.
Danas iskoristite sve pa i najmanje prilike činiti dobro
Sv. Vinko Palloti
Malo me peče savjest jer sam Božičinu priču počela sa anegdotom koja se mnogima neće svidjeti ( iako ne razumijem zašto , a mogu i objasniti zašto ne razumijem, ali mi se neda), a onima kojima se sviđa su u principu, ali kako se uobičajeno kaže čast iznimkama, ateisti ili agnostici (blago njima jer ne znaju što čine i njihovo je kraljevstvo nebesko), a kako sam ja čestita, ajde može i bez čestitosti, dalmatinska katolkinja, koja se odmah prosiplje pepelom i tuče u prsi puna kajanja, brzo, brzo moram smisliti nešto novo. Eto što je kršćanstvo učinilo od mene i sličnih meni. Ostraščene zaostale i zatucane klečeće mea culpa, mea culpa tipove. Zakukuljene i zamumuljene.
Ali dosta objašnjavanja pješake treba voljeti. I vojnici su ljudi. Ali brzo na priču
Moji prvi postovi bile su priče s Klupe. Malo sam ih zanemarila, ali mislim da je ovo vrijeme pred Božić, pravo vrijeme da se moja junakinja koju sam nazvala Lidija vrati na svoju cvjetnu klupu.
Lidiju ne treba miješati sa mojom malenkošću, iako.., svaki pošten pisac iliti pisica trebao/la bi priznati da je puno dijelova njegovog psihičkog i fizičkog, obično bijednog, nevoljnog, nevoljenog, vrlo lošeg bića utkano u likove iz njegovih djela. A sad još mala opaska. Zašto su mnoge, ključne, riječi u hrvatskom jeziku muškog roda? Na pr: u ovom slučaju; pisac iliti lik. Uzela sam sebi pravo da se nazovem pisica, a za lik.. ne znam je li to likica…kako god ako se može reći zlo, što bi bilo masculinum, a zlica bi po toj logici bila femininum, onda je u redu i lik i likica. Ima li netko od vas drugačijih objašnjenja?
Ali Hrvatska je zemlja mačizma i seksizma i inih tipova kvragu, i tu se ne može ništa.
Ali vratimo se Klupi i Lidiji i drugom djelu Božične priče.
Pisala sam je u prvom licu pa ću tako i nastaviti:
Bura je. Krijeste po površini mora, ali ovdje je zavjetrina iako nema šetaća. Klupa je čista, cvijetna, a ja se pitam. Zapravo oduvijek sam se pitala; zašto sam tu, zašto smo svi tu. Svi oni koje sam poznavala i uopće cijeli taj svijet koji se tako silno trudi i grize biti pametan i bolji i jede, oblači se, kupa, šepuri i uvijek ja pa ja. Zatim skuplja se u razne grupe, klubove, vjere, države ima svoje boje, nekad jako ratne, rodi se i bude bezglavo mlad, hormoni ga bacaju ovamo i onamo i onda stari, ostari započnu bolesti, a pri tom je i samoljubiv i gladan i zavidan i jede i pije neumjereno ..o Bože, o Bože i onda na kraju umre.
Kako je čudna priča ta smrt.
Gospodin s psom, nisam primjetila kad je stigao, sjedio je do mene na klupi, a pas je ležao pokraj njegovih nogu. Posve miran. Mislim pas.
-Nema smrti, kaže Gospodin. Gleda me ozbiljno, malo sa sažaljenjem. U posljednje vrijeme izazivam takve osjećaje.
Pitam li se previše, pitam se sad?
-To je u redu, kaže Gospodin.
-Ali bunim se. Vjerujem, pa ne vjerujem da ima nečeg… života poslije života, kako se popularno kaže, govorim.
-Pitaš se sad je li vrijeđaš?
-Jes, sad se pitam kako… kako će to izgledati ako… ako…'
-Ako ima Boga?
Smije se. –Zar ti se ne čini da je to svejedno. Tvoja sumnja neće promijeniti ništa. Stvari postoje ili ne postoje. Ti se možeš dati utješiti, vjerovati, nadati se, moliti i biti mirna jer vjeruješ da si učinila sve. Ili… jednako tako možes se buniti, možeš pisati šaljive anegdote, možeš se svađati sa onima koji su ostavljeni da provode volju… i… ništa nećeš promijeniti u činjenici postojanja. Ne tu nećeš promijeniti ništa. Ili jest ili nije.
Rekao je to glasno, ali nisam bila sigurna je li rekao : Ili jesam ili nisam.
Gledam ga pažljivo. Čini mi se da se smije… s nekom laganom, možda dobrohodnom porugom. Ne vidim ga dobro. Sunce je iza njega i obrisi njegovog tijela i lica malo su nejasni.
-I sad se pitaš: što ako jest? Kakav je. Opasan, osvetoljubiv? Kažnjavajući. Mrzitelj ljudskog roda… radi smrti.
Čita mi misli. Činjenica smrti me oduvijek progoni. Ne zato što ću i sama umrijeti. Mući me to što ne znam ima li išta poslije. Vjerujem da ima, a onda opet..?
-Takve misli pred sam Božić, kaže. –zato je sin i poslan, kaže. .da pobjedi smrt i otvori put.
Jesam li čula: Zato sam poslao sina!
-Ali.., zar nije njegova crkva skrenula s Njegovog puta, kažem?
Promatra me. Sunce iza njegove glave skriva izraz njegovog lica. Ništa ne govori. Nema odgovora. Kad na ova pitanja ima odgovora? Ja sam sumnjalo, nevjerni Toma, plašim se nekih ljudi iz tih redova. Riječiti su ali riječ može zavaravati. Pisana i ona koja se izgovara. I djela mogu zavaravati.
Odjednom ga nema. Ni Gospodina ni psa.
Post je objavljen 21.12.2007. u 20:10 sati.