odmak
srijeda, 05.12.2007.
Buenos dias Mexico
Letimo Zagreb, Amsterdam, Ciudad de Mexico.
U Amsterdamu, Veneciji sjevera, ostajemo poslijepodne i noć. Razgledavanje, vožnja kanalima, obvezna noćna šetnja kroz predio ili ulice crvenih svjetiljki, nekad fenjera. Sve je već viđeno. Pisana riječ, a kasnije Gutenberg, televizija, film već su nam toliko približili sve krajeve kugle zemaljske da više ništa ne može previše iznenaditi. Stare visoke, uske kuće vizualno ispresijecane crtama, sliče onim uskim nizozemskim strogim kalvinističkim licima s velikim bijelim ovratnicima, tonu polagano, saginju se i obnavljaju. Osjeća se bogatstvo, ali i dekadencija. Zavirujemo u kafiće gdje je dozvoljeno konzumiranje lakih droga. Sloboda koja sprječava kriminal!? Navečer djevojke u izlozima, prozorima s više ili manje diskretno osvijetljenim stražnjim prostorom gdje je smješten krevet, umivaonik i bide. Dugo smo se vrtjeli među uličicama, jer je to trebalo vidjeti. Veseli macho svijet. Više se golotinje vidi ljeti na plažama, no ovdje je dodatna asocijacija na plaćeni seks. Čini mi se da je stvar smišljena za ljude u prolazu, gastarbajtere, mornare, starce, osamljene, a više sam nego sigurna i za nas turiste. Ostatak nečeg nekad možda i potrebitog sad je samo nostalgična turistička znamenitost. Sve je to skupa nekako otužno, ali sve više je stvari koje me rastužuju, pa je to tema za neku drugu priču. Večerali smo u kineskom restoranu. Hrana čak nije bila loša. Bolja, s manje nepoznatog nego hrana s jednog putovanja u samoj Kini. Valjda prilagođena Europljanima. Doduše, piletina nam je kasnije na razne načine, uključujući i meksičku izlazila na uši. Noćni Amsterdam me podsjetio na science fiction film u kojem se na rubu galaksije nalazi šareno društvo raznih rasa, mutanti, roboti, razne nedefinirane pustolovne ili kriminalne osobe, korumpirani policajci, ‘lake ženske’, no da ne bi bilo nepravedno prema Nizozemskoj prethodno smo dio vremena proveli na nekoj vrlo uzornoj farmi - domaćinstvu - trgovini, sve u isti tren sa zadovoljno žvačućim kravama - simentalkama na obližnjoj livadi, zgodnom mladom Nizozemkom, raznim sirovima i klompama svake vrste. I jednom pravom vjetrenjačom svakako u službi turizma, jer na cijelom putovanju uključujući i Meksiko rijetko što više služi drugoj svrsi osim turizmu.
Jedanaestsatno putovanje do Mexico City - a nekako je prošlo. Neprekidno smo zbog razlike u vremenskoj zoni putovali danju. Na carini i graničnom prijelazu započinje poslovična meksička sporost. Mańana. I sami se vrlo simpatično s tim rugaju. Konobar nam je u jednom restoranu rekao: - Dolazim za minutu, a onda se vratio i dodao: - Za meksičku minutu. No vozač, autobus i vodič nas već čekaju. Naš Vicence Cortez i još jedno prezime, jer meksikanci dobivaju dva prezimena očevo i majčino. Hernan Cortez, konkvistador mu je bio šukun - pra - pradjeda, kako nam je to sasvim ozbiljno rekao. Prabaka mu je bila indijanka. Tijekom vožnje do Grand hotela, ime koje obećava, kratko upoznavanje s meksičkom povijesti. Sto milijuna stanovnika. Glavni grad ima po njemu dvadeset milijuna, iako smo mi pronašli različite brojke od kojih neke idu preko trideset milijuna, što je i moguće jer se prigradska naselja šire. Grand hotel je u najstarijem predjelu Mexico City - a. I tu kuće godišnje tonu nekih sedam centimetara. Sve je vrlo oronulo. Opet prolazimo kroz zonu ‘crvenih fenjera’. Djevojke su bucmastije, stoje na ulici i naoko nezaštićene. Ne želim uspoređivati, ali se usporedba nameće. Sve je dakle isto, ali Europa je Europa.
Grand hotel! Impresivan hol. Oslikan stakleni svod. Velike ukrasne krletke s pticama. No sve vrlo derutno. Nosač vrlo star, umoran. Silno se trudi s gomilom kovčega, izaziva sažaljenje. Soba!? No dobro, nije najbesprekornija, ali kupaonica je katastrofalna. Sve vrvi bakterijama, virusima, amebama, gljivicama, istina oku nevidljivima, ali ja znam. I nema tople vode. Svi smo opet na recepciji. Naš vodič Alanka ima pune ruke posla. Mijenjaju se sobe no nekog posebnog rezultata nema. Sve nas to nije spriječilo da prošetamo po Socalu. Velikom trgu, drugom po veličini poslije moskovskog Crvenog trga. Čuju se bubnjevi. Idemo prema zvuku. Grupa plesača obučena u indijanska odjela pleše Aztečki ratni ples. Ogromna crkva Metropolitana, još otvorena. Oko crkve i po trgu bezbroj štandova s raznim drangulijama, vise ponča, vunene kape, rukavice, vunena odjeća, mali kipići indijanaca, posmrtne maske, ogrlice, narukvice i još koješta drugo. Prodavači imaju izložene stvari po podu. Kuha se kukuruz. Prodaju se još razna jela na malim pogačicama - tortillama. Ništa se ne usuđujemo kušati. Upozorili su nas na crijevna oboljenja. Upozorili su nas i na čuvanje torbica, nakita i uopće da se noću držimo u grupi. Nikako se ne izdvajati. Preporuča se ženama nositi vjenčani prsten, jer ukazuje da je u blizini muž. Nikome posebno vjerovati, čak ni policajcima jer ako trči prema tebi ne znači da ti priskače u pomoć. Prljavo je, neosvijetljeno, u svakom kutu netko pokriven prnjama, spava. - O joj -, rekla sam navečer u krevetu sama sebi, nakon što sam se istuširala hladnom vodom, u kupaonici obloženoj grubim pločicama od oniksa, materijala na koji su ponosni. Ne treba pri tom zaboraviti da se dnevne i noćne temperature kreću u rasponu od dvadesetak stupnjeva Celzija. Isti tren su mi pali na pamet turisti iz zapadne Europe koji su onih davnih godina počeli stizati na naše more. Osim svega donosili su i toalet papir jer smo bili Balkan sa svim konotacijima koje uz to ime idu. Silno su me vrijeđali. E pa neću se i ja ponašati isto. Prešla sam Atlantik. U zemlji sam Azteka i drugih indijanskih plemena, konkvistadora, Pancha Ville, meksičkih revolucija, lutajućih razbojnika s redenicima i sombrerima. Zemlji kaktusa, sunca i sieste. Zemlji tekile. Viva Mexico! Dovraga bakterije! I gle čuda. Glupa, optimistička svjetska uzrečica - Misli pozitivno -, urodila je plodom. Ujutro nas je dočekalo obilje tople vode. Doručak kombinacija europskog i meksičkog s bezbroj egzotičnih sokova i voća. Ljubazni konobari. S balkona hotela gledamo podizanje zastave i počasnu stražu. Sunce obasjava čisti Sokalo. Ulazimo u klimatizirani autobus. Vozač je odličan. Vodič, a i mi s njim, pun dobre volje.
Buenos dias Meksiko!
U dvanaest dana razgledavanja imalo se što vidjeti, a vidjeli smo dosta.
Meksička povijest je starija od Krista. I to naš Vicence Cortez, dodajući godine (tisuću gore ili dolje) kako mu odgovara u veličanju svoje zemlje, s ponosom ističe. Kao da smo mi glupavi američki turisti koje možeš uvjeravati da je nešto starije od Sumerana i epa o Gilgamešu, da ne spominjemo Grke i Rimljane i jedan od “najstarijih naroda Europe” nas Hrvate. Ali nemaš ti to kome reći. Naš Vicence je meksikanac s rukom na srcu. Čini se da nije jedini. Meksička zastava, čije boje prate boje lubenice izvana zeleno, bijelo pa crveno, visi na svakoj drugoj meksičkoj kući, pa makar se radilo o zadnjem ubogom kućerku, kojih je bezbroj, jer je bijede i sirotinje uistinu beskrajno puno. U impresivno sagrađenom antropološkom muzeju u parku Chapultepec vidimo seobe naroda iz Azije preko Sibira i Aljaske do južne Amerike, koja se naravno u to doba nije tako zvala, što je također velika prijevara i nepravda prema Kolumbu, ali na ovom svijetu pravde nema. Meksička agencija s kojom smo putovali zove se Marko Polo. Vicenca, Cortezovog potomka nismo uspjeli uvjeriti da je Marko Polo Hrvat. Olmeci debelih mesnatih usana, posve drugačijeg izgleda nego kasniji Mixteci, Zapoteci, južnije na Yucatanu Maje i u središnjem dijelu Azteci počeli su graditi piramide, koje su kasniji osvajači rušili i ponovo gradili svoje hramove.
Thor Heyerdahl na splavi Kon - Tiki i s par pustolova sličnih njemu pokušavao je dokazati da su Inke na sličnim splavima, nošeni strujom preplovili iz Južne Amerike Tihim oceanom do prvih otoka Južnog mora. Do Polinezije. Kon - Tiki je navodno bio vrhovni svećenik i bog sunca, bijeli čovjek Inka, čije je postojanje pokušavao dokazati. Pokušavao je u svojoj teoriji ići i dalje tumačeći prijelaz od Kanarskog otočja do meksičkog zaljeva ploveći splavima nošenim strujama i pasatnim vjetrom na zapad, nadovezavši se na legendu o bijelom bradatom čovjeku, kojeg su stanovnici južne Amerike doživljavali kao božanstvo i radi kojeg su dočekali španjolske osvajače raširenih ruku, nepripremljeni na okrutnosti koje su slijedile. Iako ni Indijanci, kako ih je nazvao Kolumbo misleći da je stigao u Indiju jer je tamo smjerao, nisu bili ništa manje okrutni prema svojim žrtvama. Azteci su ih prinosili Bogu sunca. Na vrhu odsječene piramide visoko i daleko od naroda, što dalje i više to bolje, što se u povijesti vrlo često ponavljalo i ponavlja, vadili bi srce još živoj žrtvi. Također bi im pažljivo ogulili kožu, u koju bi se oblačili. Sve u mističnim ritualima dodvoravanja Bogu Sunca ili još nekim drugim Bogovima. No ništa im to nije pomoglo. Godine 1517 Hernan Cortez se iskrcao na obale Yucatana, nakon što su poharani Hispaniola današnji Haiti, otok San Juan (de Porto Rico) i otok Kuba. Montezuma tada na čelu Azteka, kažu bio je više pjesnik nego ratnik, dočekao ih je dobrodošlicom i zlatnim darovima, a oni su uzvratili pokoljem. - U tri dana,- kaže naš vodič, - nestalo je kulture koja se na ovom tlu razvijala pred otprilike dvije tisuće godina prije Krista. Nije baš trajalo tri dana, ali je trajalo vrlo kratko. Bartolome de Las Casas, sastavlja izvješće - knjigu s kojom 1541 odlazi do budućeg cara Karla V. pokušavajući ga uvjeriti u nepravde koje konkvista nanosi Indijancima. Las Casas i sam posjednik zemlje i njoj pripadajućih Indijanaca kao radne snage, postaje nekim unutarnjim porivom član dominikanaca, svećenik i zaštitnik Indijanaca navodi Isusove riječi : - Idite i propovijedajte! Što nikako ne uključuje ubijanje u i ime vjere. – Zašto su kršćani ubili i uništili toliki broj duša?, pita se i zaključuje. - Samo zato da bi se domogli zlata, da se u malo dana ispune bogatstvima i dođu do visokih položaja. Piše o onome što je vidio vlastitim očima i što su mu pričali povjerljivi pojedinci. Spaljivana su čitava sela. Vršili su se neopisivi zločini, po njemu potpuno nepotrebno, jer su Indijanci bili blage naravi i otvoreni prema pridošlicama. On spominje brojku od dvanaest milijuna ubijenih Indijanaca. To ukazuje da su pokršteni više silom, a manje milom. Piramide - hramove, sve koje su Španjolci pronašli rušili su i od istog kamenja i opeka, gradili su katoličke crkve.
Mi ih sada obilazimo. Treba reći bez obzira kako nastale prekrasne su, bezbrojne i vrlo dobro posječene. Danas je u Meksiku više od devedeset posto katolika. Veliki su vjernici. Istina u kršćanstvo kojem su se posve predali, unijeli su s jednakim žarom i većinu vjerovanja iz svojih starih vjera. Posebno impresionira mješavina smrti i života. Mrtvi su još uvijek živi u njihovim mislima, obredima i u životima. Uoči dana mrtvih Meksikanci posipaju put do kuće žutim cvijećem, kako bi njihovi umrli pronašli put natrag. Pripremaju im i hranu koja ih u kućama čeka. Trgovi, sokala, naročito glavni trg u Meksiku ispunjen je improviziranim grobovima i križevima i posudama hrane oko grobova. Održavaju se proslave. Pjeva se. Plešu plesači obučeni u kosture. Prodavaonice su pune suvenira koja podsjećaju na smrt. Lubanja i kostura iznutra osvijetljenih.
Crkve dominiraju gradovima koje smo obišli. Puebla, Quernavaca u kojoj je vječno proljeće, Tula s stablom najvećeg opsega na zemlji starim 2000 godina, djeluje impresivno i samo kao neko mistično živo biće. Crkve su posvuda i u vrlo pitoresknom gradu srebra Taxcu u kojem se prodavaonice srebra nižu uz i niz padinu Sierra Madre del Sur. Nije teško zamisliti kopaće srebra kako se spuštaju iz samo njima poznatog i dobro skrivenog rudnika, noseći vrećice dragocjene rude u vječnom strahu od desperadosa i razbojnika. Vodič nas upozorava da u prodavaonici na početku mjesta kupujemo odmah jer zatvaraju vrlo rano zbog mogućih pljačkaša. Sve to asocira na Humphrey Bogarta i Blago Sierra Madre. Izgleda pomalo nestvarno više kao folklor, iako začuđuje veliki broj vrlo dobro naoružanih policajaca u neprobojnim prslucima i vojske. Uz naplatne kučice na autoputovima, čak u zemlju ukapani, vire iz improviziranih bunkera i skloništa. Na benzinskim stanicama i usamljenim gostionicama šeću po krovovima i izviruju iz svakog ugla. Televizija je unosom slika rata i zločina u naše domove relativizirala opasnosti, pa se i nama iako smo nedavno prošli rat, sve to skupa čini kao neki televizijski prizor, virtualna stvarnost, u kojem prave opasnosti nema. No ima je. Kažu da su do nedavno harale bande pobunjenika, pa je predsjednik odlučio poslati vojsku.
Pamtit ćemo samo lijepo. Vulkan Popocatepetl, koji je na našu sreću samo lagano pučkao, Acapulco i njegove skakače s visoke stijene, iako bih ja za takvu vrstu odmora radije izabrala Jadransko more i hrvatsku obalu. U nezaboravnom sjećanju ostati će piramide, rijetki ostaci nekad bogate indijanske prošlosti. Piramide u Mitli, Monte Albanu, u samom Mexsicu City - u središtu Aztečkog carstva Tenochtitzan nalazište na kojem je pronađen Kamen Sunca, koji opisuje prošlo i sadašnje doba. Popol Vuh indijanska Knjiga Savjeta govori o višestrukom stvaranju svijeta. Četiri su takva stvaranja, posljednji svijet - naše doba osuđeno je na potrese i glad. Nadam se da su se prevarili. Popeli smo se i na piramide mjeseca i sunca u Teotihuacanu. Moderni Indijanci su na vrhu piramida hvatali neku mističnu energiju. Haciendu u Coyotepecu kraj Oaxace gdje nam je potomak čuvene senore Rose pokazao kako se izrađuju posude i razni drugi ukrasni crni glineni predmeti, od zemlje koja je tamne boje. I sve to samo rukama bez stroja, pečenja i boje. Spomenimo i Xochimilco s bezbroj kanala i šareno obojenih brodica. U vodiču piše da je to ekološka zona, ali sudeći po prljavštini u vodi treba posumnjati u ekologiju. Glazba na Plazi Garibaldi, gdje grupice mariachisa čekaju na poziv i naravno naplaćuju svirku. Prošetali smo parkovima – Alameda, vrlo lijepo uređenim i održavanim. Jeli smo njihovu hranu koja uopće nije onako jaka, žestoka ili tako nešto kako smo ju zamišljali, pili čuvene servesas, tequilu, mezcal i pulque. Posjetili smo i Museo Casa de Leon Trotsky, kojem ništa nije pomoglo, niti blindirana vrata radne sobe, niti poznanstva i prijateljstva s priznatim i poznatim umjetnicima i radničkim vođama Meksika, pa ni s drugim važnim svjetskim licima. Niti moguća ljubavna veza s kontraverznom Fridom Kalo, ženom umjetnika Pabla Rivere, čije smo murale vidjeli na brojnim zidovima glavnog grada. Lutanja i bjegovi Leva Nikolajevića Brostheina Trockog završili su njegovim ubojstvom u Mexicu glavnom gradu Estados Unidos Mexicanos. Revolucija, dapače trajna revolucija čiji je pobornik bio, pojela je još jedno svoje dijete.
Meksiko me vratio u vlastitu povijest. Povijest kršćanstva i povijest komunizma. Nikako ne bezrazložno. Uostalom u parku Chapultepek, vidjeli smo Titov kip.
Rasponi između nezamislive bijede, vojske prosjaka i prodavača koji neprekidno, istina neagresivno valjda sukladno naravi prose i nude svoju robu, i velikog bogatstva su golemi. Ako je povijest učiteljica života, a povijest Meksika bogata je revolucijama, onda bi se sve zemlje istočnog bloka, a možda i šire morale zamisliti.
