odmak
utorak, 19.08.2008.
Klupa
Gledajte Klupa je , svakome je već jasno izmišljena i identitet mene, tzv Lidije, je također izmišljen. Nema tu istine koliko je crno pod noktom i to je najsjajnija stvar koja me strefila. Istina je istina da je kupus listina. La kipis.
S kefon se kefa. A tko odgonetne što znači: Zabranžen di bakati smetje van son diziprava
Može mi se sasvim ozbiljno pridružiti na klupi.
nedjelja, 18.02.2007. Obratite pažnju na datum.
Danas ponovo sjedim na istoj zelenoj klupi iako bih rado da na njoj cvijeta tisuću cvjetova (bljak, i tri puta bljak za one sa čistim linijama, ali i za moj kičasti ukus), ali Gospodina sa psom nema. Vidim da su i druge klupe zauzete.
Zima je neobično blaga, već su se razmahali crnjaci sa globalnim zatopljenjem. Za koju tisuću godina ova će klupa biti duboko pod morem. Sa mojim kosturom ili bez njega.
Odjednom: -Možemo li?, do mene i bez mog odgovora sjedaju gospođa i gospodin sa štapom dobrih dvadesetak godina stariji od mene. Oprezno ih pogledam.., ne izgledaju mi, ajde recimo, vanzemaljski. Odlično, pomislim, danas ću uživati u prirodi, pustit ću se ugođajima.
Poluoblačno je, nije hladno nije ni vruće, upravo kako organizmu godi.
Krajičkom oka vidim kako gospođa vadi iz borše malu dekicu i prekriva suprugova koljena. (moj zaključak o njihovom statusu) On malo gunđa, što je za očekivati. To je priroda odnosa žene i muža na mediteranu, bar njihove dobi. Malo gunđa i više jer ona uredno namješta deku, kao vazu sa cvijećem na frižideru ili televizoru, a on je nervoznim pokretima gužva. Opa 'prolilo se malo vode' i ona uvrijeđeno okreće glavu.
–Koji ti je sad opet vrag? Kao da je važno? Tko nas gleda!
–Važno je važno, kaže ona. –Red oko nas red je u nama.
Riječi i red su upućene, možda, i meni. Moj južnjački narod ima potrebu za gledateljima i uličnom pozornicom.
- Opet ona.., kaže on. - Evo ti na sad tvoj red. Nervozno digne deku baci je na pod i štapom je gurne dalje.
Ona, još uvijek od njega okrenute glave, u mom pravcu, stisnutih usta šuti.
Što ja da sad radim, pitam se? Da se dignem i podignem deku? Istresem je i uredno složim preko naslona klupe? Dodam je gospođi? Ta i ja sam iz istog urednog okružja vazama sa cvijećem na svim prikladnim ili neprikladnim mjestima. Da se popnem na zajedničku pozornicu? Ili da se pravim da ništa nisam vidjela. Kao da nije moj posao, a na kraju kod mene je već stvar biti ili ne biti posve ozbiljno pitanje. Imam pravo na svoju osebujnost, svoj mir, svoju nervozu, svoje misli… k vragu i klupa i svi susjedi na njoj. E, ali ostale su klupe zauzete, a i gospođa mi je u tom trenu, vrlo razveseljenog lica, namignula.
Uhvaćena sam u zamku. Nasmijala sam se i ja.
-Što je tu smiješno šinjorina, kaže gospodin gunđajući?
-Šinjorina, pitam razveseljena?
I evo me za tren usred igrokaza.
Dignem se. Zelena crta preko hlača, od kojih iz nekog prkosa ne odustajem, jasno se vidi. Podižu se i oni, pogledavajući na svoju odjeću.
-Sve je u redu, kažem umirujući ih. -Boja se već davno osušila.
Podižem dekicu. Istresem je, a onda krzmajući dodajem gospođi. I scena počinje ispočetka. Deka je preko suprugovih koljena. On je namrgođeno gleda i ona odustaje od poravnavanja.
-A čija ste vi, pita me gospodin? (mala digresija- istini za volju rekao je: A čigova ste vi? Ali ja ne pišem spličanistikom Miljenka Smoje jer je to nemoguće pratiti. To pripada njemu i nikome više. Uzalud vam trud imitatori, pripuzi i ostali iz različitih razloga smojeljubci. Miljenko Smoje je jedan jedini, bar što se njegovog umjetničkog rada tiče. Ne pišem nikakvom splićanistikom iako sam ona od kolina, ali me to kolino … ali o Smoji, kolinu i ostalom kad dođe na red, ako ikad dođe)
Kažem čija sam.
-A od onog advokata…… A majka vam je od…. A mi smo vam od…. Žena je od…
Sama poznata splitska imena. Pitam ih imaju li kakve veze sa 'Ježincem' nedaleko od ove klupe smještenim poznatim kupalištem o kojem brine istoimeno društvo. Tamo se već odvija prava 'fešta od jaj' i ostalih delicija, najviše morskih kako je i red. Uređeno, zasađeno cvijeće, uredno se zaljeva. Kupe se papirići i ostalo smeće, odjekuje smijeh. Sastaju se dakle i uživaju u druženjima. Stvar je primijećena i od medija.
-Nemamo, kaže gospodinom, ponovo, nervozno. –Dječja posla, kaže.
-Ne slušajte ga. Ljubomoran je. Nitko ga nigdje ne zove, a zašto bi ga i zvali, kad samo prigovara i svađa se. Jedni su mu primitivni i glupi. Drugi su mu vlaji. Treći su mu 'novi'… a na te je posebno žestok…
-Tko su 'novi', pitam? Druge su mi kategorizacije poznate. U vlastitoj kući sam se dovoljno naslušala o raznima. S jednakim gunđanjem. O raznim 'novima'..? Više ih je kategorija…
Tko su 'novi', ponovila sam.
-Ništa drugačiji od starih, kaže gospođa, -samo su novi.
Pogledala sam je pažljivije i odjednom mi je sinulo.., nagnula sam se preko nje i pogledala njenog supruga, točno; oboje ih poznajem. Moji su gimnazijski profesori. Ona je predavala povijest, a on hrvatski. Hoću li im reći da sam bila njihova učenica? Je li moguće da su se tako promijenili? Nekad su žarili i palili. Bila je maca, tako se to u moje doba govorilo. Zgodna, moderna, najnovija moda, putovalo se tada u šoping u Italiju. Mi, iz Splita smo se sa Trsta vrlo brzo prebacili na Pescaru i Anconu. Ja zapravo i ne pamtim Trst. Čini mi se sve tako davno, na neki način noćna mora bez obzira na nove krpice. Nespavanje, nije se imalo novaca za kabine, rani dolazak i silazak s broda. Odurna luka, jedna i druga i prva gorka kava iz tek ugrijanog aparata, pa jurnjava po izlozima i dućanima i vječni talijanski prezir za nas s druge strane. A onda 'naša' vesela carina. Uglavnom oni su sličili na čopor bulterijera a mi na male žrtvene ovčice. Nekako smo se mi putnici stidjeli jedni drugih. E, ali već sutradan… A prof. Dunja… znala je nositi i pokazati sve na čemu je nosila. A njen suprug? Prof. … sve su cure bile u njega zaljubljene. Plakale smo mu na ramenu a on je koketirao sa knjiškim znanjem i zgodnim obratima.
Zna se kako zgodni, malo nervozni, navodno nedodirljivi i pametni srednjoškolski profesori mogu manipulirati, hormonima punim, mladim curama.
A gle sad. Promatram ih. Odjeća na njima je zastarjela. Brat braji najmanje tridesetak godina. On je jednako nervozan, ali star, nervirajuće nervozan i star. Slušam ga iz nekakve sentimentalne samilosti. Možda malo znatiželje.
-E moja šinjorina, kaže, mi vam se ovdje dođemo grijati. Jeftinije nam je. Prvo to su vam naše mirovine. Ona će vam plakat jer više ne izlazimo nigdje. Teatar su pusti snovi. Jedva smognemo za kavu u 'Bellevue' gdje sjedimo dovoljno dugo da dosadimo Bogu, vragu i konobarima. A ona me ovdje pokriva dekom. K vragu i deka.
Deka je ponovo na podu i on je gura štapom Nesvjesno ponovo ustajem, ali njegova me supruga vraća natrag.
-Pitala te koji su novi, govori mu podižući deku.
-Oni pizduni što voze…one…one aute… okruženi manekenkama i misicama i puni love, glupi ko topovi, još su i bez škole, ali dobro su nas opelješili.
-Nisu glupi, kaže ona. –Oko toga se uvijek svađamo, govori meni. – Imaju drugu vrstu inteligencije. To mu govorim.
-Imaju vraga. Lopovi. Oni ova vlast a i ti s njima. Glupa si glupa. Eto.
Deka je ponovo na podu.
-Ti si pizdun, kaže ona. Uzrujana je.
On je odjednom na nogama. Zahvati deku s poda, zavitla je con tuta forca i baci u more. Uperi štap prema njoj i zaviče: -Evo ti na. Evo ti ga sad na.
Ona počne plakati. Uputi se ka moru. Čekala je da val približi deku na kraj. Izvadi je van. Iscijedi je. On joj donese boršu.
Brižljivo oboje guraju tu prokletu deku natrag u boršu, koju bih i ja sad najradije zavitlala najdalje što mogu. Uhvate se pod ruku i bez pozdrava odu.
Bemti društvo iz Ježinca, mislim. Čemu uopće trud. Teorije o globalnom zatopljenju mi se sve više sviđaju. Drugi put ću donijeti debeli lanac. Zavezat ću se za klupu pa neka me za koju tisuću godina nađu. Ionako mi smrt ne gine.
