Marketing
Ograničenje prava glasa? Ne, ali potiče na razmišljanje
Skoro svakog dana, sjedeći za računalom, pišem nešto na forumima, portalima isl.. Rijetko to prenesem ovdje na blogu. A možda šteta, imam nekiput dobrih ideja. Često me netko drugi potakne, da nešto napišem, što inače ne bih. Blog je trajniji medij, može zauvijek ostati posebni link na taj tekst i neće biti zatrpan kao na forumu.
Prenosim komentar koji sam upravo napisao na forum.hr, podforum "Politika", topic Referendum o promjenama izbornih načela. Sliku sam dodao naknadno, kao i poveznicu uz nju (google za "restriction of voting rights" daje puno poveznica o aktualnim političkim borbama u SAD, gdje je to važno pitanje).
Direktna poveznica na moj komentar
Jedan sudionik diskusije napisao je, off-topic: »Najsretniji bih bio da se uvede restriktivnije pravo glasanja sa dozvolama slicnima vozackoj (ali besplatno) koje bi trazile polaganje testova inteligencije, kognitivnih sposobnosti te opce i politicke kulture, a nakon sezdesete se morale redovno obnavljati. Takodjer zabrana clanovima politickih stranaka i njihovim obiteljima da glasaju.«
Evo mog komentara:
U Europi, a zatim i u svijetu, od doba kad se počelo razvijati moderno građansko društvo, išlo se na širenje prava glasa. Nikad na sužavanje, osim kad je dolazilo do antidemokratskih udara. U nekim državama to je išlo postepeno, npr. u Velikoj Britaniji nizom odluka parlamenta tijekom stotinjak godina, dok nije početkom 20. st. uvedeno opće pravo glasa za muškarce, a nakon 1. svjetskog rata i za žene. U drugima kao rezultat revolucionarnih promjena.
Sjećam se da sam davno čitao tekst nekog Indijca, koji se zalagao za restrikciju prava glasa. Zemlja je ogromna, strahovito raznolika, a vrlo velik broj ljudi je nepismen i jedva da pozna išta van svog kruga neposrednih iskustava. Argument je, da očito takvi nisu u stanju shvatiti političke diskusije, padaju na demagoge i nisu kadri uvidjeti širi koncept svojih kao i općih interesa.
Nitko nije u demokraciji to proveo. Ali usporedba razvoja Kine i Indije u posljednjih 40 godina pokazuje, možda, da argument nije nesuvisao. Kina se daleko bolje razvila, ekonomski ali i društveno, pod vlašću Komunističke partije, nego Indija koja je "najveća parlamentarna demokracija na svijetu" i stalno ima slobodne izbore.
Kinom vlada politička elita, članovi partije, i uz podršku partije možete postati i milijarder. Uspjeli su izbjeći zamku krutog birokratizma; imaju tržišnu konkurenciju i državnu regulativu, odnos sličan kao u Japanu i "azijskim tigrovima", kao i u europskim zemljama u kojima je uloga države uglavnom veća, nego u anglosaksonskim.
Izbjegli su zamku negativne selekcije kadrova, do koje je došlo u drugim komunističkim partijama na vlasti, naime da se napreduje isključivo na osnovu političke podobnosti i tako, da se umiljava onima na vlasti, bez obzira na stvarne rezultate za dobrobit nižih slojeva i države kao takve.
Članstvo u partiji otvorit će vam mogućnosti za napredovanje, ali jako se gleda kakav ste student itd. - morate pokazati sposobnost i rezultate. Elementi demokratičnosti su u tome da skoro svatko može postati član partije ako se potrudi, te se vodstvo bezbolno mijenja svakih deset godina. Kina bi možda zadovoljiva kriterij Karla Poppera da je demokracija sustav u kojem je moguće smijeniti vladu bez nasilja (Popper nije rekao "smijeniti stranku na vlasti"). U zemljama liberalne demokracije će vam u društvenom napredovanju jako pomoći ako ste iz bogate obitelji, ako steknete razne veze tijekom studija isl., ali ako ste nesposobni, nećete se probiti na najviše položaje odlučivanja.
Konkretan prijedlog, da za korištenje aktivnoga biračkoga prava treba proći neki test, kod nas je 1980-ih iznio Branko Horvat, ekonomist međunarodne reputacije i jedan od najistaknutijih tadašnjih "krizologa" (ljudi koji su 1980-ih, u doba dugogodišnje krize - a Hrvatska danas doživljava vrlo sličnu - tražili bitne promjene društveno-političkog sustava, nasuprot "stabilizatorima", koji su inzistirali da su potrebne samo manje prilagodbe). Predlagao je tipizirani način na koji se kandidati obraćaju biračima. O trošku države, masovno se tiska brošura sa svim njihovim programima i svaki građanin ju dobije. Reduciraju se reklame u kampanji, svuda su ozbiljni prikazi za što se kandidati zalažu i racionalne debate, a ne međusobno isprazno prepucavanje i raspirivanje strasti.
Prije konzumiranja prava glasa, glasač treba položiti neki test, kojim pokazuje da je upoznat s osnovama političkoga sustava, zna što njegov/njezin glas točno znači, upoznat je s bitnim programskim stavovima kandidata.
E sad, naravno, u praksi sve takve ideje padaju na pitanju tko će postavljati kriterije i provoditi kontrolu. Mogli bismo zamišljati neku idealnu, nepristrasnu filozosku elitu, ljudi koji nisu umiješani u političke borbe, nego samo nadgledaju cijeli sustav, kao suci a ne sudionici. Praktički je nemoguće zamisliti kako bi to moglo biti u ljudskom društvu, da je netko u političkom životu a da je posve odijeljen od borbi za moć.
Jedna vrsta masovne zloupotrebe bili su propisi koji su nalagali takvu vrstu testiranja u južnim državama SAD. Testovi su korišteni za to, da se masovno eliminiraju crnci. Bijelcu je bilo dovoljno da zna reći tko je predsjednik SAD isl., a crncima su nametali apsurdno teške testove na razini koledža. (Uz to je išao i direktni teror.) To je trajalo stotinu godina, od 1870-ih do 1960-ih.
Također, današnji sustav u SAD, da se svaki birač mora sam prijaviti da bi bio unesen u popis birača, a ne čini se to automatski kao u Europi (i drugdje), dovodi do vrlo niskog sudjelovanja na izborima, te bitno smanjuje sudjelovanje nižih društvenih slojeva.
Mislim da je bilo kakva ideja o restrikciji prava glasa neprihvatljiva. U Hrvatskoj su barem, za razliku od Indije, skoro svi pismeni, a i zemlja nije prevelika.
Međutim, takve radikalne ideje mogu poslužiti kao poticaj za promišljanje. Npr. o načinu, na koji se vode predizborne kampanje. Da se prisile kandidati artikulirati svoje stavove, a ne igrati na emocije. Da se reducira prednost koju imaju oni koji imaju puno novca, da se reducira utjecaj interesa vlasnika medija isl.. Da se potakne kod kandidata i birača da u većem stupnju razmišljaju o zajedničkim i općim, kao i o dugoročnim interesima, a ne svojim osobnim. Ta je tema nažalost van pažnje javnosti.
Post je objavljen 26.10.2014. u 13:26 sati.