.....kobni je dan u povijesti mog grada Zadra. Jedan od mnogih, ali ovaj je bio najteži. A dan se produžio u godinu...
O tom danu slušala sam priču mog susjeda, starog "Zaratina", kako ih mi zovemo. Pričao mi ju je tihim glasom, nekako prigušenim, punim emocija, na rubu suza. Sjedili smo na dnu stubišta naše zgrade, na stepenicama prema podrumu, kamo smo se bili sklonili u strahu od granata koje su ispaljivali pijani četnici iz okolnih sela. Bio je isti taj dan, 28. studenog, godine 1991, ili bar blizu tog datuma, ne sjećam se više, ali u njemu je pobudilo uspomene. Bolne i strašne.
Htio mi je dočarati taj "strašni čas" kada su saveznički zrakoplovi prosuli na tisuće bombi po užem području grada i kada je u 15-ak minuta stradalo oko 1000 ljudi. Ako ne i više. A tisuću ljudi u onda malom gradu bila je stravična brojka.
Mrtvih je bilo posvuda, dijelova tijela čak i po stablima.
Kad su se preživjeli malo sabrali, pokupili su svoje mrtve i "izložili" ih u mrtvačnici da ih rodbina identificira.
"To je bilo najstrašnije" priča meni šjor Ive "jer svatko je svakog poznavao. Prolaziš između tih osakaćenih leševa i prepoznaješ ih, jednog po jednog. Ovog sam poznavao, ovog još bolje, ovo mi je prijatelj, ovo rođak, ovo brat..." Horror.
Bombardiranje, čiji uzrok nikad nije do kraja rasvjetljen, užasno zasipanje razornim bombama, trajalo je sve do kraja 1944. godine.
Nakon toga moj jadni napaćeni grad izgledao je ovako:
Ustvari, grada više nije ni bilo.
Razaranja su se mogla usporediti jedino s unišenim Amsterdamom, Varšavom, kasnije Dresdenom i nažalost, 50 godina kasnije, s Vukovarom.
I nije pretjerano reći da je Zadar grad-Feniks, jer se uzdigao doslovno iz pepela.
U davna vremena, prije stotinjak godina, kad nije bilo vremenske prognoze svaku večer u Dnevniku, a nije bilo ni prognoze za pomorce, niti stranice na internetu, koju posjećuju svi suvremeni mornari, ribari i nautičari, uputili se otac i sin sa svojom starom gajetom na jedra i vesla u ribe na udaljenu poštu daleko od svog malog mista.
Morski ljudi, otočani, navikli na sve ćudi mora, ipak su ostali iznenađeni silinom fortunala koji ih je zatekao "u kulfu", na otvorenom moru, daleko od sigurnih i zaštićenih lučica.
Početna ležernost postupno je rasla u sve veći strah zajedno sa rastom snage vjetra i valova koje je dizao.
Tog sudbonosnog trenutka susreta sa snagom prirode, sa božjim gnjevom, čovjek ispušta kormilo iz ruku i prepušta se božjoj volji.
I moli.
Moli Boga svoga za goli život.
I moli otac : "Gospe moja, spasi nas, spasi mene i ovo moje dite, molin te, spasi nas, i kad se izvučemo, kupiću ti sviću ka ovaj moj jarbul debelu!"
Sin se trgne iz svojeg "Oče naš..." i kroz suze poviče: "A ča to govorite, pape, ki će nami dati šoldi za takovu sviću?". Praktičan dečko. I pošten.
A njegov mudri pape mudro zbori: "Muči sinko, laži dokle kraju dođeš!" Dok se čvrstog tla ne dotakneš.
Lako ćemo posli.
Ne znam kako su se izvukli, ali su se izvukli, jer takva anegdota ne bi ostala, ne bi je meni moja nona pričala.
Možda je stari bodul nakon ove lekcije poslao sina u velike škole i sin je možda postao političar.
I držao se očevih mudrih riječi.
Laži sinko dok se ne izvučeš iz govana, posli ćeš lako.
Naslov se ne odnosi na rezultate izbora, ali, eto, kad su već (napokon) završili, moram nešto reći o toj temi. Ne moram baš ali...Kud svi Turci, evo i malog Muje.
Dakle, izabrali smo. I pokazali još jednom da zaslužujemo vlast kakvu imamo. I da sve pritužbe i prigovore budućoj vladi trebamo govoriti i pisati u PRVOM LICU MNOŽINE.
MI smo lažljivci. Jer smo se kleli da nam ne odgovaraju i da zaslužujemo bolje. E pa ne zaslužujemo.
MI smo još jednom lažljivci. Jer smo govorili da su svi isti, i lijevi i desni i da nam treba nešto novo, "politika trećeg puta".
MI smo nepošteni. Potkupljivi i podmitljivi. Korumpirani. Skloni krađi. Jer tvrdimo da ovi kradu, i uhvatili smo ih više puta, jedne i druge, s prstima u pekmezu, i i prihvaćamo to kao normalno. Ne kažnjavamo njih, nego unaprijed osuđujemo i sve ostale, koje još nismo uhvatili. Jer nisu bili u prilici pokazati imaju li "sticky fingers". Unaprijed smo ih odbacili. A što je s onim: svak je nevin dok mu se ne dokaže krivnja?
Pomeli smo sve male stranke. Hametice (koja riječ). Odsjekli sebi kakvu-takvu odstupnicu.
Naročito se to dogodilo u IX. izbornoj jedinici, prošli su samo plavi i crveni.
Nije prošla NI JEDNA (po mom saznanju) nezavisna lista. Ali s druge strane, prošao je jedan zatvorenik, doduše još neosuđeni, ali ipak iza rešetaka.
Podijelili smo politiku na konzervativce i (socijal)demokrate, potpuno po uzoru na Zapad i Ameriku. Koje vječito ogovaramo.
Znam da je to zapadnjački trend i logični slijed zbivanja, i po tome smo, kao, politički zreliji, ali meni se to ni malo ne sviđa.
Stavili smo dva podjednaka tereta na vagu, doveli je u ravnotežu, i pobacali sve male utege, koji bi prevagnuli na jednu ili drugu stranu.
Ali što ako se zaledimo u tom stanju savršene ravnoteže, a ta ravnoteža je namoral, krađa, korupcija i ostale opačine? I što ako nam takva politika postane standard?
Ako nam već nije postala...
Dakle, agonija je završila.
Commedia e` finita.
Žali Bože onih silnih para za "promidžbu". Čega? I čemu?
Besana noć je za nama.
Sada predstoji bezočna trgovina.
Ne znam hoću li to moći pratiti. Jer i moj želudac ima prag tolerancije.
A mi smo i dalje "u banani"...
Dobro, dosta o tome.
Bili su još jedni izbori. Koji se obavljaju svake godine na ovaj datum, 25.11, na Sv Katarinu, u našoj maloj ludoj obitelji.
Imamo "manjinsku vladu" od dva člana i "vladu u sjeni", također od dva člana.
Vlada je sastavljena prije puno godina kao koalicijska, u međuvremenu su se, jedan po jedan, pridružila još dva člana, koji se od tada trude svrgnuti ovo dvoje prvih i zasjesti za kormilo broda u vožnji. Nametnut svoju volju. A mi pokušavamo čvrsto držat timun, i za sebe i za njih.
Što nije ni malo lako...
A brod brodi, more ga prilično baca, baulja izgubljeno naokolo, udari valova su prilično česti i siloviti, činilo se često da će puknit jarbol i rasparati se idra, ali evo još sve šljaka, iako ponekad prijeteći zaškripi, plovimo i borimo se s ćudima mora, gledamo u morske pse i druge nemani, strah nas je, ali im se ipak pokušavamo rugati.
I smijati. I to nas drži.
Držimo se. Koliko čvrsto ne znam, posrnemo često dok se brod valja, svako malo nekom dođe slabo, al ga mi ostali probamo zabavit da zaboravi na morsku bolest.
Valja nas poprilično. Sa svih strana udara.
Za sad se ne damo.
I svako toliko, ne baš često ali ipak u podnošljivim razmacima, doživimo koji trenutak blažene bonace, toplog povjetarca i svježeg maestrala.
I skupljamo snagu sa slijedeći udar bure ili juga.
Trenutak kad ćemo palit sviću Majci Božjoj, kraljici mora, da sačuva naš mali brod od tih udaraca. Koji su ponekad prejaki. A mi preslabi...
I opet čekat blaženu bonacu...
I tako u krug.
Rezultat ovih drugih, malih izbora je sličan onima parlamentarnim:
IDEMO DALJE.
Gradovi uglavnom imaju po jednog sveca zaštitnika, ali grad Zadar, valjda zbog svoje izuzetno teške povijesti i pokušaja njegovih stanovnika da preko zagovora više "posrednika" ishoduju kod Boga spas i zaštitu za svoj grad, ima ih čak četiri.
Tko zna kako bi tijek povijesti tekao, koje bi pogibelji snašle Zadar da nije bilo Svete Stošije, Svetog Šime, Svetog Krševana i Svetog Zoila.
SVETI KRŠEVAN glavni je zaštitnik grada, na dan toga sveca slavi se i Dan grada Zadra.
Kao lik viteza u oklopu na konju nalazi se na grbu i zastavi grada te na više spomenika i građevina u gradu (Kopnena vrata, Morska vrata, Vijećnica...)
Crkva Sv Krševana jedan je od najljepših spomenika romaničke arhitekture u Hrvatskoj, a njegove relikvije se nalaze u postavi Stalne izložbe crkvene umjetnosti, jednog od, po mom mišljenju, najboljih muzeja u državi, o kojem se uspješno, već dugo godina, brinu časne sestre benediktinke iz Samostana Sv. Marije.
Krševan (lat. Krisogono), akvilejski mučenik iz IV. stoljeća, istaknuo se u doba progona crkve od cara Dioklecijana svojom beskompromisnom vjerom u Isusa Krista. Po predaji, pogubljen je najvjerotnije 24. studenog.
Crkva je posvećena 1175. godine od prvog zadarskog nadbiskuppa Lampridija (biskupija je daleko starija, spominje se već 530. i 533. godine).
Crkva je trobrodna bazilika jednostavnog pročelja i bogato ukrašenog apsidijalnog dijela. Pripadala je muškom benediktiskom samostanu.
Dan Sv Krševana i Dan grada Zadra ove se godine iznimno slavi dan ranije. Sutra je dan izborne šutnje, a zna se da naši vrli poglavari ne bi mogli šutjeti o visokim dosezima svoje politike pri silnim govorima koje će održati.
Današnj sat povijesti je gotov.
Učenici moji, odite sada na veliki odmor.
Moj radni dan završava danas u 13.00 h. A time i radni tjedan.
A sada pogledajte kakvi limuni rastu u egzotičnoj zemlji dalekoj u kojoj žive živopisni stanovnici Dalmatinci. Inače ih bije glas po svijetu da nisu baš radišni i vrijedni.
Ova fotografija bit će ilustracija disertacije u pripremi, a koja se bavi obaranjem upravo ove, duboko ukorijenjene predrasude.
Ako niste povjerovali svojim očima, evo još jednom:
Težina: cca 1 kg
Uzgojile časne sestre benediktinke, u benediktinskom samostanu SV. Marije u Zadru.
APDEJT:
Nakon komentara uvaženog kolege FIZIKALCA, u našoj maloj klinici (psihijatrijskoj), sory, firmi, HITNO sam sazvala kolegij, mi to još zovemo radnički savjet, nostalgičari smo, s jednom jedinom točkom dnevnog reda: kako uvjeriti Slavonce i ostale kontinentalce u istinitost gore navedenih tvrdnji. Da je divovski limun plod vjekovnog truda i vrijednog rada uzmorskog naroda, nastalog miješanjem drevnih Liburna, probitačnih Slavena i pitomih romanskih plemena, ukratko - Dalmatinaca.
Upoznala sam ih sa zahtjevom za forenzičkom analizom koja bi se provela presijecanjem ovog našeg ključnog dokaza na pola s pomoću oštrog predmeta, mesarskog noža ili mačete. Naravno, prijedlog je s gnušanjem odbačen. Nismo barbari, zaboga!
Slijedeći govornik zauzeo je stav "pih!" i ne trošeći puno riječi napustio sjednicu i otišao na marendu. Drugu po redu.
Nakon njegovog odlaska, mi ostali, vidjevši da i drugi namjeravaju poduzeti isto, u panici od nedostatka kvoruma, ko u hrvatskom Saboru, na brzinu smo se usuglasili i donijeli zaključak:
Neka slavonski nevjerni Tome navaljuju koliko ih volja, mi nećemo popustiti ni pod prijetnjom prisilnog osmosatnog rada!
Ne siječemo naš limun!
Nećemo limuna-invalida.
Nakon te nepokolebljive odluke, tajnici smo ostavili natuknice da sastavi Rezoluciju, a mi odosmo konzumirati dnevni odmor u obližnju gostionu.
Pri razlazu čuo se samo nezadovoljni mrmor. Uspjela sam samo čuti šapat: Slavonci! Ha... Oni ni svinje ne znaju klati!
(isto mi je malo sumnjivo da je autor ove reklame bloger, i da je sam financira...mislim, ja jesam naivna, i svak me farba, ali ipak sumnjam nešto...)
....malo o reklamama:
Ova gore je dobra.
Jednostavna i jasna.
A jasno mi je i zašto su je "skinuli". Ustvari, nisu je ni uvrstili...
Ona s Angelom Merkel i ekipom - ta je prestrašna. Što nam ta reklama poručuje? Budući da smo se dobro na svojoj koži uvjerili da se ništa ne dobiva mukte na poklon, osim trojanskog konja, da se zaključiti da će gospođa Merkel i svi ostali, a naročito Vatikan, fakturu za HDZ-ovu reklamu ispostaviti nakon izbora ali ne HDZ-u i Sanaderu kao naručiocu, jer oni ne vole plaćat, mislim da ni kavu u kafiću ne plate nego je konobar upiše u bilježnicu i pošalje nekakvom državnom uredu, dakle, njima ne, nego - ZNA SE. Zna se ko plaća. MI. A kolika će bit faktura i koje će stavke sadržavati vjerojatno se dogovaralo po sistemu - ljudi smo, dogovorićemo se.
Tako ja to zamišljam.
Možda nisam u pravu. Možda sam paranoik.
Jedina inventivna i marketinški dobro osmišljena reklama, profesionalno promišljena, je ona - Jadranka Puž. Za razliku od one koju parodira, a koja je postigla upravo suprotan učinak od onog koji su naručioci očekivali, ova točno pogađa u cilj.
Bez namjere da favoriziram SDP, želim samo reći da su dobro promislili o udaru protivnika i pozvali pravog stratega da im uzvrati. I odnijeli pobjedu. U reklamiranju mislim.
Meni se sviđa.
Ali na mene te reklame nemaju apsolutno nikakav učinak. Ne znam imaju li na ikoga.
To me baš zanima.
A zanimljiva mi je i reakcija HDZ-a na ovu reklamu "To je nešto najstrašnije što se u kampanji dogodilo."
Mislim, jedini komentar na komentar bio bi: !?!?!??!?
Zašto mene, ili bilo kojeg birača u ovoj zemlji ne pitaju što je najstrašnije što se u kampanji dogodilo? Zašto nas ne pitaju, pa nama se obraćaju i za "naše dobro" žele djelovati. Kad bi se zaj...
Mi bismo im rekli da su najstrašnije njihove laži i obećanja. O djelima da ni ne govorim.
Maloprije sam pročitala kolumnu K. Fijačka i svidio mi se jedan njegov slogan. Kaže, da kad bi došlo do velike koalicije, zajedničkog nastupa, dvije velike stranke, njhov slogan trebao bi biti: ZAJEDNO SMO NEPODNOŠLJIVI.
Simpa, zar ne?
A di san, pitan samu sebe, ove dane? A di san, a mučin se sa školon, eto di san.
Bolje da ne rečen di san.
Nisan se sa svojon vako mučila.
Mučin se s obadvoje, eto kako je.
Srića da ih neman više. Poginila bi.
Ova starija ne diže nos iz knjige, ne ide nigdi, samo uči i glumi kraljicu-majku. Ustvari kraljicu-ćer, ali kraljicu-ćer-siroče, jer je mater daleko od kraljice-majke.
Gospođici je jedini zadatak da uči, dobro napreduje u školskoj karijeri, svo preostalo vrime da potroši u kupatilu, tri puta tjedno navečer na aerobik (ne moš se zapustit, bože moj) i to je to. A da, posjeti i frižider povremeno. Poviri šta ima na špaheru. Otvori i mikrovalnu. Ka da u hotelu živi, majketibožje.
Ostale možebitne dužnosti ju ne zanimaju. Ma, niti malo. Pomaganje u kući, čuvanje brata, odlazak u dućan, ma kakvi, čišćenje zahoda, bljak, to već riči smrdu, fino je ona blago, nokti se pasu...
Jesi ti luda joj reć da joj neka roba ne stoji dobro, da ide samo smeće pa će bit debela, da joj ne stoji šminka, da ne triba kupit trista krema, nemoj joj slučajno grintat i prigovarat ovo i ono, osjetljivo je to , to su te godine....Stani kuco, gucaj, muči i rintaj.
I plaćaj.
Ka Al Bundy.
Jučer bija neki dan zaštite dice od batina i svih oblika zlostavljanja, tako nešto. (apdejt: Međunarodni dan prava djeteta) Okej, zaštitimo ih, mazimo ih i pazimo ih, štedimo ih svega, štedimo od zlostavljanja u školi, učimo njihovin pravima, pljuska i po guzici ni u ludilu, zabrane ni pomislit, pa će van se dogodit ka i meni. Da tražite u kalendaru kad je jebeni dan zaštite roditelja koji su poštivali jučerašnji dan.
Elem dakle, s njezinon školon neman problema. Bila sinoć na roditeljskon sastanku. U vezi ekskurzije.
Reklo nan vako, ukratko: Idemo u Prag, biće in lipo, platićete 4 iljade kuna za 4 dana i strepićete oćemo li ih dovest žive, jer će se iznapijat ka beštije, pa ko preživi, preživi.
Znate, inače van dica piju ka smukovi. A nisu to od nas vidili. To su vidili doma.
Tako san dobro i prošla. Nije me proglasilo alkoholičarkon, jer je to išlo pretežno roditelje muške dice. Ovaj put. Ko zna šta nas čeka dalje.
Dobro dok nas narkićima ne proglase.
A za pravo reć, dobro i govoru.
Kakvi smo, takva će nan i dica bit. Već su.
Jabuke i stablo, to svi znamo.
A kad se osvrnen oko sebe i vidin kakvi smo, samo me panika može uvatit.
Bolje ne gledat.
I ne slušat.
Nikoga.
Povirila ocjene. Dobro. Dapače odlično. A šta bi i bilo uz uvjete koji joj se daju?
I znate, mala je pobigla sa sata fizike. Nećete valjda to opravdat? A šta se može i bižanje opravdat? Pa naravno da neću, nisan popizdila. Nije ni mene niko pravda kad bi zdimila sa sata.
A znate, nije tribala pobić. A šta nije, svi su pobigli; di će ona? A nisu svi, pet ih je ostalo.
A fala van lipa, ne bi tila bit njihova mater.
A sad o ovon drugon. Tako mali, a već zajebava ka veliki. Ka div.
Jadna li san ja i njegova škola, ko ga posla tamo...
Spor ka blato, zadnji u svemu...Zadnji napiše, pola ne prepiše s ploče, pola zadaće zaboravi, triba po grada zvati telefonon, zadnji se spremi i obuče jaketu kad idu ća, pomaže mu pet curica, uzele ga pod svoje, buduće mame-pomagačice-zaštitnice.
A on, lin ka tovar, spor ka puž, koristi njihovu dobrotu. I spretnost koje sam nima.
Ka i svi muški.
Kad doznamo od kolega šta ima za zadaću, piše se cili dan, ispalin na živce.
Iz kože bi izletila.
To izgleda otprilike vako:
Uzdasi se čuju iz pravca radnog stola. Piše se slovo F. 50 puta. Mamaaa, ovo je jako teškooo! Nemoj pisat, pa´š kopat kanale, pa´š vidit šta je teško. Neee, ovo je teže! Mamaaa, upomoć, ispiši me iz škole! Može, ti u dom, ja u zatvor, je´l more? Bar ću se odmorit.
I tako cilo popodne.
Za ispalit...
Sve mi se čini....
Mali je pametan, ali nije baš vridan.
Naginje filozofiji - kruha bez motike.
Moraću ga u pope dati.
Ili političare.
I kaže ona meni, ona iz gornje polovice posta: A šta bi ti tila, dvoje pametnih i vridnih u jednoj kući?
Prije 16 godina. Isti datum.
Ista studen. Rano zazimilo.
Studen, rat. I smrt.
Apokalipsa danas.
Danas se sjećam.
To je sve što mogu učiniti. Ne zaboraviti.
Daleko je. Ali urezalo se.
Točno znam gdje sam bila, gdje sam sjedila, gdje je bilo dijete.
I ja sam tada bila dijete.
Veliko. Srašno preplašeno. Zbunjeno.
Užasnuto.
Pobjeglo na svoj otok. Kao u majčinu utrobu, u sigurnost.
Bilo je hladno.
I strašno mračno.
Kupala sam dijete pokraj kaljeve peći u kablu.
Veselo je čavrljala.
Glas radija na baterije.
I jedan sat struje iz agregata. U vrijeme vijesti.
Vani mrak. Kao da je nestao svijet.
U daljini topovi.
Vijesti strašne.
Pokolj u Škabrnji.
Vukovar na izdisaju.
Glavašević šuti.
Nedostaje mi. Iako je samo o užasima pričao.
Ova tišina je najveći užas...
Neki dan dobila poklon na levant.blogu.
U obliku fotografije jednog prekrasnog djela najvećega među najvećima. Kipara, mislim.
Budući da je danas upravo taj vjetroviti post osvanio nekako potišten, sad ja njoj upućujem ovaj mali poklon.
U svojoj foto-arhivi nemam umjetničkih djela, jer dok sam nešto malo putovala i obilazila muzeje nisam imala digitalac. Zato sam pokušala među raspoloživim fotkama pronaći neku koja zrači pozitivnim nabojem.
Ne znam jesam li uspjela, ali barem sam pokušala...
Ben ti sunce, koji dan danas.
Zima učinila. Teška, mračna, mokra, hladna. Jugo, bura, kiša, samo još snig ne pada... Grmi, puca...
Na poslu svi nabrijani, jučer bili na političkin skupovima, jedni plavi, jedni crveni, svaki na svon kraju grada, slušali svaki svog vođu. Neki se zajebali u destinaciji, ali nisu skužili, sve to isto. Nekima samo po pivačima zasvitlilo da su na krivon skupu.
Izmunjesalo ih, izblesalo, sve ludo oko mene.
A izmunjesalo i mene, šta vrime, šta izbori, šta stari, šta mladi i mali i ostali, i eto osvanila jutros sva manita, zlovoljna i pokisla.
A nije mi ni guverner Narodne banke pomoga s onin šta mi je sinoć reka. Bogemi, nije, ne. Sve će poskupit, ali sve, a sve šta imate u nekretninama i dionicama će poć kvragu, a plaća će ti ostat ka i sve ove godine ista od 1998. To mi nije reka, to sama znan. Rečeno mi tako. Nisan dobro čula i razumila, pa mi ponovilo više puta.
I rečeno mi da ne pitan kolika plaća u metropoli u istoj firmi. A veća duplo. Ali da oni imaju veće troškove života, pa tako mora bit. I stani kuco. Ima da pariš mutav.
I to ti još kažu svisoka.
Sad ode dođe jedna sočna beštima. Prosta. Prostačka. Nije za blog. Ipak san ja jedna dama (ha, ha).
Može mi neko reć koji su to njima veći troškovi života? Hrana mi je skuplja, grijanje isto, voda skuplja, struja ista, benzin isti, cigare iste...šta je to njima skuplje?
Jebenti...
I na sve to još mi svako malo ispod prozora prođe ono cirkusko vozilo sa megafonon i pizdi li ga pizdi... Ma, umuknite više svi, pozvizdili smo svi od vas, i da oćemo mislit i razmislit za koga dati taj prokleti glas, ne moš čuti vlastite misli od vašeg urlanja!
Ko da u đungli živin...
Divlji zapad je bija Eden prema ovome...
"Krv u moždane, mozak van da skoči...."
Ne moš ih zaustavit. Jednostavno ne moš, nikako. Navili se.
Ima li ko čepove za uši?
"Gradimo najmodernije ceste u Europi, a idemo i dalje".
Bem ti ceste, mrtvih ko u priči na njima, saplićemo se o mrtve na cestama, ti ćeš meni pričat...
Zatvore i mrtvačnice triba gradit...
"Svaka obitelj imaće brzi internet..bla, bla...a idemo i dalje" A di dalje?
Ma di je taj brzi internet, čekan ga ko ozebo sunce, krenuo pješke iz Zagreba? Koja srića da živim u gradu na obali, pa iman možebitne šanse ga dobit, na otocima ne može, tamo sve sporo pa i internet, daleko čoviče, ko će ga tamo odvest. Brzin brodon, trajekton? Tamo tv-signal ne valja, di je još internet.
Srića da će gradit mostove, pa će sve do otoka lakše doć.
To bi in bija dobar slogan "Svakon škoju – mostić jedan". I poluškoju.
Valjda ih IGH i Radić imaju već nacrtanih, u ladici. U pričuvi.
Halo Bing, koliko mi mostova danas možeš izdilati?
Cijena? Prava sitnica.
Sad san tila dalje, al još nije proša cirkus s novon porukon...
Sad ne znan je li gora ona buka ili ova prijeteće tišina...
* * * * * * * * * * * *
Mislila san i mislila, šta sa sobon napravit i kako dalje u ovaj sumorni dan.
Ushodala se ka profesor Baltazar, sve se dimi iz mene (od ronhila, naravno) i bingo – sitila se!
Oćete ricetu?
Ne za apoteku.
Išla ja lipo na pijacu. Točnije, na ribarnicu.
Kupila škampe. I lignje.
Škampe na buzaru. Lignje na kolutiće.
Za prilog mlada blitva i mladi kumpir. Lešo, naravno
Da desert - šipak. Mislin, voće šipak.
Još samo neko dobro vino.
Al ponestalo mi novaca. Moraću onog mog poslat u butigu. Veselo će otrčat po vino, ne bojin se.
I eto..
Kad je bal nek je maskenbal.
Kad Titanik tone, tonimo uz šampanjac i muziku.
I dobru spizu.
U ona staro prethistorijsko doba kad smo živili u omraženoj zajednici naroda i u društvenom poretku zvanom socijalizam, najveću razliku sa željenim i sanjanim Zapadom i vrlim kapitalizmom vidjela sam u CIPELAMA.
To je bila moja referentna točka.
Moja tiha patnja.
Zbog tog mračnog predmeta želja najviše sam patila u tamnici naroda.
A stvarno je bila tamnica. Jer samo u zatvoru, i to strogom, mogu biti tako okrutni da ti ne daju da hodaš u lijepim i udobnim cipalama. Sa naglaskom na lijepim.
Pogotovo se to odnosi na žensku polovicu naroda.
Fakat – robija.
Bilo je to ovako. Kratak opis za one koji nisu živili u toj pretpotopnoj državi ili im je mama još cipelice kupovala.
Dakle, trebaju mi cipele. Tj. trebale su mi. Stvarno su mi trebale. Nasušno. Kao i danas, uostalom.
Kad ti trebaju cipele, uzmeš novce i odeš u dućan cipela. Prilično jednostavno. Bilo ih je čitavih pet-šest. Mislim dućana. Butiga. Borovo, Planika, Alpina, i još neki kojima se ne sjećam imena. Tako da mukoptrpna potraga nije bila baš tako mukotrpna. Sve je to bilo na površini od jedva jednog kilometra kvadratnog. Ima-nema. Više nema nego ima. Nema puno hodanja u starim cipelama. Nema puno umora pa da se u međuvremenu moraš odmarati u pet-šest kafića i oblokavati se kavama.
Dođeš pred dućan, pogledaš prvo izlog. U izlogu šest pari cipela. Ženskih, muških, dječjih. Ukljućujući i kućne papuče. Ne znaš koje ružnije.
Svi znamo, kad kupuješ cipele treba zadovoljiti nekoliko kriterija. Točnije tri.
Kriterij broj jedan je, zna se, model.
To je bilo lako. Mačji kašalj.
Od biranja modela brzo odustaneš. Jer ih ima tri. To se brzo odlučiš.
Drugi kriterij je sezona. I to je bilo jednostavno. Ako nađeš cipelu za predstojeću ili recentnu sezonu, na konju si. Dakle odlučili smo se za model br. 2 za sezonu jesen/zima 1981. Super. Riješeno.
Potrošeno vrijeme – pola sata max. A vrijeme je novac, pa smo već na dobitku.
I sad preostaje treći, najvažniji kriterij. Broj cipela. E, tu treba biti striktan. Nepopustljiv. Tvrdoglav ko mazga. Ne smiješ popustiti slatkim riječima prodavača i napraviti kompromis. Jednostavno ne smiješ. Jer ako nosiš broj 38, moraš naći broj 38. Ne može ni 37 ni 39. Ma što ti govorili, i ma s čime te mamili. Vjerujte mi, isprobano na vlastitoj koži, pardon, nogama. Da prostite.
I to je to. Riješeno. Cipele kupljene. Pola sata potrošeno.
Sutra ih prošetaš.
Cipele sretne. Odmah se sretnu sa svojim brojnim sestricama. Ali nisu skroz iste. Različitih su brojeva.
Žuljaju ko vrag. Ali noge navikle. To im dođe ko normalno. A normalna se bol lakše trpi. A vjerojatno su i analgetici u apotekama bolje kurili. To se zove vezana trgovina.
Iz Borova u apoteku.
(Iz apoteke u bolnicu. Iz bolnice na groblje. Oni koji se predoziraju. Ako ih cipele baš jako žuljaju.)
To je tek prvi pasus ovog teksta.
Sad dolazi opis onog perioda kad smo skužili da negdje u svijetu možda ipak ima malo udobnijih i ljepših cipela. Da smo malo ograničeni u izboru. Ne znam kad nam je zasvjetlilo, ali je.
Pa smo krenuli nogom za cipelom. Ko ono trbuhom za kruhom. A nozi ne treba kruh, to svi znamo. Nego cipela. Udobna. A ženskim nogama treba povrh toga i lijepa cipela. Jer ženska noga je nezasitna. Udobnost bi još i zanemarila, ali ljepotu...a,a.
Pod parolom "nogom za cipelom" osvojili smo Meku svih nogu. Ma, znate i sami. Trst. Trieste. I kad smo vidjeli toliiiiiko dućana cipela, povikali smo: Trst je naš!
I onda je uslijedilo desetljeće okupacije. Trke po dućanima. Pustošenja istih.
Bacanje starih socijalističkih cipela i obuvanje novih. Prekrasnih. Udobnih ko rukavice.
Sa starima u grmlje. Ekološka svijest bila je na nuli.
Kladim se da je prostor talijansko-slovenske granice još zagađen socijalističkin bakanđama. Koje smo bacali da carinici ne skuže da smo kupili nove. Jer oni jugo-carinici bi sigurno bili prokljuvili u tome neku protudržavnu aktivnost. Što je i bila, iskreno rečeno.
Pa sad Slovenci svako malo staju na mine. Pa se onesvijeste od ružnoće.
Moraćemo im posuditi ekipe za razminiravanje, da im počiste one puste kilometre kvadratne. Samo što bi do marende čistili Sloveniju, a iza marende već bi se našli u prostoru Austrije. Pa bi bilo belaja i neugodnih pitanja i traženja putovnice.
Znači bolje ne. Bolje stati s mirom. Ne dirati se u Slovence. Nek sami čiste svoje dvorište. Brzo će oni to.
Zastranila sam. Htjela sam reći da je taj "tršćanski" period meni osobno bio najteži. To je bila moja osobna tranzicija. A to je, po definiciji, težak i bolan proces.
Jer, kad sam vidila KOLIKO različitih cipela na svijetu postoji, tek sam onda upala u probleme. Koje ću? Imam love samo za jedan, možda, nategnuto, za dva para. A najrađe bih sto pari kupila. Kako se odlučiti? Za sve prilike, za sve sezone, za sve stilove ih ima. Ajme meni! Sad se ti odluči!
Treba racionalizirati. Eliminirati. Sužavati izbor.
Ne ide mi to baš najbolje. Vuče me na sve strane.
Povodljiva sam.
Najrađe bi se vratila doma i izabrala između ona dva para ružnih cipela. Odabereš one manje ružne i – mirna Bosna. Skratiš sebi muke. Muke pretjeranog izbora.
Ali ne može.
Nema natrag.
Izvoli izabrati.
Sam si to tražio.
Treba stati na loptu i razmisliti.
Shvatila da su sve te cipele ustvari slične. I sve će blještati prva dva dana. Onda će se ofucati.
Manje žuljaju, moram priznati.
Ali sve su to varijacije na temu. Sve su CIPELE.
Metodom eci, peci, pec lako je izabrati.
Tako je bilo prije.
I onda su cipele došle kući. Mislim, mojoj kući.
Nova država se pretvorila u veliki Trst.
Cipela na sve strane.
Najviša ponuda cipela po glavi stanovnika. Pardon, po nozi.
Mogućnosti izbora neograničene.
A ja na sto čuda.
Dosta o cipelama, sada o izborima.
Analogija je očita.
Ista priča važi i za stranke. One političke.
Pretjeralo s mogućnostima izbora.
Pa, pomoći će i ista metoda slučajnog odabira.
Eci peci pec. Ti si mali zec.
Nekad je izbor bi daleko lakši. Trebalo je zaokružiti jednog od jednog.
Mozak na pašu, olovku u ruke i zaokruži.
Čas posla.
A sada? Koliko reklama treba odgledati, koliko gluposti saslušati, koliko se namučiti? Muke Tantalove.
I onda zaokružiti jednog od dvadeset(ak).
Jednog lopova od dvadeset lopova.
Ko da biramo capo dei capi u... ne smin reć.
Uplatila brdo dionica.
Interneton, čas posla. Sad si ima, sad nemaš.
Prebacilo moju lovu ko zna di. I kome.
Pa umisto da visin na blogu, mislin da ću se preseliti na burzu.
Nema više crne kronike, horoskopa, Pokosice i Dikana u novinama. Ništa stranke i izbori. Samo gospodarski podlistak. Izvještaji s burze. Kretanje cijena.
Nabaviću i oćale. Da mi ne bi šta promaklo.
Indeksi, dionice, kretanja na londonskoj i njujorškoj burzi.
Naftne krize. Nemiri na Bliskon Istoku.
Pratiće se situacija u Nigeriji i Angoli.
Al ima jedan problem.
Ušla u maksimalni minus. Razminila ono malo ojrića od lita.
Sad iden kredit dignit. Za živit.
Podimila škatulu duvana. Živci. Još petnaest kuna manje.
A ima da i jednu obiteljsku dijetu da poduzmemo.
A onon mom, koji me na to nagovori....
I još na njegovo ime. U njegovo ime. Jer je on bivši šljaker, pa ima popust. (Da ne bi bija malo bivši muž,a? Ex.)
A on jadnik nema love. Istrošija se na dionice. U prošlon krugu.
I to mu malo bilo. Oće još.
*ebaću mu sve po spisku rastavi li se sada od mene i zdimi s dionicama!
A meni ostavi siročiće i doživotni minus na tekućem. Plus krediti.
Ali, nema straha, ja san poznata po mudrin i promišljenin životnin odlukama.Kad god je tribalo mudro promislit i reći da ili ne, ja san rekla suprotno od onog šta je tribalo. Uvik. Jebate, ni glasati na izborima ne znan za prave. Uvik za neke luzere. Koga ja zaokružin, tom neće cviće cvasti. Neće saborske mirovine vidit.
(Aha, sad bi vi da ja glasan za...)
Da ima puna vrića onih stvari – muških i samo jedna ženska, ja bi tu jednu žensku izvukla. Takve san sriće.
I sad vi recite, kakve su mi šanse?
Krah njujorške, londonske i zagrebačke burze u iston danu nas čeka, garant.
Mene su našli u tu kašu umišat! Ma, sve ću ih razbucat.
Nemaju pojma šta ih čeka. Brokeri, mešetari i ti, kakosezovu, ljudi s burze. Pojma nemaju.
Ovu sliku slikala sam u jedno rano svibanjsko ili ranolipanjsko jutro, ove godine.
I sada, gledajući album, sjetila me na nešto...Samo još ne znam što...
Kuća na ovoj fotografiji oduvijek mi se sviđala. To je jedna prava, originalna iliti autentična dalmatinska kuća, ogledni primjerak naše dalmatinske "siromašne" arhitekture. Čvrsta, jednostavna, funkcionalna, srođena s okolišem i prirodom u kojoj je nastala. Da sam arhitekt, crtala bih samo ovakve kuće, ne bih uopće izmišljala toplu vodu i mučila se s "interpolacijom" modernog u "onovremeno". Ustvari, ne znam što bih da sam arhitekt, pričam gluposti, samo znam da bih poštovala tradiciju, podneblje i materijal iz okoliša.
"Siromaštvo" detalja i pomanjkanje raskoši ustvari je pravo bogatstvo ljepote jednostavnosti i skromnosti.
Kuća nažalost polako propada, iako je na najatraktivnijoj lokaciji u mjestu. Razlog nije u dalmatinskoj "linosti", kako bi neki možda mislili, nego u imovinsko-pravnim odnosima. Naime, ima više vlasnika, ali nije razlog ni u "dišpetu" i zavisti, kako bi neki pomislili, pa da ljudi iz inata ne daju jedan drugome da se uhvate posla, nego je problem samo u tome što su neki od tih vlasnika naši dragi "iseljenici".
A u tu problematiku se, nažalost, vrlo dobro razumijem, kao i većina naših otočana, i Dalmatinaca, a mislim i šire.
Stvari stoje ovako:
Barba je pobiga iz Juge u Ameriku, Australiju, Južnu Ameriku. Kad je dida umra, on je dobija svoj dil, ka i drugi didini sinovi. I taj njegov dil stoji. Ne želi ga se odreći, ne želi ga prodati, ne želi ga otkupiti, popraviti, ništa, a ni on ni njegova dica neće se vratit. On je bija, možda dva-tri puta, dica jednom ili nijednom. Ali to je njegovo i gotovo. I ne da nikom gušta. I ne daj Bože da čuje, preko nekog svog "glasnika" da je neko kuću malo popravija, popitura...
Ne pada mu na pamet da njegova braća i rođaci imaju dicu koja bi se uvatila posla, koja bi ostala na didovini, koja bi pokoju staru kuću vratila iz mrtvih, osposobila za život, za posal... Da su tu ljudi koji traže svoj život, egzistenciju, kruv, koji ne bi išli vanka, koji bi ostali na svome... Ne, oni o tome ne misle.
Svoju ljubav prema domovini, starom kraju, opustjelim otocima, izražavaju svojom tvrdoglavošću i voljom da stvari stoje onako isto kako su stale kad su oni bili mali.
Tako se lipa tradicija dalmatinskog "dišpeta", ali onog zločestog, očuvala u svom originalnom obliku tamo daleko preko sedam mora...
A ta ista priča ima bezbroj varijanti.
I svaku obitelj po školjima dopadne neka od tih varijanti...
Pa je tako dopala i ovu kuću - oronulu ljepoticu.
Ako mi se bude dalo, mogla bih vam opisati još pokoju pričicu na istu temu. A i poslikati još dosta ovakvih kuća.
Nego, što ono htjedoh reći...
Nešto drugo.
Aha!
Dok sam gledala kroz objektiv upće nisam primjetila natpis na kamenom okviru prozora gore opisivane kuće.Tek kad sam sliku prenijela na računalo, vidjela sam da piše Hrvatska.
Simbolično i znakovito. Iako sumnjam da je autor grafita imao zadnje namjere. Vjerojatno je to napisano u stanju oduševljenja procesom stvaranja željene države.
Ali, vrijeme je dodalo novo značenje.
I sad mi se čini da je to prava slika Hrvatske.
Baš ovako kako se iz slike vidi!
Izvana lijepa, tradicijska, jednostavna i skromna, samozatajna i ponosna.
A iznutra - propala, oronula, poharana i razdijeljena!
Pogled na večernje nebo prošlog petka.
Sutra će lipo vrime, vidi se.
Odbor za doček:
Sve me boli.
Svaki mišić u tijelu.
Kad neradnici kampanjski rade, dođe vrag po svoje.
Naravno, mislim na fizički rad.
Jer mentalno sam uvijek u punom pogonu. Rezultati često izostanu, ali ipak.
Dakle, vikend je bio radni.
Posao se zvao "iz šupljeg u prazno".
Ide ovako:
Najprije prebacili vagon vode iz male u veliku gusternu. To ide slobodnim padom pa nije bilo nešto posla. Samo spojiš gumu i otvoriš špinu.
Onda oprali malu gusternu.
Bolje da ne pričam o glibu kojeg treba izvaditi. Ono što ostane na dnu kad voda isteče. Da se ne zgade oni finijih želudaca, neću detaljno opisivati.
TO se izvadi. Jedan uđe unutra i skuplja, stavlja u kantu. Jedan stoji vani i vuče te pune kante. To je dopalo mene. A kanti poprilično...
Onda se cijela gusterna opere.
Onda se to opet skuplja. I vuče vani.
Za krepati.
Ali gusterna je stvarno mala, pa se nekako izdrži.
Onda se prelazi na slijedeću gusternu. Našu. Veću.
Razvuku se cijevi do one prethodno oprane, da bi se prebacio bar dio vode, dok se ova pere.
Ali se onda ne mogu naći redukcije, iliti spojevi više cijevi. Sprema se nešto vode u raspoložive rezervare, a ostatak se mora – proliti.
I onda se gleda voda, prošlog ljeta plaćena ko zlato, kako odlazi u zemlju.
Ajme...
Bar se cvijeće radovalo.
E, onda opet sve ko gore opisano. Samo tri puta više. Svaka kanta puta tri. Bezbroj.
Tako da je ovo krhko tijelo izmoreno i bolno.
E, zaboravila sam. Usput sam presadila limun, palmu, bugenviliju i planiku. Prenašala teške tegle. Nosila zemlju. Kopala rupe.
Ali vrtlarski radovi spadaju u rekreaciju. Pa se to ne broji u sadašnjim bolovima.
- 13:04 -
