Marketing
Sjedim na klupi. Evo što vidim:
Noćas me je bolilo uho. Poslužila glavu tbl aspirin, dapače šumeći aspirin sa vit. C, ali uho i dalje boli. Za to je krivo ronjenje u lijepo modro more i duboko plavetnilo. Neka mi.
Sad sjedim na klupi i svako malo se hvatam za uho.
Došla sam razmisliti.
Zapravo mi sve izgleda besmisleno.
Riječi kojima mi ljudi pokušavamo drugima, a i sebi, kad nam ih govore drugi, reći, razjasniti, tumačiti osjećaje, događaje rat i mir, pa i male stvari kao da nisu dovoljne. Riječ ograničuje. Uokvirena je i zna se što točno predstavlja. Rijetke se koje daju slutiti. Njih izgovaraju pjesnici, ali i pjesnici su rijetki. A danas ih nitko više ne čita. Riječi koje danas slušamo površne su kao i mi sami.
I zašto su? Zašto riječ beskonačno kad u beskonačnost ne vjerujemo. Zašto: Unendlich, infinite, végtelen, ovo je zadnje mađarski, jezik kojeg ama baš ništa ne razumijem a ipak postoji.
-To ide još od kule babilonske, kaže Gospodin, a i pas je bogme pokraj njega.
Jesam li iznenađena?
-Nije li bilo jednostavnije da govorimo svi istim jezicima, pitam. –To bi bilo vrlo važno, kažem očito glupo, jer se Gospodin smije, ali nastavljam; - Jer kad bi se razumjeli bilo bi možda manje nesporazuma, ili bi se ti nesporazumi brže razriješili.
-Ha- ha- ha. Sad se već hvata za trbuh i valja po pijesku s nogicama u zraku. I pas se kesi od uha do uha. Blago njemu. Njega ništa ne boli.
-Oprostite, kažem- ja vas nikad ili možda nekad vrlo davno u ranoj mladosti, nisam shvaćala kao očinsku figuru, ali nije li ipak neprimjereno da Gospodar svemira tako leži na podu i smije se…ruga se. Moje pitanje ide iz muke. Ja sam ozbiljno i vrlo tužno biće.., na kraju vi ste sudjelovali u mom stvaranju. i.. jutros me boli uho.
Hop. Sjedi na klupi. Kao da ga bolno uho zabrinulo, a sve ovo drugo svi nesporazumi ovog veselog svijeta ga samo zabavljaju.
-I ti misliš, kaže – da su riječi jedini izvor nesporazuma. Ja slušam što govorite i kad govorite istim jezikom nesporazumi su još veći.
-Kad ste tako dobre volje, kažem ja, - prepričat ću vam razgovor za jednom večerom.
-Pucaj!
-Hoćete reći da znadete što se govorilo, hoćete reći da ne trebam reći ni riječi, da vi već znate?
-Moguće, kaže. Još uvijek je dobre volje. – Moguće da ja znam, ali ti očito ne znaš pa ću te slušati zajedno s tobom.
-Aha, kažem. –To je vaša poznata dobra volja prema ljudskom rodu.
Već sam bila na rubu odluke da ne govorim ništa, ali uho mi je malo popustilo i na kraju bio je prokleto u pravu. Ja sam sumnjala u sebe.
-No dakle pozvana sam kod jedne prijateljske obitelji na ručak. Stigli su njegovi roditelji. Ona i on su uselili u novi stan. Željeli su da ja budem prisutna. Zašto? Duga je to priča...
-Skrati je, kaže Gospodin, a i pas je nekako na isti način zalajao. Taj vau vau sličio je na o.k.
Strašno kad već i psi iz kraljevstva nebeskog znaju više od nas ljudi...
-Znam da znate, rekla sam.- Miješani je brak muslimani Bošnjaci, a ona je Hrvatica i katolkinja. E, ali u toku večere ona kaže da su svi muslimani u Bosni hrvatskog porijekla. Da su to činjenice i da se to na kraju vrlo dobro zna.
Malčice sam se uzrujala.
-Znam što je slijedilo, kaže gospodin, ne zamaraj se. – Ti si digla dva prsta i zatražila RIJEČ dvije. Objasnila si da to baš i nije istina. Da se muslimani tamo po porijeklu dijele na one prave osvajače, dobro, dobro, nisi ih nazvala osvajači, ali na one koji su došli iz Turske i ostali u Bosni i one koji su promijenili vjeru bez obzira što su prije bili kršćani katolici Hrvati i kršćani pravoslavci Srbi. I još si rekla da Hrvati govore kako su to mahom bili najprije Hrvati, a Srbi pak govore kako su to mahom bili Srbi.
-A potom je ona rekla da ga, svog muža vodi na vjeronauk i da će ubrzo postati katolik...
-A ti si, rekao je Gospodin vidjela kako se ono dvoje starih ljudi, intelektualaca, stradalnika iz vašeg rata, pokunjeno gleda i vrag ti nije dao mira pa si rekla....
-Pa sam rekla... to što sam rekla....
-Da je Bog, ako ga ima, to si dodala, ako ga ima, jedan jedini i da ne vidiš razloga da se mijenja vjera ako čovjek već vjeruje... I tko to u dvadesetom i prvom stoljeću još radi, rekla si mijenja vjeru...
Malo smo šutjeli Gospodin, ja i pas.
-I..? pitala sam.
Raširio je ruke i smijao se. -Riječi, riječi, riječi. Pitaš se koliko si u pravu?
-Kad ću doznati , pitala sam?
-Možda na sudnji dan, rekao je odlazeći, a možda ni tada. Puno je zvanih, a malo je ....
Posljednje riječi nisam čula, ali znala sam ih.
Doma sam za utjehu pustila Mariju Dolores Praderu. Čula sam da je i sa one strane jedine nam važne granice vrlo popularna.
Post je objavljen 12.08.2008. u 11:24 sati.