morsky blog

U davna vremena, prije stotinjak godina, kad nije bilo vremenske prognoze svaku večer u Dnevniku, a nije bilo ni prognoze za pomorce, niti stranice na internetu, koju posjećuju svi suvremeni mornari, ribari i nautičari, uputili se otac i sin sa svojom starom gajetom na jedra i vesla u ribe na udaljenu poštu daleko od svog malog mista.
Morski ljudi, otočani, navikli na sve ćudi mora, ipak su ostali iznenađeni silinom fortunala koji ih je zatekao "u kulfu", na otvorenom moru, daleko od sigurnih i zaštićenih lučica.
Početna ležernost postupno je rasla u sve veći strah zajedno sa rastom snage vjetra i valova koje je dizao.
Tog sudbonosnog trenutka susreta sa snagom prirode, sa božjim gnjevom, čovjek ispušta kormilo iz ruku i prepušta se božjoj volji.
I moli.
Moli Boga svoga za goli život.

I moli otac : "Gospe moja, spasi nas, spasi mene i ovo moje dite, molin te, spasi nas, i kad se izvučemo, kupiću ti sviću ka ovaj moj jarbul debelu!"
Sin se trgne iz svojeg "Oče naš..." i kroz suze poviče: "A ča to govorite, pape, ki će nami dati šoldi za takovu sviću?". Praktičan dečko. I pošten.
A njegov mudri pape mudro zbori: "Muči sinko, laži dokle kraju dođeš!" Dok se čvrstog tla ne dotakneš.
Lako ćemo posli.

Ne znam kako su se izvukli, ali su se izvukli, jer takva anegdota ne bi ostala, ne bi je meni moja nona pričala.

Možda je stari bodul nakon ove lekcije poslao sina u velike škole i sin je možda postao političar.
I držao se očevih mudrih riječi.
Laži sinko dok se ne izvučeš iz govana, posli ćeš lako.