odmak
nedjelja, 30.12.2007.
Šaljiva priča – sa podnaslovom: Širenje borbe
Petnaest godina ili malo više ili malo manje od prestanka rata (iako hladni rat još traje) ulazimo u 2008 godinu novu.
Taj mi se broj ne sviđa. Mekan je. Nekako crvljiv. Posljednji broj mi sliči na bicikl iz djetinjstva. Iščašene ruke i noge uhvaćene u žbice kotača. Palac na desnoj nozi, kojom sam kočila, bez nokta, a bicikl završio u (rade) jarku u tzv osmici. 2 je također u odnosu sa nulama vrlo podao broj.
Sam u kući 2
Ne volem parne brojeve.
7 je sretan broj, ali jeli godina bivša bila sretna godina? Ili će ovaj na kraju 8, nos ti posran, biti sretniji godini?
Ali što je sreća?
Ili je samo lepa dok se čeka, dok od sebe samo nagoveštaj da.
Kao gospođi pesnikinji sa šeširom iz bivše.
Svima koji su u istom danu umrli? Da li da brišem jer nije nimalo šaljivo.
Kome da se jadam i na koga i zašto da se jedim?
Na administraciju?
Ili ima bosanski lonac odgovor?
Ima li Beli Zagreb grad odgovor?
Ima li Ju Bi Tu vepar odgovor?
A evo i neko drugo rješenje.
RASA IZGUBLJENIH LJUDI
Na sjeveru Meksika, četrdeset osam sati od Mexica, postoji rasa čistih crvenih Indijanaca, Tarahumare. U uvjetima kao prije potopa, ondje živi četrdeset tisuća ljudi. Oni su izazov ovom svijetu u kojem se o napretku toliko govori samo zato što više nema nade da je napredovanje ostvarivo.
Ta rasa, koja bi trebala biti fizički degenerirana, već četiri stotine godina odolijeva svemu što je napadalo: civilizaciji, miješanju rasa, ratu, zimi, zvijerima, olujama i šumi. Živi gola, zimi, u svojim snijegom zakrčenim planinama, suprotno svim medicinskim teorijama. Kod nje komunizam postoji u osjećaju spontane solidarnosti.
Koliko god se to činilo nevjerojatnim, Tarahumara Indijanci žive kao da su već mrtvi… Oni ne vide stvarnost i iz magičnih sila izvlače prezir prema civilizaciji.
Katkad dolaze u gradove, gonjeni nekom željom da se kreću, da vide, kažu oni, kako su ljudi koji su se zabunili. Za njih, živjeti u gradovima znači zabuniti se.
Dolaze sa ženom i djecom, nemogućim stazama koje se nijedna životinja ne bi usudila iskušati.
Vidjevši ih kako uspravno idu svojim putem, preko bujica, odrona, gustih šikara, stjenovitih stubišta, strmih zidova, ne mogu se oteti pomisli da su sačuvati prirodnu gravitacijsku silu prvih ljudi.
Antonin Artaud
Antonin je čovjek sna i snova a možda i trave.
Svaka sličnost s postojećim stanjem Domovine je moja izmišljotina, završit ću sa jednim grafitom na jednom zidu splijetskog perivoja:
ALKOHOLON KONTRA POLITIKE – FORZA JELJCIN
srijeda, 26.12.2007.
Božična priča III
Od najmlađeg sina sam dobila za Božić „Pet velikih djela…“ Stanley Kubrick.
-2001: Odiseja u svemiru
-Isijavanje
-Paklena naranča
-Oči širom zatvorene
I dokumenrac : Život u slikama
Jako me razveselio.
Iako sam osim zadnjeg već sve gledala (I ponovo ću gledati. Jednako tako znam knjige koje su mi drage pročitati više puta). Odiseju bezbroj puta. Jednako je dobra, predobra kao kad sam je prvi put gledala. Kad sam na velikim aeodromima, a često sam, obavezno mi padne na pamet Odiseja... Nedefinirano mnoštvo. Hladno, neizanterisirano za ništa osim svog cilja, bezdomovinsko, kozmopolitsko. Iako… u poslijednje vrijeme putuje sve više običnih, bolje reči uobičajenih, susjeda - ljudi…
Kako god film je predvidio stvari. Kao i Jules Verne. Ali to je samo jedna od dimenzija filma.
Moj sin je draga osoba. Ne samo prema meni. Pun duše, zna darivati. Promišlja i zna što bi se kome svidjelo, ali voli i iznenađenja. Ja sam nestrpljiva. Obično se izdam prije vremena i svi znaju što mogu očekivati.
Ali.., sva moja djeca imaju vrlo jako izraženu duševnost. Nekad mi se čini da im nedostaje bar malo životne čvrstine, ako se tako može reći. Više se tu ne može ništa. Što je učinjeno, učinjeno je.
Malo odgoj, malo geni i evo ih.
Jedan je od njih svojevremeno u Pančevu na upit nekog od kapetan, vodnika ili već kako su se zvali ti ljudi i njihovi činovi,: Tko je od vas religiozan, ustao jedini od njih, novopridošlih, rekao ; Ja.
Moš si mislit kako je to njegovo služenje vojnog roka izgledalo. Plakao je svaki put kad smo ga posjećivali.
Učili smo ga da Boga nikad ne smije zatajiti. Nema kod njega, još i danas, sa svim nedaćama, koje je priredio sebi i meni… nama , potrebe za prispodobe kao ona o kukurijekanju tri puta u zoru. Postojan je vjernik iako tvrdi da je crkva sa svojim institucijama jednako loša kao i društvo. Kaže da svi slijede jedni druge; skupljaju bogatstvo, bahati su, itd itd.
Naravno da se ljutim kad to govori, ali nisam daleko od tih razmišljanja, iako je u crkvi puno dobrih ljudi i dobrote ali, nekako su glasniji oni koji mi se, a i njemu manje sviđaju.
Iako.., uče nas da Bog ne gleda po zaslugama. Da mi što god činili da činili On ima svoje kriterije i moramo se osloniti na njegovu milost ili nemilost.
Božić!!
Lijepi i puni mira dani, dobre volje u srcu, a opet...
Netko je rekao: S ljudima je teško, ali bez ljudi je još gore.
To se, naravno, događa meni. Naučila sam na nekakav mir. Pasica i ja. Ne mislim pri tom na mir i red, jer reda nema. Iako, ima reda u neredu… nekakvog mog reda, a sad…. Sve je otišlo u roge. Ima slike nema tona i obrnuto. Djeca upiru po upravljaćima bez mjere, kraja i konca. Nestao mi je i internet. To je izazvalo ogromnu paniku i nervozu kod mene i kod njih.
A s vlastitom djecom i pridruženim zakonitim članovima..?
Nikako mi nije jasno da mi oponiraju (ha-ha-ha.., gori su od nekih vrijeđanja blogovskih poznanika) Ja kažem jedno a oni prevrću očima. Ne zanima ih politika. Ne zanimaju ih ni priče iz prošlosti. Drugim riječima; dosadna sam im. Tu su jer je Božić i nekakav je red da budemo na okupu, ali previše su svoji, samostalni i samosvjesni.
Imaju svoje misli i odluke. Uz sugestije… neću reći koga.., jedna moja prijateljica kaže: imaju oni noćnu šaptačicu.
A s druge strane što bih htjela? Takve sam ih odgajala. Da budu slobodni i svoji.
Svatko je od nas, iz nekih svojih razloga, glasao za svoju, različitu stranku, iako su rekli da najradije ne bi ni za nikoga.
To je ta naša (seljačka) sloga.
Volim ih, volim ih, a nadam se da i oni vole mene. Božić će brzo proći (Oprosti mi Bože. Jer,naime kad vidim neke postove- idila, idila, idila, ne mogu vjerovati da ovo pišem, pa ipak se volimo i poštujemo ali smo od krvi i mesa) neću reći nadam se, i onda ćemo se odmarati do slijedećeg susreta.
A evo i malo sjete i sjećanja na one koji su bili prisutni davnim zajedničkim Božičima.
(nije literatura, više stvar srca)
Povratak
Cijelu zimu nitko nije dolazio
Zato sam tu
Izgovor meni i ukućanima
koji željama moraju naći
čvrsti okvir opipljivih razloga
Vjetar koji je mjesecima čekao
zalupio je balkonska vrata
Staklo se razbilo
Iz prsta mi je potekla krv
Stajala sam nemoćno
Pomislila sam na knjigu za koju mi je rekao
Ti bi to svakako morala pročitati
Možda hoću a možda i neću
Kad bi se vrijeme zaustavilo
kako se ponekad događa
pa ga imaš i imaš...
Ili ako bi mi on bio tako važan
da bi vrijeme provedeno s njim htjela
biti mu izazov i znati
ili ako bi ja sama htjela prodrijeti u knjigu
Vjetar je odjednom stao
I vrijeme je stalo
I svi su bili tu
Čula sam zvižduk bombi
i vidjela razbijena stakla verande u djedovoj kući
Baka mi je pričala o propasti Titanika
Rekla je zdravstvuj
Ona je svojoj djeci dala ruska imena
Djeda mi je dao novac za kino i rekao
Nema više znaš
Ja nisam narodna banka
Majka je cijelo vrijeme pokušavala
ukalupiti želje u čvrste životne razloge
Otac mi je prije nego je otišao
poklonio staklenu kuglu koju bih protresla
unutra je padao snijeg po malim kućicama i zvoniku
Cijeli mali svijet bez zvuka živio je unutar kugle
Vrijeme je stalo
petak, 21.12.2007.
Božičina priča, drugi dio. Klupa.
.
Danas iskoristite sve pa i najmanje prilike činiti dobro
Sv. Vinko Palloti
Malo me peče savjest jer sam Božičinu priču počela sa anegdotom koja se mnogima neće svidjeti ( iako ne razumijem zašto , a mogu i objasniti zašto ne razumijem, ali mi se neda), a onima kojima se sviđa su u principu, ali kako se uobičajeno kaže čast iznimkama, ateisti ili agnostici (blago njima jer ne znaju što čine i njihovo je kraljevstvo nebesko), a kako sam ja čestita, ajde može i bez čestitosti, dalmatinska katolkinja, koja se odmah prosiplje pepelom i tuče u prsi puna kajanja, brzo, brzo moram smisliti nešto novo. Eto što je kršćanstvo učinilo od mene i sličnih meni. Ostraščene zaostale i zatucane klečeće mea culpa, mea culpa tipove. Zakukuljene i zamumuljene.
Ali dosta objašnjavanja pješake treba voljeti. I vojnici su ljudi. Ali brzo na priču
Moji prvi postovi bile su priče s Klupe. Malo sam ih zanemarila, ali mislim da je ovo vrijeme pred Božić, pravo vrijeme da se moja junakinja koju sam nazvala Lidija vrati na svoju cvjetnu klupu.
Lidiju ne treba miješati sa mojom malenkošću, iako.., svaki pošten pisac iliti pisica trebao/la bi priznati da je puno dijelova njegovog psihičkog i fizičkog, obično bijednog, nevoljnog, nevoljenog, vrlo lošeg bića utkano u likove iz njegovih djela. A sad još mala opaska. Zašto su mnoge, ključne, riječi u hrvatskom jeziku muškog roda? Na pr: u ovom slučaju; pisac iliti lik. Uzela sam sebi pravo da se nazovem pisica, a za lik.. ne znam je li to likica…kako god ako se može reći zlo, što bi bilo masculinum, a zlica bi po toj logici bila femininum, onda je u redu i lik i likica. Ima li netko od vas drugačijih objašnjenja?
Ali Hrvatska je zemlja mačizma i seksizma i inih tipova kvragu, i tu se ne može ništa.
Ali vratimo se Klupi i Lidiji i drugom djelu Božične priče.
Pisala sam je u prvom licu pa ću tako i nastaviti:
Bura je. Krijeste po površini mora, ali ovdje je zavjetrina iako nema šetaća. Klupa je čista, cvijetna, a ja se pitam. Zapravo oduvijek sam se pitala; zašto sam tu, zašto smo svi tu. Svi oni koje sam poznavala i uopće cijeli taj svijet koji se tako silno trudi i grize biti pametan i bolji i jede, oblači se, kupa, šepuri i uvijek ja pa ja. Zatim skuplja se u razne grupe, klubove, vjere, države ima svoje boje, nekad jako ratne, rodi se i bude bezglavo mlad, hormoni ga bacaju ovamo i onamo i onda stari, ostari započnu bolesti, a pri tom je i samoljubiv i gladan i zavidan i jede i pije neumjereno ..o Bože, o Bože i onda na kraju umre.
Kako je čudna priča ta smrt.
Gospodin s psom, nisam primjetila kad je stigao, sjedio je do mene na klupi, a pas je ležao pokraj njegovih nogu. Posve miran. Mislim pas.
-Nema smrti, kaže Gospodin. Gleda me ozbiljno, malo sa sažaljenjem. U posljednje vrijeme izazivam takve osjećaje.
Pitam li se previše, pitam se sad?
-To je u redu, kaže Gospodin.
-Ali bunim se. Vjerujem, pa ne vjerujem da ima nečeg… života poslije života, kako se popularno kaže, govorim.
-Pitaš se sad je li vrijeđaš?
-Jes, sad se pitam kako… kako će to izgledati ako… ako…'
-Ako ima Boga?
Smije se. –Zar ti se ne čini da je to svejedno. Tvoja sumnja neće promijeniti ništa. Stvari postoje ili ne postoje. Ti se možeš dati utješiti, vjerovati, nadati se, moliti i biti mirna jer vjeruješ da si učinila sve. Ili… jednako tako možes se buniti, možeš pisati šaljive anegdote, možeš se svađati sa onima koji su ostavljeni da provode volju… i… ništa nećeš promijeniti u činjenici postojanja. Ne tu nećeš promijeniti ništa. Ili jest ili nije.
Rekao je to glasno, ali nisam bila sigurna je li rekao : Ili jesam ili nisam.
Gledam ga pažljivo. Čini mi se da se smije… s nekom laganom, možda dobrohodnom porugom. Ne vidim ga dobro. Sunce je iza njega i obrisi njegovog tijela i lica malo su nejasni.
-I sad se pitaš: što ako jest? Kakav je. Opasan, osvetoljubiv? Kažnjavajući. Mrzitelj ljudskog roda… radi smrti.
Čita mi misli. Činjenica smrti me oduvijek progoni. Ne zato što ću i sama umrijeti. Mući me to što ne znam ima li išta poslije. Vjerujem da ima, a onda opet..?
-Takve misli pred sam Božić, kaže. –zato je sin i poslan, kaže. .da pobjedi smrt i otvori put.
Jesam li čula: Zato sam poslao sina!
-Ali.., zar nije njegova crkva skrenula s Njegovog puta, kažem?
Promatra me. Sunce iza njegove glave skriva izraz njegovog lica. Ništa ne govori. Nema odgovora. Kad na ova pitanja ima odgovora? Ja sam sumnjalo, nevjerni Toma, plašim se nekih ljudi iz tih redova. Riječiti su ali riječ može zavaravati. Pisana i ona koja se izgovara. I djela mogu zavaravati.
Odjednom ga nema. Ni Gospodina ni psa.
srijeda, 19.12.2007.
Božična priča, prvi dio.
Zašto i kako se rodio Mali Bog
U filmu (zgodna krimi komedija) u prijevodu 'Nikome ni riječi' u kojem Rowan Atkinson igra neodlučnog i bezličnog pastora, dosadnog i vlastitoj ženi ispričana je slijedeća anegdota:
Bog kaže svetom Petru:
-Vrlo sam umoran. Išao bih negdje na odmor. Znaš li ti kakvo zgodno mjesto.
Sveti Petar mu predloži Mars. –Ne , ne neću na Mars, kaže Bog, -tamo nema atmosfere.
-Onda Zemlja, predlaže dalje sveti Petar.
-A ne, neću ni na Zemlju, odgovara Bog, -tamo sam pred 2000 godina upoznao jednu mladu Židovku, a oni još pričaju o tome.
nedjelja, 16.12.2007.
Dodir kralja Mide, sina kralja Gordija i božice Kibele, u Splitu.
Radi se o Midi, frigijskom kralju. Umješan je tu Dionizije i jedan njegov posjet dotičnom kralju i njegovom kraljevstvu, gdje je primljen sa svim počastima i tako upitao je kralja Mida što bi on želio, a on će mu Dionizije, kaže ispuniti baš tu želju. Mida se nije dugo mislio.
Želio bih, rekao je , -da se sve što dotaknem pretvori u zlato.
A Dionizije je rekao, ta to je sitnica za bogove, ispunjati takve želje, mislim: -Neka tako bude.
Neću ulaziti u detalje, kako se dogodilo da se dotični Mida pojavi u gradu Splitu, iako je baš Split do nedavno bio samo prolazna destinacija i vrlo neugodna činjenica za mnoge putnike, turiste koji su nastavljali putovanje u ljetni raj- dalmatinske otoke sa tri palme i srećom.
Ali premila nam je, novonastala, domovina Hrvatska uperila svoje velike oči - reflektore Big Brothera, na mnoge dotad skrivene bisere i Mida je u dalekoj zemlji Frigiji, punoj leda, snjega i svake druge zimske neugode ugledao lijepi sunčani grad Split, dotad skriven u čvrstom bratskom zagrljaju određene ideologije i razne druge braće (hvala im zato što su nas očuvali na životu).
-Opa, uskliknuo je Mida i odmah dojurio u Split.
Nemojte se čuditi i ja sam uzviknula opa i ohoho i koja ljepota i divota, i mnogi drugi su uzviknuli opa kad su ga prvi put vidjeli.
I onda su krenule razne zajebancije.
Sad ulicama Splita ne teče med i mlijeko kako su nam obećavali.
Sad teku krv, znoj i suze kroz čisto zlato: splitske rive, koja bliješti, svi hodamo zatvorenih očiju, ne sjedimo više tamo jer su nam guze prevelike za one male zlatne stoličice, a i kava nam je kao i sve drugo pod zlato, a plaše nas i one velike zlatne galge. Kakvo je vrijeme došlo možda i mi budemo visili na njima.
A onda je osvanuo zlatni Joker, pa je ukinuta nedjeljna misa, a rijeka zlatne mladeži i ostalih individua korak po korak šeće tim zlatnim hramom.
Ali to nije sve.
Preko noći je promijenjen GUP u GLUPi- građani svake vrste. Osim onih koji se zovu Lista velog mista i još nekolicine (tko sve u tom dijeljenju blaga sudjeluje: arhitekti koji će praviti projekte, građevinske tvrtke i svi ostali lovaši- prodane duše kralja Mide, koji će nastaviti neumorno pozlaćivati površine na koje mi malci više nećemo moći pristupiti) koji se kao kvazi poduzetnici nadaju sudjelovati u razdiobi zlata. Kažem kvazi, jer nekako mi se čini da svi barataju državnom lovom iz kase, koju punimo mi mali poduzetnici, ali ne znam do kada jer kad se sve pozlati više nećemo imati što jesti.
To se dogodilo, svojevremeno, kralju Midi. Nije imao što jesti jer sve, pa i hrana u tanjuru se pretvorila u zlato pa je ponovo molio Dionizija koji mu je rekao kad se okupa u lidijskoj rijeci Paktolu prestat će zlatonosno obećanje.
Čini se da i nama ne preostaje ništa drugo nego molba Bogu, jer mi zapravo ne znamo tko je zapravo Mida, ali mi nemamo takvu rijeku kao što je Paktola, da se obećanje ugasi ili opozove.
Tko se krije iza imena kralja Mide, pitanje je sad?
Sama slobodna republika Hrvatska? Naši sabornici? Ne mogu vjerovati. Sve je to poštena čeljad koju smo jedva izabrali da nas zastupa. Onda tko? Podzemlje? Ne mogu ni to vjerovati. Split je novoraskopan i tamo, koliko znam, nisu nikoga našli. Ili neke paralelne snage. Mutni poslovi… nekih … koga ili čega?
Ali legenda se nastavlja. Za tog istog kralja Midu postoji mit da je pastirsku pjesmu smatrao ljepšom od Apolonove pa mu je Apolon za kaznu izvukao magareće uši.
Od tada se svatko tko ga je vidio bez kape, mislim da se radilo o brijaču, morao zakleti da to neće nikome reći, ali…
Brijač je iskopao rupu u zemlji i tamo vikao, je nije mogao izdržati, pukao bi da to nije učinio,: U kralja Mide magareće uši. A onda su na tom mjestu izrasle trstike iz koji su pastiri pravili frule koje su svirale…, ali to svi znaju.
U našoj domaji na rječici Norinu. U cara Trajana …. Itd itd, pa se tajna doznala.
I sad naravoučenije:
Prvi mit se zove 'Prokletstvo bogova'. Tako je zapamćeno. Tko se zlata laća od zlata će i poginuti. ( Dobro je, znam da se radi o maču, ali ovako mi je draže, iako mi je to slaba utjeha.)
A drugi mit: Zaklela se zemlja raju… o tajni koja se ne može sačuvati. Ovdje mi tako i kažemo: Kakva je to tajna za koju svi ne znaju. Ali baš ti njih koje ćemo razotkriti i pisati i govoriti o njima kao mafijašima, lopovima i slično za to briga. Sjedi li netko takav u zatvoru? Odgovara li netko za ta djela-nedjela.
Slaba nam je to utjeha kad doznamo tko su, ionako će biti miljama i visokim zlatnim zidovima udaljeni od običnog puka. Čujem da je slijedeći na potezu stari Hajdukov plac kod one čuvene murve. Ne mogu zamisliti da će Torcida dozvoliti da tu narastu garaže, kuće , autoputovi i svi drugi putovi.
A još nisam spomenula proširenje zapadne obale na račun luke i našeg mora (je li netko mjerio valove i valiće i trebamo li očekivati Tsunami), pa rušenje ambulante na Mertojaku i izgradnja još jednog hrama trgovine, pa zagušene zlatne prometnice, a prije toga Žnjan… i tako zbogom diko (Splite) vidit ćemo se..
srijeda, 12.12.2007.
Rastanak
Stajali su skoro na vrhu Gredelj sedla.
Jedanput davno, na samom početku njihove strasne veze, ljubavi vjerojatno nikad nije bilo, odveo ju je do ovog tankog mlaza neobično plavog izvora rijeke koja je putujući rasla prelijevajući modrinom udoline i brda koje je sjekla, plaveći Dolinu prije nego će nestati u u modrom plavilu mora i prije nego će je toplina neba izvući u prozirno plavo- bijelim maglicama i ponovo je iz plavila vratiti na zemlju da bi započela krug iz početka.
Vodili su tada, pokraj tog izvora rijeke, ljubav. Više je izgledala borba. Pokoravanje. Pritisnuo ju je o zemlju kao ratnik izišao iz divljih planina i šuma Bosne Iz pokolja, još žedan krvi i vojevanja. Gospodar života i smrti. Gubila je zrak. Umirala je. Činilo se da je zarobljeništvo i smrt stiglo u strasti. Bila je zarobljena. Ropkinja.
Uspon je bio naporan.
“Daj mi ruku” rekla je.
Uhvatio ju je čvrsto.
Zrak je bio proziran, kao da ga nije ni bilo. Nebeska plava ploča bila je na dohvat ruke. Mislila je prekinuti, znao je to. Mogli su se rastati drukčije. Dolje u mekoći njene zemlje. Nije je nikad volio. Slutila je to. Znala je. Ali nije naučio gubiti. Doveo ju je natrag. Pretvarao se u ono što je na samom početku bio. Divlji ratnik u borbi za opstanak. Zamalo uzet će je tu pored ovog istog izvora, mislio je. Neće je pustiti. Njegova je.
“Takni mi lice”, rekla je.
Naslonio je dlan na njen obraz i lagano spuštao ruku. Palcem je prolazio preko njenih usana. Zatvorila je oči.
Strast je u njemu rasla.
“Ispričat ću ti noćašnji san”, rekla je. “Bili smo ti i ja na ovom istom mjestu. Vidjela sam ga jasno baš ovakvog kakav uistinu je. Stijenu pokraj koje istječe voda. Mahovinu oko nje. Ono usamljeno stablo tamo. Ljubila sam te, a ti..!? Ne govori. Ono što je bilo ne može se više ponoviti. Slike iz sna bile su stvarne. Sagnuo si se uzeo vodu u ruku i počeo piti... Pokušavam vratiti taj trenutak. Imala sam u ruci nož. Prišla sam ti. Podigla ruku i zamahnula prema tebi. Okrenuo si se. Gledala sam ti oči. Mijenjale su izraz.
Htjela sam ti reći: Bježi. Trči što brže možeš. Ali, ti si stajao i gledao me. Udarila sam samo jedanput. Znaš kako to u snu izgleda. Pokret je trajao dugo. Neprekidno je trajao. Pokret olovnih nogu... Krv, mlaz krvi... kao izvor vode...
“Žao mi je”, promrsio je. Nije ju zapravo slušao. Izmislila je san, mislio je. Žene ubijaju otrovom. Nož je njegovo oružje. Strast mu je mutila vid i rasuđivanje. Još se suzdržavao.
“Ne tako kao meni”, odgovorila je. “Ja sam umrla prije. Ono što sam htjela doznati... Šuti! Zagrli me. Hladno mi je.”
Privukao ju je sebi obuhvativši je rukama, stisnuvši je jako, prejako. Nije sličilo na zagrljaj. Ljubio ju je, nije sličilo na poljubac. Iz usne joj je tekla krv.
Bili su stari ljudski rod. Ono što su htjeli doznati ležalo je već u njima.
Ruka koja je davno počela crtati krug, a crtala je dugo, našla je početak i jednim potezom ga zatvorila.
Ležao je licem okrenutim nebu. Litica je postajala strmija. Šuma na njenom dnu gušća. Divlje zvijeri oko njih činile su sve uži krug.
Otjecao je tankim crvenim mlazom, miješajući se s izvorom plave rijeke u kojem je dugo prala ruke.
P.S.
Ovo je moj, ženski nadam se krvaviji, odgovor tebi umnjaku, rečenom pametnom zubu.
petak, 07.12.2007.
Nezavršena priča…
Tema zadana od onog vražička Anchi, i to je život.
Moja, kraljica majka kako se to kaže, je svakako nezavršena priča ….
Evo jednog nedavnog sna:
Moja je majka, već je tada bila nekoliko godina mrtva, hodala ispred mene i ja sam je slijedila ulicom kroz mnoštvo ljudi. Nije hodala brzo, posljednje godine života izjedala ju je bolest, no svejedno je nisam mogla stići. Osjećala sam da mi nešto hoće reći, nešto što je bilo neizmjerno važno čim je prešla granicu koju rijetki prijeđu. Nisam se čudila što je vidim. Vrlo često sam je sanjala. Snovi puni skrivenih značenja, s porukama. Najvažnija od svih je bila je; tvoj način života nije kršćanski i očekuj kaznu, oganj paklenski i te stvari. U posljednjim godinama, onda kad se teško razboljela vratila se vjeri svojih otaca. Njena upozorenja su bila pun pogodak. Ona je vrlo dobro znala da se ja plašim ognja paklenskog i vječnih muka. Njen se utjecaj na mene produžavao i post mortem, a to će se vjerujem događati i onda kad i sama budem mrtva. U svakom slučaju pokušavala sam sustići svoju majku, molila sam je nijemo da se bar okrene i pogleda me, ali jok, neumoljiva gospođa mrtva majka nastavila je hodati hodom punim značenja, rekla bih upozoravajući, možda optužujući, zašto ne, i onda kad sam mislila da sam je sustigla odjednom je nestala. No to je tako i s tim treba živjeti.
Eto to je jedna od nezavršenih priča. Moja prijateljica koja je poklonik Sai Babe, kaže mi: Vi niste riješile vaše odnose. To se vuće iz prošlosti, a morat ćete se susresti i u budućnosti. Ako ima pravo, što ne želim vjerovati, teško meni.
srijeda, 05.12.2007.
Buenos dias Mexico
Letimo Zagreb, Amsterdam, Ciudad de Mexico.
U Amsterdamu, Veneciji sjevera, ostajemo poslijepodne i noć. Razgledavanje, vožnja kanalima, obvezna noćna šetnja kroz predio ili ulice crvenih svjetiljki, nekad fenjera. Sve je već viđeno. Pisana riječ, a kasnije Gutenberg, televizija, film već su nam toliko približili sve krajeve kugle zemaljske da više ništa ne može previše iznenaditi. Stare visoke, uske kuće vizualno ispresijecane crtama, sliče onim uskim nizozemskim strogim kalvinističkim licima s velikim bijelim ovratnicima, tonu polagano, saginju se i obnavljaju. Osjeća se bogatstvo, ali i dekadencija. Zavirujemo u kafiće gdje je dozvoljeno konzumiranje lakih droga. Sloboda koja sprječava kriminal!? Navečer djevojke u izlozima, prozorima s više ili manje diskretno osvijetljenim stražnjim prostorom gdje je smješten krevet, umivaonik i bide. Dugo smo se vrtjeli među uličicama, jer je to trebalo vidjeti. Veseli macho svijet. Više se golotinje vidi ljeti na plažama, no ovdje je dodatna asocijacija na plaćeni seks. Čini mi se da je stvar smišljena za ljude u prolazu, gastarbajtere, mornare, starce, osamljene, a više sam nego sigurna i za nas turiste. Ostatak nečeg nekad možda i potrebitog sad je samo nostalgična turistička znamenitost. Sve je to skupa nekako otužno, ali sve više je stvari koje me rastužuju, pa je to tema za neku drugu priču. Večerali smo u kineskom restoranu. Hrana čak nije bila loša. Bolja, s manje nepoznatog nego hrana s jednog putovanja u samoj Kini. Valjda prilagođena Europljanima. Doduše, piletina nam je kasnije na razne načine, uključujući i meksičku izlazila na uši. Noćni Amsterdam me podsjetio na science fiction film u kojem se na rubu galaksije nalazi šareno društvo raznih rasa, mutanti, roboti, razne nedefinirane pustolovne ili kriminalne osobe, korumpirani policajci, ‘lake ženske’, no da ne bi bilo nepravedno prema Nizozemskoj prethodno smo dio vremena proveli na nekoj vrlo uzornoj farmi - domaćinstvu - trgovini, sve u isti tren sa zadovoljno žvačućim kravama - simentalkama na obližnjoj livadi, zgodnom mladom Nizozemkom, raznim sirovima i klompama svake vrste. I jednom pravom vjetrenjačom svakako u službi turizma, jer na cijelom putovanju uključujući i Meksiko rijetko što više služi drugoj svrsi osim turizmu.
Jedanaestsatno putovanje do Mexico City - a nekako je prošlo. Neprekidno smo zbog razlike u vremenskoj zoni putovali danju. Na carini i graničnom prijelazu započinje poslovična meksička sporost. Mańana. I sami se vrlo simpatično s tim rugaju. Konobar nam je u jednom restoranu rekao: - Dolazim za minutu, a onda se vratio i dodao: - Za meksičku minutu. No vozač, autobus i vodič nas već čekaju. Naš Vicence Cortez i još jedno prezime, jer meksikanci dobivaju dva prezimena očevo i majčino. Hernan Cortez, konkvistador mu je bio šukun - pra - pradjeda, kako nam je to sasvim ozbiljno rekao. Prabaka mu je bila indijanka. Tijekom vožnje do Grand hotela, ime koje obećava, kratko upoznavanje s meksičkom povijesti. Sto milijuna stanovnika. Glavni grad ima po njemu dvadeset milijuna, iako smo mi pronašli različite brojke od kojih neke idu preko trideset milijuna, što je i moguće jer se prigradska naselja šire. Grand hotel je u najstarijem predjelu Mexico City - a. I tu kuće godišnje tonu nekih sedam centimetara. Sve je vrlo oronulo. Opet prolazimo kroz zonu ‘crvenih fenjera’. Djevojke su bucmastije, stoje na ulici i naoko nezaštićene. Ne želim uspoređivati, ali se usporedba nameće. Sve je dakle isto, ali Europa je Europa.
Grand hotel! Impresivan hol. Oslikan stakleni svod. Velike ukrasne krletke s pticama. No sve vrlo derutno. Nosač vrlo star, umoran. Silno se trudi s gomilom kovčega, izaziva sažaljenje. Soba!? No dobro, nije najbesprekornija, ali kupaonica je katastrofalna. Sve vrvi bakterijama, virusima, amebama, gljivicama, istina oku nevidljivima, ali ja znam. I nema tople vode. Svi smo opet na recepciji. Naš vodič Alanka ima pune ruke posla. Mijenjaju se sobe no nekog posebnog rezultata nema. Sve nas to nije spriječilo da prošetamo po Socalu. Velikom trgu, drugom po veličini poslije moskovskog Crvenog trga. Čuju se bubnjevi. Idemo prema zvuku. Grupa plesača obučena u indijanska odjela pleše Aztečki ratni ples. Ogromna crkva Metropolitana, još otvorena. Oko crkve i po trgu bezbroj štandova s raznim drangulijama, vise ponča, vunene kape, rukavice, vunena odjeća, mali kipići indijanaca, posmrtne maske, ogrlice, narukvice i još koješta drugo. Prodavači imaju izložene stvari po podu. Kuha se kukuruz. Prodaju se još razna jela na malim pogačicama - tortillama. Ništa se ne usuđujemo kušati. Upozorili su nas na crijevna oboljenja. Upozorili su nas i na čuvanje torbica, nakita i uopće da se noću držimo u grupi. Nikako se ne izdvajati. Preporuča se ženama nositi vjenčani prsten, jer ukazuje da je u blizini muž. Nikome posebno vjerovati, čak ni policajcima jer ako trči prema tebi ne znači da ti priskače u pomoć. Prljavo je, neosvijetljeno, u svakom kutu netko pokriven prnjama, spava. - O joj -, rekla sam navečer u krevetu sama sebi, nakon što sam se istuširala hladnom vodom, u kupaonici obloženoj grubim pločicama od oniksa, materijala na koji su ponosni. Ne treba pri tom zaboraviti da se dnevne i noćne temperature kreću u rasponu od dvadesetak stupnjeva Celzija. Isti tren su mi pali na pamet turisti iz zapadne Europe koji su onih davnih godina počeli stizati na naše more. Osim svega donosili su i toalet papir jer smo bili Balkan sa svim konotacijima koje uz to ime idu. Silno su me vrijeđali. E pa neću se i ja ponašati isto. Prešla sam Atlantik. U zemlji sam Azteka i drugih indijanskih plemena, konkvistadora, Pancha Ville, meksičkih revolucija, lutajućih razbojnika s redenicima i sombrerima. Zemlji kaktusa, sunca i sieste. Zemlji tekile. Viva Mexico! Dovraga bakterije! I gle čuda. Glupa, optimistička svjetska uzrečica - Misli pozitivno -, urodila je plodom. Ujutro nas je dočekalo obilje tople vode. Doručak kombinacija europskog i meksičkog s bezbroj egzotičnih sokova i voća. Ljubazni konobari. S balkona hotela gledamo podizanje zastave i počasnu stražu. Sunce obasjava čisti Sokalo. Ulazimo u klimatizirani autobus. Vozač je odličan. Vodič, a i mi s njim, pun dobre volje.
Buenos dias Meksiko!
U dvanaest dana razgledavanja imalo se što vidjeti, a vidjeli smo dosta.
Meksička povijest je starija od Krista. I to naš Vicence Cortez, dodajući godine (tisuću gore ili dolje) kako mu odgovara u veličanju svoje zemlje, s ponosom ističe. Kao da smo mi glupavi američki turisti koje možeš uvjeravati da je nešto starije od Sumerana i epa o Gilgamešu, da ne spominjemo Grke i Rimljane i jedan od “najstarijih naroda Europe” nas Hrvate. Ali nemaš ti to kome reći. Naš Vicence je meksikanac s rukom na srcu. Čini se da nije jedini. Meksička zastava, čije boje prate boje lubenice izvana zeleno, bijelo pa crveno, visi na svakoj drugoj meksičkoj kući, pa makar se radilo o zadnjem ubogom kućerku, kojih je bezbroj, jer je bijede i sirotinje uistinu beskrajno puno. U impresivno sagrađenom antropološkom muzeju u parku Chapultepec vidimo seobe naroda iz Azije preko Sibira i Aljaske do južne Amerike, koja se naravno u to doba nije tako zvala, što je također velika prijevara i nepravda prema Kolumbu, ali na ovom svijetu pravde nema. Meksička agencija s kojom smo putovali zove se Marko Polo. Vicenca, Cortezovog potomka nismo uspjeli uvjeriti da je Marko Polo Hrvat. Olmeci debelih mesnatih usana, posve drugačijeg izgleda nego kasniji Mixteci, Zapoteci, južnije na Yucatanu Maje i u središnjem dijelu Azteci počeli su graditi piramide, koje su kasniji osvajači rušili i ponovo gradili svoje hramove.
Thor Heyerdahl na splavi Kon - Tiki i s par pustolova sličnih njemu pokušavao je dokazati da su Inke na sličnim splavima, nošeni strujom preplovili iz Južne Amerike Tihim oceanom do prvih otoka Južnog mora. Do Polinezije. Kon - Tiki je navodno bio vrhovni svećenik i bog sunca, bijeli čovjek Inka, čije je postojanje pokušavao dokazati. Pokušavao je u svojoj teoriji ići i dalje tumačeći prijelaz od Kanarskog otočja do meksičkog zaljeva ploveći splavima nošenim strujama i pasatnim vjetrom na zapad, nadovezavši se na legendu o bijelom bradatom čovjeku, kojeg su stanovnici južne Amerike doživljavali kao božanstvo i radi kojeg su dočekali španjolske osvajače raširenih ruku, nepripremljeni na okrutnosti koje su slijedile. Iako ni Indijanci, kako ih je nazvao Kolumbo misleći da je stigao u Indiju jer je tamo smjerao, nisu bili ništa manje okrutni prema svojim žrtvama. Azteci su ih prinosili Bogu sunca. Na vrhu odsječene piramide visoko i daleko od naroda, što dalje i više to bolje, što se u povijesti vrlo često ponavljalo i ponavlja, vadili bi srce još živoj žrtvi. Također bi im pažljivo ogulili kožu, u koju bi se oblačili. Sve u mističnim ritualima dodvoravanja Bogu Sunca ili još nekim drugim Bogovima. No ništa im to nije pomoglo. Godine 1517 Hernan Cortez se iskrcao na obale Yucatana, nakon što su poharani Hispaniola današnji Haiti, otok San Juan (de Porto Rico) i otok Kuba. Montezuma tada na čelu Azteka, kažu bio je više pjesnik nego ratnik, dočekao ih je dobrodošlicom i zlatnim darovima, a oni su uzvratili pokoljem. - U tri dana,- kaže naš vodič, - nestalo je kulture koja se na ovom tlu razvijala pred otprilike dvije tisuće godina prije Krista. Nije baš trajalo tri dana, ali je trajalo vrlo kratko. Bartolome de Las Casas, sastavlja izvješće - knjigu s kojom 1541 odlazi do budućeg cara Karla V. pokušavajući ga uvjeriti u nepravde koje konkvista nanosi Indijancima. Las Casas i sam posjednik zemlje i njoj pripadajućih Indijanaca kao radne snage, postaje nekim unutarnjim porivom član dominikanaca, svećenik i zaštitnik Indijanaca navodi Isusove riječi : - Idite i propovijedajte! Što nikako ne uključuje ubijanje u i ime vjere. – Zašto su kršćani ubili i uništili toliki broj duša?, pita se i zaključuje. - Samo zato da bi se domogli zlata, da se u malo dana ispune bogatstvima i dođu do visokih položaja. Piše o onome što je vidio vlastitim očima i što su mu pričali povjerljivi pojedinci. Spaljivana su čitava sela. Vršili su se neopisivi zločini, po njemu potpuno nepotrebno, jer su Indijanci bili blage naravi i otvoreni prema pridošlicama. On spominje brojku od dvanaest milijuna ubijenih Indijanaca. To ukazuje da su pokršteni više silom, a manje milom. Piramide - hramove, sve koje su Španjolci pronašli rušili su i od istog kamenja i opeka, gradili su katoličke crkve.
Mi ih sada obilazimo. Treba reći bez obzira kako nastale prekrasne su, bezbrojne i vrlo dobro posječene. Danas je u Meksiku više od devedeset posto katolika. Veliki su vjernici. Istina u kršćanstvo kojem su se posve predali, unijeli su s jednakim žarom i većinu vjerovanja iz svojih starih vjera. Posebno impresionira mješavina smrti i života. Mrtvi su još uvijek živi u njihovim mislima, obredima i u životima. Uoči dana mrtvih Meksikanci posipaju put do kuće žutim cvijećem, kako bi njihovi umrli pronašli put natrag. Pripremaju im i hranu koja ih u kućama čeka. Trgovi, sokala, naročito glavni trg u Meksiku ispunjen je improviziranim grobovima i križevima i posudama hrane oko grobova. Održavaju se proslave. Pjeva se. Plešu plesači obučeni u kosture. Prodavaonice su pune suvenira koja podsjećaju na smrt. Lubanja i kostura iznutra osvijetljenih.
Crkve dominiraju gradovima koje smo obišli. Puebla, Quernavaca u kojoj je vječno proljeće, Tula s stablom najvećeg opsega na zemlji starim 2000 godina, djeluje impresivno i samo kao neko mistično živo biće. Crkve su posvuda i u vrlo pitoresknom gradu srebra Taxcu u kojem se prodavaonice srebra nižu uz i niz padinu Sierra Madre del Sur. Nije teško zamisliti kopaće srebra kako se spuštaju iz samo njima poznatog i dobro skrivenog rudnika, noseći vrećice dragocjene rude u vječnom strahu od desperadosa i razbojnika. Vodič nas upozorava da u prodavaonici na početku mjesta kupujemo odmah jer zatvaraju vrlo rano zbog mogućih pljačkaša. Sve to asocira na Humphrey Bogarta i Blago Sierra Madre. Izgleda pomalo nestvarno više kao folklor, iako začuđuje veliki broj vrlo dobro naoružanih policajaca u neprobojnim prslucima i vojske. Uz naplatne kučice na autoputovima, čak u zemlju ukapani, vire iz improviziranih bunkera i skloništa. Na benzinskim stanicama i usamljenim gostionicama šeću po krovovima i izviruju iz svakog ugla. Televizija je unosom slika rata i zločina u naše domove relativizirala opasnosti, pa se i nama iako smo nedavno prošli rat, sve to skupa čini kao neki televizijski prizor, virtualna stvarnost, u kojem prave opasnosti nema. No ima je. Kažu da su do nedavno harale bande pobunjenika, pa je predsjednik odlučio poslati vojsku.
Pamtit ćemo samo lijepo. Vulkan Popocatepetl, koji je na našu sreću samo lagano pučkao, Acapulco i njegove skakače s visoke stijene, iako bih ja za takvu vrstu odmora radije izabrala Jadransko more i hrvatsku obalu. U nezaboravnom sjećanju ostati će piramide, rijetki ostaci nekad bogate indijanske prošlosti. Piramide u Mitli, Monte Albanu, u samom Mexsicu City - u središtu Aztečkog carstva Tenochtitzan nalazište na kojem je pronađen Kamen Sunca, koji opisuje prošlo i sadašnje doba. Popol Vuh indijanska Knjiga Savjeta govori o višestrukom stvaranju svijeta. Četiri su takva stvaranja, posljednji svijet - naše doba osuđeno je na potrese i glad. Nadam se da su se prevarili. Popeli smo se i na piramide mjeseca i sunca u Teotihuacanu. Moderni Indijanci su na vrhu piramida hvatali neku mističnu energiju. Haciendu u Coyotepecu kraj Oaxace gdje nam je potomak čuvene senore Rose pokazao kako se izrađuju posude i razni drugi ukrasni crni glineni predmeti, od zemlje koja je tamne boje. I sve to samo rukama bez stroja, pečenja i boje. Spomenimo i Xochimilco s bezbroj kanala i šareno obojenih brodica. U vodiču piše da je to ekološka zona, ali sudeći po prljavštini u vodi treba posumnjati u ekologiju. Glazba na Plazi Garibaldi, gdje grupice mariachisa čekaju na poziv i naravno naplaćuju svirku. Prošetali smo parkovima – Alameda, vrlo lijepo uređenim i održavanim. Jeli smo njihovu hranu koja uopće nije onako jaka, žestoka ili tako nešto kako smo ju zamišljali, pili čuvene servesas, tequilu, mezcal i pulque. Posjetili smo i Museo Casa de Leon Trotsky, kojem ništa nije pomoglo, niti blindirana vrata radne sobe, niti poznanstva i prijateljstva s priznatim i poznatim umjetnicima i radničkim vođama Meksika, pa ni s drugim važnim svjetskim licima. Niti moguća ljubavna veza s kontraverznom Fridom Kalo, ženom umjetnika Pabla Rivere, čije smo murale vidjeli na brojnim zidovima glavnog grada. Lutanja i bjegovi Leva Nikolajevića Brostheina Trockog završili su njegovim ubojstvom u Mexicu glavnom gradu Estados Unidos Mexicanos. Revolucija, dapače trajna revolucija čiji je pobornik bio, pojela je još jedno svoje dijete.
Meksiko me vratio u vlastitu povijest. Povijest kršćanstva i povijest komunizma. Nikako ne bezrazložno. Uostalom u parku Chapultepek, vidjeli smo Titov kip.
Rasponi između nezamislive bijede, vojske prosjaka i prodavača koji neprekidno, istina neagresivno valjda sukladno naravi prose i nude svoju robu, i velikog bogatstva su golemi. Ako je povijest učiteljica života, a povijest Meksika bogata je revolucijama, onda bi se sve zemlje istočnog bloka, a možda i šire morale zamisliti.
nedjelja, 02.12.2007.
'Preživjeti i uz pomoć koga sve ne pred vratima hrvatske administracije, naravno, na hrvatski način.' 4
Anchi: -I što ćeš kad dođeš i kad ti se konačno otvore ta prokleta vrata?
S.P. –Kao prokleta avlija. Ali ne meni. Meni se neće otvoriti. Kucat će Pero.
Pero, bolnički konj: -Rz, rz, rz.
S.P. - Točno. Tri puta kao u svim dobrim primjerima.
Anchi: -.ebenim bajkama.
S. P. : Ma znaš, nije mi više ni briga. Ne istjeruje mi se pravda. Život je komedija.
Anchi: -Otkuda sad to?
Pero, bolnički konj: -Njiha, njiha, rz.
S. P: -Ti se Pero ne brini. Tvoje će dostojanstvo biti sačuvano.
Pero, bolnički konj: -Rz, rz.
Anchi: -O.k. Dobit ćeš i .ebenu bolničku odoru. Što si ti? Medicinska sestra? Medicinski brat? Crveni križ? Ili crveni polumjesec?
Pero, bolnički konj: -Njiha, njiha, njiha.
Anchi: -Njiha, njiha… Kordinator. Ja sam apsolutno ciknula. Kordinator koga vraga?
Pero, bolnički konj:- Njiha, rz, njiha!
Anchi: -Kordiniraš ulaske i izlaske iz bolnice?
Pero, bolnički konj: -Njiha, njiha, rz, i tako više puta.
Anchi: -I odlućuješ kad će tko na operaciju i upisuješ studente na medicinski fakultet… pa to je … ja sam bez .ebene riječi. Za pare!? Pa što će tebi pare crni Pero.
Pero, bolnički konj: -Rza, rzaaaa.
Anchi: -Šalješ pametnom zubu. Vidi ti vraga. Šalješ zubcu. Umnjaku, dakle. Tu smo dakle A tako je to!?
S. P: -A sad je dosta. Ne želim čuti ništa protiv pametnog zuba. Oduzele smo mu Peru i još ga ogovaramo.
Anchi: Ti si Stara p…. dvolična. Istjerivaš nekakav moral.. boriš se za pravdu, a ovdje po babu i stričevima. Ništa protiv metoda pametnog zuba!? A on tamo piše pjesmurke o puževima i mrtvim ježurkama. Za naježit se.
S.P. Zatvara uši, Trol zatvara uši, Moli zatvara uši i bolnički konj Pero s obje prednje noge zatvara uši.
Takova je to Družina. Vjerna i odana svojim prijateljima s virtualnog svijeta. Jasno je da će i Anchi popustiti. Ako itko onda ona razumije slabosti i potrebe ljudskog tijela. Posve je jasno da se bolnički konj Pero mora i treba ponašati kako se ljudi iz njegove okoline ponašaju. Zar se ne kaže: „ U Rimu se ponašaj kao rimljanin“
A bolnički konj Pero je, bez sumnje, iz Rima. Takvih konja kod nas nema.
subota, 01.12.2007.
'Preživjeti i uz pomoć koga sve ne pred vratima hrvatske administracije, naravno, na hrvatski način.' 3
Moram malo ubrzati. I promijeniti namjeru. Tu ih je već četvero. Bolnički konj Pero koji je, zahvaljujući dobroti pametnog zuba, posuđen od istog. Potom Trol, te pasica Lara i S. P. Ukupno četvero. To podsjeća na Čarobnjaka iz Oz-a. Istina tamo se događaji odvijaju nahvao takoreći u mašti, a ovdje je stvar na zbilj, takoreći u stvarnosti. Pišem, pišem, a papir ili pisaća mašina ili ekren računala sve prima. Što je zbiljnost, a što mašta, a što krađa?
Tko će ga znati? To je sve dio naših malih života.
Pametni zubu tebi je već jasno da ovo sve ne može ići na pozornicu, pa makar se radilo o HNK-a. Previše je tu nepredvidljivosti od lica i osobenosti do okoliša. Tzv krajolika jer će četvorka, a možda i više njih putovati cestom dugom godinu dana, iako je sad autoput, ali stvar je protesta a ne brzine dolaska. Putovat će onoliko dugo koliko su pisica i njena partnerica putovale do kakvog takvog riješenja koje se nakon godinu dana nazire, ali još nije kraj.
A sve se mislim da ukljućim i Anchi, i to je život. Čini mi se prodorna i sposobna se progurati kroz sva vrata. Iako možda je to samo na ekranu računala, a u zbilji je ranjiva i ranjena. Puna ožiljaka tzv cicatrixa, naučno rečeno.
Čuj, ako ti se priča svidi možeš se ukljućiti i ti. Bit će mi drago. Sa svim svojim životinjicama sitnog i krupnog zuba. Što veča družba to više zabave i neobičnih zgoda.
Recimo Pero, bolnički konj. Blijede boje dlake kao svi bljedunjavi liječnici koji ne vide ni sunca ni mjeseca i nikad čovjeku ne gledaju u oči kad prolaziš bolničkim hodnikom pokraj njih. Jedan prijatelj, likar, objasnio mi je zašto gleda u pod. –Zato, kaže, -što me inače svi hvataju i pitaju gdje će, kuda će i tumaće što ih boli.
To sve objašnjava. I Pero je stekao istu naviku. Spuštene glave gleda u pod. Posve ga razumijem. Mogu zamisliti sva ona silna pitanja koja su mu postavljali, a on još i nema pravu izobrazbu.
Ali dosta je uvoda. Družina se sprema na put. Vrata prema dvorištu su otvorena i glava Pere, bolničkog konja je unutar prostorije.
S. P. ga pogleda i kaže: Uđi, uđi Pero. Možeš ući. Vrata su dovoljno visoka.
Pero: Rz, rz, rz.
S. P.: Nije važno. Ne brini. Samo ti uđi. Pogledaj tragove Moli, a tek Trolove.
Trol: Toliko se trudim. Nije pravedno.
S.P.: A što je pravedno?
Trol: Ti si u poslijednje vrijeme previše ogorčena i nepovjerljiva. Ljuta na samu sebe.
S. P.: Vrlo dobro znaš i zašto. Izdala sam onog mog jadnog oca.
Trol: Nisam poštovanog oca poznavao, ali ono što si mi o njemu govorila…bio je dobar čovjek.
Pero, bolnički konj: Rz, rz, rz, rz……-bezbroj puta, uz razne intonacije tog dvoglasa, rz.
S.P., Trol, i Moli ga pozorno slušaju.
Na vrata ulazi, bez kucanja i zvonjave Anchi, i to je život.
Anchi: Upadam nepozvana. Došla sam samo reći da je bolnički konj Pero u pravu. U HDZ-eu, čiji sam .ebeni član od samih početaka, je više bivših članova komunističke partije, nego ti Stara P… možeš i sanjati.
I kakve su to gluposti. Idemo, pokret.
S. P. :Ipak… dužna sam objašnjenje Trolu, Peri, i mojoj Moli, a i samoj sebi.
Anchi: Kakvo .ebeno objašnjenje. Vrijeme juri. Oni će se gore po tim .ebenim dužnostima i prostorijama zabarikadirat i .určit. Što im fali?
P. S.: Ali…..
Anchi: Nema tu ali. Glasala si za SDP, pa što. Pratim ja tebe. Stara si ti lisica nisi baš .izda kako nam hoćeš reći. Sve si ti dobro izračunala. Hoćeš promjene da se to .ebeno društvo koje se razbaškarilo na svaki način; bogate se, bahate, ako nisi s njima onda si protiv njih. Nema posla bez bitte zahlen, samo money, money, što više još, još nekome u đep. To je društvo bahato preko svake mjere. Ali neka ne misle da ću vratiti člansku knjižicu. Organizirat ću se ja i sve ih razbucati. Neće to tako lako proći.
S.P.; Anchi, drago mi je da si tu. Ulijevaš svježu krv u moje stare kosti, ali nije lako u mojim godinama priznati da sam živjela u zabludi. Moj je svijet bio crno-bijeli svijet. Znalo se što je dobro, a što zlo. Bilo je jednostavno.
Anchi: Slijedite .ebenu bijelu crtu, svijetlila ti je reklama svako jutro kad si se probudila. Ajde, dosta .ebenog sranja. Pinklec na leđa i na put. Vrijeme nam bježi, a kako si odlučila ići pješke putovanje će potrajati duže nego moje do Peči.
Post. S.,
Svatko tko se ovoj družini želi pridružiti; osobno, rječju, idejom dobro je došao. Neka i ovaj naš virtualni svijet da prilog pokušaju da se neke vrijednosti sačuvaju.
Odmak je otvorena prema svima. Njen je svijet utopija u kojoj će mirno živjeti svi narodi i narodnosti, miroljubivi prijedlozi, vjere, nevjere, dalmatinski kamen i slavonska nizina, ali i kajkavci sa bijelim Zagrebom gradom, boje, oblici, visine i nizine, životinjski i biljni svijet, planine, rijeke i more naše sinje…
