući su me učili šutjeti. Prva T. dijete oficira, miješani brak, N. dijete direktora, komunisti ateisti.
Njihovi roditelji su me rado primali kod sebe.
Uopće imam neobična i raznolika sjećanja na vrijeme komunizma i odnosa prema mojoj obitelji i meni djetetu, djevojci. Neki od njih bježali su od nas kao od kakve ozbiljne zarazne bolesti, a neki su nam činili tajno, a ponekad i vrlo javno vrlo velike usluge. Danas kad o tome razmišljam čini mi se da znam i zašto, ali to nije predmet ove priče.
U ovom slučaju našeg prijateljstva ubitačnih T N T radilo se o pravom nesebičnom prijateljstvu, a njihovi roditelji...
Evo mog pokušaja objašnjenja; preuzetno je možda govoriti o ozračju u kojem su živjeli moji, ali moja obitelj nekad moćna i bogata, ostaci su se vukli i vuku se još i danas, imala je i jedan prizvuk određene čestitosti, nekog godinama sticanja statusa, kao engleska trava zalijevana petsto godina, ljudi od znanja i imanja. Bilo je neke tajanstvene nedodirljivosti od vanjskih zbivanja u kući sa zamračenim prozorima i mirisima starine i knjiga i s dodatno patećim sudbinama njenih članova.
Mi smo bili kao one stare kuće u filmovima u kojima živi ili možda ne živi nitko, ali noću se ponekad vidi neko svijetlo, netko ipak hoda hodnicima i sobama punim paučine i prašine.
U filmu to privlači nestašnu i znatiželjnu djecu, u zbilji komunizma izazivalo je znatiželju novih.
N. i prva T. su rado dolazile k meni. Jedan od mamine braće je crtao. Gledajući s današnjeg načina gledanja, bio je, inače, niš' koristi. Propali student, rat ga je možda malo usporio u učenju, a kasnije, obitelj je bila obilježena. Nitko mu nije, u nastavljanju studija, mogao dati podršku, možda se ni on sam nije trudio. Vratio se kući. Obitelj se o njemu nastavila brinuti. Imao je što jesti, jedna od teta je krpila i prekrajala odjeću, a on je crtao. Nitko mu ništa nije predbacivao, na kraju bio je živ i u roditeljskoj kući, za razliku od onih koje na razne načine nije bilo, ali promašenosti i razočarenja su visjela u zraku.
Mi bismo tri sjedile oko njega i gledala kako iz kista šutljivog slikara, sve je manje govorio, njegov mu je život, životarenje, bilo je jasno padalo teško, nastaje slika, umjetnost, reklo bi se, iako i to je pitanje. Naziv umjetnost slike i slikar su dobili nakon nastanka države Hrvatske, u samom početku, u onom kratkom vremenu kad je bilo važno što više Hrvata ugurati na ispražnjena mjesta onih koji su otišli.
Sve je ovo naizgled nevažno za sudbinu moje školske prijateljice N, iako možda i nije. A evo zašto:
Slike moga ujaka bile su proročanske. Doslovno. Kad da bi šutljivi slikar slikom odredio sudbinu onog što je crtao to bi se i dogodilo. Interesantno da je to prva primijetila N. Upozorila nas je i tek onda smo i mi nas dvije T. isto zaključile.
Između N. i mog ujaka se, u međuvremenu, razvio odnos kojeg ne bismo mogli nazvati nečim konkretnim u uobičajenom smislu žensko muških odnosa. Budne oči mojih tetki, moje bake i majke odmah bi to primijetile. Bio je to više odnos učitelja koji je govorio škrto i učenice koja je pozorno slušala o onim tajanstvenim zbivanjima koja su običnim očima i duši bila nevidljiva.
Je li već tada začeta klica budućih zbivanja.
Početkom ljeta nazvala me T.
-Nađimo se na kavi.
Raspitale smo se za djecu, muževe, posao, možda ne baš ovim redom, zašutile, a onda je ona rekla, oklijevajući: - Zapravo...zapravo... nešto drugo sam ti htjela ispričati. Znaš li da joj je suprug konačno otišao.., napustio je.
Znala sam o kome govori.
-Poslala ti je pismo, rekla je.
-Meni?
I evo pismo:
Draga T,
bilo bi bolje da sam te poslušala. Kako god tonula sam sve dublje. To više nisam bila ja. Okrenula sam se vjeri. To je za mene bilo otkriće. Predugo bi bilo objašnjavati kuda me je sve vjera vodila, razne vjere, ali… shvatila sam da moram nešto poduzeti. Djeca su odrasla. Više me ne trebaju. Ona prva prava prijateljstva sam izgubila, nije mi se dalo obnavljati. Nisam ni mogla. Čemu tumačiti da ništa nije bila moja volja. Dugo sam razmišljala i odlučivala se i onda …draga T., u mom srcu uvijek je ostalo puno mjesta za nas tri. Ona tiha sjedenja u kući tvoje bake i djeda. Razgovori sa tvojim ujakom… je si li znala da sam prisustvovala njegovu sprovodu.
Ispraznila sam svoj duh i molim Boga da ovaj moj nesretnik napravi konačno nešto što će me odvratiti od ove strašne ovisnosti. Bilo što, bilo što da konačno odahne ova umorna duša i tijelo.
Sklopila sam ugovor s… Bogom.
Ako… ako se ne uspijemo vidjeti znaj da sam sve ove godine mislila na tebe, ali… nisam bila u ….
Rekla sam Bogu……
(pismo je tu imalo nekoliko precrtanih rečenica, pokušaja brisanja)
Tvoja N.
-Daj mi njen broj telefona, rekla sam prvoj T., koja je šutke sjedila i čekala da završim čitati.
-Nema je, rekla je T. muklo.
-Kako je nema? Gdje je otišla?
-Nitko ne zna.
-Ni djeca? Nitko.
Promatrale smo se.
-Zašto je u pismu spomenula mog ujaka, pitala sam je.
-I meni ga je u posljednje vrijeme spominjala. Sjećaš se da je to okultno vrlo zanimalo, rekla je prva T.
-Okultno?
Iznenadila sam se. Nisam to tako doživjela, iako… bilo je nekih neobičnosti s njegovim slikama, ali baš okultno.
-U posljednje vrijeme, rekla je, -hodala je po nekim čudnim skupovima. Najprije vjera i molitve, a kasnije spominjala je tarot…
-Moj Bože?
Ponovo smo se šutke gledale. Život je bio iza nas. N. je odlučila prva otići. Što se tu više imalo reći?
U spomen na zuba i njegov aprazirung.
Post je objavljen 04.08.2008. u 11:57 sati.