vjetarugranama http://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

petak, 21.07.2017.

Mljet, nastavak

Treći dan. Orni i odmorni, okrijepljeni pogledom na jutarnje more prema Duborvniku što se ljeska prema istoku, odlazimo do Babinog polja, gdje ćemo kod dućana ostaviti vozilo i zatim se nekih dvadesetak, tridesetak minuta spuštati prema Odisejevoj špilji. Spust je na nekim mjestima strm pa je potrebno prihvatiti se i rukama, ali je vrijedan svakog truda, kao i uspon na povratku.

Nakon dolaska do obale, gdje je od starih ribarskih kućica napravljeno nešto što u doba češćih posjeta može služiti kao kafić, ili bolje rečeno prodavaonica pića, shvaćam da je suludo pouzdati se tek u jednu plastičnu ovojnicu u koju bih stavio mobitel ili fotoaparat, pa snimam do kuda mogu, skidam se u kupaće i onda što plivajući, što roneći, ulazim unutra.

Zapravo je i bolje da nisam ništa snimao, jer sam imao mogućnosti i vremena osjetiti to što ću vam prenijeti; osjećaj je sasvim običan kada valovi nisu veliki kao što je bilo toga dana i čovjek se u toj samoći, šumu valova i tami pita što tu zapravo radi sve do trenutka dok ne upliva u samu spilju i onda se okrene prema ulazu. Da, to je taj prizor: plavozelena svjetlost zaista te odjednom okupa i prožme svojom čarolijom. Guglajte, tražite, ali zapravo – otputujte i otplivajte, ako ikako možete.

Osupnut doživljajem i okružen ekipom koja se unatoč svim mojim uvjeravanjima nije željela kupati po laganoj jutarnjoj buri, sušim kupaće uz gutljaje pića iz termosice i šutim puštajući da me vjetar sa sobom odnosi prema maglovitoj pučini. Čeka nas uspon do automobila, a potom i još jedan lijep doživljaj: najljepši vidikovac čitavog parka.

Nakon što se u prolazu okupamo još i u Sutmiholjskoj, očarani bistrinom mora i samoćom, odlazimo ponovno do ulaza u nacionalni park (karta vrijedi sedam dana!) gdje ćemo kod pristaništa ostaviti vozilo i razdvojiti se. Grupa manje sklona planinarenju odlazi u šetnju do prve kave, a sin i ja, ponos tatin – želi zaokružiti priču i iz ptičje perspektive – navlači bakandže, pa odlazimo opskrbljeni vodom i dobro nauljeni prema vrhu.

Uspon traje oko četrdesetipet minuta i vodi najvećim dijelom hladom sjeverne strane obronka na kojem je sam vrh što se uzdiže iznad Solina i mosta koji skraćuje obilazak parka. Naravno, lakoumnost mi nakon spusta do špilje govori da su sada dovoljne i sandale, pa zaostajem za mladim snagama (vidio bi on kako bih ja to samo da sam u gojzama J )… a što je najbolje, gojzerice su privezane na leđima na ruksaku. Ajde neka, barem sam pažljiviji, tih par minuta ništa nikome neće značiti.

Vrh zaista daje pravi ugođaj planinarenja uz morsku obalu, jer vjetar brije prilično jako, pa se sklanjamo uz zid osmatračke kućice. Pogled je nezaboravan i vrijedi svakog truda.

Umorni i zadovoljni silazimo prema zbornom mjestu kod pristaništa gdje odlučujemo potrošiti još stotinjak kuna da bismo ponovno zaplovili prema prelijepom otočiću Svete Marije. Nakon lagana ručka, kupanja i drijemanja na vrećama, u kasno popodne odlučujemo prihvatiti ponudu gazde u apartmanu i večerati „doma“ pa uživamo u pravim domaćim delicijama – salati od hobotnice, molima i oradama sa gradela, domaćem vinu i kruhu. Naravno, od slasti nisam imao ni volje ni vremena vaditi mobitel i snimati. Prepuni dojmova i doživljaja, umorni, osunčani i opijeni svim tim ljepotama, moramo čim prije zaspati, jer ujutro treba uhvatiti prvi trajekt u šest sati; zacrtani je pravac – Biokovo.




21.07.2017. u 15:05 • 13 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.