odmak
srijeda, 12.12.2007.
Rastanak
Stajali su skoro na vrhu Gredelj sedla.
Jedanput davno, na samom početku njihove strasne veze, ljubavi vjerojatno nikad nije bilo, odveo ju je do ovog tankog mlaza neobično plavog izvora rijeke koja je putujući rasla prelijevajući modrinom udoline i brda koje je sjekla, plaveći Dolinu prije nego će nestati u u modrom plavilu mora i prije nego će je toplina neba izvući u prozirno plavo- bijelim maglicama i ponovo je iz plavila vratiti na zemlju da bi započela krug iz početka.
Vodili su tada, pokraj tog izvora rijeke, ljubav. Više je izgledala borba. Pokoravanje. Pritisnuo ju je o zemlju kao ratnik izišao iz divljih planina i šuma Bosne Iz pokolja, još žedan krvi i vojevanja. Gospodar života i smrti. Gubila je zrak. Umirala je. Činilo se da je zarobljeništvo i smrt stiglo u strasti. Bila je zarobljena. Ropkinja.
Uspon je bio naporan.
“Daj mi ruku” rekla je.
Uhvatio ju je čvrsto.
Zrak je bio proziran, kao da ga nije ni bilo. Nebeska plava ploča bila je na dohvat ruke. Mislila je prekinuti, znao je to. Mogli su se rastati drukčije. Dolje u mekoći njene zemlje. Nije je nikad volio. Slutila je to. Znala je. Ali nije naučio gubiti. Doveo ju je natrag. Pretvarao se u ono što je na samom početku bio. Divlji ratnik u borbi za opstanak. Zamalo uzet će je tu pored ovog istog izvora, mislio je. Neće je pustiti. Njegova je.
“Takni mi lice”, rekla je.
Naslonio je dlan na njen obraz i lagano spuštao ruku. Palcem je prolazio preko njenih usana. Zatvorila je oči.
Strast je u njemu rasla.
“Ispričat ću ti noćašnji san”, rekla je. “Bili smo ti i ja na ovom istom mjestu. Vidjela sam ga jasno baš ovakvog kakav uistinu je. Stijenu pokraj koje istječe voda. Mahovinu oko nje. Ono usamljeno stablo tamo. Ljubila sam te, a ti..!? Ne govori. Ono što je bilo ne može se više ponoviti. Slike iz sna bile su stvarne. Sagnuo si se uzeo vodu u ruku i počeo piti... Pokušavam vratiti taj trenutak. Imala sam u ruci nož. Prišla sam ti. Podigla ruku i zamahnula prema tebi. Okrenuo si se. Gledala sam ti oči. Mijenjale su izraz.
Htjela sam ti reći: Bježi. Trči što brže možeš. Ali, ti si stajao i gledao me. Udarila sam samo jedanput. Znaš kako to u snu izgleda. Pokret je trajao dugo. Neprekidno je trajao. Pokret olovnih nogu... Krv, mlaz krvi... kao izvor vode...
“Žao mi je”, promrsio je. Nije ju zapravo slušao. Izmislila je san, mislio je. Žene ubijaju otrovom. Nož je njegovo oružje. Strast mu je mutila vid i rasuđivanje. Još se suzdržavao.
“Ne tako kao meni”, odgovorila je. “Ja sam umrla prije. Ono što sam htjela doznati... Šuti! Zagrli me. Hladno mi je.”
Privukao ju je sebi obuhvativši je rukama, stisnuvši je jako, prejako. Nije sličilo na zagrljaj. Ljubio ju je, nije sličilo na poljubac. Iz usne joj je tekla krv.
Bili su stari ljudski rod. Ono što su htjeli doznati ležalo je već u njima.
Ruka koja je davno počela crtati krug, a crtala je dugo, našla je početak i jednim potezom ga zatvorila.
Ležao je licem okrenutim nebu. Litica je postajala strmija. Šuma na njenom dnu gušća. Divlje zvijeri oko njih činile su sve uži krug.
Otjecao je tankim crvenim mlazom, miješajući se s izvorom plave rijeke u kojem je dugo prala ruke.
P.S.
Ovo je moj, ženski nadam se krvaviji, odgovor tebi umnjaku, rečenom pametnom zubu.
