Marketing
inspiracija iz fotografije
Ovu sliku slikala sam u jedno rano svibanjsko ili ranolipanjsko jutro, ove godine.
I sada, gledajući album, sjetila me na nešto...Samo još ne znam što...
Kuća na ovoj fotografiji oduvijek mi se sviđala. To je jedna prava, originalna iliti autentična dalmatinska kuća, ogledni primjerak naše dalmatinske "siromašne" arhitekture. Čvrsta, jednostavna, funkcionalna, srođena s okolišem i prirodom u kojoj je nastala. Da sam arhitekt, crtala bih samo ovakve kuće, ne bih uopće izmišljala toplu vodu i mučila se s "interpolacijom" modernog u "onovremeno". Ustvari, ne znam što bih da sam arhitekt, pričam gluposti, samo znam da bih poštovala tradiciju, podneblje i materijal iz okoliša.
"Siromaštvo" detalja i pomanjkanje raskoši ustvari je pravo bogatstvo ljepote jednostavnosti i skromnosti.
Kuća nažalost polako propada, iako je na najatraktivnijoj lokaciji u mjestu. Razlog nije u dalmatinskoj "linosti", kako bi neki možda mislili, nego u imovinsko-pravnim odnosima. Naime, ima više vlasnika, ali nije razlog ni u "dišpetu" i zavisti, kako bi neki pomislili, pa da ljudi iz inata ne daju jedan drugome da se uhvate posla, nego je problem samo u tome što su neki od tih vlasnika naši dragi "iseljenici".
A u tu problematiku se, nažalost, vrlo dobro razumijem, kao i većina naših otočana, i Dalmatinaca, a mislim i šire.
Stvari stoje ovako:
Barba je pobiga iz Juge u Ameriku, Australiju, Južnu Ameriku. Kad je dida umra, on je dobija svoj dil, ka i drugi didini sinovi. I taj njegov dil stoji. Ne želi ga se odreći, ne želi ga prodati, ne želi ga otkupiti, popraviti, ništa, a ni on ni njegova dica neće se vratit. On je bija, možda dva-tri puta, dica jednom ili nijednom. Ali to je njegovo i gotovo. I ne da nikom gušta. I ne daj Bože da čuje, preko nekog svog "glasnika" da je neko kuću malo popravija, popitura...
Ne pada mu na pamet da njegova braća i rođaci imaju dicu koja bi se uvatila posla, koja bi ostala na didovini, koja bi pokoju staru kuću vratila iz mrtvih, osposobila za život, za posal... Da su tu ljudi koji traže svoj život, egzistenciju, kruv, koji ne bi išli vanka, koji bi ostali na svome... Ne, oni o tome ne misle.
Svoju ljubav prema domovini, starom kraju, opustjelim otocima, izražavaju svojom tvrdoglavošću i voljom da stvari stoje onako isto kako su stale kad su oni bili mali.
Tako se lipa tradicija dalmatinskog "dišpeta", ali onog zločestog, očuvala u svom originalnom obliku tamo daleko preko sedam mora...
A ta ista priča ima bezbroj varijanti.
I svaku obitelj po školjima dopadne neka od tih varijanti...
Pa je tako dopala i ovu kuću - oronulu ljepoticu.
Ako mi se bude dalo, mogla bih vam opisati još pokoju pričicu na istu temu. A i poslikati još dosta ovakvih kuća.
Nego, što ono htjedoh reći...
Nešto drugo.
Aha!
Dok sam gledala kroz objektiv upće nisam primjetila natpis na kamenom okviru prozora gore opisivane kuće.Tek kad sam sliku prenijela na računalo, vidjela sam da piše Hrvatska.
Simbolično i znakovito. Iako sumnjam da je autor grafita imao zadnje namjere. Vjerojatno je to napisano u stanju oduševljenja procesom stvaranja željene države.
Ali, vrijeme je dodalo novo značenje.
I sad mi se čini da je to prava slika Hrvatske.
Baš ovako kako se iz slike vidi!
Izvana lijepa, tradicijska, jednostavna i skromna, samozatajna i ponosna.
A iznutra - propala, oronula, poharana i razdijeljena!
Post je objavljen 07.11.2007. u 14:54 sati.