U ona staro prethistorijsko doba kad smo živili u omraženoj zajednici naroda i u društvenom poretku zvanom socijalizam, najveću razliku sa željenim i sanjanim Zapadom i vrlim kapitalizmom vidjela sam u CIPELAMA.
To je bila moja referentna točka.
Moja tiha patnja.
Zbog tog mračnog predmeta želja najviše sam patila u tamnici naroda.
A stvarno je bila tamnica. Jer samo u zatvoru, i to strogom, mogu biti tako okrutni da ti ne daju da hodaš u lijepim i udobnim cipalama. Sa naglaskom na lijepim.
Pogotovo se to odnosi na žensku polovicu naroda.
Fakat – robija.
Bilo je to ovako. Kratak opis za one koji nisu živili u toj pretpotopnoj državi ili im je mama još cipelice kupovala.
Dakle, trebaju mi cipele. Tj. trebale su mi. Stvarno su mi trebale. Nasušno. Kao i danas, uostalom.
Kad ti trebaju cipele, uzmeš novce i odeš u dućan cipela. Prilično jednostavno. Bilo ih je čitavih pet-šest. Mislim dućana. Butiga. Borovo, Planika, Alpina, i još neki kojima se ne sjećam imena. Tako da mukoptrpna potraga nije bila baš tako mukotrpna. Sve je to bilo na površini od jedva jednog kilometra kvadratnog. Ima-nema. Više nema nego ima. Nema puno hodanja u starim cipelama. Nema puno umora pa da se u međuvremenu moraš odmarati u pet-šest kafića i oblokavati se kavama.
Dođeš pred dućan, pogledaš prvo izlog. U izlogu šest pari cipela. Ženskih, muških, dječjih. Ukljućujući i kućne papuče. Ne znaš koje ružnije.
Svi znamo, kad kupuješ cipele treba zadovoljiti nekoliko kriterija. Točnije tri.
Kriterij broj jedan je, zna se, model.
To je bilo lako. Mačji kašalj.
Od biranja modela brzo odustaneš. Jer ih ima tri. To se brzo odlučiš.
Drugi kriterij je sezona. I to je bilo jednostavno. Ako nađeš cipelu za predstojeću ili recentnu sezonu, na konju si. Dakle odlučili smo se za model br. 2 za sezonu jesen/zima 1981. Super. Riješeno.
Potrošeno vrijeme – pola sata max. A vrijeme je novac, pa smo već na dobitku.
I sad preostaje treći, najvažniji kriterij. Broj cipela. E, tu treba biti striktan. Nepopustljiv. Tvrdoglav ko mazga. Ne smiješ popustiti slatkim riječima prodavača i napraviti kompromis. Jednostavno ne smiješ. Jer ako nosiš broj 38, moraš naći broj 38. Ne može ni 37 ni 39. Ma što ti govorili, i ma s čime te mamili. Vjerujte mi, isprobano na vlastitoj koži, pardon, nogama. Da prostite.
I to je to. Riješeno. Cipele kupljene. Pola sata potrošeno.
Sutra ih prošetaš.
Cipele sretne. Odmah se sretnu sa svojim brojnim sestricama. Ali nisu skroz iste. Različitih su brojeva.
Žuljaju ko vrag. Ali noge navikle. To im dođe ko normalno. A normalna se bol lakše trpi. A vjerojatno su i analgetici u apotekama bolje kurili. To se zove vezana trgovina.
Iz Borova u apoteku.
(Iz apoteke u bolnicu. Iz bolnice na groblje. Oni koji se predoziraju. Ako ih cipele baš jako žuljaju.)
To je tek prvi pasus ovog teksta.
Sad dolazi opis onog perioda kad smo skužili da negdje u svijetu možda ipak ima malo udobnijih i ljepših cipela. Da smo malo ograničeni u izboru. Ne znam kad nam je zasvjetlilo, ali je.
Pa smo krenuli nogom za cipelom. Ko ono trbuhom za kruhom. A nozi ne treba kruh, to svi znamo. Nego cipela. Udobna. A ženskim nogama treba povrh toga i lijepa cipela. Jer ženska noga je nezasitna. Udobnost bi još i zanemarila, ali ljepotu...a,a.
Pod parolom "nogom za cipelom" osvojili smo Meku svih nogu. Ma, znate i sami. Trst. Trieste. I kad smo vidjeli toliiiiiko dućana cipela, povikali smo: Trst je naš!
I onda je uslijedilo desetljeće okupacije. Trke po dućanima. Pustošenja istih.
Bacanje starih socijalističkih cipela i obuvanje novih. Prekrasnih. Udobnih ko rukavice.
Sa starima u grmlje. Ekološka svijest bila je na nuli.
Kladim se da je prostor talijansko-slovenske granice još zagađen socijalističkin bakanđama. Koje smo bacali da carinici ne skuže da smo kupili nove. Jer oni jugo-carinici bi sigurno bili prokljuvili u tome neku protudržavnu aktivnost. Što je i bila, iskreno rečeno.
Pa sad Slovenci svako malo staju na mine. Pa se onesvijeste od ružnoće.
Moraćemo im posuditi ekipe za razminiravanje, da im počiste one puste kilometre kvadratne. Samo što bi do marende čistili Sloveniju, a iza marende već bi se našli u prostoru Austrije. Pa bi bilo belaja i neugodnih pitanja i traženja putovnice.
Znači bolje ne. Bolje stati s mirom. Ne dirati se u Slovence. Nek sami čiste svoje dvorište. Brzo će oni to.
Zastranila sam. Htjela sam reći da je taj "tršćanski" period meni osobno bio najteži. To je bila moja osobna tranzicija. A to je, po definiciji, težak i bolan proces.
Jer, kad sam vidila KOLIKO različitih cipela na svijetu postoji, tek sam onda upala u probleme. Koje ću? Imam love samo za jedan, možda, nategnuto, za dva para. A najrađe bih sto pari kupila. Kako se odlučiti? Za sve prilike, za sve sezone, za sve stilove ih ima. Ajme meni! Sad se ti odluči!
Treba racionalizirati. Eliminirati. Sužavati izbor.
Ne ide mi to baš najbolje. Vuče me na sve strane.
Povodljiva sam.
Najrađe bi se vratila doma i izabrala između ona dva para ružnih cipela. Odabereš one manje ružne i – mirna Bosna. Skratiš sebi muke. Muke pretjeranog izbora.
Ali ne može.
Nema natrag.
Izvoli izabrati.
Sam si to tražio.
Treba stati na loptu i razmisliti.
Shvatila da su sve te cipele ustvari slične. I sve će blještati prva dva dana. Onda će se ofucati.
Manje žuljaju, moram priznati.
Ali sve su to varijacije na temu. Sve su CIPELE.
Metodom eci, peci, pec lako je izabrati.
Tako je bilo prije.
I onda su cipele došle kući. Mislim, mojoj kući.
Nova država se pretvorila u veliki Trst.
Cipela na sve strane.
Najviša ponuda cipela po glavi stanovnika. Pardon, po nozi.
Mogućnosti izbora neograničene.
A ja na sto čuda.
Dosta o cipelama, sada o izborima.
Analogija je očita.
Ista priča važi i za stranke. One političke.
Pretjeralo s mogućnostima izbora.
Pa, pomoći će i ista metoda slučajnog odabira.
Eci peci pec. Ti si mali zec.
Nekad je izbor bi daleko lakši. Trebalo je zaokružiti jednog od jednog.
Mozak na pašu, olovku u ruke i zaokruži.
Čas posla.
A sada? Koliko reklama treba odgledati, koliko gluposti saslušati, koliko se namučiti? Muke Tantalove.
I onda zaokružiti jednog od dvadeset(ak).
Jednog lopova od dvadeset lopova.
Ko da biramo capo dei capi u... ne smin reć.
Post je objavljen 13.11.2007. u 10:31 sati.