Petnaest godina ili malo više ili malo manje od prestanka rata (iako hladni rat još traje) ulazimo u 2008 godinu novu.
Taj mi se broj ne sviđa. Mekan je. Nekako crvljiv. Posljednji broj mi sliči na bicikl iz djetinjstva. Iščašene ruke i noge uhvaćene u žbice kotača. Palac na desnoj nozi, kojom sam kočila, bez nokta, a bicikl završio u (rade) jarku u tzv osmici. 2 je također u odnosu sa nulama vrlo podao broj.
Sam u kući 2
Ne volem parne brojeve.
7 je sretan broj, ali jeli godina bivša bila sretna godina? Ili će ovaj na kraju 8, nos ti posran, biti sretniji godini?
Ali što je sreća?
Ili je samo lepa dok se čeka, dok od sebe samo nagoveštaj da.
Kao gospođi pesnikinji sa šeširom iz bivše.
Svima koji su u istom danu umrli? Da li da brišem jer nije nimalo šaljivo.
Kome da se jadam i na koga i zašto da se jedim?
Na administraciju?
Ili ima bosanski lonac odgovor?
Ima li Beli Zagreb grad odgovor?
Ima li Ju Bi Tu vepar odgovor?
A evo i neko drugo rješenje.
RASA IZGUBLJENIH LJUDI
Na sjeveru Meksika, četrdeset osam sati od Mexica, postoji rasa čistih crvenih Indijanaca, Tarahumare. U uvjetima kao prije potopa, ondje živi četrdeset tisuća ljudi. Oni su izazov ovom svijetu u kojem se o napretku toliko govori samo zato što više nema nade da je napredovanje ostvarivo.
Ta rasa, koja bi trebala biti fizički degenerirana, već četiri stotine godina odolijeva svemu što je napadalo: civilizaciji, miješanju rasa, ratu, zimi, zvijerima, olujama i šumi. Živi gola, zimi, u svojim snijegom zakrčenim planinama, suprotno svim medicinskim teorijama. Kod nje komunizam postoji u osjećaju spontane solidarnosti.
Koliko god se to činilo nevjerojatnim, Tarahumara Indijanci žive kao da su već mrtvi… Oni ne vide stvarnost i iz magičnih sila izvlače prezir prema civilizaciji.
Katkad dolaze u gradove, gonjeni nekom željom da se kreću, da vide, kažu oni, kako su ljudi koji su se zabunili. Za njih, živjeti u gradovima znači zabuniti se.
Dolaze sa ženom i djecom, nemogućim stazama koje se nijedna životinja ne bi usudila iskušati.
Vidjevši ih kako uspravno idu svojim putem, preko bujica, odrona, gustih šikara, stjenovitih stubišta, strmih zidova, ne mogu se oteti pomisli da su sačuvati prirodnu gravitacijsku silu prvih ljudi.
Antonin Artaud
Antonin je čovjek sna i snova a možda i trave.
Svaka sličnost s postojećim stanjem Domovine je moja izmišljotina, završit ću sa jednim grafitom na jednom zidu splijetskog perivoja:
ALKOHOLON KONTRA POLITIKE – FORZA JELJCIN
Post je objavljen 30.12.2007. u 09:09 sati.