odmak
subota, 16.08.2008.
Klupa
http://i35.tinypic.com/2lk40fn.jpg
Klupa je projekt. Pokušaj objašnjenja vječno zdvojnog stanja u kojeg su me doveli; ja sama, okolnosti i mnogošto drugo na što nisam imala previše utjecaja.
Pred godinu dana i nešto mjeseci počela sam pisati. Uzeti stvar u svoj ruke.
Evo jednog početka ( ima ih više):
Jutros sam osjetila snažnu potrebu za klupom. Cijelo ljeto nisam tamo odlazila. Inače je, već ujutro rano, prepuno kupaća s bijelim kapicama koji po klupi rašire svoje ručnike. Starački promišljeno zauzmu poziciju i polagano, baš kao stare kornjače otpužu more. Puno je more, ujutro rano, kapica na glavama kupača koji polagano plivuckaju. Tu i tamo pokoji muškarac otpliva dionicu kraula. Zadnjim snagama, kao feniks, ali kasnije puše umorno i ne ustaje iz pepela. I sama im sličim. Nasmijavaju me ali uglavnom me rastužuju. Prava je nepravda stariti. Zato ne dolazim. Ali jutros… nema nikoga, izmaglica je, a cvjetovi se smiješe. Osmjeh do osmjeha upućen baš meni. I ja se smiješim. Netko je ispraznio more i plažu, očistio klupu, rascvjetao cvjetove, očistio žalo. Smorac lagano puše, zrak je čist. Zatvaram oči.
-Lidija, Lidija, (Recimo da se zovem Lidija. Ime je posve zgodno. Sviđa mi se, iako nisam Lidija, pravim se da jesam.), pokušavam pogledati tko me zove. Sunce mi tuče u oči. Gospodin s psom stoji pokraj mene. Aureola obasjava glavu njemu ali, trljam oči ne vjerujući, i njegovom psu.
-Tako vam je to- kaže Gospodin smijući se, -jučer ste mom pastiru pokušali održali čudnu lekciju, nisam to očekivao od vas pa sam vas došao pitati: Zašto ste to napravili?
-Vašem pastiru?
Pokušala? Ono što sam rekla… upravo tako i mislim. Znam ja dobro o kome se radi, o našem don Angelu, i što sam napisala, ali njegov me pas zbunio pa pokušavam, kao pravi đak, dobiti na vremenu.
-Zašto pas, pitam?
-A zašto ne pas, kaže nasmijan.
Sve sam više uvjerena da znam o kome se radi. Ne osjećam neko posebno strahopoštovanje ili strah. Mirna sam, čak lagano ushićena (Bože izraza), baš kao da sam popila apaurin, antidepresiv i čašu dobrog šampanjca.
Uistinu zašto ne pas, mislim. Na onom stanovitom blogu javljaju se … neobični likovi, blago rečeno. Časne koje to nisu, bigoti, flagelanti, oni koji se bičuju, samoljubivci, oni koji misle da ih je Bog odabrao za neke jako bitne svrhe, prepadnuti, prepametni, plačljivci, tugujući sa razlogom i bez razloga, teisti, ateisti i halo dobar ti je blog svrati do mene.
Gospodin B… ne usuđujem izgovoriti do kraja, me promatra i smije se.
-I oni koji se pitaju i oni koji provociraju, komunisti, partizani, Jugoslaveni, ustaše, četnici čak i pjevači lake glazbe, nastavlja gospodin i dalje se smijući. – bezazleni i oni koji to nisu, nastavlja.
Malo se uozbiljio. Bore zabrinutosti dolaze do izražaja. Pogledavam ga, krišom, pažljivije.
-Pitate se gdje skrivam bradu, kaže ponovo razveseljen.
Sve zna, mangup. Ne možeš mu baš ništa skriti.
-Opasan ste vi .., malo oklijevam, pa ipak kažem, -stvor.
Obukla sam se u široke hlače. Uhvatila sam trat naprijed, kao da se ne radi onom, o kojem pretpostavljam da se radi. Oholim se. Gledaj ti, mislim pa ovo je već najveća moguća, direktna veza.
-Hoću li… pokušavam upitati…
-Sjediti s desne, nastavlja… širi ruke. Šeretski se smije, reklo bi se.
-Ako se ispričate mom nesretnom Angelu, mom dragom bojovniku donu… još se smije… i odjednom odlazi ne obazirući se više na moju malenkost. Može mu biti. On je On, a ja sam ja.
I tako odlaze. Hodaju po moru prema Šolti. Gospodin i njegov pas… -Možda, možda … kao da ga čujem. Govori li mi to da ima neke šanse.
-Čekajte, vičem za njim, imala sam toliko pitanja. -Ne možete me ovako naprasno ostaviti. Recite mi odakle smo, zašto smo, i kuda idemo. Ili bar mi recite- vičem na sav glas: -Tko je od nas u pravu?
Okreće se prema meni. Daleko je, na pola kanala, ali jasno ga vidim. Jednu ruku stavlja preko očiju, kao ona božica pravde ispred splitskog suda, a njegov pas.., je li moguće, zatvara uši i kesi mi se. Kerber jedan.
Napisano 17.08.2007. u 19:57 •
Ali prije toga, prije tog susreta još 05.03.2007. napravila sam nešto drugo:
Bijela, žuta, crvena, plava nabrajam u sebi boje koje sam kupila. I zelena… zašto ne i zelena. Pronašla sam podatak o postojanju 160 nijansa boje. Postoje i skale: Otswaldova i Munsellova specifikacija. Zapetljala sam se u istraživanje. U teoriju. Oduzela mi je nekoliko dana. O miješanjima boja na primjer. Narančasta se dobije miješanjem crvene i žute. O kako lijepo! Odlučila sam i dodatno eksperimentirati. Samo želim nešto drugo. Neku drugačiju klupu. Nisam kupila crnu. Crni cvijet. Ne, ne to mi ne paše. Govori o nekoj mračnoj strani u koju ne želim vjerovati. Što ćemo? Čista ljiga, ali to je ta moja generacija. Ponovo sam otišla u cik zore. Bilo je malo vlažno pa sam sve dobro obrisala i čekala sunce. Onda sam počela crtati. Zašto su umjetnice i umjetnici više-manje loši bračni drugovi ( ili se ova posljednja riječ nakon pada Zida više ne spominje u tom kontekstu, u nikakvom možda), loši roditelji i inače svojeglavi i loši. Lupaju u lice vratima svakome tko ih ometa. Ne vide nikoga dok stvaraju osim svog djela. Eto što se meni dogodilo iako sam ja daleko od svake umjetnosti. I konačno sunce je davno prešlo preko zenita kad sam konačno prestala. A rezultat?
Lopoč, sljez raznih boja, maćuhice, perunika, tratinčica iliti krasuljak, sunčana i posvuda trešnjin cvijet. Ne mogu vjerovati! Skakućem oko klupe ko' dijete. Ali ne radim to samo ja. Oko mene mnoštvo ljudi. Razdragana lica. Plješću. Lijepo! Lijepo, čuju se uzvici!
Gospodin s psom je također tu.
-Nemojte sjesti, kaže mi blago. -ostavite neka se to vaše djelo osuši.
Nešto me u tom njegovu sažaljivo-umirujućem tonu spustilo na zemlju. Pogledam oko sebe. Nema Gospodina s psom. Nema ni oduševljenih gledatelja. Samo dvojica ljudi. Jedan od njih ljutito mi kaže:
-Jeste li vi normalni. I da znate pozvao sam policiju. Pogledaj ti to, neprekidno gunđa, -tek što sam ih dao srediti. I to usred bijela dana?
Neprekidno gunđa. Policija je vrlo brzo stigla.
-Ime, prezime, godine?
-Gospođo, kaže jedan policajac. – u vašim godinama? Gleda me sažaljivo. Na sreću kod sebe imam osobnu kartu inače bi tražili skrbnike. Samo mi još fali da u stanicu policije dođe po mene bivša tajnica, bivšeg supruga. Ta me pomisao razveselila ali se nisam osudila nasmijati. Iz straha da me ne odvedu na psihijatriju. Pokupila sam svoje krpice spustila uši i rep i krenula kući.
A prije toga još u četvrtak, 01.03.2007. napravila sam slijedeće:
Jutros sam najranije otišla po nekoliko tuba raznih boja. Izabrala sam ih s pomnjom. Uljene boje. Žutu, ta se u mojoj predođbi lijepo slaže sa zelenom. Onda neću- hoću crvenu pa sam kupila i bijelu računajući da ću miješajući ih dobiti roza boju. Pa onda oker. Priznajem ta mi je boja uvijek pomalo bila sumnjiva i nerazumljiva. Ona bi zapravo mogla biti jedna od nijansi smeđe, ali nije nego oker. Ali dobro. Ja nisam slikar. Neznalica sam što se boja tiče ali i mnogih drugih stvari. I tako još sam malo sam krzmala pa sam ipak kupila i plavu. I eto me najranije moguće na klupi. Još nema nikoga. Razbaškarila sam se. Poslagala svoje boje i ostali pribor kistove, razređivać, krpu za brisanje, sve što sam mislila da će mi trebati. Pažljivo sam na jednom kraju uz sam kantunić olovkom nacrtala cvijet- margaritelu. Ili… netko mi je rekao ivančica. Lijepo ime. A i najlakše ga je nacrtati. Voli me ne voli me (ovo se ne odnosi na mene -to ide s tim cvijetom) cvijet s listićima oko kruga u sredini. Malo sam se odmakla i razmišljala. Krug u sredini obavezno mora biti žut, tako su nas učili u najranijoj dobi. Ali krzmam. Gledam oko sebe. Nigdje nikoga. Nacrtat ću samo jedan cvijet i vidjeti kako to uopće izgleda. I tako dajem se na posao. Jezik malo izvan usta, gubim osjećaj za stvarnost. Ruke same rade i nakon nekog vremena možda sat i više cvijet je tu. Ne mogu vjerovati da sam to napravila. Što sam ja sad torcida ili anarhist? Skinhead-ica? Crtačica grafita? Pogledam okolo. Na sreću nigdje nikoga, a cvijet je uistinu lijep. Srce mi tuče, ipak sam ja iz jedne male(o) građanske obitelji. Ali puštam se porivu. Trčim krug oko klupe. Kist u podignutoj ruci. Druga ruka na ustima uz indijansko glasanje. Hu-hu- hu ili nešto tako. Nadam se da neću dozvati kišu. Bar dok se boja ne osuši.
A prije toga u petak, 17.08.2007. dogodilo se slijedeće:
Mobitel je dugo zvonio. Nije mi se dalo niti pogledati tko je. Pa je onda zvonio telefon u stanu. Nekoliko puta. Oglušila sam se. Danas sam u jadnom stanju. Odmah ujutro počela sam sa apaurinima. Sama u kući, preciznije u stanu, ali rado bi smišljala sve one ludosti iz I, II, III filma, ili ih je više, Sam u kući, nego ležala ovako jadno pokušavajući dokučiti čega ima poslije.
Šta ima ba?
Tko li će me to upitati ili 'oni' već sve o meni znaju. Ali gdje ću nakon onog bijelog svjetla, kroz koji mi je proći? Bijelo svijetlo!? Dobro li sam optimist.
Mobitel je ponovo zvonio. Moja kćer iz Zagreba. -Čujem da je dolje krasan dan. Ovdje pljušti. Jesi izišla? Cijelo te jutro zovem.
To je briga. Lagala bih kad bih rekla da nije. Zadnja joj je godina studija. Otac joj, moj bivši, ne znam zašto to kažem, kao da ima neki sadašnji, je preuzeo sve novčane brige. Eto koja sam ja sretnica. Nemam se na ništa potužiti. Mogu mirno umrijeti. Sin već radi u njegovoj firmi. Prava idila. Tata, njegova ljubavnica, bivša tajnica, ne znam je li avancirala ili sjedi kod kuće, pa ipak mu je supruga, a tamo je već neka druga tajnica. I moj sin s njima. Mala hrvatska sapunica. A kako je samo bila sa mnom ljubazna… neću više o tome, ali… gospođo…. Kako ste dragi, lijepi, pametni i glupi. Ovo prvo mi je govorila. Zadnje sam dodala njenu neizrečenu misao. Sve tako šablonski. Čak i moja bolest. Vrijeđa to žensku, kao što sam ja, ali što mogu.
-Nisam izišla, kažem svom ljubljenom djetetu. -Možda popodne, ako potraje sunce i ne zaklone ga oblaci i prestane djelovanje apaurina ili ako mi sve ne dosadi pa popijem još koji pa da vidim odmah, dok me još zanima, gdje ću dospjeti.
Rekla sam glasno samo prvi dio rečenice. Ostalo samo mislim. Alarmirala bi ona odmah svog brata, a on svog oca i već bi svi provaljivali vrata, skupa s bivšom tajnicom, nek se vidi briga. Mi smo poznata obitelj. Od kolina, samo je moje načeto. Tek toliko da se u ovom blaženom svijetu osjećam posve suvišna.
-Ne brini, kažem joj. Izići ću.
-Moraš šetati. Moraš loviti svaki lijepi dan.
-O.k., kažem.
Prisiljavam se ustati. Tuširam se, tuširam u nedogled. Malo mi se vrti. Neću s autom. Šetat ću sve do klupe. Mala zelena, al je srcu draga. Tamo su već sjedila dva muškarca.., radim brzu procjenu…mojih godina. Dođem do njih. Napravim se luda zapravo gluha i nijema pokažem samo rukom na mjesto s upitnikom u očima. Malo su začuđeni. Pogledavaju se. Ali ja sam već sijela. Hoće neće ustati i otići. Izgleda da sam dobro odglumila nijemicu, iako mi se čini da bi trebalo nabaviti bijeli štap, staviti crne naočale, i psa, pa onako sljepački rasplesano ala Ray Charles doći do klupe. Slijepcima se u principu više vjeruje. Ne vide jadni, pa što ćeš. To automatski uključuje bezglasnost, bezmozgovnost, barenko bez malog mozga i ostale odlike betežnih.
Kako god, ili što god ja mislila, nakon kraće krzmajuće šutnje nastavljaju svoj razgovor.
-Hm, hm, da , da ili po splitsku eee i slično. Jasno mi je, da se osjećaju neugodno. Tu pokraj njih sjedim ja. Nekako su sigurni da ništa ne čujem, ali ipak sam nekakvo biće. Ljudsko biće, iako sam ja sama vrlo daleko od te blažene definicije.
U nekom su trenu, ipak, zaboravili na mene.
-Znaš li, govori jedan, da sam nekidan bio ponosan na onu Mesićevu reakciju na onog Napolitana ili kako se već zove kako smo mi slaveni, oće reć Hrvati krvoločni i slično.
Aj ća, pomislim. Opet politika. Nema ti ovdje za mene ni sunca ni čistog zraka. A, da se dignem i odem nemušto ih pozdravljajući, mislim ali nešto me u odgovoru onog drugog zainteresiralo, pa sam ostala.
-Objesili su Musolinija i ljubavnicu. Nije bilo ni kod njih lustracije, ka ni kod nas. Uvijek se izvuku. Kapituliraju prije Nijemaca. Tu i tamo zadovoljili su strasti. Osvetili se. Zub za zub. I onda nema prave kazne. Cijela ti je ta priča naopaka.
Pa dobro, mislim ja, i sama bi da sam imala priliku objesila ljubavnicu.
-To i ja kažem, govori drugi. -Napoletano je komunist.
-I to borbeni komunist. Onaj iz šume. Nije ideolog.
-A u fojbama su završili fašisti? Ljevićar brani fašiste?
-Aj lipo kvragu. Ništa ti ne razumiješ.
-Zašto? O tome je riječ o fašizmu i antifašizmu.
-Riječ je o zločinu.
-Ali riječ je i da bi oni opet naše. Prije nego uđemo u Europu.
-Lovre jesi me nešto ozbiljno pitao ili bucaš ka i uvijek?
-Što hoćeš reći?
-U fojbama je napravljen zločin. Nema više ni a ni be. Ljudi su ubijani bez suda. To je tako. Može se to pravdati zločinima fašista. Ali zločin se ne može pravdati drugim zločinima. I koliko daleko treba ići u povijest.
-Ti isto hoćeš reći da smo mi Hrvati krvoloci? Ti braniš Napolitana i fašiste!_
-Aj lipo k vragu. Aj k vragu. Ti i Mesić. I fašisti i antifašisti sa cilin Napolitanom. Ajte lipo k vragu.
Potpuno sam smušena. Htjela sam odmah nazvati kćerku. Ona je kriva što danas sjedim na ovoj klupi i ne razumijem što se to dogodilo u fojbama.
Dižu se, ljutita obojica. Odlaze bez pozdrava
Ustajem i ja i trčim za njima. Pokušavam im gestama, za koje mislim, da bi mogle biti govor gluhonijemih reći da su me ostavili nezadovoljenu, ali oni ne kuže. Ali kad takve stvari muškarci uopće kuže?
