Zoran Oštrić

<	listopad, 2014					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Listopad 2022 (2)
Listopad 2021 (1)
Travanj 2020 (1)
Siječanj 2020 (3)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (1)
Rujan 2019 (1)
Kolovoz 2019 (1)
Srpanj 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Travanj 2018 (2)
Ožujak 2018 (2)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (6)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (4)
Kolovoz 2017 (2)
Srpanj 2017 (3)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (7)
Travanj 2017 (3)
Ožujak 2017 (6)
Veljača 2017 (5)
Siječanj 2017 (5)
Prosinac 2016 (8)
Studeni 2016 (7)
Listopad 2016 (6)
Rujan 2016 (11)
Kolovoz 2016 (3)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (6)
Svibanj 2016 (5)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (8)
Veljača 2016 (5)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (8)
Studeni 2015 (14)
Listopad 2015 (7)
Rujan 2015 (7)
Kolovoz 2015 (5)
Srpanj 2015 (10)
Lipanj 2015 (7)
Svibanj 2015 (15)
Travanj 2015 (10)
Ožujak 2015 (9)
Veljača 2015 (8)
Siječanj 2015 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga

Ovo je blog kojeg vodi Zoran Oštrić. Razne teme. Politika, društvo, priroda, znanost, povijest, filozofija...
Provilna slika s facebooka

Vodim također tematske blogove Ekološka ekonomija, Mudroljublje i Zelena politika na wordpress.com.

Ako me želite kontaktirati, pošaljite poruku na emajl:
zoranostric (at) gmail.com
ili ostavite poruku na facebooku.

OŠIKU!

Ošiku je kratka pjesnička forma slična kod nas poznatom japanskom "haikuu", samo sa širom tematikom i nešto slabijim formalnim pravilima. Kolekciju mojih ošikua s ilustracijama (što je također varijacija na japansku tradiciju crteža uz haiku) možete pogledati na facebooku.

ŠAH

Igram šah na razini jakog amatera (majstorski kandidat). Neke moje on-line s komentarima možete pogledati na mrežnom sjedištu sah.hr.

KRATICE

ASNV
Ako me sjećanje ne vara
BUNS
Bez Uvrede Nadam Se
JUOSP
Jednostavni Univerzalni Odgovor na Sve Probleme
KJMP
Koliko je meni poznato
KJMV
Koliko ja mogu vidjeti
PMNN
Po mišljenju nekih od nas
PMSM
Po mom skromnom mišljenju
PNDZ
Padoh na dupe od zaprepaštenja
ŠBBDJB
Što Bi Bilo Da Je Bilo
ŠBBKBB
Što Bi Bilo Kad Bi Bilo
UBR
Usput budi rečeno

Moji znanstveni radovi, predavanja i bilješke

Radovi objavljeni na mrežnom sjedištu Academia.edu.

Ekološki pokret u Hrvatskoj 1990-ih (s pogledom iz 2013.), objavljeno u časopisu "Ekonomska i ekohistorija", br. 10, 2014..

Ekološki pokret u Jugoslaviji: Građa za proučavanje razdoblja 1971.-1991., objavljeno u časopisu "Socijalna ekologija", god. 1 (1992), br. 1, str. 83-104.

Izborni i stranački sustav u Hrvatskoj, prezentacija uz predavanje, 2008.

Heideggerova autopsihoterapija pisanjem 1936.-1938. : Bilješke i razmišljanja uz Martin Heidegger: "Prilozi filozofijii (iz dogođaja)"

Moje stvari objavljene na scribd.com

Neki moji tekstovi i zapisi u formatima word, powerpoint ili pdf, koje sam stavio na svemrežje.

Elektronsko glasilo za privredu, društvo i ekologiju "Zelena politika" (nulti broj)
Pljačka vrijedna 140 milijuna kuna
(Reportaža o krađi šljunka, objavljena 6. prosinca 1997.. Aktualno i danas!)
Zadnji dani Labinskih rudnika, 19. rujna 1998.
(Reportaža objavljena u časopisu "Hrvatski obzor", 2 str., pdf)
Pavo Zubak bespravno izgradio postrojenja u Sesvetskom Kraljevcu
(Siječanj 2010.. Gore je link na pdf-dokument, isto u wordu jeovdje.)
Copenhagen Diagnosis: prevod sažetka na hrvatski
(tekst, 2 str., 16. prosinca 2009.)
"Kumovi" u Hrvatskoj: fenomen kapitalizma ("Crony capitalism")
(prezentacija, 17 str., prosinac 2009.)
Pacifist protiv svoje volje. Bilješke ostarjelog aktivista
(tekst, 21 str., ožujak 2003.)
Sunce će nas grijati i u 22. stoljeću (prezentacija ,17 str., prosinac 2008.)
Takozvani "Climategate": izmišljena afera
(Letak, jedna stranica A4 formata, prosinac 2009.) greedy

Moji tekstovi objavljeni na raznim portalima

Alertonline.org, 10. listopada 2011.
Zelenoidi nastupaju...
Monitor.hr, 27. veljače 2011.
"Jelačić plac i Radićeva: Mi smo odgojili te huligane"
Index.hr, 25. veljače 2011.
Bitna borba za vlast ipak se vodi unutar HDZ-a
alertonline, 30. siječnja 2011.
Zelena (g)lista i dalje ruje
tinolovka-news, 25. kolovoza 2010.
Svi naši Treći blokovi (1): Hrvatski izborni sustav
pollitika.com, 23. kolovoza 2010.
Treći blog... Treći put... ljevica i zeleni
Feljton "Povijest i budućnost ekologije" na alertonline.org
- Povijest i budućnost ekologije (1)
- Bioraznolikost i filozofske pouke teorije kaosa (2)
- O ekološkoj znanosti i ekologističkom mudroljublju (3)
- Što rade zeleni kad svi zastupaju "zelenu ekonomiju" (4)
- Zamka eksponencijalnog rasta (5)
- Zašto su "atomi za mir" neprihvatiljivi (6)
- Ekonomski fijasko i politički poraz nuklearne energije (7)

Intervjui sa mnom i članci u kojima sam spomenut

31. svibnja 2014.
ORaH, SDP i "civilna scena"
Index.hr, 19. veljače 2010.
Kome smeta Marko Rakar?
Prikaz diskusije na pollitika.com. Citiraju i mene.
Business.hr, 3. veljače 2010.
Zubak bespravno sagradio tvornicu autobusa
O toj temi moj članak ovdje od srijede, 27. siječnja: Zubak, zašto nas imaš na zubu!?
Glas Slavonije, 21. prosinca 2009.
Hrvatsku čeka blamaža zbog zagađenja
Komentar povodom završetka Konferencije o klimatskim promjenama u Kopenhagenu. Citira izjavu "najistaknutijeg hrvatskog ekoaktivista", tj. mene. cool

Glas Slavonije, 14. prosinca 2009.
Čovječanstvo će preživjeti, ali postoji opasnost od teškog sloma civilizacije
Povodom Konferencije UN o klimatskim promjenama u Kopenhagenu. U članku sam pogrešno predstavljen kao "jedan od čelnika Zelene akcije". Normalno, novinar je mislio, da moram biti čelnik nečega. wink

SADRŽAJ BLOGA

Free Web Counter

30.10.2014., četvrtak

Trebaju li političkoj stranci neaktivni članovi?

Zapisnik o provedenim unutarstranačkim izborima stavljen je danas na mrežno sjedište ORaH-a i dostupan je preko fb stranice. Sutra će biti tiskovna konferencija, na kojoj će rezultati biti predstavljeni javnosti.

Svi izbori bili su direktni, a pravo glasa imalo je ukupno 1.481 članova i članica stranke. Nisu imali pravo glasa oni koji su se upisali u stranku nakon 15. srpnja 2014.. Glasati se moglo elektronski ili dopisno; oko 85% je izabralo prvi način. Ukupno je glasalo njih 947.

Pažnju javnosti privukla je informacija da je u procesu revizije oko 1.800 članova prebačeno u status simpatizera. Nisu izbačeni iz stranke, kako su to formulirali neki mediji, jer se mogu aktivirati. Ovo je bilo potrebno i zato, jer po Statutu stranke izbori su važeći, ako je glasalo više od 50% članova i ćlanica s pravom glasa.

Jedan moj fb prijatelj piše da je to teški politički promašaj, jer je jednostavno nemoguće da neka stranka ima više od 10% aktivnih članova. Međutim, nije obavezno da tako bude.

Pisao sam o tome u diskusiji u topicu "ORaH" na forum.hr, pa prenosim ovdje s nekim promjenama i dopunama.

To je novi model među značajnijih hrvatskim strankama. Postoji određeni iskorak u tom smjeru kod SDP-a, ako ga usporedimo s HDZ-om: SDP ima četiri puta manje članova, ali od članarnina godišnje ubere više.

Zelene stranke nikad nemaju masovno članstvo. Na izborima redovno imaju daleko veći odnos broja dobivenih glasova prema broju članova nego druge stranke. U Beču, na 1,5 milijuna stanovnika ima 800 članova Die Grünen, a treća su stranka po broju glasova već skoro 30 godina.

Maurice Duverger je 1951. uveo razlikovanje stranaka baziranih na eliti i baziranih na masi. Masovne i elitne (kadrovske) stranke.

Elite-based parties rather prefer the quality of their members over their quantity, being their affiliates people of great influence on local or national scale. They have flexible and disorganized structures, in general are weakly disciplined and lack of a developed pragmatic content, allowing each of their members to benefit from an enormous freedom of action. Their funding is generally provided by a sponsor, and as their strength comes from their elected representatives, they are typical parties of parliamentarian creation, which depend on the reputation and support of their benefactors.

Mass-based parties possess a secure organization and a strong structure arranged as a pyramid, with superposed hierarchically-arranged levels. Their members identify themselves more with the party’s ideology than with its leader, so they have an abstract adhesion. Their decisions are based on the participation of each one of its members, and its founding is granted by their members' payments, a situation that leads them to gain as many adherents as possible.

Prenosim jednu svoju bilješku iz 1998., kad sam se tim pitanjima bavio.

Očito je da je ovu jednostavnu podjelu teško primijeniti na zelene, koji imaju karakteristike i jedne i druge kategorije.

Elitne karakteristike:
*Nema masovno članstvo. Oslanja ne na kvalitetu članova, na njihov veliki utjecaj na lokalnom i nacionalnom nivou (ali ne vezan uz utjecaj tradicionalne elite! Stranka aktivista.)
*Struktura je fleksibilna, stranačka stega slaba.

Masovne karakteristike:
*Baza zadržava značajan utjecaj nasuprot izabranim predstavnicima, svi članovi su uključeni u proces donošenja odluka..
*Ideologija je važnija od lidera.

Nova karakteristika:
*Ne ovise prvenstveno od sponzora (kao elitne), ali ni od članarina (kao masovne). To je pak omogućeno državnim financiranjem stranaka.

ORaH u izgradnji stranačke organizacije ide tim putem.

Očito je u ovom trenutku ključna uloga Mirela Holy kao lidera. Za javnost, to je još uvijek "stranka Mirele Holy". Unutar stranke, svakako, njen osobni autoritet prevladava. Jedan od njenih glavnh zadataka, čime bi pokazala da je uistinu dobra liderica, jest da za nekoliko godina bude "prva među jednakima" (vidi: O šefovima i liderima: možemo li prevladati autoritarni mentalitet?).

U istom smjeru ide testiranje kandidata za stranačke funkcije u pogledu sposobnosti, znanja i socijalnih kompetencija (emotivna stabilnosti, verbalne sposobnosti, organizacijske vještine idr.). Nasuprot nekim senzacionalističkim napisima i sarkastičnim komentarima, nikoga se na osnovu testova ne isključuje, niti su rezultati javni. Testovi i razgovor s psiholozima pomažu pojedincima i pojedinkama da uvide svoje jake i slabe strane, a za priznanje i napredovanje u stranci važni su rad i rezultati.

Ideologija međutim jest vrlo važna. (Imati na umu: politolozi koriste termin "politička ideologija" kao neutralan. Jedna od suvremenih političkih ideologija je ekologizam; vidi o tome na hrvatskom knjige Slavena Ravlića "Suvremene političke ideologije" i "Svjetovi ideologije". Ideologičnost znači, da su vaše "ideje" organizirane u neki koherentni sustav, "logos".) To je dobro uočio komentator Novog lista Jasmin Klarić, koji je u članku od 17. svibnja o.g. pisao da ORaH ponovo unosi značaj ideologije u politiku (nasuprot pragmatizmu i eklektizmu svih ostalih hrvatskih stranaka).

Tehnomenadžerski Nacionalni forum Nikice Gabrića i slične “postideološke” političke grupacije mogu samo zavidjeti uspjehu (zasad samo anketnom) zelene, lijeve ideologije koju furaju Holy i “orašari”. Jasno, priče o tome da “ne treba ideologija”, samo su maska za “efikasnost”, koja podrazumijeva ultraliberalni ideološki pogled na svijet.

Ideologičnost nije suprotna pragmatizmu; to je dodatna dimenzija.

U članku Od protupolitičarskih prosvjeda do alternativne politike (3. rujna o.g.) napisao sam:

Svakako, svima je jasno, od Mirele nadalje, da su odličan rezultat na izborima za EP i još bolji u anketama većim dijelom rezultat toga, što ih je javnost prepoznala kao stožernu točku, za prikupljanje onih koji su nezadovolnji SDP-om odnosno Kukuriku koalicijom u cjelini, a ne žele glasati za HDZ. (...) Da bi to prešlo u dugoročnu stabilnu potporu (...) traba imati podlogu u prepoznatljivosti stranke prema njenim strateškim smjernicama, vrednotama i programima. (...) Zelene stranke imaju u osnovi političku ideologiju ekologizma (plus mrežu utjecaja drugih idologija i idejnih struja, kao što su feminizam i pacifizam). Iz nje se razvijaju vizije i programi.

Članovi naravno ne moraju biti "stručnjaci za sve", ali moraju biti svjesni da te idejne osnove, vizije i programi postoje. Kome se nešto od toga ne sviđa, treba potražiti drugu stranku. Tako danas jedan fb prijatelj mojeg fb prijatelja piše da je nekoliko mjeseci bio u ORaH-u, ali je stranku napustio šokiran stavom Mirele Holy prema pobačaju. Zelene stranke su uvijek pro-choice, pa je očito od početka bio u zabludi. (Osobno, bio bih zadovoljan da se u Hrvatskoj artikulira suvisla konzervativno-ekologistička opcija.)

Za ovu temu je važno imati na umu i nalaze socioloških istraživanja o odnosu načelne podrške i spremnosti na akciju, o kojima sam pisao u članku Ekologija? Ja sam za, ali da me ništa ne košta.

Većina ljudi ne pokazuje pro-okolišno ponašanje na individualnom nivou, čak i kad su u poziciji da mogu nešto objektivno pridonijeti. Osobito je očita averzija prema onim aktivnostima kod kojih nije vidljiva direktna korist za zdravlje, te koja uključuju neki gubitak konfora ili drugi trošak.

Još gore je s participacijom u zajedničkim pro-okolišnim aktivnostima. Vrlo mali broj ljudi u njima sudjeluje ili ih smatra korisnima. To vrijedi za građanski aktivizam i političku participaciju općenito.

Punopravni članovi i članice stranke moraju biti spremni posvetiti se tome, da se vrednote i načela, vizije i programi u praksi ostvaruju. Simpatizeri mogu pružati potporu novčanim donacijama i povremenim radom, te biti društveno aktivni na druge načine. Nema ništa lošeg u tome, dapače - bez takve potpore stranka će biti daleko slabija.

- 15:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

29.10.2014., srijeda

Zašto sam za zabranu zajedničkih lista na izborima (a protiv referenduma)

Udruga "U ime obitelji" uspjela je prikupiti impresivan, ali nedovoljan broj potpisa za referendum o promjeni izbornog sustava. Sabor raspravlja o mogućim promjenama i neke će sigurno biti izglasane.

Vrhovi značajnijih političkih stranaka neće prihvatiti ono, što bi ih moglo ugroziti. Međutim, izborni sustav, kako sam opetovano upozoravao, nije tema o kojoj se može odlučivati na referendumu. Referendum je dragocjen mehanizam neposredne demokracije, ali ograničenih mogućnosti jer se može glasati samo "za" ili "protiv". Izborno sustav je pak vezan uz puno finesa, o kojima se ne može na taj način odlučivati. Ljudi se masovno mobiliziraju pojednostavljenim i netočnim parolama ("Birajmo zastupnike imenom i prezimenom" - netočno, jer osnova sustava ostaje glasanje za stranačkle liste).

U našim uvjetima, referendumskom "ili-ili" doprinosi raspirivanju strasti. Ljudi se opredjeljuju emotivno, a ne racionalno. Nedostaje kvaliteta zvana deliberativnost. Da bi demokracije funkcionirale, participacija javnosti u procesu pripreme odluka čak je i bitnija, nego u samom procesu donošenja (jer su mogućnosti mnogo šire). Kod nas je situacija katastrofalna, ali u to ne mogu ovdje dublje ulaziti.

Pažnju javnosti okupiraju teme preferencijalnog glasovanja, izbornoga praga i veličine izbornih okruga. Ovdje želim nešto reći o zabrani zajedničkih lista, što je točka sedam u prijedlozima UIO. To je ideja koju sam podržavao, i o tome pisao, još prije desetak godina.

U dokumentu Novo izborno zakonodavstvo, kojeg je pripremila udruga GONG, spominju da je taj prijedlog bio raspravljan, ali je zaključeno da u to ne treba ulaziti.

Zajedničke liste postojale su na izborima za Zastupnički dom Sabora 1992. i 1995.; tada smo imali mješoviti izborni sustav (djelomično proporcionalan, djelomično većinski). Stručna komisija, koja je razrađivala prijedlog novog izbornog sustava 1999. godine, opredijelila se da ta mogućnost ostane.

U diskusijama su čak i ljudi, koji bi morali biti upućeni u finese politološke terminologije, brkali zabranu zajedničkih lista sa zabranom predizbornih koalicija. To su različite stvari. U Njemačkoj npr. zabranjene su zajedničke liste, ali postoje predizborne koalicije (u zadnjih dvadesetak godina, uvijek postoje dva bloka: CDU/CSU sa FDP, SPD sa Zelenima). Dapače, analitičari njemačkog sustava koriste termin koalicijska demokracija.

Zanimljivo je, da se u srpnju na forum.hr pojavio topic o prijedlogu zabrane predizbornih koalicija. Tu sam se bio javio komentarom #24, 23. srpnja 2014.. Upozorio sam na terminološki nesporazum. Citiram uz manju korekturu grešaka:

»Dvije ili više stranaka mogu prije izbora reći da će, nakon izbora u zakonodavnom tijelu surađivati i formirati vladu, ako budu imali većinu. To je normalna stvar i redovno se događa na izborima. U nizu zemalja postoji to i institucionalizirano, prijavljuje se predizborna koalicija prilikom predaje lista.

Međutim, u zemljama zrele demokracije (gledao sam za Europu sve zemlje EU15+2, naime članice EU iz 1995. - dakle bez istočnih bivših socijalističkih zemalja, plus Švicarska i Norveška) nema zajedničkih lista. (...) Nisam našao na slučaj posljednjih otprilike 20 godina na parlamentarnim izborima.«

Koliko znam, jedino u Njemačkoj postoji formalna zabrana, ali i u drugim zemljama praksa zajedničkih lista je vrlo rijetka.

U nekoliko zemalja postoje varijante takvih koalicija, odnosno "listovnih saveza"; koristim ovdje termin "savez", da izbjegnem višeznačni termin "koalicija". U engleskom postoje termini Electoral alliance i List combination. U Nizozemskoj npr. Lijstverbinding, povezane liste. Slično je u Švedskoj (apperantment). U Italiji je aktualni izborni sustav kreiran tako da ohrabruje predizborne koalicije ali svaka stranka ide s sa svojom listom.

To može izgledati ovako: izborno prag je pet posto, da bi pojedina lista ili savez lista dobio pravo na mandate. (Prag za savez može biti viši.) Recimo da tri stranke sklope savez. Svaka ide na izbore sa svojom listom, ali se prilikom dijeljenja mandata njihovi rezultati zbrajaju. Ako je jedna lista osvojila 3%, druga 1,5% a treća 1%, glasova, njihov savez ulazi u raspodjelu mandata. Osvojeni mandati saveza se u drugom koraku dijele među članicama saveza, proporcionalno broju glasova.

Drugi tipični slučaj može biti savez stranaka vrlo različite snage. Jedna lista recimo osvoji 30%, druga 10%, treća 3%. Ukupno one u raspodjeli mogu dobiti više mandata nego da svaka nastupa samostalno. Zna se međutim točno koliko svaka vrijedi. Može se dogoditi i to, da u raspodjeli mandata među članicama saveza ona s 3% ostane bez mandata (pogotovo ako su izborni okruzi relativno mali, kao kod nas, i bez dodatne nacionalne liste).

Taj je sustav puno transparentniji za glasače, jer svatko točno zna, kome je dao glas. Ako pojedini glasač ne odobrava sklopljeni savez s drugim strankama, on ipak može dati glas stranci koju podržava i tako ojačati njen položaj unutar saveza.

O tome je pisala i jedna od autorica aktualnog izbornog sustava, prof. dr.sc. Mirjana Kasapović, početkom 2011. g.: »Participativnost i razvidnost izbornog postupka umnogome smanjuje proširena praksa izbornog koaliranja. (...) Izborne koalicije zamagljuju stvarnu političku snagu pojedinih stranaka i utječu na poslijeizborne sukobe izazvane precjenjivanjem snage slabijih partnera (...) Taj bi se problem mogao riješiti uvođenjem instituta apparentmenta odnosno listovnog saveza lili listovnog kartela.« (Zbornik "Izbori zastupnika u Hrvatski sabor i referendum : Okrugli stol održan 4. veljače 2011. u palači akademije u Zagrebu", Zagreb: HAZU, 2011., str. 27)

U spomenutom komentaru, naveo sam konkretan primjer razlike, koju bi savez lista mogao značiti u odnosu na zajedničku listu:

»Moguće je, da je u slučaju nedavnog neuspjeha Saveza za Hrvatsku na izborima za EP došlo do negativne sinergije, jer radi se o većem broju stranaka među kojima ima ipak dosta razlika - HDSSB, HSP, HZ, HRAST (ostali su ipak marginalni). Znam da sam vidio komentar "ja sam za HRAST, ali HSP mi se gadi", da su neki glasači HDSSB iz Slavonije bili nezadovojni tom koalicijom isl.. Da je svaka išla sa svojom listom, možda bi dobili više i osvojili mandat, a on bi pripao onoj stranci među njima, koja je dobila najviše glasova.

Predložio sam da se ime topica promijeni, i to je nakon nekoliko dana i prihvaćeno. S obzirom da su na forum.hr očito aktivni suradnici UIO, možda je to utjecalo, ali samo djelomično, pa su u predloženim načelima dali točno objašnjenje (»U ime obitelji« predlaže onemogućavanje zajedničkih kandidacijskih listi dviju ili više političkih stranaka«), ali su u naslovu ipak pobrkali osnove: »7. Pravilo koaliranja stranaka - samostalno na izbore, udruživanje nakon izbora«.

Zajednička lista više stranaka - to je kao da se dva ili više nogometnih klubova dogovore, da nastupaju sa zajedničkom momčadi (recimo, tim Dinamo-Hajduk-Rijeka u europskim natjecanjima). Manje stranke trebale bi raznim mjerama biti potaknute da se ujedine sa srodnim strankama (npr. stranka "Zelena lista" ukinula se i pridružila ORaH-u, ranije se Liberalna stranka ujedinila sa HNS, još ranije Socijalsedmokratska stranka sa SDP).

Mislim da je ovo vrlo važna tema i da o njoj vrijedi nastaviti diskutirati, objašnjavati o čemu se radi i lobirati, da se promjena uvede. Svakako neće moći za predstojeće izbore za Sabor, ali možda za buduće lokalne, nacionalne i europske izbore.

(Druga važna moguća modifikacija izbornoga sustava, koja koliko sam vidio uopće nigdje nije spominjana, bilo bi uvođenje dodatne nacionalne liste s koje se dodaju mandati, tako da se osigurava maksimalna proporcionalnost između postotka osvojenih glasova i postotka osvojenih mandata. O tome možda drugom prilikom.)

(Pritom sam međutim svjestan, da ovo moje pisanje praktičke neće ni na koga utjecati, kao ni pisanje eksperata koji su tim problemima posvetili profesionalni život. Prekomplicirano je i previše suhoparno; ljudi vole jednostavne parole i emotivnost, kako gore rekoh. Brzo se oduševljavaju i brzo rezigniraju. A elite moći se bave samo igrom trenutnih interesa.)

- 11:21 - Komentari (9) - Isprintaj - #

27.10.2014., ponedjeljak

Kapital i rad, tržište i država (povodom intervjua s Antunom Vujićem)

Ovo sam danas objavio kao status na facebooku, nakon čitanja intervjua na poveznici dolje. U prvom dijelu su moje bilješke, a u drugom citati iz intervjua. Ovdje sam dodao sliku.

Svašta bi se moglo reći o tome što je Račanova vlada učinila i što nije učinila, ali ovo razmatranje jednog sudionika, 11 godina kasnije, zanimljivo je. No ne bismo se smjeli izgubiti u detaljima i natezanjima o dnevnoj politici onoga doba, pa ni ovoga. Vrijedno bi blio, kad bismo mogli voditi raspravu na nivou vrednota i načela.

Ja nisam socijalni demokrat, nego ekologist (u smislu političke idelogije), ali u bitnim stavovima o odnosima u društvu (rad i kapital) i o odnosu države i tržišta slažem se s Vujićem. Pisao sam o "kvaki 22" slobodnotržišnog fundamentalizma: ekonomija u kojoj dominira "slobodno tržište" moguća je jedino uz stalnu, snažnu državnu intervenciju (politike, da se ta sloboda - nasuprot drugim ljudskim slobodama - održi). Pišući o energetici, osobito njemačkome Energiewende, konkretnu pokazujem kako država, društvo i privreda (područje privređivanja - to je puno bolji termin od "gospodarstvo") mogu kreativno surađivati (i zajednički "gospodariti", tj. upravljati i usmjeravati). Koliko god ponekad izgledalo beznadežno, neki napredak, kao čovječanstvo, jesmo postigli. Garancije nema, ali još koračamo.

"Obuzdati financijski sektor" je mislim danas srž problema i "epohalni zadatak" u svijetu globaliziranog kapitalizma, s dominacijom razularenog financijskog kapitala, oslobođenog materijalnog ograničaenja zlatne podloge. S jedne nas strane napada to nezasitno čudovište, s druge prijeti ponor ekoloških kriza. Vrludamo puteljkom između Scile i Haribde.

Vujić: Bolji je i raskol socijaldemokracije i SDP-a nego status quo ako se s njime tone

U razdoblju 2000. do 2003. napravili smo goleme iskorake. (...) Nešto se ipak nije moglo učiniti, ono isto što se ni na Zapadu nije moglo – obuzdati financijski sektor koji više nije niti bio naš kada smo došli na vlast. Ne samo u ikonografiji nego u nizu konkretnih mjera smo mnogo toga promijenili, pa i socijalizirali, ali u temeljnom pitanju koje je danas jednako za Zapad kao i za nas, a to je pitanje odnosa rada, kapitala i financijskog sektora, nismo.

Sada započinje kritika toga što »nismo učinili«, a tada su mnogi naši ekonomisti, pa i »kejnzijanci«, dizali ruke od svevladajuće ideologije tržišnog fundamentalizma . Vjerovalo se u spasonosnost kapitalizma, nije se vidjelo o kakvom se tipu kapitalizma radi, a zapravo je riječ o jednom zaoštrenom, provincijskom, marginalnom tipu kapitalizma koji je nanio veliku štetu. (...)

Što je mogla Hrvatska tada? Stvar je u tome što se socijaldemokracija prepustila neoliberalizmu i u Europi. (...) Nakon prihvaćanja Giddensove pameti, kojoj se uz Blaira priklonio i Schröder koji inače ima respektabilnu ljevičarsku biografiju, ali čak i »crveni« Daniel Cohn-Bendit, ispalo je da je nakon pada komunizma, nasuprot Brandtovim nadanjima, socijalna država ostala bez zaštite i na Zapadu i na Istoku. (...)

Treba politički ojačati, prepoznati sloj koji danas spada u socijaldemokratsku bazu. Tu se temeljni socijalni odnos nije promijenio; riječ je o onima koji žive od rada. Treba vidjeti tko to danas živi od rada. Danas su u najnesigurnijem položaju visokoobrazovni, mladi ljudi koji misle da su srednja klasa, a zapravo su po svom socijalnom statusu, pravima i stupnju socijalne zaštite najamnici, ugroženiji od onih radnika koji su imali plave košulje. (...)

Socijaldemokracija se mora radikalizirati onoliko koliko su se radikalizirale socijalne prilike – to se sada već češće ponavlja, pa više nisam usamljen. (...)

Ali, još nije došlo do političkog sazrijevanja potrebe za tim obratom. Može se dogoditi, kao u Grčkoj, da će se tražiti radikalnija solucija od socijaldemokratske. (...)

Neki još misle da je državna intervencija u gospodarski i socijalni razvitak isto što i sovjetski petogodišnji plan. (...) Hrvatska ne troši više od drugih država u Europi i nema nikakvu veću administraciju, možda ima manje funkcionalnu – s time bih se složio. (...)

Ideja je bila imati nekoliko nosača industrijskog razvitka koji su trebali imati državnu potporu, a kako drugačije? Što su istočnoindijske kompanije ili merkantilizam, iz čega se razvio kapitalizam, zar je to laissez faire? Laissez faire je bio možda u Sjedinjenim Državama jedno poslijepodne između pet i sedam sati – i gotovo. Sve je ostalo smišljena nacionalna ekonomija, ovakva ili onakva. (...)

- 08:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

26.10.2014., nedjelja

Ograničenje prava glasa? Ne, ali potiče na razmišljanje

Skoro svakog dana, sjedeći za računalom, pišem nešto na forumima, portalima isl.. Rijetko to prenesem ovdje na blogu. A možda šteta, imam nekiput dobrih ideja. Često me netko drugi potakne, da nešto napišem, što inače ne bih. Blog je trajniji medij, može zauvijek ostati posebni link na taj tekst i neće biti zatrpan kao na forumu.

Prenosim komentar koji sam upravo napisao na forum.hr, podforum "Politika", topic Referendum o promjenama izbornih načela. Sliku sam dodao naknadno, kao i poveznicu uz nju (google za "restriction of voting rights" daje puno poveznica o aktualnim političkim borbama u SAD, gdje je to važno pitanje).

Direktna poveznica na moj komentar

Jedan sudionik diskusije napisao je, off-topic: »Najsretniji bih bio da se uvede restriktivnije pravo glasanja sa dozvolama slicnima vozackoj (ali besplatno) koje bi trazile polaganje testova inteligencije, kognitivnih sposobnosti te opce i politicke kulture, a nakon sezdesete se morale redovno obnavljati. Takodjer zabrana clanovima politickih stranaka i njihovim obiteljima da glasaju.«

Evo mog komentara:

U Europi, a zatim i u svijetu, od doba kad se počelo razvijati moderno građansko društvo, išlo se na širenje prava glasa. Nikad na sužavanje, osim kad je dolazilo do antidemokratskih udara. U nekim državama to je išlo postepeno, npr. u Velikoj Britaniji nizom odluka parlamenta tijekom stotinjak godina, dok nije početkom 20. st. uvedeno opće pravo glasa za muškarce, a nakon 1. svjetskog rata i za žene. U drugima kao rezultat revolucionarnih promjena.

Sjećam se da sam davno čitao tekst nekog Indijca, koji se zalagao za restrikciju prava glasa. Zemlja je ogromna, strahovito raznolika, a vrlo velik broj ljudi je nepismen i jedva da pozna išta van svog kruga neposrednih iskustava. Argument je, da očito takvi nisu u stanju shvatiti političke diskusije, padaju na demagoge i nisu kadri uvidjeti širi koncept svojih kao i općih interesa.

Nitko nije u demokraciji to proveo. Ali usporedba razvoja Kine i Indije u posljednjih 40 godina pokazuje, možda, da argument nije nesuvisao. Kina se daleko bolje razvila, ekonomski ali i društveno, pod vlašću Komunističke partije, nego Indija koja je "najveća parlamentarna demokracija na svijetu" i stalno ima slobodne izbore.

Kinom vlada politička elita, članovi partije, i uz podršku partije možete postati i milijarder. Uspjeli su izbjeći zamku krutog birokratizma; imaju tržišnu konkurenciju i državnu regulativu, odnos sličan kao u Japanu i "azijskim tigrovima", kao i u europskim zemljama u kojima je uloga države uglavnom veća, nego u anglosaksonskim.

Izbjegli su zamku negativne selekcije kadrova, do koje je došlo u drugim komunističkim partijama na vlasti, naime da se napreduje isključivo na osnovu političke podobnosti i tako, da se umiljava onima na vlasti, bez obzira na stvarne rezultate za dobrobit nižih slojeva i države kao takve.

Članstvo u partiji otvorit će vam mogućnosti za napredovanje, ali jako se gleda kakav ste student itd. - morate pokazati sposobnost i rezultate. Elementi demokratičnosti su u tome da skoro svatko može postati član partije ako se potrudi, te se vodstvo bezbolno mijenja svakih deset godina. Kina bi možda zadovoljiva kriterij Karla Poppera da je demokracija sustav u kojem je moguće smijeniti vladu bez nasilja (Popper nije rekao "smijeniti stranku na vlasti"). U zemljama liberalne demokracije će vam u društvenom napredovanju jako pomoći ako ste iz bogate obitelji, ako steknete razne veze tijekom studija isl., ali ako ste nesposobni, nećete se probiti na najviše položaje odlučivanja.

Konkretan prijedlog, da za korištenje aktivnoga biračkoga prava treba proći neki test, kod nas je 1980-ih iznio Branko Horvat, ekonomist međunarodne reputacije i jedan od najistaknutijih tadašnjih "krizologa" (ljudi koji su 1980-ih, u doba dugogodišnje krize - a Hrvatska danas doživljava vrlo sličnu - tražili bitne promjene društveno-političkog sustava, nasuprot "stabilizatorima", koji su inzistirali da su potrebne samo manje prilagodbe). Predlagao je tipizirani način na koji se kandidati obraćaju biračima. O trošku države, masovno se tiska brošura sa svim njihovim programima i svaki građanin ju dobije. Reduciraju se reklame u kampanji, svuda su ozbiljni prikazi za što se kandidati zalažu i racionalne debate, a ne međusobno isprazno prepucavanje i raspirivanje strasti.

Prije konzumiranja prava glasa, glasač treba položiti neki test, kojim pokazuje da je upoznat s osnovama političkoga sustava, zna što njegov/njezin glas točno znači, upoznat je s bitnim programskim stavovima kandidata.

E sad, naravno, u praksi sve takve ideje padaju na pitanju tko će postavljati kriterije i provoditi kontrolu. Mogli bismo zamišljati neku idealnu, nepristrasnu filozosku elitu, ljudi koji nisu umiješani u političke borbe, nego samo nadgledaju cijeli sustav, kao suci a ne sudionici. Praktički je nemoguće zamisliti kako bi to moglo biti u ljudskom društvu, da je netko u političkom životu a da je posve odijeljen od borbi za moć.

Jedna vrsta masovne zloupotrebe bili su propisi koji su nalagali takvu vrstu testiranja u južnim državama SAD. Testovi su korišteni za to, da se masovno eliminiraju crnci. Bijelcu je bilo dovoljno da zna reći tko je predsjednik SAD isl., a crncima su nametali apsurdno teške testove na razini koledža. (Uz to je išao i direktni teror.) To je trajalo stotinu godina, od 1870-ih do 1960-ih.

Također, današnji sustav u SAD, da se svaki birač mora sam prijaviti da bi bio unesen u popis birača, a ne čini se to automatski kao u Europi (i drugdje), dovodi do vrlo niskog sudjelovanja na izborima, te bitno smanjuje sudjelovanje nižih društvenih slojeva.

Mislim da je bilo kakva ideja o restrikciji prava glasa neprihvatljiva. U Hrvatskoj su barem, za razliku od Indije, skoro svi pismeni, a i zemlja nije prevelika.

Međutim, takve radikalne ideje mogu poslužiti kao poticaj za promišljanje. Npr. o načinu, na koji se vode predizborne kampanje. Da se prisile kandidati artikulirati svoje stavove, a ne igrati na emocije. Da se reducira prednost koju imaju oni koji imaju puno novca, da se reducira utjecaj interesa vlasnika medija isl.. Da se potakne kod kandidata i birača da u većem stupnju razmišljaju o zajedničkim i općim, kao i o dugoročnim interesima, a ne svojim osobnim. Ta je tema nažalost van pažnje javnosti.

- 13:26 - Komentari (5) - Isprintaj - #

21.10.2014., utorak

Smijeh je lijek! Što bi bilo, da Mirela postane gradonačelnica?

Uvijek me iznova čini smijat, kako se desničari cendravo dure na Mirelu Holy, otkad je na izborima za EP išamarala osmoricu Rvatina. Piše sad jedan od takvih u diskusiji na forum.hr, povodom mojih razmišljanja o tome tko bi mogao biti slijedeći gradonačelnik Zagreba.

Netko je spomenuo Mirelu Holy kao gradonacelnicu... Pakiram kofere i selim u Goricu ili Samobor ako se ta tragedija dogodi... I ono malo industrije sto nije unisteno, bit ce... Sve investicije u proizvodnju mozemo zaboraviti Sport? Dinamo ide u sredinu Lige 10, Zagreb i Lokomotiva iz iste ispadaju, Cibona ce se sa Splitom i Krizevcima boriti za ostanak u kosarkaskoj Ligi A1... Na Trgu Josipa Broza po rijeckom receptu ce se nasuprot srednje skole koju je pohadjala naprlitana darkerica vijoriti zastava duginih boja, a mozda budi i proglasene ulice Margite Stefanovic i Ivana Fecea Fircia, Gorana Cavajde i ostalih junaka novovalne scene iz regiona...

Meni zvuči super! smokin

Čovjek je očito još deprimiran gore navedenim šamaranjem, pa dalje zaključuje:

HDZ, koga god suprotstavio u tom slucaju iz svojih redova naprlitanoj darkerici (Tulipana Mesica, Andriju Mikulica, Margaritu Madjeric...) ce izgubiti izbore za gradonacelnika, jer jednostavno svojim imenom ne moze privuci toliko desnog birackog tijela, koliko Cehinja moze lijevog

E viš, Čehinja... A sad mi pade napamet, jedan od važnih ljudi u stranci preziva se Lay... Boginje mi, pa to je češka zavjera! nut

Česi su jedan od rijetkih europskih naroda koji nas nikad nisu okupirali. zujo

Javljaju se moji fb prijatelji kojima se gore oslikana vizija dopada, pa daju svoje prijedloge za jednostavne i pametne stvari, koje bi se u Zagrebu mogle napravit.

Ma znaš, prvo bi maknuo nekakvog konjanika proglasi Trg Republike i zasadio travu... drugo, EKV bi stvarno mogli dobiti kipove i to na Trg Francuske Republike, zatim bi porušili sve nelegalne objekte i na njihovom mjestu bi ljudima dali da sade bašte...

Staviti spomenik Zagorke na Trg.Ta žena je veći domoljub od svih muških junaka.Ko li je imao muda pjevat pod prozorom banskih dvora.

Dvoranu Dražena Petrovića preimenovati u Dvoranu Milice Dabović.

Ma evo, tri četvrtine izbornog programa već smo napravili! party

- 18:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.10.2014., ponedjeljak

Prijevremeni izbori za gradonačelnika u Zagrebu?

Gradonačelnih Zagreba je uhićen. Neminovno, slijede nam izbori. Što mislite, tko će biti kandidati?

* Hoće li Milanović opet pokušati izgurati Bernardića?
* Koga će kandidirati HDZ?
* Hoće li ORaH istaknuti kandidata/kandidatkinju?
* Hoće li se pojaviti neki nezavisni?

Izbori Zagreb 2013 plakat SDP protiv Bandića

Par mojih prvih hipoteza, ovako u noći (malo sam se konzultirao i sa fb prijateljima).

– Teško zamislivo, da bi Milanović ponovo pokušao izgurati Bernardića kao kandidata SDP-a. Gradska organizacija, koliko znam, stoji iza Bernardića cijelo vrijeme. Doduše, Milanović je dokazano iracionalan, tko zna što mu sve može pasti na pamet... Bernardić ima šanse na izborima.

– HDZ ovoga puta mora pronaći kandidata najvišeg kalibra, koji ima šanse na pobjedu. Posljednji put s onim malim kako-se-zvaše, to je bila žrtva pješaka da se ne izgubi figura. Smiješi im se fantastičan dobitak, sad kad je SDP u komi, ali bi poraz bio vrlo neugodan.

– Mirela Holy je usmjerena na gradnju stranke za ono najvažnije, nastup na izborima za Sabor iduće godine. Vjerojatno je, da će ocijeniti kako bi ući u ovu utakmicu u ovom trenutku značilo odvojiti previše oskudnih stranačkih resursa, i njenih osobnih snaga, od glavnog cilja. (Holy je ujesen 2012. u jednom kratkom razdoblju figurirala kao potencijalni nezavisni kandidat uz podršku laburista, iako je još bila u SDP-u, te je u jednoj anketi bila dobila gotovo koliko i Bernardić.) Međutim, ORaH bi možda mogao pronaći valjanog kandidata ili kandidatkinju, koji bi osvojio 15 do 20% glasova u prvom krugu i tako potvrdio snagu stranke.

– Mislim da drugih mogućih relevatnih stranačkih kandidata nema.

– Spomenut je Kregar kao mogući nezavisni, on je prikupio lijep broj glasova 2009.. Ali on ima zdravstvenih problema zbog kojih bi mu kampanja i vršenje dužnosti gradonačelnika možda bili prenaporni.

– Ima prostora da se pojavi neki respektabilni nezavisni kandidat, možda uz potporu nekih manjih stranaka.

- 04:31 - Komentari (8) - Isprintaj - #

18.10.2014., subota

Zašto nuklearkama ide loše: It's economy, stupid!

Pregledni tekst .Ekonomika nuklearne energije na blogu "Ekološka ekonomija.

Reaktori startani i isključeni 1954-2014

Osnovni naglasci:

* Francuska potvrdila plan drastično smanjenja nuklearne energije i intenzivnog razvoja obnovljivih i smanjivanja potreba.
* Bilješka o filozofiji energetike
* Velike nade 1950-ih, naglo opadanje 1980-ih
* Nasuprot očekivanome kod tehnologija koja sazrijeva i industrije koja se širi, troškovi gradnje i rada stalno su rasli.
* Zasad nema “nuklerne renesanse” u SAD
* U svijetu je u pogonu 388 reaktora, 50 manje od maksimuma 2002..
* U gradnjije 67 reaktora, od toga 2/3 u tri zemlje: Kina, Indija i Rusija. Od toga, u gradnji 49 rdvaeaktora preokoračeni su rokovi.
* Financijski kapital ne vjeruje u nuklearnu energiju: nemoguće je privući investitore bez obilnih državnih potpora.
* Investicijska banka Citigroup: nuklearna se ekonomski ne može takmičiti s obnovljivima.
* Za novu NE Hinkley Point C u UK, vlada garantira otkupnu cijenu, tijekom 35 godina, veću nego što se danas dane za velike solarne elektrane, i dvaput veću nego za vjetroelektrane na kopnu.
* Troškovi za dekomisiju postojećih britanskih nuklearnih postrojenja protegnut će se kroz 120 godina i iznositi ukupno 110 milijardi funti.
* Nuklearna fuzija: prvi kilovati tek oko 2040. g..

- 17:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.10.2014., srijeda

Između dva referenduma

Dakle, nisu prikupili dovoljan broj potpisa. Najmanje 10% potpisa je krivotvoreno i na druge načine sporno, pa će biti poništeno. Neće biti potrebno ići na USUD (pitanje je evidentno neustavno).

Inače, glede broja potrebnih potpisa, ja sam bio intenzivno aktivan u dvije inicijative prikupljanja potpisa za referendume, u kojima desnica nije sudjelovala (jer je HDZ bio na vlasti). Naravno da broj treba smanjiti. Pritom bi se moglo uvesti i to, da se potpisi prikupljaju u uredima državne uprave, ali da se i jasno odredi, da uredi moraju biti otvoreni, imati dežurstva poslijepodne i u subotu, tijekom roka prikupljanja potpisa, i da onaj koji potpisuje odnosno organizacijski odbor moraju dobiti potvrdu, radi evidencije. Slično je u par zemalja, Sloveniji npr.. Broj traženih potpisa međutim tada bi smio biti najviše 100.000, a rok za prikuplajnje barem 30 dana.

Ali, sad je tako, kako jest. ŽM je ušla u političku igru, i izgubila, kako sam bio i predvidio. U nemilosrdnoj borbi za preživljavanje na desnici, ona će biti gurnuta u zapećak. (Usporedio sam je, u svom komentaru u lipnju, odmah nakon najave prikupljanja potpisa, s mojim nekadašnjim frendom Ivanom Pernarom. On i danas ima grupicu obožavatelja, Markić ima više, ali politički uikupno gledano - marginalno.)

Problem je naravno također što je ovime napravljena medvjeđa usluga lobiranju GONG-a, koji gura i druge vrlo važne promjene, npr Zakona o strankama. Tko zna, možda je to bio cilj cijelog manevra.

U Saboru su sad čak tri prijedloga promjena izbornoga zakonodavstva, a razumljivo je da i predsjednik Ivo Josipović na tome traži političke bodove. Postupak je očito sporan jer je jasno da je u funkciji kampanje za reizbor, ali ima legitimitet, jer je već prije prvih izbora za Europski parlament, u ožujku 2013., podržao preferencijalni glasi i rekao: Uvjeren sam, kada bi se ovaj sustav glasovanja bar djelomice primijenio i na našim budućim parlamentarnim ili lokalnim izborima, on bi afirmativno djelovao na smanjenje izražene partitokracije.

No, tada se gotovo nitko time nije bavio, pogotovo ne na desnici. Tako se sada, jer vjerojatno nije znao što se sve prije događalo ili je zaboravio (GONG je lobirao za preferencijalni glas još 2010. i pridonio da on uđe u Zakon o izboru predstavnika u Europski parlament), i komentatoru "Novog lista" Branku Mijiću učinilo, da su Josipović i Leko podigli uvis pobjedničke ruke Željke Markić i da će biti njezin trijumf ako se preferencijalni glas uvede, iako nisu prikuplii dovoljno potpisa.

Sad je pak u javnosti došlo i do smiješnih pretjerivanja, kao da se radi o revoluciji, a ne korisnoj, ali ograničenoj reformi načina biranja zastupnika. (Preferencijalni glas odavno postoji u susjednj Bosni i Hercegovini, pa ni posljednji izbori nisu pokazali slabljenje moći partitokracije, a da ne govorimo o žilavoj kronističko-klijentelističkoj mreži, čije održanje velika većina birača želi, i koja bi se mogla održati čak i da se vlast stranačkih vrhuški zamijeni vlašću autoritarnog vođe.)

Čini mi se da se ovdje Zoran Milanović fino izvlači, da kao, idemo u promjene glede preferencijalnog glasa, ali samo ako se HDZ složi. Što neće, s ovom mega-koalicijom (koliko ih je sada? Osam, devet?), Karamarku to ne odgovara. Niti koalicijskim partnerima, jer unosi dozu neizvjesnosti - neki njihov kandidat može biti npr. drugi na listi i po sadašnjem sustavu siguran je da ulazi u Sabor, ali po ovom prijedlogu, mogao bi otpasti jer će HDZ-ovci glasati za svoje. Problem je to naravno i SDP-ovoj koaliciji, ali ona ipak okuplja manji broj stranaka, od kojih je IDS siguram u 2-3 mandata po svakom sustavu, pa je problem manji.

Meni je drago, što se u javnosti zahvaljujući inicijativi UIO pojavio prijedlog zabrane zajedničkih lista, za što sam se već prije desetak godina zalagao. Zajednička lista dvije stranke je kao da se Dinamo i Hajduk dogovore da u europskim natjecanjima formiraju jednu momčadk i nastupe kao "Dinamo Hajduk". Pritom je važno shvatiti da se ne radi o zabrani predizbornih koalicija - to bi bilo glupo i neprovodljivo: kako zabraniti dvjema organizacijama da surađuju? Stranke se mogu unaprijed dogovoriti, da će poslje izbora surađivati, dapače napraviti i zajednički program, ali na izbore svatko ide sa svojom listom.

Barem bi se područja izbornih jedinica mogla promijeniti, da budu suvisla. O tome se govorilo već 2000. i meni je uistinu teško shvatljivo zašto to nikad nije provedeno. Ne vidim, naime, da netko ima interes, da baš ovako ostane. Valjda običan balkanski šlamperaj, da se ni jednostavne i neproblematične stvari ne mogu realizirati.

Crkva je doduše izgubila bitku kad se našla protiv HDZ-a, dajući potporu referendumu, ali nije joj naškodilo. Cijela priča je sa strane Hrvatske biskupske konferencije možda bila samo "žrtva pješaka da se osvoji figura".

U vladu je ušao klerikalac kao ministar za nastavu i bogoštovlje, odustalo se od spolnog odgoja iako je u praksi ogromna većina roditelja shvatila da tu nema ništa sporno, a sada su dobili i privilegij, da ne moraju podnositi financijska izvješća državi u kojoj djeluju. (Ne zaboravimo, članove HBK imenuje suveren jedne strane, totalitarne države.) Možda se radi i o internim obračunima unutar crkvenih krugova (nisu svi u "Opus Dei").

Mobilizacija javnosti bila je sredstvo pritiska za potporu biskupskom lobiranju (ne bi im palo na pamet staviti na referendum "treba li Crkva biti oslobođena objavljivanja financijskih izvještaja?"; sigurno bi izgubili).

Referendum o uvrštavanju definicije braka u Ustav bio je vrhunac ofenzive desnog civilnog društva. Desne udruge (anti-permisivističke, tradicionalističke, konzervativne, klerikalne), oslonjene na Rimokatoličku crkvu, pokazale su veliki sposobnost mobilizacije javnosti. Za to su se sustavno pripremali od početka 2000-ih (npr. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu postoji studij managementa neprofitnih organizacija i javnog zagovaranja).

Lijevo civilno društvo, koje promovira liberalne i socijalne vrednote i načela, ne može se s njima takmičiti. Udruge udružene u Platformu 112 uglavnom se sastoje od malog broja profesionalaca, koji se financiraju od institucionalnih donatora i bave se prvenstveno lobiranjem političara, a puno manje javnim zagovaranjem. Podložne su birokratiziranju, a GONG (koji je 1999. bio kadar mobilizirati tisuće volontera) vjerojatno i više od drugih (npr., iz osnovnog iskustva: četiri puta sam GONG-u uputio neko pitanje e-mailom, i nikad nisam dobio odgovor).

Referendum o definiciji braka bio je trijumf desnih u ofanzivi na ljevicu, u kojem su uspješno nametnuli "igru na svom terenu". Zahtjev za referendumom o promjeni izbornoga sustava bio je pokušaj da se pobjeda postigne i "u gostima", na temi kojom se Željka Markić i udruga "U ime obitelji" nikad nisu bavili, niti, očito, spada u "opis posla" takve udruge. (Referendum za zabranu pobačaja, što bi bio logičan korak s obzirom na njihov svjetonazor, teško da će tražiti, jer bi izgubili.)

Sad, međutim, lijevo civilno društvo, u suradnji sa sindikatima, nastoji povratiti teren, inicijativom za referendum o monetarizaciji autocesta. Aktivisti se u danas objavljenoj reportaži više puta refereiraju na dvije referendumske inicijative UIO i ističu npr.: Za razliku od inicijative U ime obitelji, ova akcija ne razdvaja građane. UIO je podržala ovu inicijativu, ali se ipak radi o nadmetanju.

Zanimljivo je da se sada ide s eksplicitnim pokličem "Ne damo naše autoceste!". Kad smo prikupljali potpise za referendum o pristupanju NATO-u (u čemu desnica nije sudjelovala, kao ni u onom o Zakonu o radu, iz jednostavnog razloga: tada je HDZ bio na vlasti), bili smo vrlo skrupulozni u načelnoj neutralnosti u javnosti. Potpis znači poduprijeti, da se neko pitanje stavi na referendum, a ne unaprijed odlučiti jesi li za ili protiv. Tako su potpisali i neki, koji su govorili da jesu za pristupanje, ali i da se odluči referendumom (npr. Zoran Milanović).

Oko monetarizacije autocesta: načelno sam nepovjerljiv prema takvom potezu, ali možda je to ipak nužno zlo; ne znam. Ako bude raspisan referendum, imat ću prilike, kao i drugi, posvetiti se tome više, i proučiti razloge za i protiv. Zato ću potpisati zahtjev za referendum. Skeptičan sam o tome, hoće li uspjeti prikupiti potreban broj potpisa, iako je počelo dobro: više od 160.000 potpisa u četiri dana.

E sad, gledajući ipak za i protiv samog iznajmljivanja autocesta, jedan moj fb prijatelj piše, a ja se slažem:

Moram reći da sam u vrijeme završetka autocesta prije skoro 10 godina i sam došao na ideju ajde da ih prodamo i od dobivenog novca sagradimo željeznice kao najvažniju infrastrukturu.

Sada bi dobiveni novac došao u ruke Zoranu Milanoviću i njegovim zagorskim ministrima hdzovcima da posluži za krpanje budžeta u predizbornoj godini (...)

Dodatni problem je i oporba gdje je ona debela sirovina Šuker glavni galamdžija, ne do nam bog da on opet zajaši i svako malo putuje u Washington po kredite.

No da, propadanje će se svakako nastaviti.

- 21:19 - Komentari (3) - Isprintaj - #

02.10.2014., četvrtak

Rafinerije u Europi propadaju zbog pada potražnje

U ozračju aktualnog sukoba u Hrvatskoj oko planiranog zatvaranja Rafinerije Sisak, korisno je baciti pogled na kretanja u Europi i šire. Članak objavljen danas na mrežnom sjedištu tvrtke Enerdata, koja se bavi analizama globalnog tržišta: Middle East to compensate EU refining capacity decline

Potrošnja naftnih derivata u Europskoj uniji znatno je opala od sredine 2000-ih, kao rezultat supstitucije goriva u industriji i graditeljstvu, poboljšanja energetske učinkovitosti u prometu te ekonomske krize od 2008.. Doneseni su stroži standardi i provode se brojne mjere javnih politika. U razdoblju 2005.-2013. godišnja potrošnja je opala za 18%, sa 4.840 milijuna barela (mbl) na 3.950 mbl. Znatno veće smanjenje je u industriji i greaditeljstvu, pa je udio prometa porastao, ali u apsolutnim brojkama i potrošnja u prometu opada.

Zbog toga je došlo do viška kapaciteta rafinerija. Mnoge su zatvorene. Najviše u Francuskoj, zatim u UK i Njemačkoj.

S druge strane, brzo raste potrošnja na Srednjem Istoku, pa se otvaraju novi rafinerijski kapaciteti i taj trend će se nastaviti bar do 2020..

Većina novih postrojenja može zadovoljiti standarde Euro-5, što indicira da te zemlje pnaniraju poboljšati svoje ekonomije izvozom većih količina naftnih derivata u Europu, umjesto samo sirove nafte.

Postoji međutim opasnost od pojave prekapacitiranosti i kod njih.

Dakle, da ponovimo: u najnaprednijim zemljama svijeta, dolazi do smanjivanja potrošnje, i to ne samo zbog ekonomske krize, nego i zbog tehnološkog napretka i svjesnih državnih politika, rukovođenih dugoročnim strategijama da se smanji globalno zagrijavanje i ovisnost tih zemalja od uvoza energenata.

Njemačka, Francuska i neke druge zemlje danas smatraju, da je moguće održati aktualni životni standard trošeći 50% manje primarne energije, koja će se dobivati većinom iz obnovljivih, te da je to ostvarivo do 2050. g.. Ono o čemu su prije 30 godina pričali alternativci i fantasti, da ekonomija može prosperirati i uz smanjenji pritisak na prirodne resurse danas postaje stvarnost; iako smo, ne treba se zavaravati, tek na početku.

U svemu tome, naravno, neki se poslovi gube, ali se drugi otvaraju. Država bi morala imati dugoročne vizije i strategije, prepoznavati trendove i prilagođavati mjere ekonomske i socijalne politike. Ne bi se smjelo događati da poduzeća naprosto propadnu i radnici bivaju otpušteni, a država se pravi kao da je se to ne tiče. Ali isto tako ne može se neprekidno ubacivati novac za subvencije u poduzeća koja nemaju perspektivu.

U svijetu koji se stalno mijenja, nije Hrvatska u načelno drugačijoj sitaciji nego zemlje, koje su od nas puno bogatije ili koje su od nas puno siromašnije. Ono što nas čini izuzetno neuspješnim, je spektakularna nesposobnost za strateško planiranje.

- 18:21 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>